Странице

недеља, 26. септембар 2010.

MEDITACIJE LJUBAVI 9.

Zamislite neku korpulentnu osobu, zadriglu u salo, i pred sobom imate sliku i priliku onoga u šta može da se pretvori vaš duh - obložen salom sve dok ne postane previše otupeo i lenj da misli, posmatra, istražuje, da iz­mišlja. Gubi svoju bistrinu, lucidnost i elastičnost, da bi postepeno zamro. Pogledajte oko sebe, i videćete koliko ima takvih ljudi: otupelih, zaštićenih slojevima sala, koji ne traže ništa drugo osim da ne budu uznemireni ili naterani da se razbude.
Šta su ti slojevi sala oko duše? Sve fiksacije kojima se hranite, sve predrasude koje ste izgradili o ljudima i stvarima, sve vaše navike, sve vaše veze. U periodu kada ste se formirali kao ličnost, trebalo vam je pomoći da uklonite ove slojeve i oslobodite svoj duh. Međutim, društvo u kome živite i kultura kojom ste hranjeni bu­kvalno su vas obložili tim slojevima, i čak vas naučili da to i ne opažate, da živite uspavani, i prepustite drugima - „ekspertima", vašim političarima, intelektualcima i verskim vođama da misle umesto vas. I tako završavate smoždeni težinom autoriteta i tradicije koje nikada niste čak ni podvrgnuli analizi.
Razmotrimo ove slojeve jedan po jedan.
Prvo, vaša vera. Ako živite kao komunista ili kapita­lista, musliman ili jevrej, živite na predvidiv i tendenci­ozan način - eto prepreke, još jednog sloja sala između stvarnosti i vašeg duha, koji ne uspeva više da je vidi i neposredno dodirne.
Drugi sloj, vaše ideje. Ako se u pogledu neke osobe fiksirate za neku svoju ideju, tada ne možete voleti tu osobu, već samo ideju koju ste stvorili o njoj. Kada ne­što kaže ili se na određeni način ponaša, smesta joj lepite etiketu: „Glupača", „Gnjavator", „Grubijan", „Apsolu­tno dražesna", itd. Od tog trenutka stvara se zid, sloj sala između vas i te osobe, jer ćete je i sledeći put videti na osnovu ovih ideja, čak i ako se u međuvremenu promenila. Razmislite: nije li bilo tako sa gotovo svim osobama koje poznajete?
Treći sloj, vaše navike. One su jedan od ključnih ele­menata ljudskog bića - da nema navika, ko zna kako bi­smo uopšte hodali, govorili ili vozili automobil? Ali na­vike pripadaju mehaničkom nivou života - ne bi trebalo da budu uključene u područje ljubavi ili intelekta. Posto­ji li neko ko želi da bude voljen iz navike?! Ipak, kada neko prvi put vidi okean, ostaje zadivljen, ali ribar koji ga po čitave dane gleda, uopšte ne poklanja pažnju nje­govoj veličanstvenosti. Čime to objasniti? Time što smo stvorili unapred utvrđene modele o svim stvarima oko nas i, kada ih ponovo vidimo, ne vidimo ih u njihovoj iskonskoj svežini, već u svedu svojih fiksacija. Tako se ponašamo u odnosu na ljude i stvari, i takvi su odnosi koje uspostavljamo s njima - bez ikakve svežine, bez iče­ga novog, večito iste ideje, isti putevi kojima se bezbroj puta prošlo - eto plodova navike. Ne umete više da gle­date na drukčiji i kreativniji način jer, izgradivši mental­ni oklop, zadovoljavate se da uključite automatskog pilo­ta u svom duhu i legnete da odremate.
Četvrti sloj, vaše veze i strahovi. To je sloj koji je najlakše uočiti. Da li se često kačite ili strahujete (što je najdalje od ljubavi) u odnosu na osobe ili stvari? U ta­kvim trenucima odbijate da ih vidite onakve kakve stvar­no jesu. Prisetite se neke osobe koja vam se ne dopada ili od koje strahujete i uvidećete koliko je ovo tačno.
Shvatate li sada da se nalazite u zatvoru koji su stvo­rila vaša verovanja, tradicije vašeg društva i kulture, pre­drasude, uzori, veze i strahovi koji potiču iz vašeg subje­ktivnog viđenja? Zidovi i zidovi okružuju ćeliju vašeg zatvora, i čini se gotovo nemoguće da ćete ikada izaći iz njega, kako biste konačno stupili u kontakt sa raskoši ži­vota, ljubavi i slobode, izvan tvrđave u kojoj ste zatočeni.
Međutim, taj poduhvat ne samo da nije nemoguć, već je lak i ugodan. Šta da učinite da biste se našli na slobodi?
Možete da učinite četiri stvari.
Kao prvo, shvatite da ste okruženi zidovima ćelije i da je vaš duh zarobljen. Retko kome se dešava da posta­ne svestan toga, pa žive i umiru zatočeni - kao „konfor­misti", prilagodili su se zatvorskom životu. Neki od njih postaju reformatori i bore se da poboljšaju uslove života u zatvoru: za bolje osvetljenje, efikasniju ventilaciju... Teško je postati buntovnik, revolucionar koji će razvaliti zidove tog zatvora. Da biste postali revolucionar, morate isključivo i pre svega videti zidove svog zatvora.
Drugo, satima i satima posmatrajte zidove svoje će­lije - svoje navike, uzore, veze i strahove - tek tako, bez procenjivanja i osude. Postepeno, videćete kako se raspa­daju u paramparčad.
Treće, posvetite svoje vreme posmatranju ljudi i stvari koji vas okružuju. Gledajte (ali stvarno gledajte, kao da prvi put gledate) lice nekog prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i postupke ljudi koji vas okružu­ju. Tako ćete ih videti onakvim kakvi stvarno jesu (ili bar približno), u svežini karakterističnoj za njih, bez zama-gljenja koja im stvaraju vaše ideje i mentalne navike.
Četvrti sloj, i najvažniji. Opustite se i posmatrajte kako funkcioniše vaš mozak: otkrićete neprekidni tok misli, senzacija i reakcija. Gledajte čitav ovaj tok „du­gim" pogledima, kao što bi, na primer, gledali reku ili neki film. Zapazićete da vas gledanje onoga što je unu­tar vas mnogo više obuzima od reke ili filma, i da vam daje mnogo svežiji osećaj života i oslobođenosti. U sušti­ni, možete li nazvati sebe živim bićem ako niste svesni svojih misli i reakcija? Nesvestan život, rečeno je, nije vredan da bude proživljen. To se, na kraju krajeva, ne može čak ni smatrati životom, već mehaničkim postoja­njem, kao u robota: san, nesvesnost, smrt - takve stvari ljudi nazivaju životom!
Posmatrajte zato, istražujte, diskutujte, i vaš duh će oživeti, oslobodiće se naslaga sala i ponovo postati luci­dan, živ i aktivan. Zidovi vašeg zatvora će se rušiti, ma­lo po malo, sve dok od vašeg Hrama ne ostane ni kamen na kamenu, i na vas će se spustiti blagoslov nesputanog viđenja - videćete stvari onakve kakve su, dospećete do neposrednog iskustva Stvarnosti.

Antoni De Melo

Elizabet Pisani: Seks, droga i HIV - urazumimo se



http://www.ted.com/talks/lang/scc/elizabeth_pisani_sex_drugs_and_hiv_let_s_get_rational_1.html

INTERES

TRAGAČ ZA ISTINOM

                                                                                                       
 
Đavo je vidio čovjeka koji se uputio u kuću duhovnog učitelja i riješio je da učini sve što je u njegovoj moći da bi ga spriječio u pronalaženju istine. I tako, podvrgnuo je sirotog čovjeka svim mogućim iskušenjima: bogatstvu, užicima, slavi, moći, prestižu. Međutim, čovjek je s lakoćom prošao kroz sva iskušenja. Toliko je velika bila njegova želja za duhovnim prosvjetljenjem.
Kada je stigao kod učitelja, bio je iznenađen što ovaj sjedi u fotelji, dok učenici sjede na podu, kraj njegovih nogu. “Ovom čovjeku očigledno nedostaje osnovna vrlina svetih ljudi – skromnost”, pomislio je. Uočio je zatim druge stvari koje mu se nisu dopale, prije svega to što mu učitelj uopšte nije poklonio pažnju. “Pretpostavljam da je tako zato što mu ne laskam kao ostali”, rekao je u sebi. Nije mu se dopala ni odjeća učitelja, kao ni način na koji je govorio učenicima.
Sve ovo navelo ga je na zaključak da je došao na pogrešno mjesto i odluči da se vrati. Kada je izašao iz prostorije, učitelj pogleda đavola koji je sjedio u ćošku i reče mu: “Nije bilo potrebno da se toliko trudiš, taj čovjek je bio tvoj od samog početka”.

DUH PALANKE


1. Duh palanke duh je kolektivizma. Iskustvo palanke u svojoj suštini je plemensko iskustvo.
2. Duh palanke u svojoj osnovi je mitomanski. Kroz mit, palanački duh, začet u nepismenosti i njome vječno obilježen, prenosi setove plemenskih stereotipa na nadolazeće generacije.
3. Duh palanke duh je zatvorenog, izolovanog društva, koje se ne razvija. Stagnacija je osnova palanačkog duha. Duh palanke inicijalno je suprotan filozofiji razvoja.
4. Lijenost je osnovno stanje i ultimativni cilj palanačkog duha.
5. Duh palanke opstaje na principu masovnog ismijavanja svega onoga što se od osnovnog palanačkog stereotipa razlikuje.
6. Duh palanke u osnovi je pornografski, iako seksualnost javno osuđuje.
7. Duh palanke je manijački egocentričan, a sebe shvata apsolutno nadređenim svim ostalim egzistencijalnim oblicima. U osnovi ove manije zapravo leži akutni manjak samopouzdanja. U svrhu odbrane napadnutog ega duh palanke odobrava i promovira agresiju. Agresija je jedno od primarnih stanja palanačkog duha.
8. Duh palanke operiše isključivo sa stereotipima koje crpi iz tradicionalizma. U okviru ovog duha rodni stereotipi se svode na par osnovnih karakteristika: profil muškarca profil je ratnika, hranitelja, branitelja ženske i nacionalne časti (u palanačkom svijetu žena se izjednačuje sa teritorijom), a profil žene je isključivo pasivni i reproduktivni. Žena je predstavnik muškarčeve časti, ako ga iznevjeri, on ovim činom postaje demaskuliniziran, odnosno učinjen impotentnim.
9. Duh palanke banalan je, senzacionalistički i u osnovi nihilistički.
10. Duh palanke ukorijenjen je i satkan u kontekstu siromaštva i neimaštine. Zato je palančanin uvijek ultimativno materijalistički orijentisan. Sve duhovne potrebe čovjeka za njega su suštinski nepoznate. Iako se poziva na boga, palančanin je u svojoj srži uvijek bezbožnik.

MALI PRINC 20.

XX poglavlje

Ali se desi da mali princ, posto je dugo koracao po pesku, kamenju i snegu, najzad pronadje neki put. A svi putevi vode ka ljudima.
-Dobar dan, rece on.
Bio je to vrt pun rascvetalih ruza.
-Dobar dan, odgovorise ruze.
Mali princ ih pogleda. Sve su licile na njegovu ruzu.

-Ko ste vi? upita on zaprepascen.
-Mi smo ruze, rekose one.
-Oh! rece mali princ.
Osecao se vrlo nesrecan. Njegova ruza mu je pricala da je ona jedistveni primerak svoje vrste na svetu. A evo, samo u jednom jedinom vrtu, bilo ih je pet hiljada potpuno istih!
"Ona bi bila vrlo uvredjena kad bi to videla, pomisli on... strasno bi se zakasljala i pravila bi se kao da umire da ne bi ispala smesna. I ja bih bio prinudjen da je negujem, jer bi inace, da bi i mene ponizila, stvarno pristala da umre..."
Zatim pomisli opet: "Verovao sam da sam bogat sto imam jedinstven cvet, a u stvari imam samo obicnu ruzu. Nju i moja tri vulkana koja mi dopiru do kolena, i od kojih je jedan mozda zauvek ugasen; sve to ne cini me bas tako velikim princom..." I on leze na travu i gorko zaplaka.

Antoan de Sent Egziperi

GURU I BISERI


Jedan guru sjedio je i meditirao na obali rijeke kada mu je prišao jedan njegov učenik i pred noge mu spustio dva velika bisera u znak divljenja i dubokog poštovanja.
Guru je otvorio oči, uzeo jedan biser i držao ga tako olako među prstima da je biser pao i otkotrljao se u rijeku.
Užasnut, učenik smjesta skoči u vodu, ali i pored uzaludnog traženja, nije uspio da nađe biser.
Na kraju, potpuno iscrpljen i očajan, prekinuo je gurua u meditaciji i rekao mu: “Učitelju, vi ste vidjeli gdje je pao. Pokažite mi tačno mjesto i ja ću ponovo zaroniti i pronaći ga.”
Guru uze drugi biser, baci ga u rijeku i reče: “Baš tamo!”
***
Ne trudite se da posjedujete stvari, jer ih nikada istinski ne možete posjedovati.
Čuvajte se da one ne budu te koje posjeduju vas…i tek tada ćete biti živi i svjesni sebe i čitavog svijeta.

субота, 25. септембар 2010.

Robert Gupta: Muzika je lek, muzika je zdrav um



http://www.ted.com/talks/lang/scc/robert_gupta.html

MEDITACIJE LJUBAVI 8.


Zamislite da ste u pozorištu gde gledate neku operu; usred zanosne arije iznenada se setite da ste zaboravili da zaključate automobil. Bojite se za svoj automobil, ali ne možete ni da izađete iz sale, što vas sprečava da uživate u muzici. Eto savršene slike kako žive mnogi od nas. Ži­vot je zanosna arija za onoga ko ima uši; ali retka su, ve­oma retka ljudska bića koja uopšte mogu da je čuju.
Zašto? Zato što su zauzeti osluškivanjem meteža koji su u njihov mozak usadile njihove uslovljenosti i ubeđenja. To je primarni razlog; zatim sledi drugi - nji­hove veze. Kačenje je glavni ubica života. Da bi ste stvar­no čuli simfoniju života, sva vaša čula treba da se uskla­de sa svakim instrumentom orkestra. Vi možete uživati u violinama ili klaviru više nego u drugim instrumenti­ma, ali to ne umanjuje vašu sposobnost da čujete muzi­ku u celini. Međutim, ako se to pretvori u isključivost, postajete gluvi za ostale zvuke, i slepi čak i za taj instru­ment koji najviše volite, jer mu pridajete nesrazmernu važnost u odnosu na njegovo mesto u orkestru.
Pogledajmo sada osobu ili stvar za koju ste se veza­li i dali joj moć da vas učini srećnim ili nesrećnim. Da biste se usredsredili na osvajanje te osobe ili stvari, i ustoličili se pred njom u cilju opsesivnog i isključivog uživanja, izgubili ste osećaj za čitav ostatak sveta - okamenili ste se. Skupite hrabrost da vidite koliko ste posta­li tupi i slepi za sve ostalo, otkako ste postali plen takve zavisnosti.
Uzmimo da se u vama probudi želja da raščistite sve svoje veze. Ali kako to učiniti?
Odricanje i ukidanje nisu od velike pomoći, jer ako bi se ukinuo neki instrument u orkestru, to ne bi poni­štilo vašu isključivu ljubav za taj instrument. Vama je potrebno da shvatite, da postanete svesni, a ne da se odričete. Ako su vam veze prouzrokovale patnje, to vam već pomaže da shvatite. Ako ste bar jedanput u životu osetili sladak ukus slobode i životne radosti koja vam je podarena odvajanjem, i to pomaže da svesno čujete zvuk ostalih „instrumenata" u orkestru.
Onog dana kada stignete do ove spoznaje, kada ne­stane vaše isključivosti, živećete od trenutka do trenut­ka, totalno uronjeni u sadašnjost, noseći sa sobom tako malo svoje prošlosti da vam duh može proći kroz ušice igle; bićete slobodni od strepnji pred budućnošću kao ptice nebeske i cveće u polju. I volećete samo život, svim svojim srcem, čitavom svojom dušom, svim svojim du­hom i snagama. Postaćete uronjeni u večnu sadašnjost. Tada ćete u sebi otkriti odgovor na pitanje: »Učitelju, šta treba da učinim da bih zadobio večni život?"

Antoni De Melo

BESMRTNA PESMA

 

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?Čega da nam je žao?Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav (Mika) Antić

MALI PRINC 19.

XIX poglavlje

Mali princ se pope na neku visoku planinu. Jedine planine koje je dotada poznavao bila su tri vulkana koji su mu dopirali do kolena. A ugasenim vulkanom sluzio se kao stolicicom. "Sa jedne visoke planine kao sto je ova, pomisli on u sebi, obuhvaticu pogledom celu planetu i sve ljude..." Ali je primetio samo ostre kamene vrhove.
-Dobar dan, rece on za svaki slucaj
-Dobar dan... dobar dan... dobar dan... odgovori odjek.
-Ko ste vi? upita mali princ.
-Ko ste vi... ko ste vi... ko ste vi... odgovori odjek.
-Budite mi prijatelji, ja sam sam, rece on.
-Ja sam sam... ja sam sam... ja sam sam, odgovori odjek.
"Cudne li planete! pomisli on tada. Sva je suva i siljata i sva slana.

I ljudi nemaju maste. Ponavljaju ono sto im se kaze... Kod kuce sam imao jednu ruzu: ona je uvek govorila prva..."

Antoan de Sent Egziperi

UČITELJ I KONJ


Ispred dućana u jednoj tijesnoj kineskoj uličici stajao je privezan jedan konj.
Svaki put kada bi neko pokušao da prođe pokraj njega, konj bi se ritnuo zadnjim nogama. I niko od straha nije imao smjelosti da prođe.
Uskoro se pored dućana okupi poveća grupa seljaka svi u glas raspravljajući koji je nasigurniji način da prođu pokraj konja nepovrijeđeni.
Odjednom neko dotrča vičući: „Evo ide stari učitelj. On će sigurno znati kako da prođe pokraj konja.“
Gomila je čekala sa uzbuđenjem da vidi šta će stari učitelj učiniti.
Utom se i on pojavi iza ugla, i vidjevši situaciju, okrenu se i izađe na drugu stranu sporednom ulicom.
*****
Princip opuštenog (neusiljenog) djelovanja možemo naučiti posmatranjem vode. Kada vodeni tok stigne do kamena na svome putu, on se ne bori sa njim da ga prevrne i skloni…on ga naprosto zaobiđe. I tako nesmetano teče dalje.

петак, 24. септембар 2010.

MAHATMA GANDI - CITATI


Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu.

Živi kao da ćeš sutra umrijeti. Uči kao da ćeš vječno živeti.

Nenasilje je najjača sila kojom čovječanstvo raspolaže. Ono je moćnije od najmoćnijeg oružja ikad izmišljenog od strane čovjeka.

Kvalitet onoga što radimo je ono što je bogougodno, a ne kvantitet.

Sreća je kada je ono što mislite, kažete i radite u harmoniji.

Sloboda nije vrijedna življenja ako ne uključuje i slobodu da griješimo.

Vjerovati u nešto, a ne živjeti to, e to je nečasno.

Ako bi svi mi Indijci pljunuli u istom trenutku, stvorili bi jednu baru dovoljno veliku da potopi 3 miliona Engleza.

Izreka, “oko za oko” će samo dovesti do toga da cijeli svijet postane slijep.

Snaga ne dolazi iz fizičkih kapaciteta. Ona dolazi iz nesalomljive volje.

Ako želiš da vidiš promjenu u svijetu, ti moraš postati ta promjena.

Strah nije tjelesna bolest. Strah je ubica duše.

Jedini tiranin kojeg prihvatam na ovom svijetu je onaj tihi glas unutar nas.

Ja bih bez sumnje postao hrišćanin kad bi hrišćani bili hrišćani sva dvadeset i četiri sata na dan.

Život bez principa je brod bez kormilara.

Ma koliko bila okorjela nečija ćud, rastopiće se na vatri ljubavi. Ako se pak ne promijeni, to znači da vatra nije bila dovoljna jaka.

Tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja – ja sam za nasilje.

Nema puta ka miru. Mir je put.

Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promijenimo svijet – jer to je mit atomskog doba – već u mogućnosti da promijenimo sebe.

Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.

Govori samo ako će to popraviti tišinu.

Kukavica je nesposoban da osjeti ljubav – to je osobina hrabrih.

Vjera nije nešto što se uhvati. Vjera je nešto do čega rastemo.

Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Ako budem stalno ponavljao kako neke stvari ne mogu učiniti, vjerovatno je da i neću moći. Suprotno tome, ako vjerujem da mogu, sigurno ću steći sposobnost da to učinim.