Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 17.

Photo: Bhaskar Banerji

Liječnici: pijuni farmaceutske industrije

Pa ipak, koliko god da se divim mudrosti Istočne medicine,

ne želim napadati Zapadne liječnike koji prepisuju ogromne količine

lijekova što doprinose smrtonosnosti medicinske profesije.

Liječnici su uhvaćeni između intelektualnog čekića i korporativnog

nakovnja; oni su pijuni u golemom kompleksu medicinske

industrije. Njihove ozdraviteljske sposobnosti sputane su arhaičnim

medicinskim obrazovanjem, zasnovanom na njutnovskom

svemiru u kojem postoji samo materija. Nažalost, ta je filozofija

izašla iz mode još prije sedamdeset i pet godina kada su fizičari

službeno usvojili kvantnu mehaniku i prepoznali da je svemir u

stvari sačinjen od energije.

U godinama poslije fakulteta ti isti liječnici od farmaceutskih

predstavnika, trčkarala korporativne industrije zdravstvene

skrbi primaju stalnu edukaciju o farmaceutskim proizvodima.

U biti, ti neprofesionalci, čiji primarni cilj je prodati proizvod,

liječnike opskrbljuju »informacijama« o djelotvornosti novih lijekova.

Farmaceutske kompanije tu »edukaciju« pružaju besplatno

kako bi uvjerile liječnike da »proguraju« njihove proizvode.

Bjelodano je da goleme količine lijekova koji se prepisuju u ovoj

zemlji krše Hipokratovu zakletvu koju polažu svi liječnici već

u stavci - »Kao prvo, ne naškodi.« Farmaceutske korporacije su

nas programirale da postanemo nacija ovisnika o lijekovima na

recepte, a rezultati su tragični. Moramo stati na loptu i ugraditi

otkrića kvantne fizike u biomedicinu tako da možemo stvoriti

nov, sigurniji medicinski sustav koji će biti usklađen sa zakonima

prirode.

Fizika i medicina:

Dan prekasno i dolar premalo

Fizičke znanosti već su prigrlile kvantnu fiziku i to sa senzacionalnim

rezultatima. Poziv čovječanstvu da postane svjesno

kvantnog svemira zbio se 6. kolovoza 1945. godine. Atomska

bomba tog dana bačena na Hirošimu demonstrirala je golemu

moć primijenjene kvantne teorije i dramatično najavila atomsko

doba. S konstruktivne strane, kvantna fizika omogućila je

elektronička čuda koja su temelj informacijskog doba. Primjena

kvantne mehanike izravno je odgovorna za razvoj televizora, računala,

računalnu tomografiju (CAT), lasere, svemirske rakete i mobilne telefone.

No, kakve velike i veličanstvene napretke u biomedicinskim

znanostima možemo pripisati kvantnoj revoluciji? Navedimo ih

po redoslijedu važnosti:

Popis je vrlo kratak - napredaka nije bilo.

Iako ističem potrebu da se načela kvantne mehanike primijene

u biomedicini, ne zagovaram da se odbace vrijedne pouke

usvojene pomoću načela Isaaca Newtona. Noviji zakoni kvantne

mehanike ne negiraju rezultate klasične fizike. Planeti se i dalje

kreću putanjama koje je izračunala Newtonova matematika.

Razlika između te dvije fizike je u tome što kvantna mehanika

više vrijedi za molekularnu i atomsku domenu, dok Newtonovi

zakoni vrijede za više razine organizacije, kao na primjer sustave

organa, ljude i populacije ljudi. Manifestacija bolesti kao što je, na

primjer, rak, na makro-razini se pojavljuje kada možete vidjeti i

opipati tumor. Međutim, procesi koji su potaknuli rak pokrenuti

su na molekularnoj razini, unutar pogođenih progenitorskih

stanica. Štoviše, većina bioloških poremećaja (izuzev fizičkih ozljeda)

započinje na razini staničnih molekula i iona. Otuda potreba

biologije da u sebe ugradi kako kvantnu tako i njutnovsku mehaniku.

Bilo je, hvala Bogu, vizionarskih biologa koji su zagovarali tu

integraciju. Prije više od četrdeset godina renomirani fiziolog Albert

Szent-Gyorgyi, dobitnik Nobelove nagrade, objavio je knjigu

pod naslovom 'Uvod u submolekularnu biologiju' (Introduction

to a Submolecular Biology) [Szent-Gyorgyi, 1960.] Njegovo je djelo

sjajan pokušaj educiranja zajednice bioloških znanstvenika o

važnosti kvantne fizike u biološkim sustavima. Nažalost, njegovi

su tradicijski nastrojeni kolege, koji su knjigu smatrali buncanjem

jednog briljantnog, ali sada senilnog starca, tek lamentirali

nad »gubitkom« prijašnjeg kolege.

Glavnina biologa još nije prepoznala važnost Szent-Gyorgyijeve

knjige, međutim istraživanja sugeriraju da će prije ili kasnije

morati to učiniti, budući da se stara materijalistička paradigma

ruši pod teretom dokaza...

...

Konvencionalni medicinski istraživači ne posjeduju

znanje o molekularnim mehanizmima koji doista proizvode život.

Stotine drugih znanstvenih studija tijekom prošlih pedeset

godina dosljedno su otkrivale da »nevidljive sile« elektromagnetskog

spektra imaju snažan utjecaj na svaki aspekt biološke

regulacije. Te energije uključuju mikrovalove, radijske frekvencije,

vidljivi dio svjetlosnog spektra, ekstremno niske frekvencije,

zvučne frekvencije pa čak i novootkriveni oblik energije poznat

kao skalarna energija. Određene frekvencije i uzorci elektromagnetskog

zračenja reguliraju sintezu DNK, RNK i sintezu proteina,

mijenjanju oblik i funkciju proteina te upravljaju regulacijom

gena, staničnom diobom, staničnom diferencijacijom, morfogenezom

(procesom koji stanice organizira u organe i tkiva), izlučivanjem

hormona, rastom i funkcioniranjem živaca. Svako od

tih staničnih aktivnosti je ponašanje od fundamentalne važnosti

koje doprinosi odvijanju života. Iako su te znanstvene studije bile

objavljene u nekima od najuglednijih mainstream biomedicinskih

časopisa, njihova revolucionarna otkrića nisu ugrađena u

nastavni plan Medicinskih fakulteta. [Liboff 2004.; Goodman i

Blank, 2002.; Sivitz, 2000.; Jin, et al., 2000.; Blackman, et al., 1993.;

Rosen, 1992.; Blank, 1992; Zsong, 1989.; Yen-Patton, et al., 1988.]

U jednom važnom istraživanju koje je prije trideset godina

proveo biofizičar C. W. E McClare s Oxforda izračunata je i

uspoređena efikasnost prijenosa podataka energetskih signala i

kemijskih signala u biološkim sustavima. Njegovo istraživanje

»Rezonancija u bioenergetici«, objavljeno u Analima Njujorške

akademije znanosti (Annals of the New York Academy of Science)

pokazalo je da su energetski signalni mehanizmi, kao na primjer

elektromagnetske frekvencije, u prenošenju podataka iz okoliša

stotinu puta efikasniji od fizičkih signala, kao što su hormoni,

neurotransmiteri, faktori rasta i tako dalje. [McClare, 1974.]

Ne iznenađuje da su energetski signali toliko djelotvorniji. U

fizičkim molekulama informacija koja se može prenositi direktno

je povezana s energijom s kojom molekula raspolaže. Međutim,

kemijsko spajanje koje se koristi za prijenos njihovih podataka

praćeno je golemim gubitkom energije uslijed topline koja se

oslobađa tijekom stvaranja i pucanja kemijskih veza. Budući da

termokemijsko sparivanje trati većinu energije molekule, mala

količina energije koja preostane ograničava količinu informacija

koja se može prenijeti kao signal.

Znamo da živi organizmi moraju primati i tumačiti signale

iz okoliša kako bi ostali živi. U stvari, preživljavanje je izravno

povezano s brzinom i djelotvornošću prijenosa signala. Brzina

signala elektromagnetske energije je 300.000 kilometara u sekundi,

dok je brzina difuznih kemijskih spojeva znatno manja

od jednog centimetra u sekundi. Energetski signali sto su puta

djelotvorniji i beskonačno brži od fizičkog kemijskog signaliziranja.

Kakvu vrstu signaliziranja bi vaša zajednica od više milijardi

stanica preferirala? Zaključite sami!

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 2.

Izvor

Danas je Avgusteum jedno od najtiših i najusamljenijih mesta u Rimu, ukopano duboko u zemlju. Oko njega je grad tokom vekova rastao i razvijao se. (Otprilike, jedan inč godine je opšte pravilo za akumulaciju vremenskog đubreta.) Saobraćaj se iznad spomenika danas uvija u užurbanom krugu i niko više ne silazi dole - koliko mogu da primetim - osim kada je prinuđen da olakša bešiku. Ali zgrada još uvek odoleva, dostojanstveno stojeći na rimskoj zemlji, čekajući neku novu inkarnaciju.
Izdržljivost Avgusteuma je toliko ubedljiva da se, uprkos svojoj prolaznosti, neumorno prilagođava prevrtljivim vremenima. Meni Avgusteum liči na osobu koja je vodila krajnje razuzdan život - koja je možda počela kao domaćica, zatim je neočekivano postala udovica, onda je odlučila da pleše za novac, završivši nekako kao prvi ženski stomatolog na svetu da bi se potom okušala u politici - ali koja je sve vreme uspevala da zadrži delić sebe.
Gledam u Avgusteum i razmišljam o tome kako moj život verovatno nije ni približno haotičan kao što sebe ubeđujem. Pre bi se reklo da je ovaj svet haotičan, donoseći nam svima promene koje niko ne može da predvidi. Avgusteum me upozorava da se ne vezujem za neku od staromodnih predstava o sebi, za ono što predstavljam, kome pripadam ili u kakve svrhe sam nekada želela da obitavam. Juče sam možda nekome bila veličanstvena građevina, dovoljno istinito - ali bih sutra mogla da budem skladište za municiju. Čak i u Večnom gradu, poručuje tihi Avgusteum, moramo uvek da budemo spremni za nemirne i beskrajne talase transformacije.

*
Mislim da ljudi prave decu iz milion različitih razloga - ponekad iz iskonske želje da neguju novi život, ponekad u nedostatku drugih izbora, ponekad kako bi ispunili želju svom partneru ili obezbedili sebi naslednika, ponekad bez nekog naročitog razloga. Nisu sve želje za potomstvom iste, niti su svi razlozi za to uvek sebični. Baš kao što ni sve želje za nemanjem dece nisu iste. Niti su svi razlozi za to uvek sebični.

*
Izlazak iz braka je težak, ne samo zbog pravno-finansijskih komplikacija ili naglog preokreta u životu. (Kao što me je moja prijateljica Debora jednom mudro posavetovala: "Niko još nije umro od deljenja nameštaja.") U pitanju je emotivni kolaps koji razara, šok od skretanja sa puta konvencionalnog načina života i gubitka svake utehe koja tolike ljude večno drži na tom putu. Stvaranje porodičnog života sa supružnikom je najosnovniji način da pojedinac pronađe kontinuitet i prozre suštinu američkog (ili bilo kog drugog) društva. Ovu istinu iznova otkrivam svaki put kada odem u Minesotu, u posetu porodici moje majke, i kada se iznova uverim da svi godinama besprekorno igraju svoje uloge. Prvo ste dete, onda ste tinejdžerka, onda ste mlada udata žena, onda ste majka, onda odete u penziju, onda ste baka - u svakoj fazi znate ko ste, znate šta vam je dužnost i znate gde treba da sedite na porodičnom skupu. Sedite sa drugom decom, odnosno sa tinejdžerima, odnosno sa mladim majkama, odnosno sa penzionerkama. Sve dok na kraju ne sednete u fotelju devedesetogodišnje bakice, zadovoljno posmatrajući svoje potomke. Ko ste vi? Zaboga - vi ste osoba koja je sve ovo stvorila. Zadovoljstvo ovog saznanja je momentalno, štaviše, univerzalno je priznato. Od koliko sam samo ljudi čula izjavu kako su im deca najveći uspeh i uteha u životu? Na to mogu uvek da se oslone tokom psihičkih kriza ili u trenutku sumnje u suštinu svog postojanja - Ako ništa drugo, u ovom životu sam bar podizala decu.
Ali šta ako, bilo slučajno ili iz nužde, ne učestvujete u tom utešnom krugu porodice i kontinuiteta? Šta ako iz njega iskoračite? Gde sedite na porodičnom skupu? Kako obeležavate protok vremena bez straha da ste upravo prokockali svoje vreme na Zemlji a da pri tom niste bili značajni? Moraćete da nađete neki drugi smisao, neku drugu meru po kojoj ćete prosuditi da li ste ili niste uspešno ljudsko biće. Lično, volim decu, ali šta ako ih nemam? Kakva sam ja to onda osoba?
Virdžinija Vulf je napisala: "Na drugom kraju kontinenta života žene pada senka mača." S druge strane tog mača, nastavlja ona, leži uvreženo pravilo, tradicija i red, gde je sve kako treba. Ali s druge strane tog mača, ukoliko ste dovoljno ludi da ga pređete i odaberete život koji ne prati uvreženo pravilo: "Sve je konfuzija. Ništa ne prati regularni tok." Njen argument je bio da prelazak preko senke tog mača ženi može da donese mnogo zanimljiviji život, ali ne možete se opkladiti da će on ujedno biti i opasan.
Srećna sam što bar imam svoje pisanje. To je nešto što ljudi mogu da shvate. Ah, razvela se samo da bi se posvetila svojoj umetnosti. To je donekle istina, mada ne u potpunosti. Mnogi pisci imaju porodice. Toni Morison, daću samo jedan primer, nije dozvolila da je podizanje sina spreči u osvajanju tako trivijalne stvari kao što je Nobelova nagrada. Ali Toni Morison je zacrtala sebi put i ja moram zacrtati svoj. Bagavad Gita - drevna indijska knjiga joge - tvrdi da je bolje nesavršeno živeti svoju sudbinu nego savršeno živeti imitaciju nečijeg života. Stoga ja sada počinjem da živim svoj život. Naizgled nesavršen i trapav ali tipičan prikaz mene same...

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

Alain de Botton: Srdačnija, plemenitija filozofija uspjeha

http://www.ted.com/talks/lang/scr/alain_de_botton_a_kinder_gentler_philosophy_of_success.html

Tamna strana pozitivnog mišljenja

Imati pozitivan stav, u današnje vreme znači sve. Ono što se teško postiže diplomom, radom, odricanjem, lako se  dostiže  pozitivnim stavom. Biti pozitivan, šta god to značilo,  je mantra koju uspešni ponavaljaju svakog dana i preporučuju svima.  Kao i svaka bajalica dovoljno je da se u nju veruje i da se dovoljno često priziva u svest pa da se osete blagodeti i čari njenog dejstva.  Osmesi i smajliji se dele poput pilula na sve strane. Nedavno sam čuo i za kovanicu srećologija na nekoj od televizija sa silikonskih usana jedne od instruktorki. Ona kaže da je ona coach (čitaj trener)  u toj novoj takmičarskoj naučnoj disciplini.

Dakle stav se vežba, oblikuje, modeluje poput tricepsa ili gluteusa i dovodi u željenu formu. Za postizanje idealno pozitivnog stava postoje uvozne tehnike, kursevi i metodologije,  proverenih i uspešnih gurua  ako niučemu drugom, a ono u efikasnom eliminisanju i iskorenjivanju  sposobnosti za kritičko razmišljanje kod  pojedinca. 

No bez obzira na ovu moju sitničavu  primedbu, potpuno se slažem da pozitivan stav, energičnost, entuzijazam i optimizam danas  gotovo garantuju  uspeh i društvenu afirmaciju. Ma koliko šašavo sve to izgledalo, definitivno deluje.

U tome i jeste kvaka, pozitivan stav je vladajuća ideologija neoliberalnog kapitalizma koji prirodno prepoznaje i društveno afirmiše svoje vrednosti. Nema magije, nema trikova nema mističnih sila koje nas vode do uspeha. Kolateralni uspeh je prosta kompenzacija za lojalnost, što lojalniji to uspešniji.  Ono što je na prvi pogled banalno i naivno, u pozadini krije nešto  perfidno, čak okrutno.  Ako vas je naslov zbunio, nadam se da sad već nagađate na šta ciljam.

Ako se neko još seća članka od proletos koji je za temu imao diskrepancu između uvežbanog optimizma kandidata za poslove koji kače svoj video CV i pune baze po  internetu   i očigledne nesposobnosti  vlade  da crknuto magare od privrede  isteraju iz blata i stvore nova radna mesta,  već zna o kakvom se kurcšlusu  radi. Meni lično je tih kandidata bilo žao, zalud optimizam, zalud dobar CV, osmeh, dress code i sve ostale mantre kojima ih raznorazni treneri priučavaju. Usput, nekoliko meseci kasnije eno istih kandidata još uvek tamo,  negde je očigledno zapelo. Realno, nema poslova i teško da će ih uskoro biti, srećom tu je ideologija pozitivnog mišljenja da amortizuje eventualno nezadovoljstvo i negativne misli.  Najlakše je reći kandidatu da bi valjalo da preispita svoje stavove i u sebi potraži moguće uzroke (i krivca)  zašto teško nalazi ili zadržava svoje poslove i uptutiti ga  nazovi  stručnjacima pozitivnog mišljenja na obradu.

A u te svrhe postoji čitav arsenal tehnika, možda je trenutno najpopularniji zakon atrakcije  ili privlačenja promovisan u bestseleru Tajna. Koncept je toliko popularan da nema potrebe za detaljnijim predstavljanjem. Pojednostavljeno,  energijom misli se izazivaju promene u materjalnom svetu, negativne misli privlače negativne događaje, dok pozitivne misli proizvode pozitivne događaje. Dakle, dovoljno je prihvatiti premisu da u svakom pojedincu čuči neki magnetizam koji pravilnim rukovanjem od života pravi ružičastu iluziju. Opet, ako stvari ne stoje kako treba, gubiš poslove, nemaš novca, i prosto se ne snalaziš u životu , svojim negativnim mislima praviš sebi nevolje. Ako neko sumnja u sve to eto mu kvantne fizike  u pomoć,  pa nek proveri. 

Taj tzv. univerzalni zakon već ima čitavu armiju slepih vernika , a knjiga je biblija korporativne kulture na zapadu. Svi su energični, pozitivni, entuzijastični, svi nastoje da prave dobru atmosferu, oni koji to nisu rizikuju da ostanu bez posla.  Oni koji imaju sumnje, strepnje,  koji previše misle su  suvišni.  Slična vrsta nerealnog  i gotovo prinudnog optimizma je krasila i socijalističku ideologiju, ni tu nije bilo mesta za kritiku, a širenje optimizma je poslužilo kao  instrument socijalne kontrole.

Otuda ne čudi opšta epidemija depresije. I depresija je iluzija (sa negativnim predznakom) koja se javlja kao posledica akumuliranog nezadovoljstva izazvanog pozitivnim naprezanjem. Rečima RASMC „pod kojim uglom letiš u nebesa, pod tim te čeka … ladna Trebjesa“. Iluzije bilo koje vrste, nisu ni korisne ni dobre, ako već pokušavamo da realno  sagledamo svet oko sebe i svoje mesto u njemu.  Zdravo je artikulisati svoje nezadovoljstvo objektivnim okolnostima, uprkos riziku da će nam  prišiti  još jednu etiketu kritizera i negativca. Sve je u redu dok od tih etiketa ne napravimo sopstveni  brend.

http://www.zeitgeist-pokret.com/blog/kultura-sociologija/psihologija/tamna-strana-pozitivnog-misljenja

MUDRE IZREKE

Ko zna laskati, zna i klevetati.
Napoleon

Ima istina, koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena.
Volter

Živi imaju pravo na obzirnost, o mrtvima treba govoriti samo istinu.
Volter

Samo slabi se ne usuđuju biti pravedni.
Tagore

Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.
Dostojevski

Komplimente i uvrede svijeta treba jednako primiti, prvi neka te ne vesele, a drugi ne vrijeđaju.
Seneka

Vidjeti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.
Lao Ce

http://www.mudremisli.com/2009/10/mudre-izreke-2/

MIROSLAV ANTIĆ – CITATI

Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um.

Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?

Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.

Preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.

Ne verovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vere, zatucane i opake.

O meni najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku, nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja.

Orao nikad nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

Ako neko postane svestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

http://www.mudremisli.com/2010/10/miroslav-antic-citati/

MUŠKA POSLA

Baldabju je bio čovjek koji je prije dvadeset godina ušetao u varoš, uputio se pravo u gradonačelnikovu kancelariju, ušao ne sačekavši da bude najavljen, spustio na njegov sto maramu boje sunčevog zalaska i upitao:
- Znate li šta je ovo?
- Ženske stvari.
- Pogrešno. Muške stvari. Novac.
Gradonačelnik ga izbaci napolje. On izgradi svilaru, dolje na rijeci, jednu veliku baraku za gajenje svilene bube, tik pored šume, i crkvicu svetoj Agnezi, na mjestu gdje se ukrštao put za Vivije. Unajmio je tridesetak radnika, dopremio iz Italije jednu tajanstvenu mašinu od drveta,svu u točkovima i zupčanicima, i sedam mjeseci nije progovorio ni riječ. Zatim ponovo ode do gradonačelnika i spusti na njegov sto trideset hiljada franaka, uredno složenih u krupnim novčanicama.
- Znate li šta je ovo?
- Novac.
- Pogrešno. To je dokaz da ste vi magarac.

Alesandro Bariko – Svila

PREDUZETNIČKA SIJALICA

Preduzetnici su oni koji znaju da postoji mala razlika između prepreke i prilike te su sposobni oboje okrenuti u svoju korist.

Viktor Kiam

Najvažnija sposobnost preduzetnika je ona koju nazivamo ‘preduzetnička sijalica’. Njeno paljenje obično je propraćeno onim osjećajem u želucu koji vam govori da ste na pragu prave stvari.

Evo primjera: Kada običan čovjek gleda limun, on vidi limun. Kada preduzetnik gleda limun on u početku takođe vidi limun. Ali, odjednom mu se upali ‘preduzetnička sijalica’ i više ne vidi samo limun – sada vidi limunadu. I to ne bilo kakvu limunadu, već limunadu u šarenoj čaši iz koje viri mali suncobran. Limunadu spremnu za prodaju. Ne samo jednu limunadu, već stotine ili hiljade limunada. To je način na koji razmišlja svaki uspješan preduzetnik.

To je način na koji i vi trebate razmišljati.

Moja ‘preduzetnička sijalica’ radi prekovremeno, pregrijava se i, ruku na srce, čudi me šta još nije pregorila. Neki se ljudi rode sa ‘preduzetničkom sijalicom’ u serijskoj opremi, drugima treba neko vrijeme da je steknu. Promatrajte svijet oko sebe: ljude, njihovo ponašanje, način razmišljanja… Prije ili kasnije upaliće vam se ‘preduzetnička sijalica’ i roditi ideja za posao. Gledajući limunadu tamo gdje drugi vide limun ući ćete u novu dimenziju razmišljanja, gledaćete preduzetničkim očima i prilike će stizati same od sebe.

http://www.mudremisli.com/2009/10/preduzetnicka-sijalica/

Temple Grandin: Svijetu su potrebni umovi svih mogućih vrsta

http://www.ted.com/talks/lang/scr/temple_grandin_the_world_needs_all_kinds_of_minds.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 16.

Photo: Bhaskar Banerji

Iluzija materije


Nakon što sam se konačno uhvatio u koštac s kvantnom fizikom,
shvatio sam da smo se, nonšalantno odbacujući spomenute
energetske metode, ponijeli jednako kratkovidno kao i predstojnik
Odsjeka za fiziku na Sveučilištu Harvard koji je, kako je u
knjizi The Dancing Wu Li Masters opisao Gary Zukav, 1893. godine
studente upozorio da nema potrebe za novim doktorima fizike.
[Zukav, 1979.] Hvalisao se da je znanost ustanovila da je svemir
»materijalni stroj« sastavljen od pojedinačnih, fizičkih atoma
koji se u potpunosti pokoravaju zakonima Newtonove mehanike.
Jedini posao koji je fizičarima preostao je usavršiti mjerenja.
Svega tri godine kasnije ideja da je atom najmanja čestica u
svemiru pala je u zaborav, i to otkrićem da je sam atom sastavljen
od još manjih, subatomskih elemenata. Čak još epohalnije od otkrića
tih subatomskih čestica bilo je otkriće da atomi emitiraju
različite »čudne energije« kao što su X-zrake i radioaktivnost. Na
pragu dvadesetog stoljeća razvio se novi tip fizičara čija je misija
bila istražiti odnos između energije i strukture materije. Unutar
sljedećih deset godina fizičari su napustili svoje vjerovanje u njutnovski,
materijalni svemir jer su shvatili da svemir nije sastavljen
od materije koja lebdi u praznom prostoru, nego od energije.
Kvantni fizičari otkrili su da su fizički atomi sačinjeni od
vrtloga energije koji se neprekidno vrte i titraju; svaki atom je
poput oscilirajućeg, rotirajućeg zvrka koji zrači energiju.
Budući da svaki atom posjeduje vlastiti energetski potpis
(oscilaciju), sklopovi atoma (molekule) zajednički zrače vlastite
energetske uzorke po kojima ih se može prepoznati. Na taj način
svaka materijalna struktura u svemiru, uključujući vas i mene,
zrači jedinstveni energetski potpis.
Da je teoretski moguće promatrati sastav jednog stvarnog
atoma mikroskopom, što bismo vidjeli? Zamislite kovitlac prašine
kako se kreće pustinjom. Sada uklonite pijesak i prašinu iz
ljevkastog oblaka. Ono što vam je preostalo je nevidljiv, tornadu
sličan vrtlog. Mnogo bezgranično malih, kovitlacu prašine nalik
energetskih vrtloga zvanih kvarkovi i fotoni zajedno sačinjavaju
strukturu atoma. Izdaleka bi atom vjerojatno izgledao kao zamućena
kugla. Kada bi se njegova struktura približila točki gledišta,
atom bi postao manje jasan i manje određen. Kada bi se sasvim
približili površini atoma, on bi nestao. Ne biste vidjeli ništa. U
stvari, kada bi fokusirali čitavom strukturom atoma, sve što biste
vidjeli bila bi fizička praznina. Atom nema fizičke strukture - car je gol!
...
Ne, nije bila tiskarska pogreška; atomi su sastavljeni od nevidljive
energije, a ne od opipljive tvari!
Dakle, u našem svijetu se materijalna tvar (materija) pojavljuje
iz ničega. Baš je to čudno, kad malo promislite. Evo, na primjer,
vi držite tu fizičku knjigu u rukama. A opet, kada bi fokusirali
elektronski mikroskop na materijalnu tvar te knjige, otkrili
biste da ne držite ništa. Kako se ispostavlja, mi studenti biologije
u jednome smo bili u pravu - kvantni svemir zbunjuje.
Razmotrimo pobliže »sad ga vidiš sad ga ne vidiš« prirodu
kvantne fizike. Materija se može istovremeno definirati kao čvrsta
(čestica) i kao nematerijalno polje sile (val). Kada znanstvenici
proučavaju fizička svojstva atoma kao što su masa i težina,
atomi izgledaju i ponašaju se poput fizičke materije. Međutim,
kada se isti atomi opisuju u kategorijama električnih potencijala
i valnih duljina, pokazuju svojstva i značajke energije (valova).
[Hackermuller, et al , 2003.; Chapman, et al., 1995.; Pool 1995.]
Činjenica da su energija i materija jedno te isto upravo je ono
što je Einstein ustanovio kada je zaključio - E=mc2 . Jednostavno
rečeno, jednadžba otkriva da je energija (E) jednaka umnošku
materije (m, masa) i brzine svjetlosti na kvadrat (c2). Einstein je
razotkrio da ne živimo u svemiru odvojenih fizičkih predmeta
koje razdvaja prazan prostor. Svemir je jedna, nedjeljiva, dinamična
cjelina u kojoj su materija i energija tako čvrsto isprepletene
da ih se ne može promatrati kao nezavisne elemente.


To nisu propratni učinci...
To su učinci!


Svijest da strukturom i ponašanjem materije upravlja takva,
iz temelja drukčija, mehanika trebala je biomedicini pružiti novo
i dublje razumijevanje zdravlja i bolesti. Pa ipak, čak i nakon otkrića
kvantne fizike, studente medicine i biologije i dalje se podučavalo
da tijelo promatraju isključivo kao fizički stroj koji funkcionira
po njutnovskim načelima. U potrazi za znanjem o načinu
na koji se »upravlja« tjelesnim mehanizmima, istraživači su svoju
pozornost usredotočili na istraživanje velikog niza fizičkih signala
svrstanih u odijeljene kemijske porodice, uključujući ranije
spomenute hormone, citokine, faktore rasta, potiskivače tumora,
glasnike i ione. Međutim, zbog svog naginjanja prema njutnovskim,
materijalističkim pogledima, konvencionalni istraživači su
u cijelosti zanemarili ulogu energije u zdravlju i bolesti.
Osim toga, konvencionalni biolozi su redukcionisti koji
smatraju da se mehanizmi naših fizičkih tijela mogu razumjeti
rastavljanjem stanica i proučavanjem njihovih kemijskih građevnih
blokova. Vjeruju da se biokemijske reakcije odgovorne
za odvijanje života proizvode duž linija sličnih proizvodnoj liniji
Henryja Forda: jedan kemijski spoj prouzrokuje reakciju, njoj
slijedi druga reakcija s drugim spojem i tako dalje...
Taj redukcionistički model sugerira da se ukoliko postoji
problem u sustavu koji se očituje kao bolest ili poremećaj, uzrok
problema uvijek može pripisati neispravnom funkcioniranju u
jednom od koraka duž kemijske »proizvodne linije«. Ako se defektni
dio u stanici zamijeni ispravnim dijelom, na primjer tako
da se prepiše neki farmaceutski lijek, ta pojedinačna pokvarena
točka u sustavu teoretski se može popraviti i tako ponovno uspostaviti
zdravlje. Ta pretpostavka potiče potragu farmaceutske
industrije za čudotvornim magic-bullet lijekovima i dizajnerskim genima.
Međutim, kvantna perspektiva otkriva da je svemir cjelina
sastavljena od suovisnih energetskih polja koja su upletena
u mrežu interakcija. Biomedicinski znanstvenici su bili posebno
ograničeni jer ne prepoznaju ogromnu kompleksnost interkomunikacije
između fizičkih dijelova i energetskih polja koji tvore
cjelinu. Redukcionistička percepcija linearnog toka podataka je
karakteristika njutnovskog svemira.
Nasuprot tome, tok podataka u kvantnom svemiru je holističan.
Sastavni dijelovi stanice su umreženi u kompleksnu mrežu
djelomično interferentnih (crosstalk), povratnih (feedback) i unaprijeđenih
(feedforward) komunikacijskih petlji. Biološki poremećaj može se pojaviti
uslijed pogrešne komunikacije duž bilo koje rute toka informacija. Da bi
se prilagodila kemija tog složenog interaktivnog sustava, potrebno
je mnogo veće znanje i razumijevanje od jednostavnog prilagođavanja
jedne od komponenti informacijskog puta pomoću nekog lijeka...
Jednom kada sam shvatio prirodu kompleksnih interakcija
između materije i energije, znao sam da nam redukcionistički,
linearni (A>B>C>D>E) pristup ne može pružiti čak ni približno
točno razumijevanje bolesti. Iako je kvantna fizika samo implicirala
postojanje takvih međusobno povezanih informacijskih
putova, nedavna pionirska studija mapiranja interakcija između
proteina u stanici fizičku prisutnost tih kompleksnih holističkih
putova nam je i dokazala. [Li, et al., 2004.; Giot et al , 2003.; Jansen,
et al., 2003.]
...
»Njutnovski« znanstveni istraživači nisu u dovoljnoj mjeri uvažili
veliku međusobnu povezanost bioloških informacijskih mreža stanice.
Mapiranje te informacijske mreže putova podcrtava opasnosti
od lijekova koji se izdaju na recept. Sada možemo vidjeti zašto
farmaceutski lijekovi dolaze s listovima na kojima su dugački popisi
popratnih učinaka što se kreću od iritirajućih do smrtonosnih.
Kada se u tijelo unese lijek da bi se liječilo neispravno funkcioniranje
jednog proteina, taj lijek neizbježno djeluje najmanje
na još jednog, a vjerojatno i na mnoge druge proteine.
Pitanje popratnih učinaka lijekova dodatno komplicira i činjenica
da su biološki sustavi redundantni - isti signali ili proteinske
molekule mogu se istovremeno koristiti u različitim organima
i tkivima gdje obavljaju potpuno drukčije funkcije. Na primjer,
kada se prepiše lijek da ispravi poremećaj u signalnom putu
srca, taj se lijek krvlju prenosi čitavim tijelom. Ukoliko mozak
također koristi komponente ciljanog signalnog puta, taj »srčani«
lijek može nehotice poremetiti funkcioniranje živčanog sustava.
Iako ta redundantnost komplicira učinke farmaceutskih lijekova,
ona je još jedan izvanredno djelotvoran rezultat evolucije. Višestanični
organizmi mogu preživjeti s daleko manje gena nego što
su znanstvenici nekad mislili jer se isti genski proizvodi (proteini)
koriste za cijeli niz funkcija. To je slično upotrebi trideset
slova abecede da bi se sročila svaka riječ u našem jeziku.
Tijekom svog istraživanja stanica ljudskih krvnih žila iz prve
sam ruke iskusio ograničenja što ih nameću redundantni signalni
putovi. U tijelu je histamin važan kemijski signal koji pokreće
stanični odgovor na stres. Kada je u krvi koja prokrvljuje ruke
i noge prisutan histamin, signal stresa u stjenkama krvnih žila
proizvodi velike pore. Otvaranje tih rupa u stjenkama krvnih žila
prvi je korak u pokretanju lokalne upalne reakcije. Međutim, ako
se histamin doda krvnim žilama u mozgu, isti histaminski signal
povećava dotok hranjivih tvari neuronima te pospješuje njihov
rast i specijalizirane funkcije. U trenucima stresa, povećani dotok
hranjivih tvari koje signalizira histamin mozgu omogućava da
»navije« svoju aktivnost kako bi se bolje nosio s percipiranom
bliskom nuždom. To je jedan primjer toga kako isti, u ovom slučaju
histaminski, signal može proizvesti dva dijametralno suprotna
učinka, ovisno o mjestu gdje je signal odaslan. [Lipton, et al.,1991.]
Jedna od najgenijalnijih karakteristika sofisticiranog tjelesnog
signalnog sustava njegova je specifičnost. Kada na ruci imate
osip od otrovnog bršljana, neugodan svrbež je posljedica oslobađanja
histamina, signalne molekule koja aktivira upalni odgovor
na bršljanov alergen. Budući da nema potrebe da se počnete
češati posvuda po tijelu, histamin se oslobađa samo na mjestu
osipa. Slično tome, kada je osoba suočena sa stresnim životnim
iskustvom, oslobađanje histamina unutar mozga povećava dotok
krvi u živčana tkiva i na taj način pospješuje neurološko procesiranje
potrebno za preživljavanje. Oslobađanje histamina u mozgu
da bi se izašlo na kraj sa stresnim ponašanjima je ograničeno
i ne vodi do pokretanja upalnih odgovora u drugim dijelovima
tijela. Poput Nacionalne garde, histamin se šalje samo tamo gdje
je potreban i na onoliko dugo koliko je potreban.
No, većina lijekova koje proizvodi farmaceutska industrija
ne posjeduje takvu specifičnost. Kada uzmete antihistamin kako
bi suzbio svrbež od alergijskog osipa, uneseni lijek se sustavno
distribuira čitavim tijelom. Da, antihistamin će obuzdati upalnu
reakciju krvnih žila i dramatično smanjiti simptome alergije.
Međutim, kada antihistamin uđe u mozak, nenamjerno mijenja
živčanu cirkulaciju koja potom utječe na živčane funkcije. Zato
ljudi koji uzimaju antihistamine iz ljekarne uz smanjenje alergije
mogu iskusiti i popratni učinak osjećaja pospanosti.
Nedavni primjer tragičnih neželjenih reakcija na terapiju
lijekovima iscrpljujući su i po život opasni popratni učinci povezani
s hormonskim nadomijesnim liječenjem (HRT - Hormon
Replacemenl Therapy). Najpoznatiji učinak estrogena je onaj na
funkcioniranje ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, novije
studije o distribuciji estrogenskih receptora po tijelu pokazale
su da oni, naravno i njima komplementarne estrogenske signalne
molekule, igraju važnu ulogu u normalnom funkcioniranju
krvnih žila, srca i mozga. Liječnici su rutinski prepisivali sintetički
estrogen kako bi ublažili simptome menopauze povezane
s gašenjem ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, terapija
farmaceutskim estrogenom ne usmjerava učinke lijeka na ciljana
tkiva. Lijek djeluje i na estrogenske receptore srca, krvnih žila
i živčanog sustava te remeti njihovo funkcioniranje. Ispostavilo
se da nadomjesno liječenje sintetičkim hormonima ima opasne
popratne učinke koji prouzrokuju krvožilne bolesti i živčane poremećaje
kao što su moždani udari. [Shumaker, et al., 2003.; Wassertheil-
Smoller, et al., 2003.; Anderson, et al., 2003.; Cauley, et al., 2003.]
Štetna djelovanja lijekova poput onog što se propisuje u
kontroverznom nadomjesnom hormonskom liječenju primarni
su razlog da su jatrogene bolesti, tj. bolesti do kojih dolazi uslijed
medicinskog liječenja, jedan od glavnih uzroka smrti. Prema
opreznim procjenama objavljenim u časopisu Američkog medicinskog
udruženja (Journal of the American Medical Association),
jatrogenske bolesti su treći glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama.
Svake godine od neželjenih učinaka prepisanih medikamenata
umre više od 120.000 ljudi. [Starfield, 2000.] Međutim,
prošle je godine nova studija, zasnovano na rezultatima desetogodišnjeg
praćenja državnih statistika, iznijela još zlosretnije
podatke [Null Et al., 2003.] Studija zaključuje da su jatrogenske
bolesti u stvari glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama, te da
su neželjeni učinci lijekova koje propisuju liječnici odgovorni za
više od 300.000 smrti godišnje.
To su deprimirajuće statistike, posebno za liječničku profesiju
koja je Istočnu medicinu koja postoji tri tisuće godina arogantno
odbacila kao neznanstvenu, premda je utemeljena na
dubljem razumijevanju svijeta. Tisućama godina, davno prije
nego što su Zapadni znanstvenici otkrili zakone kvantne fizike,
Azijci su uvažavali energiju kao temeljni činitelj koji doprinosi
zdravlju i blagostanju. U Istočnoj medicini tijelo se definira kao
složeni sustav energetskih putova zvanih meridijani. U kineskim
fiziološkim kartama ljudskog tijela te energetske mreže nalikuju
shemama električnih instalacija. Koristeći pomagala kao što su
akupunkturne igle, kineski liječnici ispituju energetske krugove
svojih pacijenata na potpuno isti način kao što električari traže
kvarove - to jest električne »patologije« - na tiskanim pločama.

HALIL DŽUBRAN

Samo jedan zaslužan čovjek prouzrokovaće đavolu više teškoća nego milion slijepih vjernika.

Malo znanja koje djeluje, vrijedi beskonačno mnogo više od praznog znanja.

Ne poznaješ li vrijednosti stvari i ako te znanje ne oslobađa vezanosti za materiju, nikada nećeš doći blizu prijestolja istine.

Samo budala ne traži savjeta. Zbog svoje gluposti ne vidi istinu i postaje zloban, tvrdoglav i nesiguran.

Oplakivanje izgubljenog najveća je čovjekova slabost.

Sve što čovjek tajno radi u tami noći biće otkriveno pri dnevnoj svjetlosti. Riječi izrečene u povjerenju neočekivano će postati običan razgovor. Stvari, koje danas krijemo po uglovima kuće, sutra će na sav glas razglašavati po ulicama.

Ako otkriješ svoje tajne vjetru, nemoj onda njega kriviti što ih je otkrio drveću.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavičluk. 

Onaj ko te razumije bliži ti je po rodu od vlastitog brata. Prijateljstvo sa neznalicom jednako je glupo kao i raspravljanje sa pijancem.

Onaj ko se žali sumnja u život.

Oči koje su naviknute na svjetlost svijeće, nemaju snage pogledati u sunce.

Prijatelj koji je udaljen od tebe ponekad je bolji od prijatelja koji je pored tebe.

http://www.mudremisli.com/2009/10/halil-dzubran/

ČOVJEK U OGLEDALU

Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
I svijet te učini kraljem tog dana,
Samo priđi ogledalu, pogledaj se
I vidi šta taj čovjek ima za reći.

Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš da prođeš;
Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
Je ona koja te gleda iz ogledala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
I smatrati te idealnom osobom,
Ali čovjek u ogledalu će reći da si samo propalica
Ako nisi u stanju da ga pogledaš ravno u oči.

Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni.
Zato što je s tobom otvoren do kraja.
Jer prošao si svoj najteži ispit
Tek onda kada čovjek u ogledalu postane tvoj prijatelj.

Na svom životnom putu možeš varati cijeli svijet
I u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
Ali ono što ćeš steći, biće samo bol srca i suze
Ako prevariš tog čovjeka u ogledalu.

Dejl Vimbrou

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 1.

Zavisnost je odlika svake veze koja se zasniva na osećanjima. Sve počinje kada vam predmet vašeg obožavanja udeli tu opojnu, halucinogenu dozu nečeg što nikada ne bi priznali da želite - emotivnu injekciju, strasnu ljubav i neizmernu ushićenost. Ubrzo počinjete da žudite za tom silnom pažnjom, sa opsesivnom glađu svakog narkomana. Kada dejstvo ljubavne droge prođe, brzo postajete bolesni, razdražljivi i prazni (da ne spominjem ravnodušnost dilera koji vas je pre svega navukao na nju a sada odbija da vas i dalje snabdeva istom - uprkos činjenici da vi znate da ju je negde sakrio, do đavola, zato što vam ju je dotad davao besplatno). U sledećoj fazi ste mršavi i drhtite u uglu, sigurni samo u to da biste prodali dušu ili orobili svog komšiju samo da dobijete dozu, bar još jednom. U međuvremenu, predmet vašeg obožavanja počinje da vas prezire. Posmatra vas kao nekog koga nikada pre nije sreo, a ne kao osobu koju je nekada strasno voleo. Da ironija bude veća, zbog toga ne možete da ga krivite. Mislim, pogledajte se samo. Pretvorili ste se u patetičnu masu koju više ni sami ne možete da prepoznate.
I tako. Zapali ste u poslednju fazu zaljubljenosti - krajnje i nemilosrdno obezvređivanje samog sebe.
Činjenica da sada ovo mogu tako mirno da pišem moćan je dokaz da vreme leči sve, upravo zato što nisam dobro prihvatila u vreme kada mi se dešavalo...

*
Veliki islamski pesnik i filozof Rumi jednom je savetovao svoje učenike da napišu tri stvari koje najviše žele u životu. Ukoliko se neke od njih između sebe potiru, upozaravao je Rumi, onda ste osuđeni na nesreću. Bolje da živite usredsređeni na jedenu stvar, tvrdio je. Ali šta je sa blagodetima življenja u harmoniji nekoliko krajnosti? Šta ako nekako uspete da ostvarite dovoljno plodonosan život koji može da uskladi prividno nepodudarne suprotnosti u celovitu sliku sveta koji ništa ne isključuje? Moja istina je bila upravo ona koju sam saopštila vraču na Baliju - želela sam da iskusim oboje. Želela sam zemaljske užitke i božansku onostranost - dvostruko veličanstvo običnog ljudskog života. Želela sam ono što bi Grci nazvali kolos kai agatos, fantastičnu ravnotežu dobrog i lepog. I jedno i drugo mi je nedostajalo u tim teškim godinama, zato što i zadovoljstvo i duhovnost zahtevaju prostor bez stresa u kojem bih procvetala, a ja sam, nažalost, živela u ogromnom kontejneru neprekidne strepnje. A što se tiče uravnoteživanja potrebe za zadovoljstvom sa čežnjom za božanskim... pa, sigurno je postojao način da se i taj trik savlada...

Četiri noge na zemlji, glava puna cveća, posmatranje sveta kroz srce...


Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

ŽABINA MOLITVA

Jedne večeri, sveštenik Sinon utonuo je u molitvu. Najednom, uznemiri ga kreketanje žabe. Međutim koliko god da se trudio, nije mogao a da ne čuje taj zvuk, tako da se na kraju nagnuo kroz prozor i viknuo: “Tišina! Sad se molim!”
On je bio svetac, i sve je smjesta poslušalo njegovu naredbu. Sva živa bića su ućutala, da bi stvorila tišinu i mir neophodan njegovoj molitvi.
Međutim, Sinon je ponovo bio prekinut, ovog puta unutrašnjim glasom koji mu je rekao: “Možda je kreket te žabe bio jednako ugodan Bogu kao i psalmi koje izgovaraš.”

“Šta bi to lijepo mogle da čuju Božije uši u kreketu jedne žabe?!” – uzvratio je Sinon.

Ali glas je produžio: “Zašto bi onda Bog uopšte izmislio taj zvuk?”

Sinon je riješio da to sam utvrdi. Ponovo se nagnuo kroz prozor i viknuo: “Pjevaj!”

Vazduh se smjesta ispuni ritmičnim kreketanjem žabe, uz podršku svih žaba u okolini. Sinon je dugo pažljivo slušao i ubrzo više nije čuo nikakvu larmu. Jer, kad su ovi glasovi prestali da ga razdražuju, otkrio je da oni, u stvari, pojačavaju tišinu noći.

Zahvaljujući ovom otkriću, sveštenikovo srce stopilo se u harmoniju sa čitavim svijetom i, prvi put u svom životu, shvatio je značenje molitve.

Antoni de Melo

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 15.

Freedom dance. Photo: Bhaskar Banerji

Poglavlje

4

NOVA FIZIKA: STAJATI S OBJE NOGE ČVRSTO

NA NIČEMU

Kada sam bio mlad, ambiciozan student biologije šezdeset-
ih godina prošlog stoljeća, znao sam kako - da bih imao
minimalne šanse da se upišem na neki prestižni fakultet
- moram upisati kolegij fizike. Moj koledž nudio je temeljni,
uvodni kolegij, nešto poput »Uvoda u fiziku«, koji je pokrivao
osnovne teme, poput gravitacije elektromagnetizma, akustike,
kolotura i kosina, na način da ih mogu lako razumjeti studenti
kojima fizika nije glavni predmet. Postojao je također još jedan
kolegij koji se zvao Kvantna fizika, međutim gotovo svi moji kolege
izbjegavali su ga kao da je okužen. Kvantna fizika bila je obavijena
velom tajne - mi studenti biologije bili smo uvjereni da je
to vrlo, vrlo »čudna« znanost. Smatrali smo da bi samo studenti
fizike, mazohisti i potpune budale riskirali pet bodova na kolegij
čija je osnovna postavka - »sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.«
Tih je dana jedini razlog za upisivanje kolegija kvantne fizike
koji sam mogao smisliti bio taj da bi mi to moglo poslužiti
kao odličan šlagvort za započinjanje razgovora na studentskim
zabavama. U doba Sonnyja i Cher bilo je tres chic reći: »Hej mala,
ja se bavim kvantnom fizikom - koji si znak?« S druge strane,
vjerojatno čak ni to nije točno - nikad nisam vidio kvantne fizičare
na zabavama niti, u stvari, igdje drugdje. Imam dojam da
nisu mnogo izlazili.
Tako sam pregledao svoje potvrde o odslušanim predmetima
i položenim ispitima, odvagnuo prednosti i nedostatke te
se odlučio za liniju manjeg otpora i upisao Uvod u fiziku. Bio
sam usredotočen na to da postanem biolog. Nisam želio da moje
karijerne aspiracije ovise o nekom uvrnutom fizičaru koji pjevuši
fraze o efemernim bozonima i kvarkovima. Ja i praktički svi
drugi studenti biologije tijekom svog studija životnih znanosti kvantnoj
smo fizici ili poklanjali malo pozornosti ili smo je potpuno ignorirali.
S obzirom na taj naš stav, nije iznenađujuće da mi studenti
biologije nismo mnogo znali o fizici, onome sa svim tim jednadžbama,
i matematici. Znao sam za gravitaciju - teške stvari sklone
su završiti na dnu, a lakše stvari na vrhu. Znao sam ponešto o
svjetlosti - biljni pigmenti, kao što je klorofil, i životinjski vidni
pigmenti, kao što je rodopsin u mrežnici oka, upijaju određene
boje svjetlosti, a »slijepi« su za druge. Čak sam znao nešto malo
i o temperaturi - visoke temperature onesposobljuju biološke
molekule i uzrokuju da se »rastope«, dok niske temperature zamrznu
i očuvaju molekule. Dakako, pretjerujem da bih istaknuo
činjenicu da biolozi tradicionalno ne znaju mnogo o fizici.
Moja podloga lišena znanja o kvantnoj fizici objašnjava zašto
čak i kada sam odbacio biologiju usmjerenu na jezgru i okrenuo
se membrani i dalje nisam razumio sve implikacije tog pomaka.
Znao sam da se integralni membranski proteini vežu s okolišnim
signalima i tako pokreću stanicu. No, budući da nisam znao ništa
o kvantnom svemiru, nisam dokraja uvažio prirodu signala iz
okoliša koji započinju taj proces.
Tek sam 1982. godine, više od desetljeća po završetku fakulteta,
napokon otkrio koliko sam propustio kada nisam upisao
kolegij iz kvantne fizike na koledžu. Da sam se upoznao s
kvantnim svijetom tijekom studija, mislim da bih se mnogo ranije
prometnuo u biološkog odmetnika. Međutim, tog dana 1982.
godine sjedio sam na podu skladišta u Berkeleyju u Kaliforniji,
2.400 kilometara od doma, i jadikovao nad činjenicom da sam
ozbiljno kompromitirao svoju znanstvenu karijeru zbog neuspjelog
pokušaja da produciram rock'n'roll show. Ekipa i ja smo zaglavili
- nakon šest predstava ponestalo nam je novca. Nisam imao
gotovine, a kad god bih poželio platiti svojom kreditom karticom,
trgovčev uređaj za odobravanje kartica prikazao bi lubanju
s prekriženim kostima. Živjeli smo na kavi i na krafnama, i zbog
smrti našeg showa prolazili kroz svih pet stupnjeva tugovanja po
Elisabeth Kubler-Ross: poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i,
naposljetku, prihvaćanje. Međutim, u tom trenutku prihvaćanja,
tišinu u toj tamnoj, betonskoj grobnici od skladišta prekinuo je prodoran,
pištav elektronski zvuk telefona.
Usprkos njegovoj upornoj, iritantnoj zvonjavi, ekipa i ja ignorirali
smo pozivatelja. Poziv nije bio za nas - nitko nije znao da smo tu.
Naposljetku je voditelj skladišta podigao slušalicu i nanovo
uspostavio blaženu tišinu. U tom tihom, mirnom ozračju čuo
sam kako voditelj skladišta odgovara: »Da, tu je.« U tom trenutku
dignuo sam glavu, iz najcrnje tame svog života, i vidio kako se
telefon pruža prema meni. To je bio Medicinski fakultet s Kariba
što me je bio zaposlio dvije godine ranije. Dekan fakulteta
utrošio je dva dana prateći moj nepravilni trag od Winsconsina
do Kalifornije da bi me pitao jesam li zainteresiran da ponovno
poučavam anatomiju.
...
Sada se već nesumnjivo pitate kakve veze ima moja propala
rock'n'roll karijera s kvantnom fizikom - dobrodošli u moj neortodoksni
stil predavanja! Za linearno nastrojene, službeno smo se
vratili na kvantnu fiziku koja me oduševila, pomogavši mi spoznati
da znanstvenici ne mogu razumjeti tajne svemira koristeći
isključivo linearno razmišljanje.


Slušanje unutarnjeg glasa


Dok sam čekao na svoj let, iznenada sam shvatio da nisam
imao ništa za čitanje tijekom pet sati koliko ću provesti privezan
za sjedalo. Nekoliko trenutaka prije nego što su se vrata trebala
zatvoriti, napustio sam red i otrčao niz središnju aerodromsku
dvoranu do knjižare. Posao biranja jedne knjige između stotina
koje su bile na izboru dok sam istovremeno pred očima vizualizirao
mogućnost da se vrata mog zrakoplova zatvore i ostave
me - gotovo me paralizirala. U tom stanju zbunjenosti u oči
mi je upala jedna knjiga, Kozmički kod: Kvantna fizika kao jezik
prirode od fizičara Heinza R. Pagelsa. [Pagels, 1982.] Na brzinu
sam pregledao korice i otkrio da se radi o štivu o kvantnoj fizici
napisanom za laičko čitateljstvo. Tvrdoglavo ustrajući u fobiji od
kvantne fizike koju sam imao od koledža, odmah sam odložio tu
knjigu i počeo tražiti nešto laganije.
Kada je druga kazaljka na mojoj mentalnoj štoperici ušla na
crveno područje, uzeo sam neki samoproglašeni bestseler i otrčao
na blagajnu. Dok se blagajnik spremao blokirati bestseler, podigao
sam pogled i ugledao još jedan primjerak Pagelsove knjige
koji je stajao na polici iza blagajnika. Usred procesa naplaćivanja
i dok mi je vrijeme za ukrcaj istjecalo, napokon sam raskrstio sa
svojom averzijom prema kvantnoj fizici i zamolio blagajnika da
doda i primjerak Kozmičkog koda.
Nakon što sam se ukrcao u zrakoplov, smirio sam se od
svog adrenalinom ispunjenog puta do knjižare, rješavao križaljku
i zatim napokon krenuo čitati Pagelsovu knjigu. Našao sam se
kako, iako sam se morao stalno vraćati natrag i ponovno čitati
određene odlomke, gutam stranicu za stranicom. Čitao sam je za
trajanja čitavog leta, tri sata za vrijeme presjedanja u Miamiju i dodatnih
pet sati leta do svog otočnog raja. Pagels me je potpuno opčinio!
Prije no što sam se ukrcao na avion u Chicagu, nisam imao
pojma da je kvantna fizika na bilo koji način relevantna za biologiju,
znanost o živim organizmima. Kada je avion stigao u Raj, bio
sam u stanju intelektualnog šoka. Shvatio sam da kvantna fizika
jest važna za biologiju i da biolozi, ignorirajući njezine zakone,
čine golemu znanstvenu pogrešku. Fizika je, naposljetku, temelj
svih znanosti, a mi biolozi ipak se oslanjamo na zastarjelu, mada
uredniju, njutnovsku verziju funkcioniranja svijeta. Držimo se
Newtonovog fizičkog svijeta i ignoriramo Einsteinov nevidljivi
kvantni svijet, u kojem je materija u stvari sačinjena od energije
i u kojem ne postoji apsolutno. Na atomskoj razini ne može se
sa sigurnošću reći čak ni da materija postoji; postoji samo kao
tendencija postojanja! Sva moja uvjerenja o biologiji i fizici bila
su ozbiljno poljuljana!
Gledano unatrag, meni i drugim biolozima trebalo je biti
očito da njutnovska fizika, elegantna i umirujuća za hiper-racionalne
znanstvenike kakva već jest, ne može pružiti cijelu istinu
o ljudskom tijelu, a kamoli o svemiru. Medicinska znanost
stalno napreduje, međutim živi organizmi se tvrdoglavo odbijaju
kvantificirati. Otkriće za otkrićem o mehanici kemijskih signala,
uključujući hormone, citokine (hormone koji upravljaju imunološkim
sustavom), faktore rasta i potiskivače tumora, ne može
objasniti paranormalne pojave. Spontana ozdravljenja, telepatija
i drugi psihički fenomeni, zapanjujuće sposobnosti poput ekstremne
snage i izdržljivosti, sposobnost da se hoda po užarenom
ugljenu a da se ne opeče, sposobnost akupunkture da ublaži bol
pomičući »CHI« po tijelu i mnogi drugi paranormalni fenomeni
prkose njutnovskoj biologiji.
Naravno, dok sam bio na Medicinskim fakultetima nisam
razmišljao ni o jednoj od tih stvari. Moji kolege i ja učili smo
svoje studente da odbacuju tvrdnje o ozdravljenjima pripisanim
akupunkturi, kiropraktici, masažnoj terapiji, molitvi i tako dalje.
U stvari, išli smo i dalje. Prokazivali smo te prakse kao šarlatanske
jer smo bili vezani za vjerovanje u staromodnu, njutnovsku
fiziku. Svi oblici liječenja koje sam maloprije spomenuo zasnovani
su na vjerovanju da energetska polja imaju utjecaj na našu
fiziologiju i naše zdravlje, te da njima upravljaju.

Vilajanur Ramačandran o umu

http://www.ted.com/talks/lang/scc/vilayanur_ramachandran_on_your_mind.html

VS Ramachandran: Živčane stanice koje su oblikovale civilizaciju

http://www.ted.com/talks/lang/scr/vs_ramachandran_the_neurons_that_shaped_civilization.html

ĆUTANJE

Niko nije sasvim obrazovan prije nego što nauči da ćuti. Horacije

Ma koliko čovjek dobro govori, kad previše govori on uvijek na kraju neku glupost kaže. Dikens

Smijemo se i smijaćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemerja. Foskoto

Zlatno je pravilo da nema zlatnog pravila. Bernard Šo

Ko ne zna da se pretvara, ne zna ni da vlada. Luj XIV

Pred svima nama je samo jedan put: nije ga teško naći, ali je veoma teško održati se na njemu. Ostrovski

Prema velikim ljudima treba se odnositi kao prema vatri: ni suviše blizu, da se ne bismo oparili, ni suviše daleko da se ne bismo smrzli. Molnar

Dan hvali poslije zalaska sunca, mač poslije bitke, ženu poslije smrti, kolač poslije probanja, a psa uvijek. London

Javno isticanje svoje skromnosti najnepodnošljivija je od svih sujeta. Ostrovski

Fanatizam možemo iskorijeniti samo ako ga uspavamo. Klauzevic

Čovjek se loše smije drugima, ako ne umije da se smije samom sebi. Njumen

Ko ćuti, neka ga ne more brige: čovjek ostaje skriven pod jezikom. Gete

http://www.mudremisli.com/2009/10/cutanje/