Na podnožju brijega stoji tvoja kuća, uznosita i vedra izgleda, kao neprolazna, a mi znamo da ništa ne traje i da sve što stoji mora prije ili poslije pasti. Ali ti, koji tu kuću zoveš svojom, ne znaš to i ne pada ti na um takva pomisao. Tako ti stojiš uspravno u stalnoj mogućnosti svoga pada i traješ u jednom od oblika svoga nepostojanja. TO SE ZOVE SREĆA.Ivo Andrić
Dovoljno je srećan onaj ko nema vremena da bude nesrećan. Engleska poslovica
Sreća i nesreća kriju se u našem odnosu prema događajima, nikad u prirodi samih događaja. Anoniman
Samo je jedan put koji vodi ka sreći i spokoju duše. Zato budite uvijek spremni da njime krenete, u ranu zoru i kasno noću – okrenite se sebi i vidjećete svjetlost. Epiktet
Ne postoji put do sreće, put je sreća. Vejn Dajer
Srećom se ne može nazvati ništa što se ne može podijeliti sa prijateljem. Terencije
«Vladao sam više od pedeset godina u pobjedi ili miru», rekao je kalif Abdul-Rahman, »podanici su me voljeli, neprijatelji plašili, a saveznici poštovali. Bogatstva i počasti, moć i zadovoljstvo, sve sam to imao i nije mi nedostajao niti jedan zemaljski blagoslov. Sada sam pažljivo izbrojao dane čiste i nepomućene sreće koji su me zapali… bilo ih je četrnaest.»
Sreća je jedina stvar koja se množi kad se dijeli. Anoniman
Gdje se završava ambicija, tu počinje sreća. Mađarska poslovica
Srećnom čovjeku niko ništa ne može. Anoniman
Čijoj se sreći raduješ toga i voliš. Ruska poslovica
Predavanje Dana Gilberta o ’sintetičkoj’ sreći na godišnjem okupljanju TED-a i o tome kako je ogromna mogućnost izbora (materijalnih dobara pre svega) zapravo prepreka da se osećamo srećnim.
O ŽIVOTU, SREĆI...
“Bogati se prepoznaju po kezu, a srećni po osmijehu.”
“Prolaznost i različitost daju smisao svemu na našoj planeti.”
Mahatma Gandi
“Prolaznost je kantar na kome se najtačnije premjere sve ljudske laži i površnosti.”
“Mudri znaju da i gromove treba poslušati.”
“Čovječji rod udaljen je od sreće zato što stalno živi u istim pravilima i istom jednoličnom ritmu. Ko uspije da istupi iz svoje ljušture, polupa kalupe i nađe svoj put pod čivitnim nebom taj zasigurno nalazi i sreću.”
Ramakrišna
“Upozaj sebe do najsvjetlijih plamenova i najmračnijih dubina i bićeš srećan, jer ćeš znati ko si.”
“Srećan i bogat nisu ravni. Ko je srećan taj je i bogat, a ko je bogat taj ne mora biti srecan.”
PUT LJUBAVI
Čovjek umire i odlazi na nebo. Anđeli mu kažu: ”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.” Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane. Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine, ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.
Zatim ga anđeli odvedoše u raj. Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi. “Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele. “Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga. Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.
“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”
I DRVEĆE ŽELI HODATI
Od smrti njegove žene gospodinu T. svi dani su bili jednaki. Ujutro bi ustajao, sjedio na balkonu do kasno popodne, a zatim bi otišao do parka i sjeo na svoju klupicu. Sa prvim mrakom odlazio bi kući na spavanje. I tako godinama.
Gospodin T. je penzionisani službenik što za nastavak naše priče nije baš previše bitno. Večeras, poput usporenog filma, prilazi i sjeda na svoju klupicu. Njegova klupica je drvena i ugodna. No, zna se dogoditi da je njegova klupica zauzeta kad on stigne, pa baš tada gospodin T. mrzi čitav svijet. Isto tako se zna dogoditi da padaju snijeg ili kiša i tada je gospodin T. primoran gledati padavine kroz prozor svoga stana.
S njegove klupice se pruža sjajan pogled na ostatak parka i na sva 32 drveta u njemu. Gospodin T. voli baš to drveće i često razmišlja o njemu. Čudno mu je kako je drveće neambiciozno. Već godinama stoji na istom mjestu i tek s vremena na vrijeme promijeni svoju odjeću.
Da je gospodin T. kojim slučajem drvo (zbog neostvarivosti te ideje, mi si smijemo dopustiti tu slobodu), on bi sasvim sigurno isčupao svoje korijene i pošao u šetnju. Ne bi ostao ukočen, već bi vodio raznolik i svestran život i baš bi ga bilo briga što misli ostalo drveće o njemu.
Tu svoju ideju gospodin T. je već nekoliko puta htio izložiti nekom drvetu, ali uvijek mu ponestane hrabrosti. Da ga neko vidi kako razgovara s drvetom, mogao bi pomisliti da je gospodin T. luckast, a jedan penzionisani službenik si ne može dopustiti takav luksuz.
I evo, dok smo se mi zapričali, pao je prvi mrak i gospodin T. mora kući na spavanje. I tako još godinama.
Mario Kovač * Baršunasto podzemlje
TETOVIRANA JESEN
1.
Ti ne znaš kako je čarobno znati da negdje postojiš jednako draga i krhka i na poludjelom moru u ovu tetoviranu jesen koje se sve manje bojiš u svijetu u kojem leptiri i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama ja sam kap što ne otiče, ma kako bili daleko, ma kako izgledali tuđi. Srećom ne gube klovnovi na kraju svake priče mada iz nje izlaze bar za milimetar luđi.
A ti, ti si zvijezda zaspala na mom dlanu i ja te čuvam i ne dam i nemoj da se bojiš. A ako već budeš bodež i napraviš nekakvu ranu i tad ću da budem sretan što još uvijek negdje postojiš.
2.
Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi zaspalo Ciganče modrozelenih očiju i dvije ranjene srne iz neke daleke basne. Sjećaš se… bio sam kočijaš zaljubljen u svoju kočiju i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne. Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji i hiljade svitaca donose svijeće našem nerođenom sinu. Oprosti. Na nebu je uštap i moja se sjenka boji trubadura koji uglavnom razbija mandolinu. Sad… nemam ništa sem rima a i njih bi’ najradije da vratim nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv. Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv.
3.
Te jeseni mi je ostao osmijeh, a i njega sam ubrzo izgubio.
4.
A kada ostavim zvijezde hoću da budeš kraj mene jer mogle bi i one začas da odu vragu. duboko ispod vode. mutno ogledalo. Bar zbog najljepših tajni kojima smo bili na tragu ostani koji trenutak. ostani samo još malo. Jer kada odeš iz rime u noć jezivo strašnu ja ću manirom klovna staviti šešir od slame, poderan kaput i trošnu krvavu leptir mašnu i svojim sanjivim rukama ogroman mjesec na rame.
5.
Kiša i nebo mutno do plača. San je posljednja mogućnost da se sačuva ono što mora da ode. Ne budi me U očima pijanog svirača jutros je previše vode nemir, i jedna jesen daleka. Ni slavuji ne zvižduću pjesmu koju znaju sve ptice. Pusti. u praskozorje između smreka naći će uplašene zvijezde i upaljene svijeće. veče, i jedan komadić bola. Riječi će uvijek reći manje nego što govore oči. Ne okreći se. Čaše su na kraju stola al više nikog nema da ih natoči.
6.
TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu. Ti znaš da postoje i dobre i loše priče, al ne znaš kada dođu, još manje kada odu. VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti. Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti. MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge. Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu, a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu. I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti. Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu. Mi smo sve bajke vječno krali od smrti, a da nismo ni znali da su nam duše u matu. Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora, valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku, miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora, i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku.
7.
Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam, sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi i da vjerujem i da ne vjerujem i da sanjam i ne sanjam, isto se vraćam i isto krvarim i isti me trag vodi u uzalud kao slikara koji bi ponovio svoju najbolju sliku na komadu bijeloga zlata a život teče dalje. Ti i ne znaš da već danima sanjam istog leptira, samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu. On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao sem malog ožiljka na lijevom krilu, a meni je i to dovoljno. Znam, trebalo je da bude proljeće, a bila je jesen na splavu meduza i nije bilo sjaja u travi. Ne, ne boj se. Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog ponekad znaju tako divno da ćute. Sve je istetovirano i izgubljeno. I ova jesen je istetovirana i izgubljena mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam sve sanjao. A ti? Šta ćeš ti?
8.
Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli? Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli. Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore. Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more. Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše, a ona je predobro znala šta ta jesen nosi ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više. Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače, možda se zaista voli samo jednom u životu. A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu. DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI? MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI.
9.
Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara, u očima usnula kiša i oblak vrele tišine i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara. Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola, nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna. Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola, sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna. I onda sam do obale s očima što ne drže plimu, težak kao bura, lagan kao jugo. Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo. Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more. Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara valovi što u zoru uguše sve što se olako žari. Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.
Miladin Berić
DO GOLE KOŽE
Jednom se tako naslonila na dovratak, prekrstila ruke i potražila me dugim, tajanstvenim pogledom. Zamislio sam je kako pegla male dečije stvari, video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani, i čuo sam radio sa večernjim željama slušalaca… Znam, nije to idealna slika, štaviše, feministkinje bi je rado iscepkale u paramparčad, ali ja je nisam spomenuo misleći da je idealna. Nipošto. Hteo sam da objasnim šta se događalo sa mnom. Dotad sam devojke, razmišljajuci o njima, uglavnom svlačio do gole kože. U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko koja je uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa, ili neku sličnu perverznu krpicu. Ona je bila prva koju sam obukao u nešto…
Đorđe Balašević
четвртак, 20. мај 2010.
TRAŽEĆI OSMEH
Hteo bih pesmu da napišem U pesmu tebe da stavim
Ali stihovi su krhki Za tvoj pogled I sve bi se rime izgubile U tvojim snenim očima
Zato – pred njima ćutim Tražeći osmeh U vatri što u zenicama gori I po mojim usnama piše Sonet o nemiru.
Anđelko Zablaćanski
ŠEVA
Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan. Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu. Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom. - Ne može više ništa da se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire. - Ozdraviće – reče tada isposnik. - Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas. Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije. Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče: - Osjećam se malo bolje. Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu. - Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.
Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu. Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.
Leonardo da Vinči
RAZMAŽENI KRALJ
Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh. Bez imalo bojazni posavjetova kralja: “Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“
Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako i nastadoše prve cipele.
***
Dio svijeta koji trebaš promijeniti je tvoje srce.
Nepoznati autor
LJUBAV
Volim te
Ne samo zbog toga što ti jesi Nego i zbog toga što sam ja Kad sam s tobom.
Volim te
Ne samo zbog onog Što si učinila od sebe, Nego i zbog toga Što činiš od mene.
Volim te
Zbog onog dijela mene Koji ti iznosiš na vidjelo;
Volim te
Jer stavljaš ruku Na moje, brigama pretrpano srce, I prelaziš preko Svih ludosti i slabosti Kojima ne možeš pomoći, A čame ondje u magli, Pa ih izvodiš Na svjetlo. Sva ta moja predivna imovina U koju se niko prije nije Bio dovoljno daleko zagledao Da je pronađe.
Volim te
Jer mi pomažeš Da iz nabacane hrpe svojeg života Izgradim Ne krčmu, Već hram; Da u djelima svakodnevnim Ne slušam prijekor Već pjesmu.
Volim te
Jer si učinila više No što bi me ikoji credo Ikada mogao Učiniti dobrim, Više, nego što bi me ma koji usud Mogao usrećiti.
Bez riječi, Bez dodira, Bez znaka.
Učinila si sve Naprosto, Bivajući onim što jesi.
Možda to, na koncu, I jest ono Što znači – biti prijatelj.
Roj Kroft
DAROVAĆU TI SVOJA KOLJENA
U plavoj ponornici svemira Na rubovima iščezlih svijetova Ljiljane ću ti u kosi sanjati
Odjeven u bespuća budućeg Pokloniću ti moje oči
Nek’ se u tamne duplje smjeste Zvijezde blizankinje Koje će umrijeti od stida Kad čednost pobjedi
Darovaću ti moja koljenja Ne kao zabludu vjerenika Već onog koji se odriče U ime Tvorca tvoga savršenstva
Moja će te pjesma iznijeti Iz zatrovanih cvjetova U kojima su masovno stradala Jata poslednjih leptira
Budi izdržljiva, pratiće nas Eho detonacija iz predhodnih života Kanonadom umirućih zvijezda Osvijetljavaće nam puteve
Na kojima ćemo sretati sanjare
U tuđim životima i svojim zabludama Treba dostojanstveno koračati kroz snove
Halil Džananović-Drinski
Predeo slikan čajem
Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice, imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu? Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube. Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa. Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”
Milorad Pavić
INTERNACIONALIZACIJA AMAZONA
Za vrijeme debate na jednom američkom univerzitetu, brazilskog ministra prosvjete Cristovama Buarquea su studenti pitali šta misli o internacionalizaciji Amazonije. Američki student je postavio svoje pitanje uz primjedbu da očekuje odgovor humaniste, a ne Brazilca.
Evo šta je odgovorio G. Cristovam Buarque:”Naravno, kao Brazilac se jednostavno protivim internacionalizaciji Amazonije. Kolika god bila nebriga naših vlada za to bogatstvo, ono je naše.
Kao humanista, svjestan opasnosti koja prijeti degradaciji predijela Amazonije, mogao bih zamisliti da Amazonija bude internacionalizovana, kao uostalom i sve drugo važno za čovječanstvo.
Ako bismo, u ime humanističke etike, morali da interncionalizujemo Amazoniju, onda bismo morali internacionalizovati i naftne rezerve cijelog svijeta. Nafta je isto toliko važna za budućnost čovječanstva koliko i Amazonija. Ali uprkos tome, gospodari naftnih rezervi smatraju da imaju pravo povećati ili sniziti njenu cijenu ili proizvodnju. Isto tako bi trebalo internacionalizovati finansijski kapital bogatih zemalja. Ako je Amazonija rezerva za cijelo čovječanstvo, nju ne smijemo spaljivati voljom jednog vlasnika ili jedne zemlje. Spaljivati Amazoniju je isto tako ozbiljno kao i nezaposlenost koju su izazvali špekulanti globalne ekonomije. Ne smijemo dopustiti da samovolja špekulanata upropasti finansijske rezerve čitavih zemalja.
Prije internacionalizacije Amazonije želio bih da budem svjedok internacionalizacije svih muzeja svijeta. Louvre ne treba da pripada samo Francuskoj. Svaki muzej na svijetu je čuvar najljepših djela ljudske genijalnosti. Ne smijemo ostaviti da tim kulturnim bogatstvom, isto kao ni prirodnim bogatstvom Amazonije, manipuliše ili ga uništi jedan vlasnik ili jedna zemlja. Prije izvjesnog vremena je jedan japanski milioner odlučio da sa sobom sahrani sliku velikog majstora. Prije nego što se to dogodi, trebalo bi internacionalizovati tu sliku.
Dok se odvija naš susret, Ujedinjene nacije organizuju Forum Milenijuma, ali su neki predsjednici država imali poteškoća da stignu na Forum, zbog problema na granici Sjedinjenih Država. Mislim dakle da bi Njujork, sjedište Ujedinjenih nacija, trebalo internacionalizovati.
Makar bi Manhatan morao pripadati cijelom čovječanstvu. Kao uostalom i Pariz, Venecija, Rim, London, Rio de Ženeiro, Brazilija, svaki grad sa svojom posebnom ljepotom i svojom istorijom bi trebao pripadati cijelom svijetu.
Ako Sjedinjene države hoće internacionalizovati Amazoniju zbog toga što misle da je opasno nju ostaviti u rukama Brazilaca, hajde da onda internacionalizujemo i nuklearni arsenal Sjedinjenih država jer su SAD u stanju da se posluže njime, što bi izazvalo razaranja daleko obimnija od požara u Amazoniji, koji su inače za žaljenje.
U toku rasprava između američkih predsjedničkih kandidata, oni su zastupali internacionalizaciju šumskih rezervi svijeta s tim da se za uzvrat izbrišu dugovi siromašnih zemalja.
Počnimo dakle s tim da upotrijebimo iznos tog duga da osiguramo svoj djeci svijeta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizujmo djecu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zasluzuje pažnju cijelog svijeta, daleko više od Amazonije.
Kad svi rukovodioci svijeta budu postupali prema siromašnoj djeci kao ljudskoj baštini, neće ih pustiti da rade umjesto da idu u školu, niti da umiru, kada treba da žive.
Kao humanista, pristajem da zastupam ideju internacionalizacije Svijeta. Ali dok mene Svijet smatra Brazilcem, boriću se da Amazonija ostane naša. I samo naša!”
Jedan čovjek je umro i dospio u raj. Međutim, u raju mu je ubrzo postalo dosadno. Anđeli su neprestano pjevali, svirali na harfama, sve je to bilo lijepo i krasno, ali on je oduvijek bio čovjek od akcije. Zato se obratio Svetom Petru i zamolio ga za premještaj. “Gdje si to mislio da odeš?” rekao je Sveti Petar. “Osim ako nećeš u pakao? Ne bih ti to preporučio.”
“Može li bar na kratko?” zamolio ga je čovjek.
“To se nikad nije radilo, ali napraviću izuzetak – pustiću te na mjesec dana.” I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla.
Čovjeka je na ulazu sačekala limuzina koja ga je odvezla do jahte. Uslijedilo je putovanje kakvo nikad nije doživio, uz obilje najdivnijih jela, najboljih pića, prelijepih djevojaka, noćni ribolov itd. Mjesec dana prošlo je kao u snu.
Po povratku u raj, čovjeku je bilo još dosadnije nego prije. Ubrzo se ponovo obratio Svetom Petru i zamolio da ga opet malo pusti u pakao.
“Takve šetnje tamo-amo nikad nisu praktikovane. Ako toliko želiš u pakao, možeš da odeš, ali bez mogućnosti povratka.”
“Pristajem!” uskliknuo je čovjek, već se naslađujući onim što ga je čekalo tamo.
Ali avaj! Čim su se teška vrata pakla muklo zalupila iza njega, čovjek je počeo da propada u ponor na čijem dnu je ugledao gomilu užasnih đavola, koji su čekali da ga kukama ubace u ogroman lonac u kome se već kuvala gomila nesrećnika čiji su jauci sve glasnije dopirali do njega.
“Šta je ovo!?” kriknuo je. “Pakao, brate” odgovorio je jedan đavo. “Ti izgleda ne razlikuješ turizam od emigracije.”
среда, 19. мај 2010.
SIĆUŠNA MRVA DETINJSTVA
Stojte! Čekajte! – vičem. Ja znam šta znači ta duga. Znam: ona obala druga mnogo lepše se plavi. Al’ neka svako od vas bar mrvicu detinjstva ponese krišom u ruci i sačuva u glavi.
Možda vas bez te mrve neću ni sresti, ni stići, a živećemo skupa, u isti bioskop ići, u istom restoranu ručati istu hranu, u istoj ulici možda prolaziće nam dani, pa ipak – bez te mrve, sićušne mrve detinjstva, bićemo toliko tuđi, bićemo toliko strani.
Pred sezonu monsuna jedan starac kopao je rupe u svojoj bašti. - “Šta radiš?” – pitao ga je susjed. - “Sadim mango”, odgovorio je starac. - “Zar misliš da ćeš stići da probaš plodove?” - “Ne, tako dugo neću poživjeti, ali drugi hoće. Palo mi je na pamet da sam čitavog života jeo mango koji su drugi sadili. Ovo je moj način da im zahvalim.“
…
„Najbolje vrijeme za sadnju drveća bilo je prije 20 godina. Drugo najbolje vrijeme je SADA.“ – Kineska poslovica
