Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu.
Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom.
- Ne može više ništa da se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire.
- Ozdraviće – reče tada isposnik.
- Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas.
Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije.
Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče:
- Osjećam se malo bolje.
Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu.
- Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.
Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu.
Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.
Leonardo da Vinči
Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup
i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile
neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh.
Bez imalo bojazni posavjetova kralja:
“Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“
Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako i nastadoše prve cipele.
***
Dio svijeta koji trebaš promijeniti je tvoje srce.
Nepoznati autor
Volim te
Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom.
Volim te
Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.
Volim te
Zbog onog dijela mene
Koji ti iznosiš na vidjelo;
Volim te
Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
A čame ondje u magli,
Pa ih izvodiš
Na svjetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se niko prije nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronađe.
Volim te
Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svojeg života
Izgradim
Ne krčmu,
Već hram;
Da u djelima svakodnevnim
Ne slušam prijekor
Već pjesmu.
Volim te
Jer si učinila više
No što bi me ikoji credo
Ikada mogao
Učiniti dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.
Bez riječi,
Bez dodira,
Bez znaka.
Učinila si sve
Naprosto,
Bivajući onim što jesi.
Možda to, na koncu,
I jest ono
Što znači – biti prijatelj.
Roj Kroft
U plavoj ponornici svemira
Na rubovima iščezlih svijetova
Ljiljane ću ti u kosi sanjati
Odjeven u bespuća budućeg
Pokloniću ti moje oči
Nek’ se u tamne duplje smjeste
Zvijezde blizankinje
Koje će umrijeti od stida
Kad čednost pobjedi
Darovaću ti moja koljenja
Ne kao zabludu vjerenika
Već onog koji se odriče
U ime Tvorca tvoga savršenstva
Moja će te pjesma iznijeti
Iz zatrovanih cvjetova
U kojima su masovno stradala
Jata poslednjih leptira
Budi izdržljiva, pratiće nas
Eho detonacija iz predhodnih života
Kanonadom umirućih zvijezda
Osvijetljavaće nam puteve
Na kojima ćemo sretati sanjare
U tuđim životima i svojim zabludama
Treba dostojanstveno koračati kroz snove
Halil Džananović-Drinski
Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice, imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”
Milorad Pavić
Počnimo dakle s tim da upotrijebimo iznos tog duga da osiguramo svoj djeci svijeta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizujmo djecu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zasluzuje pažnju cijelog svijeta, daleko više od Amazonije.
Kad svi rukovodioci svijeta budu postupali prema siromašnoj djeci kao ljudskoj baštini, neće ih pustiti da rade umjesto da idu u školu, niti da umiru, kada treba da žive.
“Može li bar na kratko?” zamolio ga je čovjek.
“To se nikad nije radilo, ali napraviću izuzetak – pustiću te na mjesec dana.” I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla.
Čovjeka je na ulazu sačekala limuzina koja ga je odvezla do jahte. Uslijedilo je putovanje kakvo nikad nije doživio, uz obilje najdivnijih jela, najboljih pića, prelijepih djevojaka, noćni ribolov itd. Mjesec dana prošlo je kao u snu.
Po povratku u raj, čovjeku je bilo još dosadnije nego prije. Ubrzo se ponovo obratio Svetom Petru i zamolio da ga opet malo pusti u pakao.
“Takve šetnje tamo-amo nikad nisu praktikovane. Ako toliko želiš u pakao, možeš da odeš, ali bez mogućnosti povratka.”
“Pristajem!” uskliknuo je čovjek, već se naslađujući onim što ga je čekalo tamo.
Ali avaj! Čim su se teška vrata pakla muklo zalupila iza njega, čovjek je počeo da propada u ponor na čijem dnu je ugledao gomilu užasnih đavola, koji su čekali da ga kukama ubace u ogroman lonac u kome se već kuvala gomila nesrećnika čiji su jauci sve glasnije dopirali do njega.
Čekajte! – vičem.
Ja znam šta znači ta duga.
Znam: ona obala druga
mnogo lepše se plavi.
Al’ neka svako od vas
bar mrvicu detinjstva
ponese krišom u ruci
i sačuva u glavi.
Možda vas bez te mrve
neću ni sresti,
ni stići,
a živećemo skupa,
u isti bioskop ići,
u istom restoranu
ručati istu hranu,
u istoj ulici možda
prolaziće nam dani,
pa ipak – bez te mrve,
sićušne mrve detinjstva,
bićemo toliko tuđi,
bićemo toliko strani.
Miroslav Mika Antić
Ivo Andrić
Adam je bio samo čovjek; to sve pojašnjava. Nije htio jabuku zbog jabuke, već zato što je bila zabranjena.
Mark Tven
Ono što nas najneposrednije usrećuje jeste vedrina uma – ova dobra osobina sama sebi je nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti ispred svih drugih težnji.
Šopenhauer
Potreba da se uvijek bude u pravu je siguran znak glupog čovjeka.
Alber Kami
Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u istoriji svijeta.
Koeljo
Iskustvo nema nikakve etičke vrijednosti. To je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje greške.
Vajld
Ovo mjesto je tajna. Svetilište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga koji ju je napisao, i dušu onih koji su je pročitali i živeli i sanjali sa njom. Svaki put kada neka knjiga promijeni vlasnika, svaki put kad neko klizi pogledom po njenim stranicama, njen duh raste i jača. Na ovom mjestu knjige kojih se više niko ne sjeća, knjige koje su se izgubile u vremenu, žive zauvijek. Čekajući da stignu jednog dana u ruke nekog novog čitaoca, nekog novog duha.
Karlos Ruis Safon
Ušunjam se u tvoj jastuk
kao tišina perja,
kao tršave šiške večeri
mirisave od lišća,
od mesečine na peščanim obalama,
od uvele svežine oktobra,
- baš tako se ušunjam
i slušam,
slušam šta sanjaš.
Nikome neću kazati.
Ali hoću da znaš:
čuo sam,
čuo sam sve što sanjaš,
jer drugo ništa i ne znam
samo se u snove razumem,
kao što se kauboji razumeju u laso,
kao što se tvoj tata razume u politiku,
kao što se najveći fudbaler razume
u svoju veliku utakmicu,
- tako se i ja samo u snove razumem.
U snove zbog kojih, kad se probudimo,
gledamo nekud visoko,
visoko,
i rastemo,
rastemo,
produžujemo se kroz rukave i nogavice,
rastemo,
produžujemo se kroz oči i srce
kao putevi,
kao pruge,
kao nevidljive šare ptičjeg leta,
daleko,
daleko,
bez Aladinovih lampi,
bez čizama od sedam milja,
ošamućeni od bajke koja se zove detinjstvo.
Ušunjam se u tvoj jastuk
da ne znaš,
ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noć,
a pre no što se probudiš
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo ništa i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao poštari pisma
velikom belom kočijom
koja neću da ti kažem kako se zove,
ali sam ćeš se setiti.
Miroslav Antić
Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracioni logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili. Brzo je upoznao društvene aktivnosti lavljeg logora. Bili su podijeljeni u tabore. Jedan se tabor sastojao od onih koji su privatno vlasništvo htjeli pretvoriti u opšte; drugi je bio poslovni tabor; treći kulturni imao je za cilj da vjerno čuva običaje, predanja i istoriju onih vremena kad su lavovi bili slobodni; četvrti tabor je bio religiozni – njegovi članovi su se sastajali uglavnom da pjevaju dirljive pjesme o budućoj džungli u kojoj neće biti ograde; neki tabori su privukli one koji su po prirodi bili umjetnici; neki su bili revolucionari i sastajali su se da planiraju pobunu protiv onih koji su ih uhvatili ili protiv drugih revolucionarnih grupa. Povremeno bi izbila revolucija i tada bi jedna grupa uništila drugu, ili bi čuvari bili pobijeni, a zatim bi na njihovo mjesto došli drugi.
Kako je istraživao okolinu, novopečeni zarobljenik lav opazi lava koji je izgledao uvijek uronjen u svoje misli, samac koji nije pripadao nijednom taboru i od svakog se držao po strani. Bilo je nešto neobično u tom lavu što je u drugima budilo divljenje i neprijateljstvo, jer je njegova prisutnost budila strah i sumnju u samog sebe.
On reče pridošlici:
“Nemoj pristupiti ni jednom taboru. Te bijedne budale bave se svim i svačim, samo ne bitnim.”
“A šta je to?” upita pridošlica.
“Ispitati prirodu ograde.”
Na samrti pozva otac sina:
- Pogledaj kroz prozor sine i reci mi šta vidiš.
- Ljude, odgovori on.
Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda
i upita ga opet šta vidi.
Gdje god se srebro nađe između ljudi,
tu čovjek vidi samo sebe.
Jedan lovac učeći druge lovce pucanju, postavi praznu limenku na kamen,
odmaknu se pedeset metara od nje, opali i diže je u zrak.
„Najbolji sam strijelac u cijeloj državi“, reče.
„Naučiću vas sada da gađate jednako dobro kao i ja“
Zatim je postavio limenku na isto mjesto.Udaljio se opet pedeset metara,
izvadio crni povez iz džepa i zatražio da mu jedan od lovaca zaveže oči.
Onda je naciljao i opalio metak.
„Jesam li pogodio?“ – upitao je skidajući povez sa očiju.
„Naravno da niste“, odgovorio je novopečeni lovac,
zadovoljan što je ovaj ispao ponižen.
„Metak je pogodio u krošnju velikog hrasta iza limenke. Ne vjerujem da me vi možete ičemu naučiti.“
„Upravo sam vas naučio najvažnijoj životnoj lekciji“, odvratio je lovac.
„Kad god želite nešto postići, dobro otvorite oči, skoncentrišite se na cilj i budite sigurni šta želite.
Niko ne može pogoditi metu zavezanih očiju.”
Na pitanje iz naslova su ljudi pokušavali pronaći odgovor otkako znaju za svoje postojanje. Vremenom su ljudi razvili različite mehanizme prizivanja sreće, a da je tako znaćete kad sljedeći put, potpuno nesvjesno, kucnete o drvo. Kažu da čak postoji razlika između kuckanja odozgo i odozdo.
No, da li je pitanje sreće/malera samo stvar praznovjerice? Da bi to utvrdili, naučnici su odlučili da otkriju šta zapravo donosi sreću. Sproveli su emprijsko istraživanje koje je trajalo čak deset godina, i u kojem je učesvovalo 400 muškaraca i žena. U tom periodu su ispitanici popunjavali svoje dnevnike, testove ličnosti i inteligencije, a naučnici su s njima često direktno razgovarali. Rezultati su otkrili da srećkoviće ujedinjuju nekoliko bazičnih principa:
- sposobnost da iskoriste pružene prilike,
- osmišljavanje samoispunjenosti kroz pozitivna očekivanja,
- razvijanje sposobnosti da odbiju maleroznost.
Nauči da budeš srećne ruke
Tačno, moguće je. Kroz niz eksperimenata koji su pokušavali utvrditi da li postoji veza između ponašanja i razmišljanja došlo se do zapanjujućeg otkrića. Ispitanici kojima su sugerisani zadaci koje su trebali sprovoditi mjesec dana su bili u 80 posto slučajeva zadovoljniji svojim životom i srećniji. Princip se može objasniti tako što su ljudi potisnuli negativno, bili fokusirani na pozitivne rezultate i očekivanja što je dovodilo do ostvarenja njihovih planova, odnosno maleroznost/baksuz je nestao.
Otvori svoj um
Zašto neki ljudi dobijaju prilike u životu, a drugi ne dobijaju? Evo kako su to naučnici utvrdili. Podijelili li su srećkovićima i nesrećnicima novine i zamolili ih da utvrde koliko se fotografija nalazi unutra. Nesrećnici su u prosjeku potrošili dva minuta na brojanje, srećkovići samo nekoliko sekundi. Zašto? Zato što je na drugoj stranici pisalo: Prestani brojati, unutra je 43 fotografije! Da stvar nije jednostavna potvrdilo je i drugo uputstvo koje je glasilo: “Prestani brojati, prijavi eksperimentatoru da si vidio ovu poruku i osvoji $250.” I drugi put su nesrećnici promašili poruku.
Srećkovići imaju sklonost da vide šta je stvarno oko njih, dok su ovi drugi bili suviše zauzeti traženjem nečeg što zapravo ne postoji.
Srećkovići dodaju živost u svoj život. Npr. jedan je ispitanik primijetio da u društvu uglavnom priča sa jednim tipom ljudi. Da bi napravio malo živosti u društvu je počeo da komunicira samo s ljudima koji su nosili određenu boju, upoznao potpuno različite tipove ljudi i tako obogatio svoj socijalni život.
Uživaj u spoznaji da uvijek može biti gore
Zamislite da ste sportista i predstavljate svoju zemlju na Olimpijadi. Osvojite bronzanu medalju. Na drugoj Olimpijadi imate veća očekivanja, pokažete bolje vještine i osvojite srebrenu medalju. Šta mislite kad ćete biti srećniji? Većina nas pomisli da ćemo biti srećniji nakon osvajanja srebra.
Ispitivanja su pokazala da su osvajači bronzane medalje bili srećniji jer su znali da ne bi osvojili nijednu da su imali nešto lošiji rezultat, dok su srebrni razmišljali o tome kako im je zlato izmaklo za dlaku. Ova sposobnost da zamislimo šta bi bilo kad bi bilo, umjesto onog šta se stvarno desilo u psihologiji se zove “kontračinjenično” razmišljanje.
To vam je kao da ste u banci, uđe pljačkaš i ispali metak koji vas pogodi u rame. Šta ćete pomislit? Nesrećnici će uvijek to pripisati lošoj sreći, srećkovići drugim rođenjem jer su zamalo izbjegli metak koji ih je mogao pogoditi u glavu. Ovakvo razmišljanje omogućava ljudima da se osjećaju bolje u svojoj koži, da očekivanja pozicioniraju visoko i da povećaju vjerovatnoću da će živjeti srećan život. I to je to.
Najbitnija lekcija od svih je da je efikasan način iskorišćavanja snage sreće – svima nama podjednako dostupan.
<a href="http://re-evolucija-up.blogspot.com/"><img src="http://img833.imageshack.us/img833/5608/bluebrain.th.jpg" alt="Baner RE:EVOLUCIJA"/></a>
