The Interview With God

RAZGOVOR S BOGOM 


Usnio sam da razgovaram s Bogom.

"Dakle, ti bi želeo razgovarati sa mnom", reče Bog.

"Ako imaš vremena", rekoh.

Bog se nasmeši.

"Moje je vreme večnost.
Šta si me hteo pitati?"

"Šta te najviše iznenađuje kod ljudi"?


Bog odgovori:
"Što im je detinjstvo dosadno.
Žure da odrastu,
a potom bi opet želeli da postanu deca.

Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.

Što razmisljaju teskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.


Što žive kao da nikada neće umreti,
a onda umiru kao da nikada nisu živeli."

Bog me primi za ruku
Ostadosmo na trenutak u tišini.

Tada upitah:

"Kao roditelj,
koje bi životne pouke želeo da tvoja deca nauče?"

Osmehujući se, Bog odgovori:

"Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.

Da nauče da nije najvrednije ono što poseduju,
nego ko su u svom životu.

Da nauče kako se nije dobro upoređivati s drugima...

Da nauče kako nije bogat onaj čovek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povredi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izleči.

Da nauče opraštati sami opraštajući.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nežno vole,
ali to ne znaju reći niti pokazati.

Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.

Da nauče da dve osobe mogu posmatrati istu stvar,
a videti je različito.

Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...
a ipak ih voli.

Da nauče kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati."

Ljudi će zaboraviti šta si rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osećaje u njima pobudio.

Mislim na tebe. 


Neale Donald Walsch


http://www.theinterviewwithgod.com/flash/IWG_net.swf

MEDITACIJE LJUBAVI 19.

„Svetiljka teluje oko...

ako li oko tvoje bude kvarno

i telo će tvoje biti tamno."

Lk. 11,34

Mnogi od nas misle da bi svet mogao biti spašen sa­mo ako bi se združile dobra volja i tolerancija. To je la­žna ideja. Svet ne može biti spašen dobrom voljom ili to­lerancijom, već jasnoćom misli. Od kakve bi koristi bilo da ste tolerantni prema drugima, ako ste istovremeno ubeđeni da ste samo vi u pravu, i da greši svako ko mi­sli drukčije? To nije tolerancija - to je samo popustlji­vost, a ona ne vodi sjedinjavanju srca, već njihovom raz­dvajanju, jer vi ste onaj koji je gore, dok su drugi dole, i ta pozicija može da rodi samo osećanje superiornosti u vama, uz osećanje ozlojeđenosti u drugima, a tako se stva­ra samo još veća netolerancija.

Autentična tolerancija rađa se isključivo iz oštre sve­sti o golemom neznanju kojim smo svi bez razlike zaga­đeni kada je istina u igri.

Jer, istina je u svojoj suštini tajna. Duh može intu­icijom dopreti do nje, ali nije u stanju da je uhvati, još manje da je izrazi recima. Naše mentalne strukture mo­gu da ukazu na nju, da usmere našu pažnju u pravcu istine, ali ne mogu da je prevedu u verbalni oblik.

Uprkos tome, svi strasno govore o „vrednosti dijalo­ga" - ali na šta se svodi taj dijalog? U najgorem slučaju, „dijalog" je samo maska kojom pokušavamo da ubedimo drugoga u prednost naše pozicije; u najboljem, „dijalog" nas spašava da ne postanemo žaba u svojoj bari, žaba koja misli da je u toj bari sadržan vaskoliki svet.

Šta se događa kada se različite žabe iz različitih bara okupe da razmene sopstvena iskustva i ubeđenja? Doga­đa se da se njihov vidik širi sve dok ne obuhvati postoja­nje drugih, različitih, žaba; međutim, one istovremeno ne uspevaju ni da pojme okean istine koji ne može biti za­tvoren u granice mentalne bare. I tako sirote žabe na­stavljaju svoje prepirke... nastavljaju da govore o „mom" i „tvom", o „tvom" iskustvu, „tvojim" ubeđenjima, „tvo­joj" i „mojoj" ideologiji, itd. Opštenje kroz formule nika­da neće obogatiti one koji to čine, jer formule, kao gra­nice bare, samo razdvajaju - dok isključivo bezgranični okean spaja.

Ali da bi stigli do tog okeana istine koji ne zna za ograničenja, neophodno je imati bistrinu duha i lucid­nost misli. Šta je ta lucidnost misli, i kako se dolazi do nje?

Prvo što treba da znate je sledeće: nije neophodno naučiti mnogo stvari. Jasna misao je tako jednostavna da je može imati i desetogodišnje dete. Ono što je potreb­no nije, dakle, da nešto dobro naučite, već suprotno od toga - da se odučite; ne traži se talenat, već hrabrost.

Da biste shvatili ovo razmatranje, zamislite dete u naručju stare i ružne sluškinje. Dete je suviše malo da bi u glavi imalo predrasude odraslih; međutim, dok se IjuIjuška u naručju te žene, ono ne barata etiketama koje je proizveo njegov mozak, kao „crna žena", „bela žena", „ru­žna", „ljupka", „stara", „mlada", „majka", „sluškinja", već barata stvarnošću. Ta žena uzvraća na njegovu potrebu za ljubavlju - to je stvarnost koja pokreće to dete, ne ime te žene, njena figura, njena vera ili rasa. Njemu su to potpuno nevažne stvari. Dete još uvek nema stavove ili predrasude.

To je područje u kome se može ostvariti lucidnost misli. Da bi ga dostigli, treba odbaciti sve naučeno i oživeti u sebi duh deteta, koji je još imun od iskustava iz prošlosti, kao i od uslovljenosti koje nam potpuno zatva­raju put da pogledamo stvarnosti u lice.

Uronite duboko u sebe i proučite svoje reakcije u od­nosu na ljude i situacije. Iznenadiće vas i zgroziti ako uočite koliko je zaštitnih mehanizama u pozadini vaših reakcija. Nikada ne reagujete na konkretnu realnost od­ređene osobe ili stvari, već na principe, ideologije, čitav sistem političkih, ekonomskih, religioznih i psiholoških mišljenja u vama; vi reagujete na unapred stvorene ideje i predrasude, bilo pozitivne ili negativne. Suočite se sa svakom posebno - osobom, stvari ili situacijom - i po­kušajte da otkrijete predrasude koje stvaraju barijeru iz­među realnosti pred vama i vaših programiranih percep­cija i projekcija te stvarnosti. Ova vežba daće vam takvo božanske otkrovenje da vam to ni Sveti spisi ne bi daro­vali.

Predrasude i unapred stvorene ideje nisu jedini ne­prijatelji jasnog mišljenja. Postoji još jedan par: želja i strah. Da bismo došli do jedne jedine misli koja nije za­gađena emocijama kao što su želja, strah i sebični inte­res, potreban je zastrašujuće strog asketizam. Mi uglav­nom pogrešno mislimo da je naše razmišljanje plod mozga; međutim, ono je plod srca, koje je uvek prvo da izvede zaključke, prosleđujući zatim mozgu da formuliše rezonovanje koje će opravdati takav stav. I ovde imate pred sobom jedno božanske otkrovenje. Analizirajte ne­ke zaključke do kojih ste došli, i videćete koliko su zaga­đeni interesom. To je istina koja važi za svaki zaključak, osim ako ga smatrate privremenim. Mislite, recimo, na upornost kojom se držite svojih zaključaka o ljudima - da li su ti vaši sudovi potpuno slobodni od emocija? Ako verujete da jesu, to je po svoj prilici zato što još niste dovoljno duboko proučili sebe.

Pred nama je glavni uzrok svih podela i sukoba me­đu nacijama i pojedinim ljudima. Tvoji interesi ne podu­daraju se sa mojim, kao što se tvoje misli i zaključci ne slažu sa mojim. Koliko uopšte znate osoba čiji je način razmišljanja bar ponekad suprotan njihovim ličnim inte­resima!? I koliko ste puta vi lično razmišljali na takav, objektivan način? Koliko ste puta uspeli da dignete ne­premostivu prepreku između misli koja vam se javlja u mozgu, i strahova i želja koji se bore u vašem srcu? Sva­ki put kad pokušate, shvatićete da ono što je potrebno za lucidnost misli nije um, inteligencija - bilo bi previše lako - već hrabrost koja poražava strahove i želje; jer, u trenutku kada nešto želite ili od nečeg strepite, vaše srce se, svesno ili nesvesno, postavlja kao prepreka na putu vaše misli.

Mnogi geniji potvrdili su da za otkrivanje istine ni­su potrebne teoretske formulacije, već srce sposobno da odbaci svoju uslovljenost i lične interese, kad god se ra­đa neka misao; srce koje nema šta da štiti niti da želi, srce koje ostavlja duh slobodnim da ide svojim putem, oslobođeno okova, bez straha, slobodno, u traganju za istinom; srce uvek spremno da prihvati nove činjenice i da promeni svoje poglede na svet.

Takvo srce postaje "čarobna lampa", koja razgoni tmine sa čitavog tela Čovečanstva. Kada bi svako ljudsko biće bilo obdareno takvim srcem, niko više ne bi etiketi­rao sebe kao „komunistu", „kapitalistu", „hrišćanina", „muslimana" ili „budistu". Lucidna jasnoća njihovih vi­zija otkrila bi im da su sve misli, sve predrasude, sva verovanja, samo znaci njihovog neznanja.

U toj spoznaji, zidovi koji razdvajaju njihove uvaže­ne bare srušili bi se, otvorivši put okeanu koji sjedinjuje sve narode u istini.

Antoni De Melo

DJEČIJI MEMORANDUM RODITELJIMA

-Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da mogu imati sve što želim. Samo vas iskušavam!

-Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazuje gdje mi je mjesto!

-Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu!

-Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje, i tjera me na to da pobjegnem od svake obaveze!

-Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje, pa ću izgubiti vjeru u vas!

-Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih doći do još koje ”pobjede”!

-Nemojte se previše žalostiti kad vam kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bi htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili!

-Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti ”velikog frajera”!

-Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas doživljavati kao sluge!

-Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju.To me samo ohrabruje da nastavim!

-Nemojte me ispravljati pred drugima. Biću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate nasamo i tiho!

-Nemojte o mom ponašanju raspravljati za vrijeme svađe. Tada slabije čujem, a i nisam sklon saradnji!

-Nemojte mi držati pridike. Dobro znam šta je pravo, a šta krivo!

-Nemojte zaboraviti da volim eksperimentisati, ja iz toga učim. Budite strpljivi!

-Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na svom iskustvu!

-Nemojte govoriti da ste idealni i nepogriješivi! S takvima je teško živjeti!

-Nemojte da moja stahovanja postanu vaše tjeskobe. Tada ću se još više uplašiti! Pokažite da ste hrabri!

- Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete vidjećete da ću prestati da pitam, informacije ću tražiti na drugom mjestu!

-Nemojte odgovarati na moja besmislena i smiješna pitanja. Uvjerićete me da želite da se bavite samo sa mnom!

-Tretirajte me kao prijatelja, pa ću i ja biti vaš!

-Upamtite: više učim iz primjera nego iz kritike!

Adora Svitak: Šta odrasli mogu da nauče od dece

http://www.ted.com/talks/lang/scc/adora_svitak.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 3.

Giant lanterns are displayed as part of Mid-autumn festival celebration at a park in Hong Kong on September 22, 2010. The Mid-Autumn Festival is held on the 15th day of the eighth month in the Chinese calendar; a date that parallels the autumnal equinox of the solar calendar, when the moon is at its fullest. (MIKE CLARKE/AFP/Getty Images)

Usvajanje staničnih pouka?


Koristeći te stanične zajednice kao uzor došao sam do zaključka
da mi nismo žrtve svojih gena nego gospodari svojih
sudbina sposobni stvoriti živote pune mira, sreće i ljubavi. Svoju
sam hipotezu iskušao na vlastitom životu nakon poticaja od slušatelja
na mojim javnim predavanjima, koji su me pitali zašto mi
te spoznaje nisu osobno donijele više sreće. Bili su u pravu: trebao
sam integrirati novu biološku svjesnost u svoj svakodnevni
život. Znao sam da sam uspio kada me jednog lijepog subotnjeg
jutra u kafiću Big Easy konobarica upitala: »Srce, ti si najsretnija
osoba koju sam ikad vidjela. Reci mi, dijete, zašto si tako sretan?«
Njezino pitanje me iznenadilo, no svejedno sam izlanuo: »Ja sam
u raju!« Konobarica je protresla glavom ne promrmljavši »bože
moj«, i nastavila primati moju narudžbu za doručak. Pa, to je bilo
točno. Bio sam sretan, sretniji nego ikada prije u životu.
Velik dio vas, skeptičnih čitatelja, s pravom će biti sumnjičavi
prema mojoj tvrdnji da je Zemlja raj. Jer, raj je, prema definiciji,
također prebivalište Boga i blaženih mrtvih. Jesam li doista
mislio da je New Orleans, ili bilo koji drugi velegrad, mogao biti
dio raja? Odrpani beskućnici, žene i djeca što žive po sporednim
uličicama; zrak tako tmuran da čovjek nikad ne bi otkrio da uopće
postoje zvijezde; rijeke i jezera tako zagađeni da u njima mogu
živjeti samo nezamislivi, »jezivi« životni oblici. Da je ta Zemlja
raj? Tu živi Bog? On poznaje Boga?
Odgovori na ta pitanja su: Da, da i mislim da da. Pa, da
budem potpuno iskren, moram priznati da ne poznajem cjelokupnog
Boga osobno, budući da ne poznajem sve vas. Za boga
miloga, tu je preko šest milijardi VAS. I da budem još potpunije
iskren, doista ne poznajem ni sve članove biljnog i životinjskog
carstva, a vjerujem da su oni također dio Boga.
Besmrtnim riječima Tima Taylora, voditelja emisije Tool time:
Riiiiikverc! Govori li on da su ljudi Bog?«
Pa... da. Naravno da nisam prvi koji to kaže. U Postanku je
Upisano da smo svi stvoreni na sliku Božju. Da, ovaj uvjereni
racionalist sada citira Isusa, Buddhu i Rumija. Napravio sam puni
krug od redukcionizma, znanstvenog pogleda na život do duhovnog.
Napravljeni smo na sliku Božju i kada želimo poboljšati
naše fizičko i mentalno zdravlje moramo nanovo uvrstiti Duh u
jednadžbu.
Budući da nismo bespomoćni biokemijski strojevi, gutanje,
tableta svaki put kada se nađemo u mentalnom ili fizičkom
neskladu nije pravo rješenje. Medikamenti i operacije moćna su
oruđa kada ih se ne upotrebljava preko mjere, međutim ideja o
čarobnoj piluli je fundamentalno pogrešna. Svaki put kada se
medikament unese u tijelo da bi se popravila tjelesna funkcija A,
neizbježno dolazi do poremećaja funkcije B, C ili D. Našim tijelima
i našim umovima ne upravljaju genetski regulirani hormoni
i neurotransmiteri. Našim tijelima, našim umovima, a tako i našim
životima upravljaju naša vjerovanja... O, vi malovjerni!



Svjetlo izvan kutije


U ovoj knjizi povući ću poslovičnu crtu u pijesku. S jedne
strane crte je svijet definiran neo-darvinizmom koji život opisuje
kao neprekidan rat biokemijskih robota. S druge strane crte je
»nova biologija« koja život opisuje kao kooperativno putovanje
moćnih pojedinaca koji mogu sami sebe programirati da bi kreirali
radošću ispunjene živote. Kada prijeđemo tu crtu i istinski
shvatimo novu biologiju više nećemo svađalački raspravljati o
ulogama prirode i odgoja jer ćemo spoznati da potpuno svjestan
um može nadjačati kako prirodu tako i odgoj. Također, smatram
da ćemo doživjeti paradigmatsku promjenu čovječanstva jednaku
onoj kada smo saznali da Zemlja nije ravna nego okrugla.
Studenti humanističkih znanosti koji su možda zabrinuti da
će ova knjiga biti nerazumljivo znanstveno predavanje ne trebaju
se bojati. Dok sam bio sveučilišni profesor teško sam podnosio
svoje trodijelno, neudobno odijelo, sputavajuću kravatu, cipele s
kapicom i beskrajne sastanke, međutim volio sam predavati. I u
svom post-sveučilišnom životu stekao sam mnogo predavačke
prakse; predstavio sam načela nove biologije tisućama ljudi iz cijelog
svijeta. Kroz ta predavanja izbrusio sam svoje predstavljanje
znanosti u lako razumljiv engleski, ilustriran živopisnim dijagramima
od kojih su mnogi reproducirani u ovoj knjizi.
U prvom poglavlju govorim o »pametnim stanicama« te o
tome zašto i kako nas one mogu toliko mnogo naučiti o našim
umovima i tijelima. U drugom poglavlju izlažem znanstvene dokaze
kako bih vam pokazao da biologijom ne upravljaju geni.
Također, predstavljam vam uzbudljive pronalaske epigenetike,
novog područja biologije koje otkriva tajnovite načine na koje
okoliš (priroda) utječe na ponašanje stanica bez mijenjanja genetskog
koda. To je područje koje razotkriva nove složenosti u
prirodi bolesti, uključujući rak i shizofreniju.
Treće poglavlje govori o staničnoj membrani, »koži« stanice,
Zacijelo ste čuli više o staničnoj jezgri koja sadrži DNK nego o
njezinoj membrani. Međutim, pionirska znanost otkriva sve više
detalja o onome što sam ja zaključio prije više od dvadeset godina
- da je membrana pravi mozak funkcioniranja stanice. U
četvrtom poglavlju govorim o zapanjujućim otkrićima kvantne
fizike. Ta otkrića imaju duboke implikacije za razumijevanje i liječenje
bolesti. Međutim, konvencionalni medicinski establishment
u svoja istraživanja i obrazovanje na Medicinskim fakultetima još
nije, i to s tragičnim posljedicama, inkorporirao kvantnu fiziku.
U petom poglavlju objašnjavam zašto sam ovu knjigu naslovio
Biologija vjerovanja. Pozitivne misli imaju ogroman učinak
na gene, međutim samo kada su u skladu s podsvjesnim programiranjem.
Jednako snažan učinak imaju i negativne misli. Kada
prepoznamo kako ta pozitivna i negativna uvjerenja upravljaju
našom biologijom, to znanje možemo iskoristiti za stvaranje života
ispunjenih zdravljem i srećom. Šesto poglavlje otkriva zašto
stanice i ljudi imaju potrebu rasti i kako strah obustavlja taj rast.
Sedmo poglavlje se usredotočuje na svjesno roditeljstvo.
Kao roditelji, moramo razumjeti svoju ulogu u programiranju
uvjrenja naše djece i utjecaj koji ta uvjerenja imaju na život djece.
Ovo poglavlje je važno bez obzira jeste li roditelj ili ne, jer kao
bivšoj djeci uvid u našu programiranost i njezin utjecaj na naše
živote često nam je vrlo signifikantan. U Zaključku se osvrćem na
to kako me je razumijevanje nove biologije dovelo do spoznaje
o važnosti integracije područja duha i područja znanosti, što je
radikalan zaokret u odnosu na moju povijest agnostičkog znanstvenika.
Jeste li pripravni upotrijebiti vaš svjesni um kako biste stvorili
život prepun zdravlja, sreće i ljubavi, bez pomoći genetskih
inženjera i bez da postanete ovisni o lijekovima? Jeste li spremni
istražiti stvarnost alternativnu onoj koju pruža medicinski model
ljudskog tijela kao biokemijskog stroja? Ne prodajemo nikakve
kućne potrepštine ni osiguranje. Ne trebate ništa kupiti ni zaključiti
policu osiguranja. Radi se samo o tome da privremeno obustavite
svoja arhaična uvjerenja koja ste primili od znanstvenog i
medijskog establishmenta a da biste mogli razmotriti uzbudljivo
novo znanje koje vam nudi pionirska znanost.

Bruce H. Lipton

OPTIMIZAM

Crno nam se piše, propasti nećemo.
Džemal Bijedić

Pesimista vidi problem u svakoj prilici;
Optimista vidi priliku u svakom problemu.
Čerčil

Ako se ponašate kao da ne postoji mogućnost za promjenu nabolje, vi garantujete da do tih promjena neće ni doći. Noam Čomski

I optimisti i pesimisti doprinose našem društvu.
Optimisti su izumjeli avion, a pesimisti padobran.
Džil Stern

Optimista je ljudska personifikacija proljeća.
Suzan Bizonet 

Ako hranim zelenu granu u svome srcu,

na nju će sletjeti ptica koja pjeva.
Kineska poslovica

I kad je potpuno mračno, možeš vidjeti zvijezde.
Čarls Berd

Ja lično, sam optimista. Ne čini mi se da ima
smisla biti išta drugo.
Čerčil

Optimista će reći, čaša je polupuna;
pesimista će reći, čaša je poluprazna.
Anoniman

Optimista vidi ružu, a ne trn;

pesimista vidi trn, a ne ružu.

Halil Džubran

PROROK: O DECI

Vaša deca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skućiti tela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice, koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih terate da budu kao vi.
Jer, život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom, kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreća što vas Strelac savija u ruci svojoj;
Jer, baš kao što voli strelu što leti, On voli i postojani luk. 

Halil Džubran

MEDITACIJE LJUBAVI 18.

Postoji jedna činjenica na kojoj se treba zadržati: lju­di koji više od drugih strahuju od smrti, istovremeno su oni koji strahuju od života i, trudeći se da pobegnu od smrti, takve osobe mrze život i suštinski ga ne žive.

Zamislite čoveka koji živi na nekom tavanu, u nekoj zagušljivoj rupi bez svetlosti. Boji se da siđe niz stepeni­ce jer je slušao o ljudima koji su tako padali i lomili vrat. Takav čovek nikada ne bi prihvatio rizik da pređe preko ulice, jer je na hiljade ljudi pregaženo pri prelasku ulice. Samim tim, takav čovek nikada ne bi imao hrabrosti da pređe neki okean, ili kontinent, ili da pređe iz jednog sve­ta ideja u drugi. Taj čovek živi u svojoj rupi, pokušavaju­ći da pobegne od smrti - ali zar tako ne sprečava sebe, svakodnevno, da živi?

Šta je smrt? Gubitak, nestajanje, jedno zbogom. Ka­da se zakačite za nekoga ili nešto, kada ne prihvatate da izgubite stvari ili osobe, kada odbijate da im kažete zbo­gom, vi to činite jer se suprotstavljate smrti. Ali, kada tako postupate, vi se, i ne opazivši, suprotstavljate i opi­rete samom životu. Jer, dok je život kretanje, vi ste blokirani; dok život prolazi, vi zaostajete; dok je život elastičan, vi ste fosilizirani, zaleđeni; dok život sve odnosi svojim tokom, vi svom snagom prianjate za stabilnost i nepromenljivost.

Takvim stavom, pokazujete užas od života zajedno s užasom od smrti, jer se vezujete za nju. Međutim, kada niste nigde usidreni, kada niste ni za šta okovani, kada se nimalo ne bojite da ćete bilo šta izgubiti, slobodni ste da tečete kao planinski potok, večirto svež, bistar i živ.

Postoje osobe koje ne mogu podneti da izgube rodi­telja ili prijatelja, koje ne trpe čak ni pomisao na to. Ili se boje da prodiskutuju ili napuste neku teoriju ili stav za koje su vezane. Ili su ubeđene da ne bi mogli da žive bez ove ili one osobe, mesta ili stvari koje im se čine ne­ophodnim. Hoćete li metar da biste izmerili svoju du­hovnu neelastičnost, svoju zadrtost? Posmatrajte kako se sve lomi u vama kada ste primorani da se odreknete ne­ke ideje, kada izgubite neku osobu ili stvar za koje ste bili toliko vezani. Bol i patnja čine da osećate kako vas je život izneverio, zar ne? Nikada niste zastali da ozbiljno promislite kako se sve menja, prolazi i ima svoj kraj - zato vas smrt, gubitak i rastajanje uvek iznenade. Vi ra­dije živite na zagušljivom tavanu svojih iluzija, zahtevajući da se nikad ništa ne promeni, da sve ostane uvek is­to. Ali, kada život eksplodira i raznese u paramparčad vaše krhke iluzije, vi tada trpite nepodnošljiv bol.

Da biste mogli da živite, morate gledati stvarnosti u lice, i tada će nestati svaki vaš strah od gubitka, smrti, rastajanja i u vama će se razviti smisao za novo, za promenu i ono što nije unapred programirano. Izgubićete strah da će stvarima koje poznajete doći kraj, bićete u stalnom iščekivanju svega što vam nije blisko, i pozdravićete sve što vam je nepoznato.

Ako je život ono što tražite, sledeća vežba, koja vam može biti bolna, obogatiće vas slobodom ukoliko ste u stanju da je izvedete.

Upitajte se postoji li neko ili nešto čiji bi vam gubi­tak naneo veliki bol. Možda ste jedna od onih osoba ko­je nisu u stanju čak ni da pomisle na smrt ili gubitak najbližih. Ako je tako, i u onoj meri koliko je tako, vi ste mrtvi.

Ono što treba da učinite je da se odmah suočite, bez odlaganja, sa smrću, gubitkom, rastankom od vama naj­dražih osoba i stvari.

Zamislite te osobe i stvari, jednu po jednu, mrtve ili izgubljene, i zauvek razdvojene od vas, i recite im u se­bi zbogom, recite svakoj od njih: „Hvala ti, i zbogom". Zaboleće vas, ali osetićete kako nestaje vašeg kačenja, zavisnosti od njih. Tada će iz svesnog dela vašeg duha izroniti nešto drugo, samoća koja će se širiti sve više, dok se ne izjednači sa nebom nad vama.

U toj samoći počiva sloboda. U toj samoći je život. U tom odsustvu veza i zavisnosti pustiće korenje vaša volja da idete napred, da živite svaki trenutak svog živo­ta, koji je sada neuporedivo primamljiviji, jer je lišen bri­ge, napetosti, nesigurnosti, kao i straha od napuštanja i smrti koji uvek prati želju za nepromenljivošću i posedovanjem.

Antoni De Melo

PRAVDA I NEPRAVDA

U našem umu postoji i nešto što nas navodi da procenjujemo sve i svakoga, uključujući i vrijeme, psa, mačku – sve. Koristeći Knjigu zakona, naš unutrašnji Sudija sudi o svemu što činimo ili ne činimo, svemu što mislimo i ne mislimo, svemu što osjećamo i ne osjećamo. Sve živo nalazi se pod tiranskom vlašću ovoga sudije. Svaki put kada učinimo nešto što se kosi sa Knjigom zakona, Sudija kaže da smo krivi, da moramo biti kažnjeni, i da treba da se stidimo. To se dešava mnogo puta svakoga dana, iz dana u dan, tokom svih godina našeg života.

Postoji i drugi dio nas koji prima ove presude, i taj dio se naziva Žrtvom. Žrtva u sebi nosi krivicu, sramotu i stid. To je onaj dio nas koji kaže: „Jadan ja, nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno pametan, nisam dovoljno lijep, nisam vrijedan ljubavi, jadan ja.” Veliki sudija se slaže govoreći: „Da, ti nisi dovoljno dobar.” Sve se ovo zasniva na jednom sistemu vjerovanja koji nismo odabrali svojom voljom. Ta vjerovanja su toliko snažna, da čak i mnogo godina nakon što se okrenemo novim shvatanjima i pokušamo da sami donosimo odluke, otkrivamo da ta vjerovanja i dalje upravljaju našim životom.

Sve što nije u skladu sa Knjigom zakona kod vas će izazvati neprijatan osećaj u solarnom pleksusu, a to se zove strah. Kršenje pravila iz Knjige zakona otvara vaše emocionalne rane i vi reagujete tako što stvarate emocionalni otrov. Pošto sve što se nalazi u Knjizi zakona mora biti istina, sve što se kosi s vašim vjerovanjima učiniće da se osjećate nesigurno. Čak i ako je Knjiga zakona pogrešna, ona čini da se vi osjećate sigurno.

Eto zbog čega nam je potrebno mnogo hrabrosti da izmjenimo svoja vjerovanja. Zbog toga što je, iako znamo da mi nismo birali ta vjerovanja, istina i to da smo se složili s njima. To slaganje je toliko snažno da čak i kada shvatimo da ona nisu istinita, osjećamo krivicu, stid i sramotu, koji se pojavljuju onda kada se suprotstavimo tim vjerovanjima. Baš kao što vlada ima knjige zakona koje upravljaju društvenim snom, naš sistem verovanja predstavlja Knjigu zakona koja upravlja našim ličnim snom. Svi ti zakoni postoje u našoj svijesti, mi vjerujemo u njih, a Sudija u nama sudi isključivo na osnovu tih vjerovanja. Sudija donosi presudu, a Žrtva trpi sramotu i kaznu.

Ali ko kaže da u ovom snu ima pravde? Istinska pravda znači platiti samo jednom za svaku grešku. Istinska nepravda je kada plaćamo više puta za svaku grešku. Koliko puta plaćamo jednu grešku? Odgovor je, hiljadama puta. Čovjek je jedina životinja na Zemlji koja hiljadu puta plaća istu grešku. Ostale životinje plaćaju jednom za svaku grešku koju učine. Ali ne i mi. Mi imamo snažnu memoriju. Mi učinimo grešku, sudimo sami sebi, proglašavamo sebe krivim, i kažnjavamosebe. Kada bi bilo pravde, to bi bilo dovoljno; ne bi trebalo da to činimo ponovo. Ali svaki put kada se sjetimo toga, mi sebi ponovo sudimo, ponovo sebe proglašavamo krivim, i ponovo kažnjavamo sebe, iznova, iznova i iznova. Ako imamo muža ili ženu, on ili ona nas takode podsećaju na tu grešku, tako da mi sebe ponovo osuđujemo, ponovo kažnjavamo i ponovo smatramo krivim. Da li je to fer?

Don Migel Ruiz

Стивен Волфрам: Компјутеризација теорије свега

http://www.ted.com/talks/lang/scc/stephen_wolfram_computing_a_theory_of_everything.html

DUHOVNIK SOGYAL RINPOCHE

Mi smo ono što mislimo. S našim mislima mi stvaramo svijet. Sve što mi jesmo će se uzdići u našim mislima.

Naši umovi mogu biti predivni, ali istovremeno mogu biti naši najveći neprijatelji. Stvaraju nam toliko nevolja. Ponekad poželim da je um kao zubna proteza koju možemo skinuti i ostaviti na stoliću preko noći. Barem bi malo predahnuli od napornih i iscrpljujućih avantura.

Mi smo do te mjere u nemilosti svojih umova da, čak i kad pronađemo duhovna učenja koja nas pokrenu iznutra, pokrenu nas više od ičega što smo do tada iskusili, i dalje ostajemo obazrivi zbog nekih duboko ukorijenjenih i neobjašnjivih sumnji.

Negdje u tom procesu moramo prestati biti previše sumnjičavi. Moramo pustiti neizvjesnost i sumnju – koje bi trebale da nas štite, ali nikad ne funkcionišu jer nas na kraju uvijek više povrijede od onoga od čega bi trebale da nas odbrane.

Zapadnjačka ljenost sastoji se u zatrpavanju naših života kompulsivnim aktivnostima, kako ne bi ostalo nimalo vremena da se suočimo sa pravim problemima.

Slavna izreka kaže: „Ako um nije proračunat, nego božanstveno spontan, baš kao i voda kada nije uzburkana, po svojoj prirodi će biti proziran i čist.“

Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu. Vi izolujete smrt. Zbog toga ima toliko straha.

Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 2.

Pumpkins are presented in the German city of Hassloch on September 12, 2010. The town was hosting a competition to find the best pumpkins (RONALD WITTEK/AFP/Getty Images)

Čarolija stanica - deja vu


Na sreću, pronašao sam spas u obliku kratkoročnog prekida
na Medicinskom fakultetu na Karibima. Znao sam da tamo neće
nestati svi moji problemi, međutim kad se mlažnjak probio kroz
sivi prekrivač od oblaka iznad Chicaga, osjećao sam se kao da su
nestali. Ugrizao sam se za usnu kako bih spriječio da se osmijeh
na mom licu ne pretvori u glasno smijanje. Osjetio sam se jednako
radosno kao kada sam imao sedam godina i prvi put otkrio
svoju životnu strast, čaroliju stanica.
Raspoloženje mi se dodatno poboljšalo kada je mali zrakoplov
za šest putnika sletio na Montserrat, točkicu u Karipskom
moru veličine trideset i dva puta šest kilometara. Ako je ikada
postojao rajski vrt, vjerojatno je nalikovao mom novom otočnom
domu što je izbijao iz svjetlucavog modrozelenog mora poput
golemog, lijepo izbrušenog smaragda. Kada sam izašao iz zrakoplova,
opio me povjetarac protkan blagim mirisom gardenije.
Rado sam prihvatio običaj domorodačkog stanovništva da je
vrijeme zalaska Sunca posvećeno tihoj kontemplaciji. Kako su se
dani privodili kraju, veselio sam se nebeskoj svjetlosnoj predstavi.
Moja je kuća, smještena na litici petnaest metara iznad oceana,
okrenuta prema zapadu. Vijugavi put kroz tunel od paprati
natkriven drvećem vodio me dolje do mora. Na kraju »tunela«
nalazio se otvor iza kojeg se kroz zid od grmlja jasmina nazirala
osamljena plaža. Tamo sam ritual zalaska dana često obogaćivao
s nekoliko »krugova« u toplom, kristalno bistrom moru. Nakon
plivanja oblikovao bih pijesak na plaži u udoban naslonjač, zavalio
se i promatrao kako Sunce polagano zalazi u more.
Na tom udaljenom otoku nalazio sam se izvan stalne životne
trke i mogao sam promatrati svijet bez paravana od dogmatskih
uvjerenja civilizacije. Isprva je moj um neprestano revidirao
i kritizirao moj životni debakl, no uskoro su moji mentalni Siskel
i Ebert (popularni filmski kritičari u SAD-u koji su imali
vlastitu televizijsku emisiju; op.prev.) prestali sa svojim »palac gore/palac
dolje« recenzijama mojih četrdeset godina života i počeo sam se
prisjećati kako je živjeti u trenutku i za trenutak. Nanovo sam se
upoznavao sa senzacijama koje sam posljednji put doživio još kao bezbrižno
dijete. Ponovno sam osjećao užitak življenja.
Živeći u tom otočnom raju postao sam ljudskiji i čovječniji.
Također, postao sam bolji stanični biolog. Gotovo čitavo moje formalno
znanstveno obrazovanje bilo se odvijalo u sterilnim, beživotnim
učionicama, predavaonicama i laboratorijima. Međutim,
kada sam jednom uronio u bogati karipski ekosustav, biologiju
sam počeo promatrati kao cjeloviti sustav koji živi i diše, a ne kao
zbir pojedinačnih vrsta koje dijele komad Zemljine površine.
Dok sam tiho sjedio u otočkim prašumama nalik vrtovima
i ronio oko koraljnih grebena što su svjetlucali poput dragulja,
stekao sam uvid u čudesnu sjedinjenost biljnih i životinjskih vrsta
na otoku. Sve vrste žive u profinjenoj, dinamičnoj ravnoteži
ne samo s drugim životnim oblicima nego i s fizičkim okolišem.
Dok sam sjedio u karipskom rajskom vrtu svojom pjesmom mi se
obraćala harmonija života - ne životna borba. Postao sam uvjeren
da suvremena biologija poklanja premalo pozornosti važnoj
funkciji suradnje, zato što darvinistički korijeni ističu natjecateljsku
prirodu života.
Na negodovanje svojih kolega profesora u SAD - u , u Wisconsin
sam se vratio pun ideja o radikalnom zaokretu koji osporava
sveta, temeljna vjerovanja biologije. Čak sam počeo otvoreno kritizirati
Charlesa Darwina i ispravnost njegove teorije evolucije.
U očima većine drugih biologa moje ponašanje je bilo jednako
svećeniku koji hoda Vatikanom tvrdeći da je Papa prevarant.
Mojim kolegama može se oprostiti što su mislili da me kokosov
orah pogodio u glavu kada sam dao ostavku na svoje stalno
profesorsko mjesto i, ispunivši si životni san da budem član
rock-skupine, otišao na glazbenu turneju. Otkrio sam Yannija,
koji je kasnije postao velika zvijezda, i zajedno s njim napravio
lasersku predstavu. No, uskoro sam shvatio da sam mnogo skloniji
poučavanju i istraživačkom radu nego produciranju rock 'n'
roll predstava. Odustavši od glazbenog posla i vrativši se na Karibe
da ponovno poučavam staničnu biologiju, priveo sam kraju
svoju krizu srednjih godina koju ću, sa svim njezinim bolnim
pojedinostima, opisati u jednom od sljedećih poglavlja.
Moj konačni raskid s konvencionalnim akademskim svijetom
dogodio se na stanfordskom Medicinskom fakultetu. U to
vrijeme već sam bio neskriveni zagovornik »nove« biologije. Počeo
sam osporavati ne samo Darwinovu »tko jači taj kvači« verziju
evolucije nego i centralnu biologijsku dogmu...
Iako mi je to pružilo intelektualnu zadovoljštinu,
znao sam, da sam nastavio predavati i istraživati na
Medicinskom fakultetu, da bi se moji kolege i dalje pitali o onim
kokosima koji su mi možda pali na glavu jer sam, prema akademskim
standardima, u zadnjem desetljeću postao čak još veći
radikal. Moja preokupacija novom biologijom postala je više od
intelektualne vježbe. Smatrao sam da nas stanice uče ne samo
o životnim mehanizmima nego i o tome kako da živimo bogat,
ispunjen život.
U znanstvenoj kuli od bjelokosti razmišljanje te vrste nesumnjivo
bi mi donijelo nagradu ćaknutog dr. Doolittla za antropomorfizam
odnosno, točnije, citomorfizam - razmišljanje poput
stanica - ali za mene je to uvod u biologiju. Vi sebe možete smatrati
individuom, međutim kao stanični biolog ja vam mogu reći
da ste vi u stvari kooperativna zajednica otprilike pedeset bilijuna
jednostaničnih građana. Gotovo sve stanice koje sačinjavaju vaše
tijelo su nalik amebama, pojedinačni organizmi koji su razvili
kooperativnu strategiju za svog uzajamnog preživljavanja. Svedeno
na osnovne pojmove, ljudska bića su jednostavno posljedica
»kolektivne amebne svijesti.« Kao što nacija odražava osobine
svojih građana, tako i naša ljudskost mora odražavati osnovnu
prirodu naših staničnih zajednica.

Bruce H. Lipton