Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 29.

Izvor

Poglavlje

7

SVJESNO RODITELJSTVO:

RODITELJI KAO GENETSKI INŽENJERI

Roditelji su važni

...

Da citiram dr. Thomasa Vernyja, pionira na području prenatalne i 

perinatalne psihijatrije: »Otkrića iz stručno recenzirane literature tijekom 

posljednjih nekoliko desetljeća izvan svake sumnje potvrđuju da roditelji 

imaju ogroman utjecaj na mentalne i fizičke značajke djece koju odgajaju.«

[Verny i Kelly, 1981.] Štoviše, taj utjecaj počinje, kaže Verny, ne nakon 

što se djeca rode, nego PRIJE rođenja djece. Kada je Verny u svojoj 

prekretničkoj knjizi Tajni život nerođenog djeteta (The Secret Life of the 

Unborn Child) iz 1981. godine prvi puta iznio stanovište da utjecaj roditelja

seže čak do razdoblja kada je dijete u maternici, znanstveni dokazi bili su 

preliminarni, a »stručnjaci« skeptični...

...

Živčani sustav fetusa i djece ima goleme sposobnosti za osjećanje

i učenje kao i tip pamćenja što ga neuroznanstvenici nazivaju

implicitno pamćenje. Jedan drugi pionir u pre- i perinatalnoj psihologiji,

David Chamberlain, u svojoj knjizi Um vašeg nerođenog djeteta

(The Mind of Your Newborn Baby) piše: »Istina je da je mnogo toga

što smo tradicionalno vjerovali o djeci pogrešno. Ona nisu jednostavna,

nego složena i bezvremena bića - mala stvorenja s neočekivano

velikim mislima.« (Chamberlain, 1998.)

Ta kompleksna, mala bića žive život prije rođenja, u maternici,

koji snažno utječe na njihovo dugoročno zdravlje i ponašanje:

»Kvaliteta života u maternici, našem privremenom domu prije

nego što se rodimo, programira našu podložnost bolestima krvožilnog

sustava, moždanom udaru, dijabetesu, pretilosti i mnoštvu

drugih bolesti u kasnijem životu«, piše dr. Peter W. Nathanielsz u

knjizi Život u maternici: podrijetlo zdravlja i bolesti (Life in the

Womb: The Origin of Health and Disease.) [Nathanielsz, 1999.]

U zadnje vrijeme bilježi se sve veći broj kroničnih bolesti odraslih,

uključujući osteoporozu, poremećaje raspoloženja i psihoze, koji

se dovode u tijesnu vezu s pre- i perinatalnim razvojnim utjecajima.

[Gluckman i Hanson, 2004.]

Prepoznavanje povezanosti prenatalnog okoliša sa silama koje nas

čine podložnima bolestima primorava nas na preispitivanje

genetičkog determinizma. Nathanielsz piše: »Sve je više dokaza

da su za programiranje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja tijekom

života uvjeti u maternici jednako važni, ako ne i važniji od gena.«

Genska kratkovidnost izraz je koji najbolje opisuje današnje široko

rasprostranjeno stajalište da našom sudbinom i zdravljem za života

upravljaju isključivo naši geni... Nasuprot relativnom fatalizmu

genske kratkovidnosti, razumijevanjem mehanizama na kojima se

temelji programiranje kvalitetom života u maternici možemo poboljšati

početak u životu naše djece i njihove djece«... Ideja da roditelji mogu

prenositi nasljedne promjene iz svog života svojoj djeci je, naravno,

lamarkovska koncepcija koja se kosi s darvinizmom. Nathanielsz je

jedan od znanstvenika koji su sada dovoljno hrabri da se pozovu na

osporavanog Lamarcka: »...transgeneracijski prijelaz osobina negenetskim

sredstvima doista se događa. Lamarck je bio u pravu, premda se

transgeneracijski prijenos stečenih osobina odvija pomoću mehanizama

koji su u njegovo vrijeme bili nepoznati.«

Osjetljivost pojedinaca na uvjete u okolišu što ga percipiraju njihove

majke prije rođenja omogućava im da optimiziraju svoj genetski i

fiziološki razvoj dok se prilagođavaju toj prognozi okoliša u kojem

će se naći. Ista životno-pospješujuća epigenetska plastičnost ljudskog

razvoja može krenuti nizbrdo i dovesti do niza kroničnih bolesti u starijoj

dobi, u slučaju da pojedinac tijekom fetalnog i neonatalnog perioda razvoja

doživi neželjene hranidbene i okolišne okolnosti. [Bateson, et al., 2004.]

Isti epigenetski utjecaji nastavljaju se i nakon rođenja djeteta budući da

roditelji i dalje utječu na djetetov okoliš. Fascinantno novo istraživanje

posebice ističe važnost dobrog roditeljstva na razvoj mozga: »Mozgu

malenog djeteta koji se razvija društveni svijet pruža najvažnija iskustva

koja utječu na izraz gena, što određuje kako će se neuroni jedan s drugim

povezivati i stvarati neuronske putove koji su uzrok mentalne aktivnosti«,

piše dr. Daniel J. Siegel u knjizi Um koji se razvija (The Developing Mind).

[Siegel, 1999.] Jednostavnije rečeno, djeci je pogodan roditeljski okoliš

potreban kako bi se aktivirali geni koji razvijaju zdrave mozgove. Roditelji,

kako najnovija znanstvena otkrića pokazuju, nastavljaju djelovati kao genetički

inženjeri čak i nakon rođenja svog djeteta.

RESPEKT

Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala i treća komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava, u skladu sa korijenom riječi (respicere – gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jeste, da smo svjesni njene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakva kakva jeste. Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja.

Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila.Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovjetan s njom ali s njom onakvom kakva jeste, a ne s onakvom kakva bi meni odgovarala kao objekt moga iskorišćavanja. Jasno da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji samo na osnovi slobode. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.

Erih From

http://www.mudremisli.com/2010/11/respekt/

Thomas Dolby: "Love Is a Loaded Pistol"

http://www.ted.com/talks/lang/eng/pistol.html

Kompatibilnost u ljubavi

Skoro svako od nas želi, nada se ili mašta da pronađe adekvatnog partnera/partnerku, tzv. srodnu dušu. Neki su u tome već uspeli, neki još uvek tragaju a neki kao da nikada u tome ne uspevaju. Ali šta je to uopšte srodna duša? Kako da prepoznamo da je određena osoba “stvorena” baš za nas? Koje osobine treba da poseduje takva osoba? Sve su to pitanja koja nameće ova zanimljiva i nedovoljno istražena tema.
Za ostvarenje adekvatne, ispunjavajuće i dugoročne veze ili braka potrebno je mnogo toga, ali prvi i osnovni preduslov je svakako adekvatan odabir partnera. Ljudi se mogu slučajno sresti ali sam izbor nikada nije slučajan, izbor je uvek stvar naše odluke, naše preferencije. Ako je partner/partnerka koju smo izabarali osoba koja nam suštinski ne odgovara, svaki dalji trud biće uzaludan. Ako smo u pogrešnom vozu, svaka nam je stanica pogrešna.
Velika je (i široko rasprostranjena) iluzija da druge ljude možemo menjati, kontrolisati i oblikovati po našem nahođenju, željama ili zahtevima. Mnogi su skloni da godinama ostaju u vezama ili brakovima nezadovoljni, neispunjeni, razočarani, čak i besni na sebe i svog partnera, nadajući se ili još gore zahtevajući od drugog da se promeni ili postane nešto što zapravo nije ili ne može ni biti. Ljudi su takvi kakvi jesu i mi ih možemo razumeti, prihvatiti i voleti ili naprosto ne razumeti i ne prihvatiti (što ne znači mrzeti) jer su različiti od nas samih i prosto nam ne odgovaraju. Kao što nam ne može svako biti prijatelj, ne može ni svako biti osoba koju ćemo voleti i koja će nam odgovarati.
Postoji još jedna velika zabluda a to je ona čuvena izreka “suprotnosti se privlače“. To je potpuna besmislica. Kako možemo voleti nekog koje suprotan nama, našim osobinama, željama, ciljevima, načinu razmišljanja, interesovanjima, osobinama ličnosti itd. Takve ljude, često nismo u stanju ni da razumemo a kamoli da volimo (što ne znači da ih moramo mrzeti, omalovažavati ili osuđivati). Kada biramo prijatelje uvek biramo one osobe koje su nam po nečemu slične (bar u nekim aspektima). Prijatelji su osobe koje razumemo i koje razumeju nas, osobe sa kojima delimo zajednička interesovanja, stavove, jednostavno rečeno to su osobe koje su slične nama. Isti je slučaj i sa odabirom partnera. S obzirom da ne postoje idealne osobe ne postoji ni idealni partner, jer svako od nas ima svoje dobre i loše strane, samo je pitanje srazmere. Svako od nas ima u sebi neke zdrave, kvalitetne delove ličnosti (vrline, talente i sl.) kao i one patološke, ne tako poželjne osobine.
Osobe koje su slične nama lako prepoznajemo, za to nije potrebno neko znanje, stručnost niti neka racionalna analiza. Kada sretnemo i upoznamo takve osobe sa njima lako ostvarujemo komunikaciju, lako uspostavljamo odnos i provodimo vreme u razmeni zajedničkih interesovanja i aktivnosti, bilo da se radi o prijateljstvu ili početku partnerskog odnosa. Dakle, sličnost je ta čarobna i jedina prava formula ljubavi. Ali treba imati na umu da sličnost nije fenomen sve ili ništa, sličnost je stvar stepena, sa nekima smo slični više a sa nekima manje, sa nekima se poklapamo i razumemo u jednom domenu a sa nekima smo bliski u više različitih sfera. Sa nekima možemo biti na istoj intelektulnoj ravni a da pritom na emotivnom nivou budemo potpuno različiti, ili obrnuto. Moguće je da se poklapamo i na intelektualnom i emotivnom polju itd.
Intelektualna kompatabilnost (sličnost) veoma je važna za ostvarenje nekog dugoročno kvalitetnog odnosa. Velike razlike u domenu inteligencije i obrazovanja (dugoročno gledano) predstavljaju prepreku međusobnom razumevanju, razmeni interesovanja i aktivnosti. Isto tako emotivna inkompatabilnost je nešto što nas udaljava. Kao što se ljudi razlikuju u pogledu inteligencije, isto tako razlikuju se i u pogledu emotivnih aspekata, neki ljudi su senzitivni, emotivni, neki su emotivno plitki, njihovo emotivno reagovanje je manje intenzivno, dok su neki ljudi emotivno tupi ili naprosto emotivno prazni.
Treća veoma važna karakteristika vezana za kompatabilnost jeste jedan sindrom (skup) osobina ličnosti nazvan otvorenost za iskustva. Osobe otvorene za iskustva su osobe koje odlikuje estetska senzitivnost, intelektualna radoznalost, bogatstvo unutrašnjeg sveta doživljavaja, preferencija različitosti, potreba za promenama, nezavisnost mišljenja, sklonost nedogmatskim stavovima i tolerancija dvosmislenosti. Osobe otvorenog duha su otvorene kako prema unutrašnjim doživljavanjima tako i prema spoljašnjim događanjima. Njihov život je bogat doživljajima, ove osobe su sklone eksperimentisanju, novim idejama i nekonvencionalnim vrednostima. Ove osobe intenzivnije doživljavaju kako pozitivne tako i negativne emocije. Osobe zatvorene za nova iskustva su konvencionalnog izgleda i ponašanja, sklone konzervativnim stavovima, preferiraju poznato u odnosu na novo, emocionalne reakcije su im umerenije, interesovanja su im sužena i manje intenzivna. Neka istraživanja sprovedena u SAD-u pokazala su da osobe koje žive godinama u srećnim brakovima su kompatabilne u pogledu nivoa inteligencije i otvorenosti za iskustva.
Na kraju treba istaći, da ne postoje “adekvatne” i “neadekvatne osobe”, neka osoba može biti adekvatna odnosno neadekvatna samo sa stanovišta naših želja, očekivanja i preferencija. Ali čak i kada pronađemo takvu osobu, pogrešno je verovati da je time stvar završena. Svaka veza predstavlja odnos dvoje ljudi i zahteva konstantno ulaganje, toleranciju, razumevanje, negovanje poverenja, spremnost za konstruktivno rešavanje problema i prevazilaženje brojnih prepreka koje su sastavni deo u svakoj vezi (ili braku). Kada se zaljubimo i kad uđemo u neku vezu, svi dobro znamo koliko smo u toj početnoj fazi bili aktivni, koliko smo se trudili da ta veza uspe. Mnogi su skloni da nakon nekog vremena provedenog u vezi zaborave da je neophodno da se i dalje ulažu, da neguju izgrađeni odnos kako bi veza opstala. Tek kada prođe faza zaljubljenosti, naša opčinjenost osobom sa kojom smo u vezi, nastupa realnost, a to je prihvatanje partnera onakvim kakav on/ona jeste.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/kompatibilnost-u-ljubavi/

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 11.

Moje misli se vraćaju na nešto što sam jednom pročitala, nešto u šta veruju zen budisti. Oni tvrde da je drvo hrasta nastalo radom dve istovremene sile. Očigledno, tu je žir od kojeg je sve počelo, seme koje sadrži sve obećanje i potencijal, i koje izrasta u drvo. Svima je to jasno. Ali samo nekolicina može da prepozna da postoji još jedna sila koja sve to vodi - budućnost samog drveta, koje očajnički želi da opstane, izrastajući iz žira, šireći svoje mladice ni iz čega, nastavljajući evoluciju i sazrevajući. U tom smislu, kažu zen budisti, drvo hrasta stvara isti taj žir iz kojeg je izniklo.

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

AJNŠTAJN

Ne činite ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži.

Veče u kojoj se svi prisutni posve slažu, izgubljena je.

Nepostojanost stava postaje nepostojanost karaktera.

Ako nešto ne možete da objasnite šestogodišnjem djetetu tada ni vi sami to ne razumijete.

Sila je uvijek privlačila ljude niskog morala i vjerujem da bez izuzetka genijalne tiranine nasljeđuju nitkovi.

Mašta je važnija od znanja.

Zdrav razum je samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do svoje osamnaeste.

Važno je ne prestajati postavljati pitanja. Znatiželja ima svoj razlog postojanja. Čovjek ne može izbjeći osjećaj strahopoštovanja dok promišlja tajne vječnosti, života, veličanstvene strukture stvarnosti. Dovoljno je svakog dana pokušati shvatiti i maleni dio te tajne. Nikada se nemojte odreći svete znatiželje.

U moralnosti nema ničeg božanskog, to je u potpunosti ljudska stvar.

Stalking Cat

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 28.

Izvor

Strah ubija

...

Sustav HHA je briljantan mehanizam za izlaženje na kraj s

akutnim stresom. Međutim, taj zaštitni sustav nije dizajniran za

to da bude stalno aktiviran. U današnjem svijetu većina stresova

koje doživljavamo nisu u obliku akutnih, konkretnih »prijetnji«

koje možemo lako prepoznati, odgovoriti na njih i krenuti dalje.

Nas neprekidno opsjeda mnoštvo nerješivih briga povezanih s

našim osobnim životima, našim zaposlenjima i ratovima rastrgnutom

globalnom zajednicom. Takve prijetnje ne prijete našem neposrednom

preživljavanju, međutim svejedno mogu aktivirati HHA os, što

rezultira kronično povišenim razinama stresnih hormona.

...

Mi živimo u »pripremi se« svijetu i sve veći broj istraživanja

sugerira da naš hiper-budni način života ozbiljno ugrožava naše

zdravlje. Svakodnevni stresovi konstantno aktiviraju HHA os i

pripremaju naša tijela za akciju. Za razliku od stresova kod sportaša

koji se natječu u utrci, stresovi u našim tijelima ne popuštaju

zbog konstantnih strahova i briga koje ih proizvode. Gotovo sve

glavne bolesti od kojih ljudi obolijevaju povezane su s kroničnim

stresom. [Segerstrom i Miller, 2004.; Kopp i Rethelyi, 2004.;

McEwen i Laskv, 2002.; McEwen i Seeman, 1999.]

U indikativnoj studiji objavljenoj u časopisu Science 2003. godine,

znanstvenici su istražili zašto se pacijenti na SSRI antidepresivima

kao što su Prozac i Zoloft odmah ne osjećaju bolje.

Obično je prisutno najmanje dvotjedno razdoblje između početka

uzimanja lijekova i trenutka kada pacijenti osjete da im počinje

biti bolje. Studija je ustanovila da je kod depresivnih ljudi

prisutan iznenađujući manjak dijeljenja stanica u predjelu mozga

zvanom hipokampus, dijelu živčanog sustava odgovornom za

pamćenje. Stanice hipokampusa počele su se ponovno dijeliti u

trenutku kada su pacijenti počeli osjećati poboljšanje raspoloženja

uslijed djelovanja SSRI lijekova, tjednima nakon početka

terapije. Ta i druge studije pobijaju teoriju da je depresija jednostavno

rezultat »kemijske neravnoteže« koja ima štetno djelovanje

na proizvodnju monoaminskih signalnih kemikalija, posebno

hormona serotonina. Da je stvar toliko jednostavna, SSRI lijekovi

bi po svoj prilici trenutačno obnovili tu kemijsku ravnotežu.

Sve više istraživača sugerira da je uzrok depresije usporen

rast neurona uslijed djelovanja stresnih hormona. U stvari, kod

kronično depresivnih pacijenata hipokampus i prefrontalni korteks,

središte višeg rezoniranja, fizički su smanjeni. U recenziji

te studije objavljenoj u časopisu Science pisalo je: »Posljednjih

godina mjesto monoaminske teorije sve više preuzima teorija o

stresu koja postulira da do depresije dolazi uslijed pretjerane aktivnosti

stresnih mehanizama mozga. Najistaknutiju ulogu u toj teoriji ima

os hipotalamus-hipofiza-adrenalne žlijezde (HHA).« [Holden, 2003.]

Učinak HHA os na staničnu zajednicu zrcali se u učinku

stresa na ljudsku populaciju. Zamislite vitalnu zajednicu u vremenu

Hladnog rata, kada se mogućnost ruskog nuklearnog napada

prijeteći nadvila nad umovima Amerikanaca. Poput stanica

u višestaničnom organizmu, članovi tog hladnoratovskog društva

aktivno obavljaju svoje poslove kako bi doprinijeli rastu zajednice

i obično se međusobno dobro slažu. Tvornice užurbano proizvode,

građevinari grade nove kuće, samoposluge prodaju hranu, a djeca

u školama uče abecedu. Zajednica je u stanju zdravlja i rasta dok

njezini stanovnici konstruktivno surađuju prema zajedničkom cilju.

Iznenada, zvuk sirene za zračnu uzbunu uzdrma grad. Svi

prestaju raditi i bježe u skloništa. Harmonija zajednica je prekinuta

kada su se pojedinci, djelujući samo u korist vlastitog preživljavanja,

probili do skloništa. Nakon pet minuta oglašava se znak za prestanak

opasnosti. Stanovnici se vraćaju svojim poslovima i nastavljaju svoj

život u rastućoj zajednici.

Međutim, što bi se dogodilo da se začuje sirena, stanovnici

pobjegnu u skloništa od zračnog napada, a znak za prestanak

zračne opasnosti nikada se ne oglasi? Ljudi bi ostali u svom zaš-

titnom stavu do u nedogled. Koliko dugo mogu zadržavati svoj

zaštitni stav? Zajednica naposljetku propada, suočena s nedostatkom

zaliha hrane i vode. Jedan po jedan čak i najsnažniji umiru jer kronični

stres iscrpljuje. Zajednica može lako preživjeti kratkoročni stres, kao

na primjer vježbu za slučaj zračnog napada, međutim kada stres traje

do u nedogled, to rezultira prestankom rasta i slomom zajednice.

Još jedna ilustracija utjecaja stresa na stanovništvo je priča o

tragediji 11. rujna. Do trenutka terorističkog napada zemlja je bila

u stanju rasta. Tada smo, neposredno nakon 11. rujna, kada se šok

od tog događaja proširio ne samo građanima New Yorka nego i

cijelom nacijom, doživjeli prijetnju svojem opstanku. Utjecaj vladinih

objava neposredno nakon napada, koje su govorile o stalno

prisutnoj terorističkoj opasnosti, bio je poput djelovanja adrenalinskih

signala. Članovi zajednice bili su prebačeni iz stanja rasta

u stanje zaštite. Nakon nekoliko dana tog paralizirajućeg straha,

gospodarska vitalnost zemlje bila je toliko ugrožena da je morao

intervenirati predsjednik. Da bi potaknuo rast, predsjednik

je opetovano naglašavao: »Amerika je otvorena za poslovanje.«

Trebalo je proći određeno vrijeme dok se strahovi nisu smirili, a

gospodarstvo ponovno pokrenulo. Međutim, preostale prijetnje

od terorizma i dalje djeluju iscrpljujuće na vitalnost naše zemlje.

Kao nacija u cjelini trebamo pažljivije promotriti kako naš strah

od budućih terorističkih napada potkopava kvalitetu našeg života.

U određenom smislu, teroristi su već pobijedili jer su nas uspjeli

zastrašiti i prisiliti na kronično, duševno iscrpljujuće zaštitno stanje.

Također, sugerirao bih vam da ispitate kako vaši strahovi i

zaštitna ponašanja koja proizlaze iz njih utječu na vaš život. Koji

strahovi sprječavaju vaš rast? Odakle su ti strahovi proistekli?

Jesu li potrebni? Jesu li stvarni? Pridonose li ispunjenosti vašeg

života? … Ako možemo upravljati svojim strahovima, možemo

preuzeti nadzor nad svojim životima. Predsjednik F. D. Roosevelt

znao je za destruktivnu prirodu straha. Kada se obratio naciji iscrpljenoj

Velikom depresijom i svjetskim ratom koji je prijetio, pažljivo je birao

riječi: »Jedino čega se imamo bojati je sam strah.« Otpuštanje strahova

je prvi korak prema stvaranju punijeg, zadovoljnijeg života.

Džulijan Trežr: Ššš! Zvukom do zdravlja u 8 koraka

http://www.ted.com/talks/lang/scc/julian_treasure_shh_sound_health_in_8_steps.html

Psihopatija

Ovaj tekst počećemo citatom psihijatra Hervey Cleckley-a, velikog istraživača u oblasti psihopatije:

“Od najranijih zapisa psihopata je šarmirao ali i pravio smutnju, zbunjivao sve sa kojima su mu se putevi ukrštali, a pogotovu one koji su ga voleli” (Cleckley, 1976).

Savremeno shvatanje psihopatije ogleda se u radu Robert Hare-a, a zasnovano je na kliničkom određenju ovog poremećaja od strane Hervey Cleckley-a (1976), koje je izložio u svojoj knjizi „The mask of sanity“. U zvaničnim psihijatrijskim klasifikacijama psihopatija se svrstava u poremećaje ličnosti pod nazivom antisocijalni (DSM IV) ili disocijalni (ICD X) poremećaj ličnosti.
Robert Hare polazi od koncepta psihopatije koji je izneo Hervey Cleckley u svojoj knjizi „The mask of sanity“, prvi put objavljenoj 1941. godine. Cleckley navodi šesnaest kliničkih kriterijuma ovog poremećaja: površan šarm i „inteligencija“, nedostatak deluzija i drugih znakova iracionalnog mišljenja, odsustvo „nervoze“ ili psihoneurotskih simptoma, nepouzdanost, neodgovornost, lažljivost i neiskrenost, nepostojanje osećaja krivice i stida, neadekvatno motivisano antisocijalno ponašanje, patološka egocentričnost i nesposobnost za ljubav, opšte siromaštvo velikih afektivnih reakcija, specifičan gubitak uvida, neodgovarajuće reagovanje u interpersonalnim odnosima, šokantno i nedolično ponašanje posle pića ili bez pića, redak suicid, impersonalan, trivijalan i loše integrisan seksuali život, te nemogućnost da se sledi bilo koji životni plan. On je sugerisao da psihopate pate od „semantičke afazije“, jer su u stanju da korektno upotrebljavaju reči i da ih definišu, ali da ipak ostaju slepi za njihovo stvarno značenje. Postulirao je tezu da je psihopatija uverljiva „maska zdravlja“ u čijoj osnovi leži rascep između reči i dela.
Naročito je interesantna Cleckley-eva tvrdnja da se psihopate ne nalaze samo u zatvorima već i u celom društvu u kom često imaju dominantnu i respektabilnu ulogu. Ovu tvrdnju ilustrovao je brojnim primerima uspešnih poslovnih ljudi o kojima govori: „U ovim ličnostima… često postoje veoma duboki poremećaji. Istinske razlike između njih i psihopata koji kontinuirano idu u tamnicu ili u psihijatrijske bolnice je to da oni, daleko bolje i konzistentnije, zadržavaju spoljni izgled kao da su normalni. Glavna razlika… možda leži u tome da je maska tj. fasada psihobiološkog zdravlja proširena na površan materijalni uspeh“ (Cleckley, 1976).
Po shvatanju drugih autora psihopatija, kao i ostali poremećaji ličnosti, ima rani početak, hroničan tok i ispoljava se u socijalnoj disfunkcionalnosti ili nestabilnosti. Simptomi psihopatije obično se pojavljuju u srednjem ili kasnom detinjstvu i ustaljuju se u adolescenciji. Poremećaj ima hroničan tok i obično traje i u odraslom dobu s tim što su moguće izmene u ispoljavanju simptoma nakon 45. godine. Brojna istraživanja su potvrdila da je psihopatija povezana sa nestabilnim socijalnim relacijama, problemima u profesionalnom funkcionisanju, te da je praćena visokim rizikom od uključivanja u kriminalne aktivnosti.
Psihopatiju je moguće razlikovati od ostalih poremećaja ličnosti na osnovu karakterističnih interpersonalnih, afektivnih i bihejvioralnih simptoma. Na interpersonalnom nivou psihopate karakteriše grandiozan osećaj vlastite vrednosti, egocentričnost, manipulativnost, dominantnost, energičnost, hladnokrvnost (ravnodušnost, neosetljivost). Na nivou afekta oni ispoljavaju plitke i labilne emocije, nisu sposobni da se vežu za druge na duži period, nemaju čvrste principe niti dalekosežne ciljeve, nedostaje im empatija, lišeni su anksioznosti i istinskog osećanja krivice i kajanja. Na nivou ponašanja psihopate su impulsivne osobe, u stalnoj potrazi za uzbuđenjima i lako krše društvene norme. Najočiglednije ispoljavanje ovih predispozicija je u kriminalu, zloupotrebi supstanci i u neispunjavanju društvenih obaveza i odgovornosti.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/psihopatija/

Wonderful Chill Out Music - Maldives [HD 1080p]

NOĆ CURICE U POŽARU ČISTOG CVIJEĆA

Ugasi svjetlo ako želiš vidjeti prave stvari.
Upali cigaretu i nećeš biti sama.
Loši momci iz Alabame sviraju odličan bluz.
Odvrni.
Šteta je zaspati, curice.
Pogledaj kako trepere zvijezde i zamisli da si jedna od njih.
Heroji su obični ljudi i ne izgledaju strašno.
Krajnje je vrijeme da nešto učiniš sa svojim osmijehom curice.
Ljudi željni tuđeg osmijeha noćas tuguju po kafanama.
Prazan grad ne obećava ništa samo potrošenim kurvama.
Razgledaj malo bolje sličice iz ofucanog albuma.
Na fotografijama gdje si raščupana i grozna nebo je ipak plavo.
Ne pali svjetlo.
Iz mraka su svjetiljke na susjednim brdima mnogo nestvarnije.
Sve te glupe knjige o seksu neće ti ništa reći o ljubavi.
Sa TV ekrana šalju ti vještačku sreću.
Sladoled za budale.
Ne troši to, ribice.
Tvoj som je uzvodno, na dnu, i čeka te.
Tvoja istina ne zanima baš svakog krkana kojeg sretneš.
Pazi kome pričaš priče o svojoj duši.
Jorgovan pod tvojim prozorom slušaće te vjerno.
Suze na tvom jastuku pozlatiće pjesma noćnih ptica.
Upitaj mjesec koje je boje ljubav?
Gdje je moja, mjeseče? – pitaj mjesec, curice.
Ne živi u krizi koja se širi.
Svrati u bolje trenutke.
Popij nešto sa siromašnim studentom u pozorišnoj garderobi.
Taj momak zna gdje stanuju lijepi doživljaji.
Put do proplanka gdje žive ljubavne oluje.
Stazu do livade gdje bukti požar čistog cvijeća.
Plažu gdje ćeš biti srećna kao vjetar u krilima prepelica, djevojčice.
Zakači se za neku ideju.
Ideje su nevidljiva djeca.
Rađaj ih dok si besposlena, curice.
Razmontiraj taj ringišpil na besmislenom vašaru u svojoj glavi.
Odlijepi tu traku tuge kojom si se odjenula.
Provjetri haljine iz starog ormara i ne briši fleke iz tamo neke.
Obuci košulju od svitanja i stani pred ogledalo.
Otvori prozor da snovi nesrećnih dječaka ne lutaju.
Budi dan, djevojčice.
Saberi se.
Na raskrsnicama postoje pristojni pravci.
Važno je ne krenuti pogrešnim.
Skitnice su na pravom putu samo kad ne znaju kuda.
Uličari svoju sreću ne vozaju u automobilima.
Pješači curice, ako želiš vidjeti zvijezde.
Na svakoj strani svijeta niklo je nešto što vrijedi ubrati.
Uberi.
Ko oklijeva lađa ga ne čeka.
Kad otplovi maši maramom i vezi goblene.
Zar želiš?
Zar želiš da mašeš maramom i vezeš goblene cio život, curice?

Boro Kapetanović

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 4 )

HEJ DIJETE ZVJEZDANOG SVODA

Hej dijete zvjezdanog svoda,

Koju planetu sada maziš svojim obrazom što se smiješi,
povijenim od slatkoće i sočnim od ženstvenosti?

Kojem suncu sada letiš, lagana djetetom u sebi,
nošena smijuljkom stidljivim, a spremnim od radoznalosti?

Da, znam taj pogled drevnog djeteta što nas uči umjetnosti smijanja,
znam da pada na strasnu šumu divljih orhideja,
dok zanosno se smiju pomisli da ćeš ubravši ih ubrati i ljepotu.
Znam da taj zrak beskonačnog ugla gustinom svojom stvara dom u strasnoj šumi vragolije zagrljaja.
Zato dajem mu srce svoje da ga ponese i posadi u vrt.
Da, u tajni vrt, među trenutke straha, stida, rođenja i nestajanja,
I, ah da, smijeha! Smijeha dušom, rječju, anđelima…
Smijeha frulom čarobnjaka što svira nam pogled…

I talasić jedan, kojeg uho tvoje u talas smrti i rođenja pretvara,
svojim vrhom zapjenušanim crta tajni znak.
Znak jednog oka…
Znak jednih usta, jednog srca,
Jednog slatkog zaobljenja koje tronu smisao poklanja.
Kada se umoriš ili rastužiš
Ili samo svojoj svjetlosnoj brzini želiš strast, strah ili ushićenje pokloniti,
prepoznaj ga u muzici koju slušaš svojim zanosnim njihanjem u svijetu kvrgavog drveća.

Poželiš li ipak, pratiti njegov trag do jednog malog mjesta.
Tananog, tihog, ko ništa pred nastajanje.
Šćućuri se u taj topli svod, spakuj se kao žuto pile goluždravo,
dok jaje još mu nije tijesno,
dok cio univerzum pred njim je za razaznati, il’ čak prepoznati.
Ugrij sebe svojom toplotom, što grije iz misterije nikad nerazjašnjenje!
Ugrij i mene mojim zaštitništvom, mojom riječi, a tvojim tijelom, pogledom i životom.
Ugrij me svojim srcem, dok ti srce dajem.

Da, dok ti srce dajem…

Elhean Seethis

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 3 )

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 27.

Biologija domovinske sigurnosti

U višestaničnim organizmima ponašanjima rasta i zaštite

upravlja živčani sustav. Posao živčanog sustava je nadzirati signale

iz okoliša, tumačiti ih i organizirati prikladne bihevioralne

reakcije. U višestaničnoj zajednici živčani sustav djeluje poput

vlade te organizira aktivnosti svojih staničnih građana. Kada živčani

sustav u okolišu uoči prijeteći stres, upozorava zajednicu

slanica na potencijalnu opasnost.

Tijelo je u stvari opremljeno s dva različita sustava zaštite od

kojih je svaki od ključne važnosti za održanje života. Prvi sustav

je onaj koji mobilizira zaštitu od vanjskih prijetnji. Taj sustav se

naziva HHA os, što je kratica od osi'hipotalamus-hipofiza-adrenalna

žlijezda'. Kada nema prijetnji, HHA os je neaktivna i odvija

se rast. No, uoči li hipotalamus mozga prijetnju u okolišu, pokreće

HHA os slanjem signala žlijezdi hipofizi, »glavnoj žlijezdi«,

koja je odgovorna za organiziranje pedeset trilijuna stanica u zajednici

kako bi zajednica izašla na kraj s dolazećom prijetnjom.

Prisjetite se mehanizma podražaj/odgovor stanične membrane,

proteinskih receptora-efektora - hipotalamus i hipofiza su

njihovi bihevioralni ekvivalenti. Slično ulozi receptorskih proteina,

hipotalamus prima i prepoznaje signale iz okoliša; funkcija

hipofize slična je onoj efektorskih proteina u tome što aktivira

djelovanje tjelesnih organa. Kao odgovor na prijetnje iz vanjskog

okoliša, hipofiza šalje signal adrenalnim žlijezdama kojim ih obavještava

da trebaju koordinirati tjelesni odgovor »borba ili bijeg«.

Tehničke pojedinosti o tome kako stresni podražaj uključuje HHA os

slijede jednostavnu kaskadu: reagirajući na percepciju stresa zabilježenu

u mozgu, hipotalamus izlučuje kortikotropinoslobađajući faktor

(CRF - corticotropin-releasing factor) koji putuje do hipofize.

CRF aktivira posebne stanice za izlučivanje hormona uslijed čega one

u krv oslobađaju adrenokortikotropske hormone (ACTH). ATCH zatim

stiže do adrenalnih žlijezda, gdje služi kao signal za aktiviranje lučenja

adrenalnih hormona »borba ili bijeg«. Ti stresni hormoni koordiniraju

funkcije tjelesnih organa dajući nam veliku fiziološku snagu da se

obranimo ili pobjegnemo od opasnosti.

Jednom kada se oglasi adrenalna uzbuna, stresni hormoni

pušteni u krv stežu krvne žile probavnog trakta i tjeraju krv, koja

tijelo opskrbljuje hranjivim tvarima i energijom, da hrani prvenstveno

tkiva ruku i nogu koje nam omogućavaju da izbjegnemo

škodljivu situaciju. Prije nego što je poslana u ekstremitete, krv je

bila koncentrirana u organima utrobe. Preraspodjela krvi iz utrobe

u udove i reakcija »borba ili bijeg« rezultiraju zaustavljanjem funkcija

povezanih s rastom; bez krvi koja ih hrani, organi utrobe ne mogu

ispravno funkcionirati. Prestaju obavljati svoj životnopodržavajući

posao probave, apsorpcije, izlučivanja i druge funkcije

koje osiguravaju rast stanica i proizvodnju tjelesnih zaliha

energije. Dakle, stresna reakcija zaustavlja odgovor rasta i dodatno

kompromitira preživljavanje tijela tako što remeti proizvodnju

vitalnih energetskih zaliha.

Drugi tjelesni sustav zaštite je imunološki sustav koji nas štiti

od prijetnji ispod kože, kao što su, na primjer, one od bakterija

ili virusa. Kada se imunološki sustav mobilizira, može potrošiti

mnogo tjelesnih zaliha energije. Da bi stekli dojam o tome koliko

imunološki sustav troši energije, prisjetite se koliko postanete

fizički slabi kada se borite protiv zaraza kao što su gripa ili prehlada.

Kada HHA os mobilizira tijelo u reakciju borbe ili bijega,

adrenalni hormoni izravno potiskuju djelovanje imunološkog sustava

kako bi se očuvale zalihe energije. U stvari, stresni hormoni

su toliko djelotvorni u zaustavljanju funkcioniranja imunološkog

sustava da ih liječnici daju primateljima transplantata kako njihov

imunološki sustav ne bi odbacio strano tkivo.

Zašto bi adrenalni sustav zatvorio imunološki sustav? Zamislite

da se nalazite u svom šatoru u afričkoj savani te da bolujete

od bakterijske infekcije i patite od teške dijareje. Začujete

prijeteće režanje lava pokraj šatora. Mozak mora odlučiti koja je

prijetnja veća. Vaše tijelo neće imati nikakve koristi od pobjede

nad bakterijom ako vas se dočepa lav. Stoga vaše tijelo zaustavlja

borbu protiv infekcije u korist mobiliziranja energije za bijeg,

kako biste preživjeli vaš bliski susret s lavom. Stoga je sekundarna

posljedica aktiviranja HHA os i to da umanjuje našu sposobnost

da se borimo s bolešću.

Aktiviranje HHA os također remeti i našu moć jasnog rasuđivanja.

Procesiranje informacija u prednjem mozgu, središtu

izvršnog rezoniranja i logike, značajno je sporije od refleksne

aktivnosti kojom upravlja stražnji mozak. Kada se nađe u opasnosti,

što je procesiranje podataka brže, to je veća vjerojatnost

da će preživjeti. Adrenalni stresni hormoni sužavaju krvne žile u

prednjem mozgu i umanjuju njegovu funkcionalnu sposobnost.

Nadalje, hormoni suzbijaju aktivnost u prefrontalnoj kori mozga,

središtu svjesnog odlučivanja, svjesnih aktivnosti. U slučaju

opasnosti, vaskularni tok i hormoni služe za aktiviranje stražnjeg

mozga, sjedišta životno-podržavajućih refleksa koji najučinkovitije

upravljaju ponašanjem »borba ili bijeg«. Iako je nužno da stresni

signali potisnu i uspore procesiranje svjesnog uma da bi se povećala

sposobnost preživljavanja, to ima svoju cijenu - bitno smanjenje

svjesne spoznaje i inteligencije. [Takamatsu, et al., 2003.; Arnsten

and Goldman-Rakic 1998.; Goldstein, et al., 1996.]

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 2 )

Frustracija

Frustracije nastaju kada se našim htenjima, potrebama, željama i ciljevima suprotstavi neka spoljašnja ili unutrašnja prepreka. Prepreke se mogu odnositi na različite nepovoljne aspekte životnih okolnosti, to mogu biti uslovi života, drugi ljudi ali i neki unutrašnji činioci kao što su strahovi, depresivnost, nedostatak motivacije, sposobnosti, znanja, veština itd.
Frustracije su sastavni i neizbežni deo života i psihičkog razvoja. One mogu sprečavati i ometati psihički razvoj, a mogu biti i generator samog razvoja. Izloženost prevelikoj količini frustracija svakako ne doprinosi psihičkoj dobrobiti i razvoju već, naprotiv, može voditi razvoju različitih psihičkih problema i poremećaja. S druge strane nizak nivo frustracije takođe dovodi do štetnih posledica po psihičko zdravlje i integritet pojedinca. Na primer, deca koja su rasla u porodicama u kojima su bila prezaštićena od strane roditelja, često odrastu u ljude sa veoma slabim kapacitetom za nošenje sa svakodnevnim frustracijama i problemima. Takve osobe ostaju večito nezrele, zavisne i na najmanja osujećenja reaguju burno, često i agresivno, kada se univerzum ne pokorova njihovim željama.
Ali da li uopšte ima psihičkog razvoja bez frustracije? Ne. Kada ne bismo imali nikakve frustracije mi se ne bismo ni razvijali, ostali bi večito u blaženom stanju potpune narcističke simbioze sa našim prvim objektom ljubavi, našom majkom. Ono što nas gura da se osamostalimo, da se istrgnemo iz sigurnosti majčinog (a kasnije i roditeljskog, porodičnog) zagrljaja jesu upravo frustracije. Ali jedino optimalna frustracija je zdrava frustracija. To je frustracija koja dovoljno jaka da nas pokrene i uzdrma, da nas motiviše da se suočavamo sa izazovima a istovreme ne toliko prevelika da nas preplavi i u potpunosti parališe u datom momentu razvoja ili životnog ciklusa.
Na frustracije možemo reagovati konstruktivno i destruktivno. Kada frustracije dovode do toga da ulažemo dodatne napore da se suočimo sa nametnutim preprekama, kada frustracije vidimo kao izazove i šanse da postanemo bolji, jači, veštiji, uoprniji i istrajniji onda možemo reći da se ponašamo konstruktivno. Primeri konstruktivnog reagovanja na frustracije su kada se trudimo da usvaršimo svoja znanja i veštine kako bismo pronašli novi (ili bolji) posao, partnera, položili neki ispit, suočili se sa sopstvenim strahovima itd. Destruktivno reagovanje na frustracije podrazumeva depresivno reagovanje, odustajanje od sopstvenih želja i ciljeva, pojačavanje strahova, izbegavajuće ponašanje, agresivno ponašanje.
Kako ćemo reagovati na frustraciju zavisi od naših stavova, uverenja, od naših životnih filozofija. Osobe koje frustracije doživljavaju kao normalan i sastavni deo života, kao šansu i izazov za dalji razvoj (po principu što me ne ubije to me ojača) u nepovoljnim okolnostima bivaju značajno više motivisane, optimistične i uporne u rešavanju nastalih problema i prepreka. S druge strane neki ljudi polaze od implicitnih uverenja i zahteva prema svetu da bi životne okolnosti morale uvek biti povoljne i prijatne, da se stvari moraju uvek odvijati lako i bez bola. Upravo ovakva uverenja dovode do depresivnosti, očajanja, užasavanja i agresivnog reagovanja kada se stvari ne odigravaju onako kako osoba misli da bi morale. Osobe koje polaze od ovakvih vrsta apsolutističkih zahteva zapravo veoma slabo tolerišu frustracije i ne samo da pate zbog nepovoljnih životnih okolnosti već sebi stvaraju i dodatnu patnju činivši sebe depresivnim, preplašenim ili besnim.
Najbolnije frustracije su one koje nastaju kao posledica naših unutrašnjih prepreka i konflikata. To je slučaj kada se našim željama i ciljevima suprostave naši strahovi, depresivnost, odsustvo sopsobnosti ili veština itd. Ljudi mogu sami sebe uznemiravati i frustrirati mnogo više nego što je to često slučaj sa spoljašnjim nepovoljnim okolnostima. Kako ćemo se nositi sa frustracijama zavisi od naših uverenja i načina na koji mislimo i delamo, jedno je sigurno - bol je neizbežan a patnja je stvar ličnog izbora.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/frustracija/

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 1 )

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 10.

... ja se opet sećam balijskog koncepta "gumenog vremena" koji ukazuje na to da je vreme vrlo relativan i rastegljiv pojam. "Četiri nedelje" za Vajan nemaju isto značenje kao za mene. Jedan dan za nju ne mora da se sastoji iz dvadeset četiri sata; ponekad je duži a ponekad kraći, u zavisnosti od duhovne i emotivne prirode tog dana. Kao i u slučaju misteriozne starosti mog vrača, dani se ponekad broje a ponekad vagaju.

*
Sveti Antonije je jednom napisao da je otišao u pustinju gde se zavetovao na ćutanje ali su ga svakodnevno napadale svakojake vizije - anđeoske i demonske. Rekao je da u samoći ponekad srećemo demone koji izgledaju kao anđeli, a ponekad anđele koji izgledaju kao demoni. Kada su ga pitali kako da ih razlikujemo, svetac je rekao da se to može dokučiti tek kada vas stvor napusti. Ukoliko ostanete smrknuti, tvrdio je, onda je to bio đavo. Ukoliko ostanete raspoloženi, onda vas je posetio anđeo...
Devetog dana mog ćutanja, uveče sam se prepustila meditaciji na plaži. Kada sam počela sunce je bilo na zalasku, a kada sam završila bila je prošla ponoć. Sećam se da sam rekla svom umu: "Evo ovako ćemo, Liz. Ovo ti je jedinstvena prilika da mi pokažeš sve što te rastužuje. Hoću sve da vidim. Ne pokušavaj ništa da sakriješ. "Jedna po jedna, moje tugaljive misli i sećanja počeli su da se javljaju, ustajući i predstavljajući se. Pogledala sam svaku misao, svaki tužan događaj, i priznala njihovo postojanje, osećajući užasan bol (ne trudeći se da sebe zaštitim od njega). Zatim sam rekla toj tuzi: "U redu je. Volim te. Prihvatam te. Dođi u moje srce. Prošlo je." Zapravo sam osećala kako tuga (poput živog stvora) ulazi u moje srce (kao da je prava prostorija). Onda sam rekla: "Dalje?" I sledeći komadić tuge bi isplivao na površinu. Pozdravila bih ga, iznova proživela, blagoslovila i pozvala u svoje srce. Učinila sam to sa svakom tužnom misli koja mi se ikada javila - dokle god me je poslužilo sećanje - sve dok nisu nestale.
Onda sam rekla svom umu: "Sada mi pokaži sav bes." Jedan po jedan, iskrsnuli su svi moji ispadi besa. Videla sam ih sve i priznala njihovo postojanje. Osećala sam svaki delić iskonskog gneva, kao da se po prvi put događaju, i rekla im: "Dođite u moje srce. Tu možete da se odmorite. Tu ste bezbedni. Prošlo je. Volim vas." Ovo je trajalo satima. Lelujala sam između moćnih stubova suprotstavljenih osećanja - proživljavajući svaki čin besa kao da se upravo tada događao, posmatrajući ga kako ulazi u moje srce i leže pored svoje braće, odustajući od borbe.
Onda je došao najteži deo. "Pokaži mi svoj stid", tražila sam od svog uma. Blagi bože, kakve sam tada videla užase. Patetična kolona svih mojih neuspeha, laži, sebičnosti, ljubomora, gordosti. Nisam trepnula ni pred jednim od njih. "Pokaži mi ono najgore", zahtevala sam. Kada sam pokušala da pozovem tu sramnu četu u svoje srce, svaki je oklevao na vratima, govoreći: "Ne, ne želiš me unutra... zar ne znaš šta sam učinio?" i svakom bih odgovorila: "Da, želim te. Čak i tebe. I ti si ovde dobrodošao. U redu je. Oprošteno ti je. Ti si deo mene. Sada možeš da se odmoriš. Prošlo je."
Kada se sve završilo, bila sam prazna. U mom umu više nije bilo borbe. Pogledala sam u svoje srce, u svoju dobrotu, i sagledala njegovu veličinu...
Takođe sam nekako znala da je taj trenutak smirenja bio privremen. Znala sam da još uvek nije bio kraj, da će moja tuga, bes i stid opet jednog dana da se išunjaju iz mog srca i zauzmu mi um. Znala sam da ću s tim mislima opet morati da se borim, sve dok polako i odlučno ne promenim svoj život. Čekao me je težak i naporan posao. Ipak, u mračnoj tišini na plaži, moje srce je mom umu tada reklo: "Volim te, nikada te neću napustiti i uvek ću se brinuti o tebi." To obećanje je isplovilo iz mog srca i popelo se do usta. Tu je zastalo i mogla sam da osetim njegov ukus, dok sam se s plaže vraćala u iznajmljenu kolibu. Pronašla sam praznu svesku, otvorila prvu stranicu - i tek tada otvorila usta i izgovorila te reči u vazduh, puštajući ih na slobodu. Tek kada su te reči razbile tišinu, dopustila sam olovki da ovekoveči tu veličanstvenu izjavu:
"Volim te, nikada te neću napustiti i uvek ću se brinuti o tebi."
Bile su to prve reči koje sam napisala u svojoj intimnoj svesci, reči koje će me nositi dalje i kojima ću se mnogo puta vraćati u naredne dve godine, uvek tražeći pomoć - i uvek je dobijajući, čak i u trenucima najveće tuge ili straha. I ta sveska, natopljena ljubavnim obećanjem, bila je jedini pravi razlog zbog kojeg sam preživela naredne godine svog života.

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli