Странице

уторак, 28. септембар 2010.

MALI PRINC 22.

Amira, 2, a flood victim suffering from skin and stomach problems, cries at a hospital in Sukkur, in Pakistan's Sindh province September 1, 2010. Victims of Pakistan's floods queued at hospitals where scant resources were available to treat a rising number of patients. (REUTERS/Damir Sagolj) 

XXII poglavlje

-Dobar dan, rece mali princ.
-Dobar dan, odgovori skretnicar.
-Sta to radis? upita ga mali princ.
-Odabiram putnike, po sveznjevima od hiljadu, odgovori skretnicar. Ispracam vozove koji ih odnose cas na desnu stranu, cas na levu.
Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeci kao grmljavina, zatrese skretnicarevu kucicu.
-Prilicno se zure, rece mali princ. Za cim jure?
-To ne zna cak ni masinovoda, rece skretnicar.
I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.
-Zar se vec vracaju? upita mali princ.
-To nisu isti, rece skretnicar. To je razmena.
-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?
-Covek nikad nije zadovoljan tamo gde je, rece skretnicar.
I zagrme treci osvetljeni brzi voz.
-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.
-Ne gone oni nikoga, rece skretnicar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.
-Samo deca znaju sta zele, rece mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma vazna, i ako im je neko oduzme, ona placu...
-Srecni su, rece skretnicar.

Antoan de Sent Egziperi

MEDITACIJE LJUBAVI 11.

Prva stvar koju primećujemo u očima deteta je nje­gova nevinost, njegova nežna nesposobnost da laže ili koristi maske, da se predstavlja kako je nešto drugo od onoga što jeste. U tome je dete istovetno sa svim poja­vama u prirodi: pas je pas, ruža je ruža, zvezda je zvezda, svaka stvar jednostavno je ono što je. Samo je odra­slo ljudsko biće u stanju da se pretvara da je nešto drugo od onoga što jeste. Kada odrasli kažnjava dete zato što je reklo istinu ili pokazalo ono što misli i oseća, dete uči da se pretvara, i njegova nevinost biva uništena. U tom trenutku ono postaje samo brojka u neizmernoj gomili onih koji govore, obeshrabreni: "Ja više ne znam ko sam", jer kad tako dugo kriju istinu o sebi, na kraju je sakriju i od samih sebe.
Koliko ste nevinosti detinjstva sačuvali u sebi? Po­stoji li još neka osoba u čijem prisustvu možete biti jed­nostavno i u potpunosti onakvi kakvi ste, otvoreni, goli i nevini kao dete?

...
     Pomislite koliko se ljudi žestoko upinje da na sva­ki način postanu ne ono što im je priroda namenila (mu­zičari, kuvari, mehaničari, stolari, baštovani, pronalaza­či), već da postanu „neko": ljudi od uspeha, slave i moći; da postanu nešto što ne donosi spokojno samoostvarenje, već samoveličanje. Govorimo o osobama koje su od­bacile svoju nevinost, jer su odabrale da ne budu ono što jesu, već da na svaki način uzdignu sebe, ponekad samo u svojim očima. Pogledajte svoj svakodnevni život. Mo­žete li naći makar jednu misao, jednu reč ili delo koji ni­su iskvareni željom da postanete „neko", pa čak i kada je to što tražite uspeh na duhovnom planu, ili svetost za koju niko ne zna osim vas?
Nevino dete, kao životinja, ostavlja slobodan put svojoj prirodi da bude i postane samo ono što jeste. Ponekad se i odrasli, koji su umeli da sačuvaju svoju ne­vinost, prepuštaju kao deca impulsima prirode ili sudbi­ne, ne opterećujući sebe da postanu „neko", ili da osta­ve utisak na druge. Ali, za razliku od dece, oni se ne oslanjaju na instinkt, već na neprekidnu pažnju u odno­su na sve što ih okružuje a što se odigrava u njima - ta pažnja ih štiti od zla i podstiče razvoj koji im je Priroda namenila, umesto uzdizanja njihovog ambicioznog 'ega'.
Postoji još jedan način na koji odrasli kvare nevinost dece - tako što ih uče da oponašaju nekoga. U trenutku kada navedete dete da se pretvori u fotokopiju neke dru­ge osobe, vi gasite iskru originalnosti sa kojom je ono došlo na svet. U trenutku kada odlučite da budete kao neko drugi, kakva god je on veličina ili svetac, vi prostituišete svoje biće.
Oplakujte tu božansku iskru jedinstvenosti koja je zakopana u vama, pod naslagama straha - straha da ne ispadnete smešni ili budete odbačeni ako skupite hra­brost da budete ono što jeste i odbijete da se mehanički prilagodite drugima u načinu oblačenja, ponašanja i raz­mišljanja. Uočite koliko ste se prilagodili, ne samo u svom delanju i mislima, već i u svojim reakcijama, emo­cijama, stavovima, vrednovanjima. Vi nemate hrabrosti da odbacite ovo prostituisanje i ispoljite svoju iskonsku nevinost. To je cena koju ste primorani da platite za pa­soš putem koga bivate prihvaćeni u svom društvu ili po­slovnom okruženju. I tako ulazite u svet nakaradnih i kontrolisanih, izgnanika iz carstva koje pripada dečijoj nevinosti.
Još jedan podmukli način da razorite svoju nevinost ogleda se u poređenju i nadmetanju sa drugima - tako zamenjujete svoju jednostavnost ambicijom i željom da budete uspešni kao neko drugi, ili još bolji od njega.
Razmislite: osnovni razlog što je dete u stanju da sačuva svoju nevinost i živi, kao i ostatak prirode, u bla­ženstvu svoga carstva, leži u činjenici da ono još nije usisano u ono što mi nazivamo svetom - u taj tmurni predeo naseljen odraslima koji ne žive svoj život, već samo skupljaju aplauze i divljenje; koji ne znaju za blaženstvo stanja u kome je čovek ono što jeste, već se neprestano i neurotično porede i nadmeću sa drugima, u trci za is­praznim stvarima koje nazivaju uspehom i slavom, čak i kada ih mogu dobiti samo odbacivanjem, ponižavanjem, gaženjem i uništavanjem bližnjih. Ako dozvolite sebi da stvarno pretrpite muke tog pakla na zemlji, da okusite njegovu apsolutnu prazninu, možda ćete doživeti da se u vama jave revolt i tako snažna odvratnost koji će konač­no raskinuti okove zavisnosti i obmane kojima je sputa­na vaša duša, i tako ćete se probiti u slobodu carstva ne­vinosti.

Antoni De Melo

PROBLEM

O ŽENAMA I SEKSU


Žensko dijete odgaja majka, koja za svoju osnovnu funkciju smatra pobrinuti se za to da kćerka dobije odgovarajućeg muža, da ne ostane stara djevica. Potpuna žena iz opažanja svoje okoline saznaje sve što mora znati, naročito kad je upleten kakav muškarac. Tako prepozna sve njegove  i najmanje želje. Uvijek je svjesna svake promjene njegovog raspoloženja, jer vjeruje da su posljedica nečeg, što je ona sama rekla ili uradila. Zbog toga joj se čini da je na njoj da zadovolji svog muškarca. Bez obzira kakve joj riječi majka upućivala na račun toga, kćerku uzgaja kao životinju za seks. Sve ženske su prevarene i prisiljene na udaju. Ali ljudska su bića dovoljno pametna da bi za sebe zahtijevala više nego što je samo ispunjavanje zakona razmnožavanja. Razvijati se, je jednak, ako ne i važniji zakon od zakona razmnožavanja.
Tajša Abelar
Ženama treba razlog za seksualni odnos. Muškarcima jedino treba mjesto. 
Bili Kristal
Žene umiju odglumiti orgazme. Zato muškarci znaju odglumiti cijeli brak. 
Šeron Stoun


понедељак, 27. септембар 2010.

Sem Haris: Nauka može da da odgovore na moralna pitanja



http://www.ted.com/talks/lang/scc/sam_harris_science_can_show_what_s_right.html

SREĆAN JE KO UMIJE DA VOLI








Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.
Herman Hese

VOLJETI JE KAO JESTI VIŠNJE


- Da li je tebi uopšte jasno da se ti i ja non-stop svađamo oko nečega?
Gotovo sve vrijeme se svađamo.
- A ti? Voliš li višnje?!
- Da. Mnogo. Kakve to sad ima veze?
- A ispljuneš li koštice kada ih jedeš?!
- Da, naravno!!!
- E isto tako je i u ljubavi…NAUČI DA PLJUJEŠ KOŠTICE, A ISTOVREMENO I DA VOLIŠ VIŠNJE!

MEDITACIJE LJUBAVI 10.

Posmatrajte svoju egzistenciju i primetićete koliko ste je podredili drugim ljudima. Kakav je rezultat? Ljudi vas na kraju ščepaju u smrtonosni zagrljaj. Njihovim prihvatanjem, odobravanjem, laskanjem, prekorima, oni u suštini kontrolišu vaše ponašanje; ljudi imaju moć da ispune vašu usamljenost svojim prisustvom; mogu da uzdignu vaš duh na sedmo nebo svojim pohvalama, kao što imaju moć da vas svedu na običnu krpu svojim kri­tikama i odbacivanjima...
...Osnovni put ka samoostvarenju ne prolazi kroz mno­štvo ljudi - on prolazi kroz aktivnosti u koje se upušta­mo ne obazirući se na uspeh ili korist. Nasuprot onome što je opšteprihvaćeno mišljenje, lek protiv usamljenosti nije u traženju društva već u kontaktu sa stvarnošću - u trenutku kada stupite u dodir sa stvarnošću, tek tada spoznajete šta je sloboda i šta je ljubav. Odvojite se od drugih, i tako ćete steći sposobnost da ih volite.

Nemojte misliti kako treba pre svega da se družite sa ljudima da bi ste ispoljili svoju ljubav. To ne bi bila ljubav, već jednostavno privlačnost ili saosećanje. Među­tim, ljubav je prvo što se rađa u vašem srcu pri dodiru sa stvarnošću. Ne toliko ljubav prema određenoj stvari ili osobi, već sama ljubav po sebi: određeni stav, predodređenost za ljubav. Ta ista ljubav počeće nakon toga da zrači ka spoljnom svetu stvari i drugih ljudi.


...
Možete pronaći nekoga ko će vam dati podatke o me­hanici, matematici, stranom jeziku, ili vas naučiti da vo­zite bicikl ili radite na kompjuteru. Ali u onome što je stvarno važno - život, ljubav, stvarnost - niko vas niče­mu ne može naučiti. Sve što vam učitelji mogu reći sa­mo su formule, ali u istom trenutku kada prihvatite ne­ku formulu, počinjete da vidite stvarnost kroz filter koji je neko drugi stvorio. Ako prihvatite formule, ostajete zarobljeni - usahnućete i nikada, do svoje smrti, nećete doživeti šta znači kada sami spoznate svet oko sebe.

...
Mogli biste pokušati da uporedite svoja iskustva sa muzikom, poezijom ili slikom. Ali u dubini duše znate da niko neće moći tačno da shvati šta ste videli ili doživeli - nešto što vas čini potpuno nesposobnim da to izrazite recima drugom ljudskom biću, a još manje da ga tome naučite.
Upravo to doživljava neki učitelj kada mu tražite da vas nauči nečemu o životu, Bogu ili objektivnoj stvarno­sti. Sve što može da učini je da vam prenese neku for­mulu, niz povezanih reci. Ali od kakve koristi za vas?
...
Sami idete napred. Eto šta znači osloboditi se svih formula - onih koje potiču od drugih ljudi, koje ste na­učili iz knjiga, onih do kojih ste došli polazeći od sopstvenih iskustava. Međutim, najstrašnije za ljudsko biće je da se upusti u svet nepoznatog, bez zaštite bilo kakve formule.
...
Tako će se u vama pokazati neobična promena, mož­da ne tako očigledna u početku, ali koja će, međutim, vo­diti radikalnom preobražaju. Jer, posle „viđenja", nikada više nećete biti isti kao pre. Doživećete ushićenost slo­bodom, izuzetno poverenje koje potiče od saznanja da svaka formula, koliko god bila sveta, nema nikakvu vrednost; i vi nikada više nećete bilo koga zvati učiteljem
Zato odbacite knjige i formule, skupite hrabrosti da ostavite svoga učitelja, ko god da je, i sami gledajte svet oko sebe.

Antoni De Melo

UVREDE


Osnovna postavka je sljedeća:
“Nikada ne možete uvrijediti nekoga ko ne želi da bude uvrijeđen.”
To je toliko jednostavno i jasno da to ne treba ni razmatrati.
Ali, razmotrimo uvrede kao pojavu, šta one predstavljaju?
Uvreda je uvijek izraz karaktera onoga koji je šalje, kombinovana s dozom frustracije i esencijom mržnje.
Ni u psovci ni u kletvi, mržnja se ne ogleda toliko jasno koliko u pokušaju uvrede (da li će pokušaj uspjeti, zavisi od gorenavedene postavke).
Proces formiranja uvrede je otprilike sljedeći :
1. vrijeđač nema argumente kojima bi se suprotstavio sagovorniku
2. vrijeđač se zbog pomanjkanja argumenata osjeća inferiorno
3. osjećaj inferiornosti puni vrijeđača mržnjom
4. mržnja se transformiše u gnjev
5. gnjev se transformiše u “verbalni mač”, pokušaj da se suparniku umanji vrijednost i da se on time povrijedi (pokušaj uvrede)
6. umanjivši (u svojoj glavi) vrijednost sagovorniku, vrijeđač se osjeća BOLJIM
7. vrijeđač osjeća olakšanje.
Vrijeđajući druge, mi ustvari govorimo o sebi samima – o svojoj nemoći, o svom strahu, o svojoj nesamouvjerenosti. To je ujedno naš pokušaj da se oslobodimo unutrašnje napetosti.
S druge strane, vrijeđajući se zbog nečijih riječi, mi potvrđujemo svoju nemoć, strah, nesamouvjerenost.
***
Uvrede su, dakle, još jedna od stvari koje treba prevazići na putu ka tome da se postane čovjek!

LOŠA NARAV


Jednom bijaše jedan mali dječak koji je imao jako lošu narav. Otac vidjevši to, dade mu jednog dana punu kesu eksera i reče: “Svaki put kada pobjesniš i izgubiš kontrolu nad sobom zakucaj jedan ekser u ovu ogradu.”
Prvog dana dječak je zakucao 37 eksera u ogradu. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci on je međutim naučio da kontroliše svoj bijes, tako da se broj ukucanih eksera postepeno smanjivao. Otkrio je vremenom da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu.
I tako je došao i dan, da tokom cijelog dana nije nijednom pobjesnio. Rekao je to svom ocu, a otac mu je uzvratio sljedećim zadatkom: “A sada, svakoga dana kada budeš uspio da iskontrolišeš svoju narav, iščupaj iz ograde jedan ekser.”
Mjeseci i godine su prolazili i jednog dana mladić je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku, odveo ga do ograde, a potom rekao: “Dobro si uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista.”
“Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož, poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.”
“Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Prijatelji su stoga zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješ, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, da imaju lijepe riječi i uvijek da im je srce otvoreno za tebe!”
“Zato ne zaboravimo da kažemo svom prijatelju: “Molim te oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na tvojoj ogradi.”

MALI PRINC 21.

XXI poglavlje

Tada se pojavi lisica:
-Dobar dan, rece lisica.
-Dobar dan, uctivo odgovori mali princ koji se okrete, ali ne vide nista.



-Evo me ovde, rece jedan glas, pod jabukom...
-Ko si ti? upita mali princ. Vrlo si lepa...
-Ja sam lisica, rece lisica.
-Hodi da se igramo, predlozi joj mali princ. Tako sam tuzan...
-Ne mogu da se igram sa tobom, rece lisica. Nisam pripitomljena.
-Ah! izvini, rece mali princ.
A onda razmislivsi dodade:
-Sta to znaci "pripitomiti"?
-Ti nisi odavde, rece lisica, sta trazis?
-Trazim ljude rece mali princ. Sta znaci to pripitomiti.
-Ljudi imaju puske, rece lisica, i oni love. To je prilicno nezgodno! Ali oni gaje i kokosi. Po tome su zanimljivi. Trazis li kokosi?



-Ne, rece mali princ. Trazim prijatelje. Sta znaci to "pripitomiti"?
-To je nesto sto se davno zaboravilo, rece lisica. To znaci "stvoriti veze..."
-Stvoriti veze?
-Naravno, rece lisica. Ti si za mene samo mali decak slican stotinama hiljada drugih decaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slicna stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomis bicemo potrebni jedno drugom. Ti ces za mene biti jedini na svetu. Ja cu za tebe biti jedina na svetu...
-Pocinjem da shvatam, rece mali princ. Postoji jedna ruza.... mislim da me je pripitomila...
-To je moguce, rece lisica. Cega sve nema na Zemlji...
-Ah! to nije na Zemlji rece mali princ.
Lisica je izgledala vrlo radoznala:
-Na nekoj drugoj planeti?
-Da.
-Ima li lovaca na toj planeti?
-Ne.
-Gle, pa to je zanimljivo! A kokosi?
-Ne.
-Nista nije savrseno, uzdahnu lisica.
Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
-Moj zivot je jednolik. Ja lovim kokosi, ljudi love mene. Sve kokosi su slicne, i svi ljudi su slicni. Meni je, dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me ti pripitomis, moj zivot ce biti kao obasjan suncem. Upoznacu bat koraka koji ce biti drukciji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju pod zemlju. Tvoj ce me kao muzika pozivati da izadjem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidis li tamo dole, polja puna zita? Ja ne jedem hleb. Za mene zito ne predstavlja nista. Zitna polja ne podsecaju me ni na sta. A to je zalosno! Ali ti imas kosu boje zlata. Bice divno kada me pripitomis! Zito, koje je pozlaceno, podsecace me na tebe. I ja cu voleti sum vetra u zitu...
Lisica ucuta i dugo gledase malog princa:
-Molim te... pripitomi me, rece ona.
-Vrlo rado, rece mali princ, ali nemam mnogo vremena. Treba da pronadjem prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima.
-Covek poznaje samo one stvari koje pripitomi, rece lisica. Ljudi nemaju vise vremena da bilo sta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi vise nemaju prijatelja. Ako hoces prijatelja, pripitomi me!
-Sta treba da radim? upita mali princ.
-Treba da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ces sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledacu te krajickom oka, a ti neces nista govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana, sesces malo blize....
Sutradan mali princ ponovo dodje.
-Bilo bi bolje da si dosao u isto vreme, rece lisica. Ako dolazis, na primer, u cetiri sata popodne, ja cu biti srecna vec od tri sata.



Ukoliko vreme bude odmicalo, bicu sve srecnija. U cetiri sata bicu uzbudjena i uznemirena; upoznacu cenu srece! Ali ako budes dolazio kad ti padne na pamet, nikada necu znati za koji cas da spemim svoje srce... Potrebni su citavi obredi za to.
-Sta je to obred? upita mali princ.
-I to je nesto sto se davno zaboravilo, rece lisica. To je ono sto cini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan cas od drugih casova. Kod mojih lovaca, na primer postoji jedan obred. Oni cetvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Cetvrtak je, dakle, divan dan! Idem u setnju cak do vinograda. Kad bi lovci igrali kad im padne na pamet, svi bi dani licili jedan na drugi, i ja ne bih uopste imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kad se dan rastanka priblizi:
-Ah! rece lisica... Plakacu.
-Sama si kriva, rece mali princ, nisam ti zeleo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim.
-Naravno, rece lisica.
-Ali ti ces plakati, rece mali princ.
-Naravno, rece lisica.
-Znaci, time nista ne dobijas!
-Dobijam, rece lisica, zbog boje zita.
Zatim dodade:
-Idi, pogledaj ponovo ruze. Shvatices da je tvoja jednistvena na svetu. Vrati se onda da mi kazes zbogom, a ja cu ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruze.
-Vi uopste ne licite na moju ruzu, vi jos nista ne znacite, rece im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao sto je bila moja lisica. Bila je to obicna lisica slicna stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruze su se osecale veoma nelagodno.
-Lepe ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas. Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo. Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise ili kako ponekad cuti. Zato sto je to moja ruza.
I on se vrati lisici.
-Zbogom, rece joj on...
-Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati.
-Sustina se ocima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
-Vreme koje su ulozio oko tvoje ruze cini tu ruzu tako dragocenom.
-Vreme koje sam ulozio oko moje ruze... rece mali princ da bi zapamtio.
-Ljudi su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da zaboravis. Ti si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ruzu.
-Ja sam odgovoran za svoju ruzu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Antoan de Sent Egziperi

недеља, 26. септембар 2010.

MEDITACIJE LJUBAVI 9.

Zamislite neku korpulentnu osobu, zadriglu u salo, i pred sobom imate sliku i priliku onoga u šta može da se pretvori vaš duh - obložen salom sve dok ne postane previše otupeo i lenj da misli, posmatra, istražuje, da iz­mišlja. Gubi svoju bistrinu, lucidnost i elastičnost, da bi postepeno zamro. Pogledajte oko sebe, i videćete koliko ima takvih ljudi: otupelih, zaštićenih slojevima sala, koji ne traže ništa drugo osim da ne budu uznemireni ili naterani da se razbude.
Šta su ti slojevi sala oko duše? Sve fiksacije kojima se hranite, sve predrasude koje ste izgradili o ljudima i stvarima, sve vaše navike, sve vaše veze. U periodu kada ste se formirali kao ličnost, trebalo vam je pomoći da uklonite ove slojeve i oslobodite svoj duh. Međutim, društvo u kome živite i kultura kojom ste hranjeni bu­kvalno su vas obložili tim slojevima, i čak vas naučili da to i ne opažate, da živite uspavani, i prepustite drugima - „ekspertima", vašim političarima, intelektualcima i verskim vođama da misle umesto vas. I tako završavate smoždeni težinom autoriteta i tradicije koje nikada niste čak ni podvrgnuli analizi.
Razmotrimo ove slojeve jedan po jedan.
Prvo, vaša vera. Ako živite kao komunista ili kapita­lista, musliman ili jevrej, živite na predvidiv i tendenci­ozan način - eto prepreke, još jednog sloja sala između stvarnosti i vašeg duha, koji ne uspeva više da je vidi i neposredno dodirne.
Drugi sloj, vaše ideje. Ako se u pogledu neke osobe fiksirate za neku svoju ideju, tada ne možete voleti tu osobu, već samo ideju koju ste stvorili o njoj. Kada ne­što kaže ili se na određeni način ponaša, smesta joj lepite etiketu: „Glupača", „Gnjavator", „Grubijan", „Apsolu­tno dražesna", itd. Od tog trenutka stvara se zid, sloj sala između vas i te osobe, jer ćete je i sledeći put videti na osnovu ovih ideja, čak i ako se u međuvremenu promenila. Razmislite: nije li bilo tako sa gotovo svim osobama koje poznajete?
Treći sloj, vaše navike. One su jedan od ključnih ele­menata ljudskog bića - da nema navika, ko zna kako bi­smo uopšte hodali, govorili ili vozili automobil? Ali na­vike pripadaju mehaničkom nivou života - ne bi trebalo da budu uključene u područje ljubavi ili intelekta. Posto­ji li neko ko želi da bude voljen iz navike?! Ipak, kada neko prvi put vidi okean, ostaje zadivljen, ali ribar koji ga po čitave dane gleda, uopšte ne poklanja pažnju nje­govoj veličanstvenosti. Čime to objasniti? Time što smo stvorili unapred utvrđene modele o svim stvarima oko nas i, kada ih ponovo vidimo, ne vidimo ih u njihovoj iskonskoj svežini, već u svedu svojih fiksacija. Tako se ponašamo u odnosu na ljude i stvari, i takvi su odnosi koje uspostavljamo s njima - bez ikakve svežine, bez iče­ga novog, večito iste ideje, isti putevi kojima se bezbroj puta prošlo - eto plodova navike. Ne umete više da gle­date na drukčiji i kreativniji način jer, izgradivši mental­ni oklop, zadovoljavate se da uključite automatskog pilo­ta u svom duhu i legnete da odremate.
Četvrti sloj, vaše veze i strahovi. To je sloj koji je najlakše uočiti. Da li se često kačite ili strahujete (što je najdalje od ljubavi) u odnosu na osobe ili stvari? U ta­kvim trenucima odbijate da ih vidite onakve kakve stvar­no jesu. Prisetite se neke osobe koja vam se ne dopada ili od koje strahujete i uvidećete koliko je ovo tačno.
Shvatate li sada da se nalazite u zatvoru koji su stvo­rila vaša verovanja, tradicije vašeg društva i kulture, pre­drasude, uzori, veze i strahovi koji potiču iz vašeg subje­ktivnog viđenja? Zidovi i zidovi okružuju ćeliju vašeg zatvora, i čini se gotovo nemoguće da ćete ikada izaći iz njega, kako biste konačno stupili u kontakt sa raskoši ži­vota, ljubavi i slobode, izvan tvrđave u kojoj ste zatočeni.
Međutim, taj poduhvat ne samo da nije nemoguć, već je lak i ugodan. Šta da učinite da biste se našli na slobodi?
Možete da učinite četiri stvari.
Kao prvo, shvatite da ste okruženi zidovima ćelije i da je vaš duh zarobljen. Retko kome se dešava da posta­ne svestan toga, pa žive i umiru zatočeni - kao „konfor­misti", prilagodili su se zatvorskom životu. Neki od njih postaju reformatori i bore se da poboljšaju uslove života u zatvoru: za bolje osvetljenje, efikasniju ventilaciju... Teško je postati buntovnik, revolucionar koji će razvaliti zidove tog zatvora. Da biste postali revolucionar, morate isključivo i pre svega videti zidove svog zatvora.
Drugo, satima i satima posmatrajte zidove svoje će­lije - svoje navike, uzore, veze i strahove - tek tako, bez procenjivanja i osude. Postepeno, videćete kako se raspa­daju u paramparčad.
Treće, posvetite svoje vreme posmatranju ljudi i stvari koji vas okružuju. Gledajte (ali stvarno gledajte, kao da prvi put gledate) lice nekog prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i postupke ljudi koji vas okružu­ju. Tako ćete ih videti onakvim kakvi stvarno jesu (ili bar približno), u svežini karakterističnoj za njih, bez zama-gljenja koja im stvaraju vaše ideje i mentalne navike.
Četvrti sloj, i najvažniji. Opustite se i posmatrajte kako funkcioniše vaš mozak: otkrićete neprekidni tok misli, senzacija i reakcija. Gledajte čitav ovaj tok „du­gim" pogledima, kao što bi, na primer, gledali reku ili neki film. Zapazićete da vas gledanje onoga što je unu­tar vas mnogo više obuzima od reke ili filma, i da vam daje mnogo svežiji osećaj života i oslobođenosti. U sušti­ni, možete li nazvati sebe živim bićem ako niste svesni svojih misli i reakcija? Nesvestan život, rečeno je, nije vredan da bude proživljen. To se, na kraju krajeva, ne može čak ni smatrati životom, već mehaničkim postoja­njem, kao u robota: san, nesvesnost, smrt - takve stvari ljudi nazivaju životom!
Posmatrajte zato, istražujte, diskutujte, i vaš duh će oživeti, oslobodiće se naslaga sala i ponovo postati luci­dan, živ i aktivan. Zidovi vašeg zatvora će se rušiti, ma­lo po malo, sve dok od vašeg Hrama ne ostane ni kamen na kamenu, i na vas će se spustiti blagoslov nesputanog viđenja - videćete stvari onakve kakve su, dospećete do neposrednog iskustva Stvarnosti.

Antoni De Melo

Elizabet Pisani: Seks, droga i HIV - urazumimo se



http://www.ted.com/talks/lang/scc/elizabeth_pisani_sex_drugs_and_hiv_let_s_get_rational_1.html

INTERES

TRAGAČ ZA ISTINOM

                                                                                                       
 
Đavo je vidio čovjeka koji se uputio u kuću duhovnog učitelja i riješio je da učini sve što je u njegovoj moći da bi ga spriječio u pronalaženju istine. I tako, podvrgnuo je sirotog čovjeka svim mogućim iskušenjima: bogatstvu, užicima, slavi, moći, prestižu. Međutim, čovjek je s lakoćom prošao kroz sva iskušenja. Toliko je velika bila njegova želja za duhovnim prosvjetljenjem.
Kada je stigao kod učitelja, bio je iznenađen što ovaj sjedi u fotelji, dok učenici sjede na podu, kraj njegovih nogu. “Ovom čovjeku očigledno nedostaje osnovna vrlina svetih ljudi – skromnost”, pomislio je. Uočio je zatim druge stvari koje mu se nisu dopale, prije svega to što mu učitelj uopšte nije poklonio pažnju. “Pretpostavljam da je tako zato što mu ne laskam kao ostali”, rekao je u sebi. Nije mu se dopala ni odjeća učitelja, kao ni način na koji je govorio učenicima.
Sve ovo navelo ga je na zaključak da je došao na pogrešno mjesto i odluči da se vrati. Kada je izašao iz prostorije, učitelj pogleda đavola koji je sjedio u ćošku i reče mu: “Nije bilo potrebno da se toliko trudiš, taj čovjek je bio tvoj od samog početka”.

DUH PALANKE


1. Duh palanke duh je kolektivizma. Iskustvo palanke u svojoj suštini je plemensko iskustvo.
2. Duh palanke u svojoj osnovi je mitomanski. Kroz mit, palanački duh, začet u nepismenosti i njome vječno obilježen, prenosi setove plemenskih stereotipa na nadolazeće generacije.
3. Duh palanke duh je zatvorenog, izolovanog društva, koje se ne razvija. Stagnacija je osnova palanačkog duha. Duh palanke inicijalno je suprotan filozofiji razvoja.
4. Lijenost je osnovno stanje i ultimativni cilj palanačkog duha.
5. Duh palanke opstaje na principu masovnog ismijavanja svega onoga što se od osnovnog palanačkog stereotipa razlikuje.
6. Duh palanke u osnovi je pornografski, iako seksualnost javno osuđuje.
7. Duh palanke je manijački egocentričan, a sebe shvata apsolutno nadređenim svim ostalim egzistencijalnim oblicima. U osnovi ove manije zapravo leži akutni manjak samopouzdanja. U svrhu odbrane napadnutog ega duh palanke odobrava i promovira agresiju. Agresija je jedno od primarnih stanja palanačkog duha.
8. Duh palanke operiše isključivo sa stereotipima koje crpi iz tradicionalizma. U okviru ovog duha rodni stereotipi se svode na par osnovnih karakteristika: profil muškarca profil je ratnika, hranitelja, branitelja ženske i nacionalne časti (u palanačkom svijetu žena se izjednačuje sa teritorijom), a profil žene je isključivo pasivni i reproduktivni. Žena je predstavnik muškarčeve časti, ako ga iznevjeri, on ovim činom postaje demaskuliniziran, odnosno učinjen impotentnim.
9. Duh palanke banalan je, senzacionalistički i u osnovi nihilistički.
10. Duh palanke ukorijenjen je i satkan u kontekstu siromaštva i neimaštine. Zato je palančanin uvijek ultimativno materijalistički orijentisan. Sve duhovne potrebe čovjeka za njega su suštinski nepoznate. Iako se poziva na boga, palančanin je u svojoj srži uvijek bezbožnik.