NEIZGOVORENE REČI

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Đorđe Balašević

LUDO

Jedan sveštenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o proviđenju, kada je čuo buku sličnu onoj od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuišu. Voda je uskoro počela da plavi ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi:

“Spremam propovijed o proviđenju i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjim proviđenjem.”

Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi.

“Uskačite, oče!” povikali su.

“Ne, ne, djeco moja”, smireno je rekao sveštenik. “Uzdam se u božije proviđenje koje će me spasiti.” Ipak, morao je da se popne na krov i kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio.

Na kraju, popeo se na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. “Ne, hvala vam”, rekao je, spokojno se osmjehujući. “Ja verujem u Boga. On me neće ostaviti.”

Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom bogu:

“Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasao?”

“Ako ćemo pravo”, rekao je Bog, “poslao sam ti čitava tri čamca!”

RADOST

SREĆAN ROĐENDAN!*

Došla televizijska ekipa, iz redakcije školskog programa, u jednu seosku zabit, da snimi tipičan radni dan jednog našeg seljaka.

Seljak se namjesti pred kameru i počne priču:

- Ustanem ti ja tako oko pola pet izjutra, drmnem jednu-dve rakijice i istjeram ovce na ispašu. Dok one pasu ja slistim još jedno četiri-pet…

- Stop! Stani! – ulijeće reditelj.

- Pa jeste li vi normalni?! Ovo je školska emisija, treba djecu da kulturno uzdižemo. Umjesto pominjanja rakije, vi lijepo da kažete kako čitate knjige, pričajte o kulturi. Ajde ponovo.

- Ustanem ti ja tako oko pola pet i pročitam knjigu-dvije, pa onda istjeram ovce na ispašu. Dok ovce pasu ja ti se lijepo sit načitam, a onda kad ih vratim kući pred ručak ja onako na brzaka prelistam dvije-tri knjige.

Uz ručak mnogo volim da čitam. Obično uzmem neku deblju knjigu da mogu poslije ručka da se lijepo ispavam. A onda kad ustanem dođe komšija Pero i mi tu pročitamo jedno tri-četiri knjige prije nego što siđemo u selo. Uveče se cijelo selo skuplja u biblioteci. Tu svi čitamo i komentarišemo šta je ko pročitao. Oko deset sati obično bibliotekarka proglasi fajront jer smo pročitali sve knjige. Tada se svi preselimo kod komšije Mike. On ima štampariju…

This animation is about your life!

SADAšnjost

BUDI U SADAŠNJOSTI:
kada želiš da budeš srećan i uspješan,
fokusiraj se na ono što se dešava baš SADA.
Koristi svoju svrhu da se ponašaš u skladu sa onim što je važno SADA.

UČI IZ PROŠLOSTI:
kada želiš da učiniš SADAšnjost boljom od prošlosti,
posmatraj šta ti se desilo u prošlosti;
izvuci pouku iz toga i uradi stvar drugačije u SADAšnjosti.

PLANIRAJ BUDUĆNOST:
kada želiš da ti budućnost bude bolja od SADAšnjosti,
zamisli kako bi fenomenalno budućnost mogla da izgleda.
Napravi planove koji ti pomažu da je ostvariš i počni da ispunjavaš planove u SADšnjosti.

Spenser Džonson

IZVOD IZ KNJIGE ROĐENIH (kratka autobiografija)

Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna “amazonka”, koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom. U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. “Uznemirujuća različitost”, ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe. Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani “izmišljotina” i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema “pustim izmišljotinama” prisutna je latentno i u meni. Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali – gipsani odlivak Hudonove portretne statue – ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali “Paganini”, ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.

Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost. Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.

Danilo Kiš

IZVOD IZ KNJIGE ROĐENIH (kratka autobiografija)

O SREĆI

Na podnožju brijega stoji tvoja kuća, uznosita i vedra izgleda, kao neprolazna, a mi znamo da ništa ne traje i da sve što stoji mora prije ili poslije pasti. Ali ti, koji tu kuću zoveš svojom, ne znaš to i ne pada ti na um takva pomisao. Tako ti stojiš uspravno u stalnoj mogućnosti svoga pada i traješ u jednom od oblika svoga nepostojanja. TO SE ZOVE SREĆA.Ivo Andrić

Dovoljno je srećan onaj ko nema vremena da bude nesrećan. Engleska poslovica

Sreća i nesreća kriju se u našem odnosu prema događajima, nikad u prirodi samih događaja. Anoniman

Samo je jedan put koji vodi ka sreći i spokoju duše. Zato budite uvijek spremni da njime krenete, u ranu zoru i kasno noću – okrenite se sebi i vidjećete svjetlost. Epiktet

Ne postoji put do sreće, put je sreća. Vejn Dajer

Srećom se ne može nazvati ništa što se ne može podijeliti sa prijateljem. Terencije

«Vladao sam više od pedeset godina u pobjedi ili miru», rekao je kalif Abdul-Rahman, »podanici su me voljeli, neprijatelji plašili, a saveznici poštovali. Bogatstva i počasti, moć i zadovoljstvo, sve sam to imao i nije mi nedostajao niti jedan zemaljski blagoslov. Sada sam pažljivo izbrojao dane čiste i nepomućene sreće koji su me zapali… bilo ih je četrnaest.»

Sreća je jedina stvar koja se množi kad se dijeli. Anoniman

Gdje se završava ambicija, tu počinje sreća. Mađarska poslovica

Srećnom čovjeku niko ništa ne može. Anoniman

Čijoj se sreći raduješ toga i voliš. Ruska poslovica

Dan Gilbert: Why are we happy? Why aren't we happy?

Predavanje Dana Gilberta o ’sintetičkoj’ sreći na godišnjem okupljanju TED-a i o tome kako je ogromna mogućnost izbora (materijalnih dobara pre svega) zapravo prepreka da se osećamo srećnim.

O ŽIVOTU, SREĆI...

“Bogati se prepoznaju po kezu, a srećni po osmijehu.”

“Prolaznost i različitost daju smisao svemu na našoj planeti.”

Mahatma Gandi

“Prolaznost je kantar na kome se najtačnije premjere sve ljudske laži i površnosti.”

“Mudri znaju da i gromove treba poslušati.”

“Čovječji rod udaljen je od sreće zato što stalno živi u istim pravilima i istom jednoličnom ritmu. Ko uspije da istupi iz svoje ljušture, polupa kalupe i nađe svoj put pod čivitnim nebom taj zasigurno nalazi i sreću.”

Ramakrišna

“Upozaj sebe do najsvjetlijih plamenova i najmračnijih dubina i bićeš srećan, jer ćeš znati ko si.”

“Srećan i bogat nisu ravni. Ko je srećan taj je i bogat, a ko je bogat taj ne mora biti srecan.”

PUT LJUBAVI

Čovjek umire i odlazi na nebo. Anđeli mu kažu: ”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane. Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine, ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.

“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”

I DRVEĆE ŽELI HODATI

Od smrti njegove žene gospodinu T. svi dani su bili jednaki. Ujutro bi ustajao, sjedio na balkonu do kasno popodne, a zatim bi otišao do parka i sjeo na svoju klupicu. Sa prvim mrakom odlazio bi kući na spavanje. I tako godinama.

Gospodin T. je penzionisani službenik što za nastavak naše priče nije baš previše bitno. Večeras, poput usporenog filma, prilazi i sjeda na svoju klupicu. Njegova klupica je drvena i ugodna. No, zna se dogoditi da je njegova klupica zauzeta kad on stigne, pa baš tada gospodin T. mrzi čitav svijet. Isto tako se zna dogoditi da padaju snijeg ili kiša i tada je gospodin T. primoran gledati padavine kroz prozor svoga stana.

S njegove klupice se pruža sjajan pogled na ostatak parka i na sva 32 drveta u njemu. Gospodin T. voli baš to drveće i često razmišlja o njemu. Čudno mu je kako je drveće neambiciozno. Već godinama stoji na istom mjestu i tek s vremena na vrijeme promijeni svoju odjeću.

Da je gospodin T. kojim slučajem drvo (zbog neostvarivosti te ideje, mi si smijemo dopustiti tu slobodu), on bi sasvim sigurno isčupao svoje korijene i pošao u šetnju. Ne bi ostao ukočen, već bi vodio raznolik i svestran život i baš bi ga bilo briga što misli ostalo drveće o njemu.

Tu svoju ideju gospodin T. je već nekoliko puta htio izložiti nekom drvetu, ali uvijek mu ponestane hrabrosti. Da ga neko vidi kako razgovara s drvetom, mogao bi pomisliti da je gospodin T. luckast, a jedan penzionisani službenik si ne može dopustiti takav luksuz.

I evo, dok smo se mi zapričali, pao je prvi mrak i gospodin T. mora kući na spavanje. I tako još godinama.

Mario Kovač * Baršunasto podzemlje

TETOVIRANA JESEN

1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu
i tad ću da budem sretan
što još uvijek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi’ najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmijeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvijezde
hoću da budeš kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najljepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
još
malo.
Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir, i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pjesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje između smreka
naći će uplašene zvijezde
i upaljene svijeće.
veče, i jedan komadić bola.
Riječi će uvijek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, još manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge.
Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu.
I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vječno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da vjerujem i da ne vjerujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljeće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

8.

Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli?
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu.
DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA
NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI?
MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA
PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić

DO GOLE KOŽE

Jednom se tako naslonila na dovratak, prekrstila ruke i potražila me dugim, tajanstvenim pogledom. Zamislio sam je kako pegla male dečije stvari, video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani, i čuo sam radio sa večernjim željama slušalaca…
Znam, nije to idealna slika, štaviše, feministkinje bi je rado iscepkale u paramparčad, ali ja je nisam spomenuo misleći da je idealna. Nipošto. Hteo sam da objasnim šta se događalo sa mnom. Dotad sam devojke, razmišljajuci o njima, uglavnom svlačio do gole kože. U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko koja je uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa, ili neku sličnu perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nešto…

Đorđe Balašević

TRAŽEĆI OSMEH

Hteo bih pesmu da napišem
U pesmu tebe da stavim

Ali stihovi su krhki
Za tvoj pogled
I sve bi se rime izgubile
U tvojim snenim očima

Zato – pred njima ćutim
Tražeći osmeh
U vatri što u zenicama gori
I po mojim usnama piše
Sonet o nemiru.

Anđelko Zablaćanski

ŠEVA

Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu.
Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom.
- Ne može više ništa da se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire.
- Ozdraviće – reče tada isposnik.
- Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas.
Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije.
Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče:
- Osjećam se malo bolje.
Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu.
- Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.

Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu.
Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.

Leonardo da Vinči

RAZMAŽENI KRALJ

Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup
i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile
neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh.
Bez imalo bojazni posavjetova kralja:
“Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“

Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako i nastadoše prve cipele.

***

Dio svijeta koji trebaš promijeniti je tvoje srce.

Nepoznati autor

LJUBAV

Volim te

Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom.

Volim te

Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.

Volim te

Zbog onog dijela mene
Koji ti iznosiš na vidjelo;

Volim te

Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
A čame ondje u magli,
Pa ih izvodiš
Na svjetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se niko prije nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronađe.

Volim te

Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svojeg života
Izgradim
Ne krčmu,
Već hram;
Da u djelima svakodnevnim
Ne slušam prijekor
Već pjesmu.

Volim te

Jer si učinila više
No što bi me ikoji credo
Ikada mogao
Učiniti dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.

Bez riječi,
Bez dodira,
Bez znaka.

Učinila si sve
Naprosto,
Bivajući onim što jesi.

Možda to, na koncu,
I jest ono
Što znači – biti prijatelj.

Roj Kroft

DAROVAĆU TI SVOJA KOLJENA

U plavoj ponornici svemira
Na rubovima iščezlih svijetova
Ljiljane ću ti u kosi sanjati

Odjeven u bespuća budućeg
Pokloniću ti moje oči

Nek’ se u tamne duplje smjeste
Zvijezde blizankinje
Koje će umrijeti od stida
Kad čednost pobjedi

Darovaću ti moja koljenja
Ne kao zabludu vjerenika
Već onog koji se odriče
U ime Tvorca tvoga savršenstva

Moja će te pjesma iznijeti
Iz zatrovanih cvjetova
U kojima su masovno stradala
Jata poslednjih leptira

Budi izdržljiva, pratiće nas
Eho detonacija iz predhodnih života
Kanonadom umirućih zvijezda
Osvijetljavaće nam puteve

Na kojima ćemo sretati sanjare

U tuđim životima i svojim zabludama
Treba dostojanstveno koračati kroz snove

Halil Džananović-Drinski

Predeo slikan čajem

Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice, imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”

Milorad Pavić