ZAKON PRIVLAČNOSTI - TAJNA

Vječno pitanje stoji pred svakim od nas: možemo li postići sve što poželimo? Oni realni među nama reći će da je to jako teško. Optimisti će pozitivno gledati na stvari i zaklinjati se da je to moguće. Negdje u sredini između zakletih optimista i nauke stoje sljedbenici pokreta proisteklog nakon objavljivanja knjige i polu-dokumentarnog filma “Tajna” (The Secret).

U filmu se pojavljuju brojni naučnici, filozofi i spiritualisti što mu daje dozu ozbiljnosti. Nakon objavljivanja filma i knjige stasao je cijeli pokret koji vjeruje u tzv. Zakon privlačnosti. U najkraćim crtama, Zakon privlačnosti tvrdi da mi u svoj život privlačimo sve ono o čemu razmišljamo. Tojest, cijeli naš život, uključujući zdravlje, uspjeh, finansije itd. nisu ništa drugo do plod našega razmišljanja od prije nekoliko dana ili mjeseci. Donosimo vam odlomak iz knjige u kojem Bob Proktor objašnjava šta je zapravo Tajna.

Proktor: Sigurno se pitate: »Šta je Tajna?« Reći ću vam kako sam je ja shvatio.

Svi mi djelujemo s beskonačnom moći. Svi vodimo živote prema istim zakonima. Prirodni zakoni svemira toliko su precizni da nemamo nikakvih poteškoća kad treba sagraditi svemirski brod, poslati ljude na Mjesec i predvidjeti trenutak spuštanja do u najmanji djelić sekunde.

Gdje god se nalazili, u Indiji, Australiji, na Novom Zelandu, u Štokholmu, Londonu, Torontu, Montrealu ili Njujorku, svi mi radimo s jednom jedinom moći. S jednim zakonom. To je zakon privlačnosti!

Tajna je zakon privlačnosti!

Sve ono što vam se u životu događa vi privlačite u svoj život. Privlačite ga snagom slika u svom umu. Snagom onoga što mislite. Privlačite sve ono o čemu razmišljate. Najveći učitelji koji su ikada živjeli rekli su nam da je zakon pri vlačnosti najmoćniji zakon Svemira.

Pjesnici poput Viljema Šekspira, Roberta Brauninga i Viljema Blejka govore o tome u svojim pjesmama. Muzičari poput Ludviga fon Betovena izražavaju tu spoznaju u svojoj muzici. Umjetnici poput Leonarda da Vinčija prikazuju je u svojim sli kama. Veliki mislioci kao što su Sokrat, Platon, Ralf Valdo Emer son, Pitagora, sir Frensis Bejkon, sir Ajsak Njutn, Johan Volfgang fon Gete i Viktor Igo zapisali su je u svojim djelima i uče njima. Imena su im besmrtna, a njihov se legendarni uticaj osjeća vijekovima.

Religije poput hinduizma, hermetičkih tradicija, budizma, juda izma, hrišćanstva i islama te civilizacije poput drevnih Vabilonaca i Egipćana prenijele su taj zakon u svojim spisima i usmenom predanju. Mnogi su ga vijekovima bilježili u svim njegovim oblicima i možemo ga pronaći u drevnim zapisima. Zapisan je u kamenu 3000. godine prije Hrista. Iako su neki ljubomorno ču vali to znanje, uvijek se moglo otkriti.

Taj je zakon nastao na početku vremena. Oduvijek je postojao i uvijek će postojati.

Taj zakon određuje sveukupni poredak Svemira, svaki trenutak vašeg života i svako pojedino iskustvo koje u životu doživite. Nije važno ko ste i gdje živite. Svemoćni zakon privlačnosti obli­kuje čitavo vaše životno iskustvo, a to čini putem vaših misli. Vi putem vlastitih misli prizivate zakon privlačnosti u djelovanje.

Godine 1912. Čarls Hanel je zakon privlačnosti opisao kao »naj veći i najtačniji zakon na kojem počiva čitav sistem stvaranja«.

Naučnici su dobro dokumentovali život drevnih Vabilonaca i njihov veliki napredak. Poznato je da su Vabilonci napravili jedno od sedam svjetskih čuda, viseće vrtove Vabilona. Zahvalju jući svom razumijevanju i primjeni zakona Svemira postali su jedan od najbogatijih naroda u istoriji.

Šta mislite, zašto jedan posto stanovništva zarađuje oko 96 posto ukupno zarađenog novca? Mislite li da je to slučajnost? Tako je to osmišljeno. Ti ljudi nešto znaju. Oni su upoznati s Tajnom, a sada ćete je i vi upoznati.

Ljudi koji u svoj život privlače bogatstvo svjesno se ili nesvjesno koriste Tajnom. Ispredaju misli obilja i bogatstva, ne dopuštajući bilo kojim drugačijim mislima da se ukorijene u njihovoj glavi. Pr venstveno misle o bogatstvu. Znaju samo za bogatstvo i u njihovim mislima ništa drugo i ne postoji. Bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, prevladavajuće misli o bogatstvu i donose im bogatstvo. To je primjer zakona privlačnosti na djelu.

Evo savršenog primjera kojim možemo predstaviti Tajnu i djelova nje zakona privlačnosti. Možda poznajete ljude koji su nagomi lali golemo bogatstvo, izgubili ga i za kratko ga vrijeme ponovno stekli. U takvim su slučajevima dominantne misli tih ljudi svjesno ili nesvjesno bile usmjerene na bogatstvo te su ga na taj način i ste kli. Tada su dopustili da se u njihovom umu ukorijene misli is punjene strahom i misli o gubitku bogatstva, sve dok te misli o gubitku nisu postale dominantne. Misli o gubitku postale su jače od misli o bogatstvu te su sve izgubili. No, izgubivši sve što su posjedovali, misli o strahu su nestale te su ponovo prevagnule misli o bogatstvu. I bogatstvo im se vratilo.

Zakon reaguje na vaše misli, kakve god one bile.

Dodatak – klikni ovdje.

ZAKON NAJMANJEG OTPORA

Ovaj zakon sastoji se od tri faktora, tri načina na koji princip «čini manje, a postigni više» možete djelotvorno sprovesti u akciju.

Prvi faktor je PRIHVATANJE. Prihvatanje jednostavno znači da se obavežete na sljedeće:»Danas ću prihvatati ljude, situacije, okolnosti i događaje baš kako budu dolazili.» To znači da ću znati da je ovaj trenutak onakav kakav treba biti, jer je cijeli svemir onakav kakav treba biti. Ovaj trenutak – ovaj kojeg upravo sada doživljavate – vrhunac je svih trenutaka koje ste doživjeli u prošlosti. Kada se borite protiv sadašnjosti zapravo se borite protiv cijelog svemira. Umjesto toga možete odlučiti da se danas nećete boriti protiv cijelog svemira tako što se nećete boriti protiv sadašnjeg trenutka. To znači da je vaše prihvatanje ovog trenutka potpuno i cjelovito. Prihvatajte svijet onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakav bi vi željeli da bude. Ovo je važno razumjeti. Možete željeti da svijet u budućnosti bude drugačiji, ali u ovom trenutku morate ga prihvatiti takvim kakav jeste. Kada se osjećate osujećenim ili uznemirenim zbog neke osobe ili situacije, presjetite se da ne reagujete na osobu ili situaciju već na svoje osjećaje prema toj osobi ili situaciji. To su vaši osjećaji, a vaši osjećaji nisu tuđa greška. Kad ovo budete u potpunosti spoznali i razumjeli, bićete spremni da preuzmete odgovornost za svoje osjećaje i promijenite ih.

Drugi faktor je ODGOVORNOST. Šta znači odgovornost? Odgovornost znači da ne krivite nikoga i ništa za svoju situaciju, što znači ni samog sebe. Prihvativši tu okolnost, taj događaj, taj problem, odgovornost predstavlja sposobnost stvaralačke reakcije na situaciju kakva je sada.Svi problemi u sebi sadrže sjeme nove prilike, a ta vam spoznaja omogućuje da ovaj trenutak preobrazite u povoljniju situaciju ili pojavu. Jednom kada to učinite, svaka takozvana uznemirujuća situacija postaće mogućnost za stvaranje nečeg novog i divnog, a svaki takozvani nasilnik ili tiranin postaće vaš učitelj. Stvarnost je tumačenje. Ukoliko izaberete da protumačite stvarnost na taj način, imaćete oko sebe mnogo učitelja i mnogo prilika za napredak. Kad god se suočite sa tiraninom, nasilnikom, učiteljem, prijateljem ili neprijateljem (svi oni predstavljaju isto) podsjetite se:»Ovaj trenutak je takav kakav treba biti.» Na kakve god odnose naišli u životu, u ovom trenutku oni su upravo takvi kakvi su vam potrebni.

Treći faktor Zakona najmanjeg napora je ODUSTAJANJE OD ODBRANE, što znači da odbacite potrebu da uvjeravate ili navodite druge ljude da prihvate vaše stavove. Ako posmatrate ljude oko sebe vidjećete da 99% svog vremena provode u branjenju svoga stava. Ako biste odbacili potrebu da branite svoje stavove u tom biste odbacivanju stekli pristup ogromnoj količini energije koja se prethodno rasipala. Kada se ponašate branilački, krivite druge i ne prihvatate predanost trenutku, vaš se život susreće sa preprekama. Kad god se susretnete sa otporom, shvatite da će, ukoliko forsirate situaciju, otpor samo porasti. Potpuno odustanite od branjena svojih stavova. Kada nema ničega što biste branili, time ne dozvoljavate nastavak rasprave. Ako to činite stalno, ako se prestanete boriti i opirati, počećete konačno da živite.

Dipak Čopra

Tell Me Why-Declan Galbraith

BaBy PoLaR BeaR.wmv

True love has no limits

MUZIKA

Muzika je antiriječ. Nepoznat autor

Ko logičkim riječima može izraziti efekat koji na nas ima muzika? To je vrsta neuobličenog, po dubini nedosezivog govora koji nas vodi na rub beskraja, i dopušta nam da se za tren u njega zagledamo. Tomas Karlajl

Slikar slika svoje slike na platnu;
muzičar slika svoje slike na tišini. Leopold Stokovski

Muzika ima moć da oblikuje karakter. Aristotel

Muzika je moja religija. Džimi Hendriks

Ako kralj voli muziku, toj će zemlji biti dobro. Mencije

Bez muzike, život bi bio greška. Fridrih Niče

Muzika je zvuk naših osjećanja. Nepoznat autor

Tamo gdje prestaju riječi, tamo počinje muzika. Hajnrih Hajne

Pakao je prepun muzičkih amatera. Džordž Bernard Šo

Ako bi kompozitor morao nešto da kaže riječima, njemu ne bi teško palo da to kaže muzikom. Gustav Maler

Muzika može da promijeni svijet zato što muzika može da promijeni čovjeka. Bono Voks

Tišina između dvije note je ono što čini muziku. Nepoznat autor

Muziku u duši i svemir može da čuje. Lao Ce

KONCERT ZA 1001 BUBANJ

Možda te niko nikad neće ovako tesno grliti,
uznemirenu i belu,
ovako presno,
šašavo,
i sumanuto
i riđe.

Možda ti niko nikad neće ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu
i ne umeti nikad iz tebe da izađe.

Možda nikada više nećeš ovako divno truliti
u običnom hotelu,
penjući se samo kad znaš da siđeš.

Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom
mog mrkog dlakavog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim ramenima i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najplavlje nebo kraj mog rumenog uha.

Ti si najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama
i najstidljivija žena koju sam sreo među devojkama.

———————

Možda nikada niko nije uspeo da te želi ovako
kao ja noćas:
tvoje ruke bele kao samoća,
tvoja bedra sa ukusom platna i voća,
tvoj malo šaputavi glas

Sa nosom dečački zalepljenim uz okno vagona,
nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,

putujem,
evo,
putujem da natrpam u glavu neke neslućene predele.
Da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu.
Da se vrtim kao lišće,
zvezde
i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvome struku
i lice uz tvoje lice.

———————-

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Miroslav Antić

UVJERENJA

Jedan je čovjek vodio karavan kamila. Svake bi im večeri skidao teret i svezao za klinove koje je zabijao u zemlju, jedan kraj užeta bi vezao za kamilinu njušku, a drugi za klin. Tako vezane bi ih ostavio i mirno spavao. Jedne je večeri počeo vezivati kamile kad je ustanovio da mu nedostaje klin i konopac za jednu kamilu. U blizini je bila neka kućica, pa je otišao posuditi klin i konopac. No u toj je kućici živio neki mudar čovjek koji mu reče:

‘Nemam to što tražiš, ali može i ovako. Veži svoju kamilu kao što je uvijek vezuješ, samo bez klina i konopca’.

Čovjek je postupio po savjetu. Postavio je kamilu na njeno mjesto, a zatim pravio pokrete rukama kao da joj vezuje konopac za njušku. Uzeo je čekić i udarao po zemlji kao da zabija klin, a na kraju pravio pokrete kao da konopac vezuje za klin. I što se dogodilo? Kamila se cijelu noć nije pomjerila.

Sljedećeg se jutra karavan spremao da krene. Svaku je kamilu odvezao osim one koja i nije bila vezana. Sve su se kamile podignule i krenule, sem one nevezane. Čovjek pomisli najgore:

‘O Bože, što je s ovom kamilom? Zar se razbolila?’

I ponovno potraži pomoć onog mudrog u kućici.

‘Molim te pomozi! Što se događa s mojom kamilom? Nikako neće da se pomjeri!’

‘Pa moraš je odvezati’, reče taj.

‘Pa nemam što odvezati, kad je nisam ni vezao.’

‘Upravo to ‘ništa’ trebaš odvezati isto onako kako to uvijek činiš.’

Na to čovjek to i učini. Priđe kamili i malo je povuče za njušku, kao da odvezuje konopac. Zatim se sagne i s čekićem izbije navodni klin, a potom zamota navodno uže. Istog je časa kamila ustala, potrčala i pridružila se krdu.

Pouka:

Uvjerenja nas čvršće vezuju od bilo kakvih konopaca.

SREĆA JE PUT

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji
kad se vjenčamo, dobijemo bebu,
a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustrirani
zato što djeca nisu dovoljno
velika i bićemo zadovoljniji kada porastu.
Nakon toga, isfrustrirani smo
zato što imamo posla sa pubertetlijama. Sigurno ćemo biti srećniji kada izađu iz tog razdoblja. Govorimo sebi da će nam život biti potpun kada se naš supružnik dozove pameti, kada kupimo ljepša kola, kada budemo u mogućnosti da odemo na lijepo putovanje, ili kada odemo u penziju.

Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od ovog trenutka. Ako ne sada, kada? Tvoj život će uvijek biti ispunjen problemima. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da svejedno budeš srećan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme sa njim… i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka. Zato, prestani da čekaš…

Da otplatiš kola.

Da kupiš novu kuću ili stan.
Da ti djeca odu od kuće.
Da se vratiš na studije.
Da završiš studije.
Da izgubiš 10 kg.
Da dobiješ 10 kg.
Da se oženiš (udaš).
Da se razvedeš.
Da dobiješ djecu.
Da odeš u penziju.
Da dođe ljeto.
Da dođe proljeće.
Da dođe zima.
Da dođe jesen.
Da umreš.

Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

OPTIMIZAM I ZDRAVLJE

Brajan Trejsi veli da je optimizam vjerovatno jedina osobina koja se povezuje sa uspjehom i srećom. Često se misli da su optimisti ljudi koji gledaju svijet kroz ružičaste naočare. Ipak, po definiciji, optimisti su zapravo samo realni ljudi koji se trude da riješe probleme. Da bi uspjeli u tome moraju biti fleksibilni, ali iznad svega čvrsto stajati na zemlji. Zbog ove dvije osobine optimisti su ljudi koji postižu dobre rezulate i dugoročno imaju bolje zdravlje od pesimista.

Naime, istraživanje sprovedeno na Harvard univerzitetu pokazalo je da su studenti koji su u 25-oj godini bili optimisti bili mnogo zdraviji nakon 30 godina. Optimisti imaju mnogo stabilniji kardiovaskularni sistem, otporniji imunološki sistem i bolje reaguju na stres od pesimista. Takođe, imaju jači osjećaj samoefikasnosti zbog čega češće vode zdraviji životni stil.

Optimisti s vremenom razviju ukorijenjenu naviku da im mozak svakodnevno šalje signale za aktivan život. Tačnije, mozak optimiste tjera da umjesto kontemplativnog, emotivnog života počnu živjeti aktivan, odnosno život u pokretu.

Na koncu, optimisti su po pravilu druželjubivi, u kontaktu su sa svijetom oko sebe i zbog toga imaju naviku da probleme gledaju direktno u oči i rješavaju ih usputno. Ovakav životni stil dovodi do kratkoročnog zasićenja i umora, ali dugoročno nas održava u životnoj kondiciji. Slično se dešava ljudima koji počnu da se bave nekom fizičkom aktivnošću kao što su sklekovi. Prvih nekoliko dana svi mišići se upale, ali nakon toga možemo uraditi daleko više sklekova uz malo napora. Upravo ta sposobnost povezivanja sa svijetom, odnosno pokretanje konkretnih koraka ka ostvarivanju ciljeva poboljšava zdravlje.

Međutim, nijedan čovjek, bez obzira koliko optimističan bio neće uspjeti prebroditi nerealne prepreke. Optimisti su iznad svega realisti. Stoga oni svoje ciljeve – kad postane očigledno da su previsoko postavljeni – prilagođavaju okolnostima. Optimisti će ciljeve, ako je potrebno, zamijeniti u potpunosti novim ciljevima i na koncu opet imati osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. Sposobnost da se cijeli život stavi u novi okvir, da mu se pronađe novo značenje i smisao je neizbježan dio optimistične strategije.

Stoga, kad vas sljedeći put zadesi kriza u životu – a svi ih imamo – možete uraditi dvije stvari: 1) izdržite pritisak, ili, ako je pritisak suviše veliki 2) revidirajte svoje poglede, ciljeve i očekivanja i prilagodite ih trenutnoj situaciji. Srećno!

MISLI NADE - SLAVIŠA PAVLOVIĆ

Kad bolje razmislim, koliko god da nam zvezde nisu naklonjene moramo znati da su to samo zvezde i da se pre ili kasnije moraju ugasiti. Dakle, zvezde se gase, ali svemir ostaje. On je beskonačan, nema kraja. Zar nam to ne govori da su naše mogućnosti beskonačne, neograničene, baš kao vasiona?

Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.

Strepnja je jedno od osećanja koje se ne može opravdati, jer ona predstavlja samo dodatak našem strahu da će se desiti ili možda neće ono čega se plašimo, a da pritom na to ne možemo uticati. Iako znamo da neke stvari ne možemo promeniti, mi i dalje strepimo, plašimo se, nepomirljivi smo sa sudbinom. To je cena ljudske pameti. Čini mi se da životinje nemaju takvih problema. One su u prednosti kada su osećanja u pitanju. Njihov mozak im ne dozvoljava takav luksuz, pa su im i osećanja čistija. Kada se plaše, plaše se, kada vole, vole, kada mrze, one mrze. Kladim se da je u nekim slučajevima mnogo bolje biti životinja nego čovek.

Ako je uspeh ispunjenje cilja, mi nikad nećemo biti dovoljno uspešni. Kad ostvarimo jedan, tragamo za ostvarenjem drugog. Uvek postoje želje, uvek postoje ciljevi, a mi, ma koliko uspešni bili, nećemo biti zadovoljni, osim kad nas očima posmatraju oni čiji se uspeh ne može ravnati sa našim. Takvi smo mi ljudi, umesto da budemo srećni zbog onog što imamo, mi smo nesrećni zbog onog što nemamo.

Koliko puta se čoveku zadesi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, verujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo. Nekad je dovoljno da čovek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode.


Slaviša Pavlović - Zavet

Roman ZAVET - Slaviša Pavlović

Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već samo viziju, čudnovatu fatamorganu lepote. Prava vrednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne bledi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o slepilu površnosti. Uvek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska lepota, naš žar, vatra i savršenstvo.

***
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvek može uporediti sa mačem sa dve oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osećanja, preplavljujući telo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi. Tupi. Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja. Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici. Već u iskustvu. Svakom se dogodi.

You Must Be Evil ; Chris Rea

ŠARGAREPA, JAJE ILI ZRNO KAFE?

Kćerka se žalila svom ocu na težak život i rekla kako ne zna više kako da se suprotstavi životnim problemima i teškoćama, kako nema više snage za borbu; jer čim riješi jedan problem, već je pred njom drugi i teži od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama počela je da ključa. U prvi lonac je stavio šargarepu, u drugi jaje, a u treći nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vrijeme.
Kćerka je bila nestrpljiva, jer nije znala šta njen otac tim postupkom želi reći i dokazati.
Otac je isključio šporet, pa je izvadio šargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je kćerku i upitao:

“Šta vidiš?”

“Vidim šargarepu, jaje i zrno kafe”, odgovorila je.

Zatražio je od nje da opipa šargarepu i osjetila je da je šargarepa jako meka i krhka. Onda je zatražio da oguli jaje i vidjela je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomiriše kafu, a ona se nasmješila kad je osjetila njen bogati miris.

“Ali šta sve ovo treba da znači?”, upitala je začuđeno.

“Vidiš, kćeri moja, da su i šargarepa i jaje i kafa prošli kroz isto stanje, boreći se sa istim neprijateljem – ‘ključalom vodom’, ali se svaki od njih suprotstavio na različit način. Šargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omekšala i oslabila u ključaloj vodi. Jaje je čuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promijenilo iz tečnog u tvrdo stanje. Dok je kafa sasvim drugačija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv – ona je uspjela promijeniti vodu! A ti?? Da li si šargarepa koja je naizgled jaka, ali čim naiđeš na manje prepreke i teškoće, oslabiš i gubiš snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naiđe na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljašnji izgled) se ne mijenja, ali se mijenja tvoja unutrašnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko? Ili si zrno kafe koje izmijeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako što je čini ukusnom i daje joj lijep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu činiš boljom, vrijednijom, ti teškoću sebi olakšavaš tako da ona bude olakšica umjesto teškoće i problema, brige i tuge.
Razmisli, kćeri moja, kako ćeš se suočiti sa svim problemima i teškoćama ovoga svijeta?”

ZA STARU KRNJAVU

Poznajem jednu ženu

Koja stalno kupuje slagalice

Kineske

Slagalice

Pločice

Žice

Djeliće koji se na kraju sklope

U neku cjelinu.

Ona matematički

Rješava sve svoje

Slagalice

Živi pored mora

Iznosi šećer za mrave

I vjeruje

Iz dna duše

U bolji svijet.

Njena kosa je sijeda,

Rijetko se češlja.

Zubi su joj krnjavi.

I nosi široke, bezoblične, radne

Kombinezone na tijelu koje bi

Većina žena voljela da ima.

Godinama me nervirala

Onim što sam smatrao njenim

Hirovima

Kao što je potapanje ljuski od jaja

u vodu (da njom zaliva biljke

kako bi dobile kalcijum)

Ali, kad na kraju razmislim o njenom

Životu

I poredim ga sa drugim životima

Blještavijim, originalnijim

Ljepšim

Shvatim da je povrijedila

Manje ljudi nego iko koga znam

(a pod povrijedila mislim samo to,

ništa više.)

Prošla je kroz teške periode

Kada je možda trebalo

Više da joj pomognem

Jer ona je majka mog jedinog djeteta

I nekad smo se mnogo voljeli

Ali prošla je kroz to.

Kao što sam rekao,

Povrijedila je manje ljudi

Nego iko koga znam

I ako se tako gleda,

Eto,

Stvorila je bolji svijet.

Pobijedila je!

Frensis, ova pjesma je za tebe.

-Čarls Bukovski-

ZABILJEŠKE JEDNOG POKVARENJAKA

“Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.

Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.Tako je oduvijek bilo sa svim onim za čim sam žudio: tek kada bih osjetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovjek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želio sam da budem sam, kao što sam želio slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvijek drugačija. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad poštovao brak i djecu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i djecu, moju dragu djecu koju sam nježno volio – a šta mi je od svega ostalo!

I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vrijeme sam želio da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lijep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svijet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nježne grudi, i s čuđenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamjerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvijek daje izvjesnu moć nad ljudima. Oni osjećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osjećanja koja su promjenljiva ali snažna, osjećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvijek vodi ka nečemu novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog svijeta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobjegnem u bezimeno i nepoznato.

Bilo je kasno kada sam se te proljećne noći popeo na brdo; kiša je tiho pjevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila posljednji poljubac pred svojom seoskom kućom, vidjeh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvijezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvijezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam vidio, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bijednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvijek tu i uvijek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”

Čarls Bukovski, “Zabilješke jednog pokvarenjaka”

ADRIJEN

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg …
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk’o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala …
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Žak Prever (1900 – 1977)

RAZMJENA MIŠLJENJA

U slučaju da pokrene i dobije raspravu o budizmu
sa onima kod kojih je, svaki lutajući sveštenik
mogao bi ostati u Zen hramu. A ako je poražen, mora otići.

U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana živjela su zajedno dva brata sveštenika. Stariji je bio učen, a mlađi priglup i bez jednog oka. Jedan lutajući sveštenik naiđe i zamoli ih za

prenoćište, uredno ih pozvavši na diskusiju o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada tog dana, reče mlađem da ga zamjeni. “Idi i zahtjevaj razgovor u tišini”, upozori ga.

Tako mladi sveštenik i stranac odoše do oltara i sjedoše. Ubrzo poslije toga putnik ustade, otide do starijeg brata i reče mu:

“Tvoj brat je divan mladić. Porazio me je.”

“Prepričaj mi razgovor”, reče zbunjeno stariji brat.

“Pa”, objasni putnik, “prvo sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Budu, prosvijetljenog. Onda on podiže dva prsta, označavajući Budu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Budu, njegovo učenje i njegove sljedbenike. Zatim on prodrma svojom stisnutom šakom pred mojim licem, pokazujući da svi pomenuti potiču iz jedne suštine. Tako on pobjedi, i ja nemam prava ostati ovdje.” Ovo rekavši, putnik napusti hram.

“Gdje je taj čovjek?”, zapita mlađi, dotrčavši do svog starijeg brata.

“Čuo sam da si dobio diskusiju.”

“Ništa ja nisam dobio. Prebiću ga.”

“Reci mi temu diskusije” odgovori, još više zbunjen, stariji brat.
“Čim me je ugledao, podigao je jedan prst, vrijeđajući me kako imam samo jedno oko. Pošto je stranac, pomislih kako trebam biti učtiv prema njemu, te podigoh dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neučtivi bijednik podiže tri prsta, sugerišući da nas dvojica imamo samo tri oka.
Ja se naljutih i krenuh ga udariti, ali on pobježe napolje i to okonča stvar!”

*********

“Dva su čovjeka gledala kroz zatvorske rešetke; jedan je vidio blato, a drugi zvijezde.”