Bil Davenhal: Vaše zdravlje zavisi od toga gde živite

http://www.ted.com/talks/lang/scc/bill_davenhall_your_health_depends_on_where_you_live.html

Celine Dion "This time" - Stop violence against women!

NAVIKE

Motivacija je ono što vas pokreće, a navika je ono što vas drži u pokretu. Džim Ron

Život je 10% onoga što nam se zaista dešava i 90% onog kako reagujemo na to. Čarls Svindel

Mi smo ono što radimo s ponavljanjem. To znači da nas navika ponavljanja čini izvandrednima. Aristotel

Ponavljaj nešto dovoljno često i to će početi da postaje TI.
Tom Hopkins

Po rođenju svi su ljudi isti, jedino što ih razlikuje jedne od drugih su njihove navike. Konfučije

Drugu polovinu čovjekovog života ne čini ništa drugo do navike koje je skupljao tokom prve polovine svog života.Dostojevski

Prvo mi stvaramo svoje navike, potom naše navike stvaraju nas. Džon Drajden

Toliko nam je prešlo u naviku da nosimo maske pred drugima da se na kraju pojavimo maskirani pred nama samima. La Rošfuko

Kako trošimo naše dane je isto i kako trošimo naše živote. Eni Dilard

Navika je ili najbolji sluga ili najgori gospodar. Natanijel Emons

Kad god si bijesan, budi siguran da to nije trenutno zlo, već si samo pojačao naviku. Epiktet

Iz naših uvjerenja rađaju se naši postupci;
iz naših postupaka rađaju se naše navike;
iz naših navika rađa se naš karakter i
iz našeg karaktera mi gradimo našu sudbinu.
Henri Henkok

MUDRE MISLI - STRAH

Strah je svojstvo onoga koji misli samo na sebe.  

Karlo Bini

Gdje ima straha, tu nema vjere.

Gandi

Nasilje je zaista u rodu sa strahom.

Arturo Graf

Najveća snaga glupih je da nemaju straha da kažu glupost.  

Žan Kokto

Čovjek u današnje vrijeme ne vodi dovoljno razgovora sa samim sobom. On ima strah da samom sebi kaže svoje mišljenje.

Žan Žirado

Blokiraš svoj san kad dozvoliš strahu da prevlada tvoju vjeru.

Meri Morisi

Boj se ovna, boj se govna, kad ću onda živjeti.

Meša Selimović

Strah je produžena sjenka neznanja.

Arnold Glasov

Strah stvara strance od ljudi koji su ti mogli biti prijatelji.

Širli Meklejn

Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.

Lao Ce

Savladati strah je početak mudrosti.

Bertrand Rasel

Svaki put kada biramo sigurnost, mi pojačavamo strah.

Čeri Huber

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Ivo Andrić

Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube.

Antoan de Rivarol

MUDROSTI

Zrno pijeska u oku može sakriti cijelu planinu! Japanska poslovica

Ne idite utabanim putem. Umjesto toga krenite tamo gdje puta nema i ostavite trag.

Ime nije ništa! Što nazivamo ružom to bi slatko mirisalo i sa drugim imenom. Šekspir

Mudar čovjek traži sve u sebi, budala sve u drugom. Konfučije

Živi s ljudima kao da te bog gleda, a govori s bogom kao da te ljudi slušaju. Seneka

Ko nizašto na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge. Madagaskarska poslovica

Ne govori o svom uspjehu pred osobom koja nije uspjela. Kineska poslovica

Radosno srce uljepšava lice. Francuska poslovica

Grubost je pokušaj slabog čovjeka da bude jak. Metju Kejsi

Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima. Latinska poslovica

http://www.mudremisli.com/2010/10/mudrosti-4/

BOLESNO DRUŠTVO

Bilo jednom jedno selo u kojem su svi stanovnici šepali na desnu nogu.

Jednog dana u selo dođe stranac i nastani se tu.

No taj stranac je imao obje noge zdrave.

Nakon izvjesnog vremena, seljani počeše da ga gledaju ispod oka.

Ubrzo potom, počeše ga i izbjegavati.

A na kraju se skupiše da rasprave o problemu.

Poslije kratkog dogovora doniješe odluku.

Sljedećeg dana uhvatiše stranca i šipkama, motkama i štapovima smrskaše mu desno koljeno.

***

Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. – Džidu Krišnamurti


http://www.mudremisli.com/2010/10/bolesno-drustvo/

Din Orniš kaže da vaši geni nisu vaša sudbina

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dean_ornish_says_your_genes_are_not_your_fate.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 11.

Photo: Bhaskar Banerji

Epigenetika: Nova znanost samo-emancipacije


Teoretičari »gena kao sudbine« očigledno su zanemarili stogodišnju
znanost o enukleiranim stanicama, međutim ne mogu
zanemariti nova istraživanja koja pobijaju njihovo vjerovanje
u genetski determinizam. Dok je projekt Ljudski genom punio
novinske naslove, skupina znanstvenika inaugurirala je novo,
revolucionarno područje u biologiji zvano epigenetika. Epigenetika,
što doslovno znači »upravljanje iznad genetike«, iz temelja
mijenja naše razumijevanje načina na koji je upravljan život.
[Prav, 2004; Silverman, 2004.] U prošlom desetljeću epigenetska
su istraživanja utvrdila da DNK što se nasljeđuju preko gena nisu
zacementirani pri rođenju. Geni nisu naša sudbina! Utjecaji iz
okoliša, uključujući prehranu, stres i emocije, mogu mijenjati te
gene bez mijenjanja njihovog osnovnog nacrta. A te modifikacije,
epigenetičari su otkrili, mogu se prenositi na buduće generacije
jednako pouzdano kao što se preko dvostruke spirale prenose
nacrti DNK. [Reik i Walter; Surani 2001.]
Nema dvojbe da su epigenetička otkrića zaostajala za genetičkim
otkrićima. Od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća biolozi
su, kako bi proučavali genetske mehanizme, iz jezgre stanice
izolirali DNK. Pri tome su ekstrahirali jezgru iz stanice, otvarali
membranu koja je ovija i odstranjivali njezin kromosomski sadržaj,
čiju jednu polovinu sačinjava DNK, a drugu regulatorni
proteini. U svom žaru da prouče DNK, većina je znanstvenika
odbacila proteine, a sada znamo da je to ekvivalentno bacanju
novca po cesti. Epigenetičari sada skupljaju odbačeno te proučavaju
proteine u kromosoma; za te proteine se ispostavlja da imaju
jednako važnu ulogu u nasljeđivanju kao i DNK.
U kromosomu DNK formira »srce«, a proteini prekrivaju
DNK poput rukava. Kada su geni prekriveni, njihove informacije
se ne mogu »čitati«. Zamislite svoju golu ruku kao komad
DNK što predstavlja gen koji kodira vaše plave oči. U jezgri je taj
segment DNK prekriven vezanim regulatornim proteinima, koji
prekrivaju vaš gen za plave oči poput rukava košulje te onemogućavaju
njegovo čitanje.
Kako se taj rukav svlači? Treba vam signal iz okoliša koji
će proteinski »rukav« potaknuti da promijeni oblik, to jest da se odvoji
od dvostruke spirale DNK i omogući čitanje gena. Jednom
kada je DNK otkriven, stanica radi kopiju izloženog gena. To
rezultira time da je aktivnost gena »upravljana« prisutnošću ili
odsutnošću »omotnih proteina« kojima, sa svoje strane, upravljaju
signali iz okoliša.
Priča o epigenetskoj kontroli priča je o tome kako signali
iz okoliša upravljaju aktivnošću gena. Sada je jasno da je ranije
opisan dijagram primata DNK zastario. Revidirana shema toka
informacija sada bi se trebala zvati »Primat okoliša«. Novi, sofisticiraniji
tok informacija u biologiji počinje sa signalom iz okoliša,
zatim ide do regulatornog proteina i tek tada do DNK, RNK i
krajnjeg rezultata - proteina.
Znanost o epigenetici također je objasnila da postoje dva
mehanizma pomoću kojih organizmi prenose nasljedne informacije.
Ta dva mehanizma znanstvenicima pružaju način da
proučavaju kako doprinos prirode (gena) tako i doprinos odgoja
(epigenetskih mehanizama) u ljudskom ponašanju. Usredotočite
li se isključivo na nacrte, kao što su znanstvenici činili desetljećima,
nemoguće je dokučiti utjecaj okoliša. [Dennis, 2003; Chakravarti
i Little, 2003.]
Izložimo jednu analogiju koja će, nadajmo se, odnos između
epigenetskih i genetskih mehanizama učiniti jasnijim. Jeste li
dovoljno stari da se prisjetite dana kada je televizijski program
završavao poslije ponoći? Nakon što bi uobičajeni program bio
odjavljen, na ekranu bi se pojavio »testni uzorak«. Većina testnih
uzoraka izgledali su poput mete za pikado s okruglim središtem...
Predočite si uzorak testnog ekrana kao uzorak kodiran
određenim genom, recimo genom za smeđe oči. Brojčanici i prekidači
na televizoru »podešavaju« testni ekran, omogućavajući
vam da ga uključite i isključite te modulirate niz karakteristika,
uključujući boju, nijanse, kontrast, svjetlinu te vertikalu i hori-
zontalu. Usklađivanjem brojčanika možete promijeniti izgled
uzorka na ekranu pri čemu u stvari ne mijenjate izvorni, emitirani
uzorak. Upravo to je uloga regulatornih proteina. Istraživanja
sinteze proteina pokazuju da epigenetički »brojčanici« mogu iz
istog genskog nacrta stvoriti dvije tisuće ili više varijacija proteina.
(Beay, 2003; Schmuker, et al., 2000.)



Roditeljska životna iskustva oblikuju
genetski karakter djece


Sada znamo da se podešavanje pod utjecajem okoliša, opisano
u prethodnom odlomku, može prenositi s generacije na
generaciju. Prekretnička studija Sveučilišta Duke objavljena u
časopisu Molecular and Cellular Biology (Molekularna i stanična
biologija) od 1. kolovoza 2003. godine pokazala je da obogaćeni
okoliš može nadvladati genetske mutacije kod miša. [Waterland
i Jirtle, 2003.] U toj studiji znanstvenici su promatrali djelovanje
dijetalnih dodataka na skotnog miša s abnormalnim genom
»aguti«. Aguti miševi imaju žutu dlaku i ekstremno su gojazni, što
ih čini sklonim kardiovaskularnim bolestima, dijabetesu i raku.
U eksperimentu jedna skupina žutih, gojaznih aguti majki
prima dodatke prehrani bogate metilnom skupinom kakvi su
dostupni u trgovinama zdravom hranom: folnu kiselinu, vitamin
B12, betain i kolin. Dodaci obogaćeni metilom izabrani su zato
što je niz studija pokazao da je metilna kemijska skupina uključena
u epigenetske modifikacije. Kada se metilna skupina spoji na
DNK gena ona mijenja vezivne karakteristike regulatornih kromosomskih
proteina. Ukoliko se proteini vežu za gen prečvrsto,
proteinski rukav ne može se ukloniti i gen se ne može očitati.
Metilacija DNK može prigušiti ili modificirati gensku aktivnost.
Ovoga puta naslovi »Prehrana jača od gena« bili su točni
Majke koje su dobile dodatke s metilnom skupinom okotile su
standardne, smeđe miševe normalne težine premda je njihovo
potomstvo imalo iste aguti gene kao i njihove majke. Aguti majke
koje nisu dobile dodatke okotile su žute mišiće koji su jeli mnogo
više od smeđih mišića. Žuti mišići ubrzo su težili gotovo dva puta
više od svojih mršavih, »pseudo-aguti« pandana.
Fotografija koju su napravili istraživači sa Sveučilišta je zapanjujuća.
Iako su dva miša genetički identična, njihov izgled
radikalno je različit: jedan je normalne težine i smeđ, a drugi je
debeo i žut. Ono što na slici ne možete vidjeti je da žuti miš ima
dijabetes, dok je njegov genetski pandan zdrav.
Druga istraživanja otkrila su da su epigenetski mehanizmi
činitelj u cijelom nizu bolesti, uključujući rak, bolesti srca i krvožilnog
sustava te dijabetes. U stvari, svega pet posto pacijenata
koji boluju od raka ili bolesti srca i krvožilnog sustava svoju bolest
mogu pripisati naslijeđu. [Willet 2002.] Premda mediji dižu veliku
galamu oko otkrića gena BRCA1 i BRCA2 koji uzrokuju rak
dojke, propustili su naglasiti da do devedeset i pet posto slučajeva
raka dojke ne dolazi uslijed naslijeđenih gena. Maligna tkiva kod
velikog broja pacijenata oboljelih od raka potječu od promjena
induciranih iz okoliša, a ne manjkavih gena.[Kling, 2003; Jones,
2001; Seppa, 2000; Baylin, 1997.]
...
U svom vlastitom laboratorijskom radu opetovano sam
uočavao učinak što ga je promijenjeni okoliš imao na stanice.
Međutim, tek mi je na kraju istraživačke karijere, na Stanfordu,
poruka postala dokraja jasna. Opazio sam da su endotelijalne
stanice, stanice u unutrašnjoj stjenci krvnih žila koje sam proučavao,
mijenjale svoju strukturu i funkcioniranje ovisno o okolišu.
Kada sam, na primjer, u kulturu stanica dodao kemikalije
koje uzrokuju upalu, stanice bi brzo postale ekvivalent makrofagima,
smetlarima imunološkog sustava. Ono što mi je također
bilo uzbudljivo je da su se stanice preobražavale i kada bih gama
zrakama uništio njihovu DNK. Te endotelijalne stanice bile su
»funkcionalno enukleirane« no ipak su u potpunosti mijenjale
svoje ponašanje u odgovoru na upalna sredstva, jednako kao što
su to činile kada je jezgra bila nedirnuta. Te stanice jasno su mi
ukazivale na određenu »inteligentnu« kontrolu u odsutnosti svojih
gena. [Lipton 1991.]
Dvadeset godina nakon što mi je mentor Irv Konigsberg
dao savjet da kada su stanice bolesne najprije pregledam okoliš,
naposljetku sam shvatio. DNK ne upravlja biologijom, a sama
jezgra nije mozak stanice. Jednako kao vas i mene, stanice formira
mjesto na kojem žive. Drugim riječima, stvar je u okolišu,
glupane.

Ti si moja, ipak - Matija Bećković

Ti si česta slika moje žalosne ljubavi
Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ograđena žicom
Ti si moja naročito u ovo doba
pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio
na nešto drugo
Ti si moj Pablo i Pikaso i njegova ljubav
prema nepojamnom
Ti si moja igra koja počinje kamenčićima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom
pa čak i bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemić koji je nekada živeo
na Kavkazu, neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noći
Ti si moja žena-ponoćni voz sa jednim putnikom
Železara u kamenom dobu - ti maja ruskaja zemlja
Jedina žena koju menjam svakog dana
i pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postideo i
ipak počinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junačka ljubav koju sam već rekao
Ti si moja obećanja koja nikada nisu ništa značila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao što je poznato
Ti si moja, ipak
Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio
i sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bedni podaci kojima raspolažem
To su sva dela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao lepše reći
ali nema razloga
ionako samo nagađam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolesću izlečena
Ti si moje dete
ti ništa ne razumeš
I ja doslovno moram reći da te volim.

NAŠI PADOVI

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače
u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti.
I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji;
struji događaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju
svjesno kuda žele da krenu ili koji im smjer odgovara.
Oni jednostavno idu, kuda ih voda nosi…Postaju dio gomile
ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih sopstvenih
vrijednosti.

Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom
nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi huk
razbješnjele vode. Tada shvataju da se nalaze dva metra
udaljeni od Nijagarinih Vodopada, u čamcu bez vesla.
U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”

A tada je već – kasno. Nalaze se pred padom.
Ponekad je taj pad emocionalan; ponekad je tjelesni;
a ponekad je riječ o finansijskom padu.
Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu
moglo biti izbjegnuto boljom odlukom – uzvodno!

Entoni Toni Robins

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 10.

Photo: Bhaskar Banerji

Uvod u staničnu biologiju


Gledano unatrag, znanstvenici su trebali znati da geni ne
mogu upravljati našim životima. Prema definiciji, mozak je organ
za upravljanje i koordinaciju fiziologije i ponašanja nekog organizma.
Međutim, je li jezgra doista mozak stanice? Ako je naša
pretpostavka da je jezgra stanice sa svojim materijalom što sadrži
DNK »mozak« stanice, tada bi odstranjivanje jezgre stanice, procedura
zvana enukleacija, trebala rezultirati trenutačnom smrću stanice.
I sada, za veliki eksperiment... (Maestro, bubnjeve molim).
Znanstvenik vuče našu nevoljku stanicu u mikroskopsku
operacijsku salu i svlači je. Pomoću mikromanipulatora, znanstvenik
pomiče mikropipetu nalik igli na položaj iznad stanice.
Vještim pokretom manipulatora, naš će istraživač zarinuti pipetu
duboko u citoplazmatsku unutrašnjost stanice. Laganim usisavanjem
jezgra se uvlači u pipetu, a pipeta se izvlači iz stanice. Ispod
pipete u kojoj se sada nalazi jezgra leži naša žrtvena stanica - njezin
»mozak« je istrgnut.
Ali čekajte! I dalje se kreće! Bože moj ...stanica je još živa!
Rana je zatvorena i poput pacijenta koji se oporavlja nakon
operacije, stanica polako počinje teturati naokolo. Uskoro je stanica
ponovno na nogama (u redu, na pseudopodijima) te bježi iz
mikroskopskog polja u nadi da nikada više neće vidjeti kirurga.
Nakon enukleacije velik broj stanica može preživjeti dva do
tri mjeseca bez gena. Žive enukleirane stanice ne leže naokolo
poput nakupina citoplazme odumrla mozga, spojenih na sustave
za održavanje života. Te stanice aktivno apsorbiraju i metaboliziraju
hranu, održavaju koordinirano funkcioniranje svojih fizioloških
sustava (disanje, probava, izlučivanje, motorika, itd.), zadržavaju
sposobnost komuniciranja s drugim stanicama i mogu
proizvoditi primjerene odgovore na rast i okolišne podražaje koji
zahtijevaju zaštitu.
Ne treba nas iznenaditi da enukleacija nije bez nuspojava.
Bez svojih gena stanice se ne mogu dijeliti, a ne mogu ni reproducirati
bilo koji proteinski dio bez kojeg ostanu uslijed uobičajenog
starenja i trošenja (trošenja i starenja) citoplazme. Nemogućnost
zamjene defektnih citoplazmatskih proteina doprinosi
mehaničkim disfunkcijama koje u konačnici rezultiraju smrću
stanice.
Naš je eksperiment osmišljen da preispita ideju da je jezgra
»mozak« stanice. Da je stanica umrla neposredno nakon enukleacije,
opažanja bi u najmanju ruku poduprla to vjerovanje. Pa ipak,
rezultati su nedvosmisleni: enukleirane stanice i dalje pokazuju
složena, koordinirana i životno-podržavajuća ponašanja, što daje
naslutiti da je »mozak« stanice i dalje nedirnut i funkcionalan.
Činjenica da enukleirane stanice zadržavaju svoje biološke
funkcije u odsutnosti gena nije ni u kom slučaju novo otkriće.
Više od sto godina klasični su embriolozi rutinski uklanjali jezgru
iz jajnih stanica u diobi i dokazivali da se enukleirana jajna
stanica može razviti samo do blastule, embrijskog stupnja koji se
sastoji od četrdeset ili više stanica. Danas se enukleirane stanice
upotrebljavaju kao živi »hranidbeni« slojevi u staničnim kulturama
namijenjenim proizvodnji virusnih cjepiva.
Ako jezgra i njezini geni nisu mozak stanice, koji je onda
točno doprinos DNK staničnom životu? Enukleirane stanice
umru, međutim ne zato što su ostale bez mozga, nego zato što su
izgubile svoje reproduktivne sposobnosti. Bez sposobnosti reproduciranja
svojih dijelova enukleirane stanice ne mogu zamijeniti
oštećene proteinske građevne blokove niti se replicirati. Dakle,
jezgra nije mozak stanice - jezgra je stanična gonada (spolna
žlijezda; op. prev.)! Zamijeniti gonadu s mozgom razumljiva je
pogreška budući da je znanost po svojoj prirodi uvijek bila, i još
uvijek jest, patrijarhalna. Muškarce se često optuživalo da razmišljaju
svojim gonadama, tako da nije potpuno iznenađujuće da je
znanost nehotice pobrkala jezgru s mozgom stanice!

Helen Fišer nam govori o tome zašto volimo i varamo

http://www.ted.com/talks/lang/scc/helen_fisher_tells_us_why_we_love_cheat.html

MUDRE MISLI O ISTINI

I nema veličine onde gdje nema jednostavnosti, dobra i istine.
Tolstoj

Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge strane stoji ugnjeteni primitivac lišen obrazovanja i kulture. Ovo objašnjava mnoge naše padove u zastrašujuće varvarstvo. U gomili, bez sumnje, i najveća masa posjeduje vazda pravu istinu ali isto tako – najveće katastrofe.
Jung

Kad sudimo o ljudima, njihovim postupcima i karakterima, treba imati na umu da ljudi, iz raznih uzroka koji ne zavise od njih, ne mogu svuda, uvijek i o svemu govoriti istinu. Jedni je ne vide, drugi je vide naopako, što je isto ili još gore, a treći prosto nemaju snage za taj podvig, jer to za tu vrstu ljudi i jeste podvig za koji je potreban izvestan minimum snage koji njima nije dat. Tražiti od tih ljudi ne samo da ne greše svjesno i otvoreno protiv istine nego i da je ne zaobilaze i ne prećutkuju, znači tražiti od prosječno razvijenih ljudi da budu – atleti.
Andrić

Sreća je možda previše jednostavna da bi se moglo pisati o njoj… srećno proživljen život je, dakle, bezglasno proživljen život. Ispostavilo se da je pisati o životu isto što i razmišljati o životu, razmišljati o životu isto što i osporiti život, a svoj vitalni element osporava samo onaj koga taj element guši, ili se u njemu ponaša neprirodno… istina je to što te razjeda. Imre Kertes

Osvješćenje ne mora biti i put ka istini. Ćosić

Glavno je ne lažite samog sebe. Onaj ko laže samog sebe i svoju laž sluša, dolazi dotle da već nikakvu istinu ni u sebi ni oko sebe ne primećuje, i prema tome, ne poštuje ni sebe ni druge. Ćosić

KINESKA MUDROST

********************************

Novcem možeš kupiti kuću, ali ne i dom.
Možeš kupiti postelju, ali ne i san.
Možeš kupiti sat, ali ne i vrijeme.
Možeš kupiti knjigu, ali ne i znanje.
Možeš kupiti položaj, ali ne i poštovanje.
Možeš kupiti ljekara, ali ne i zdravlje.
Možeš kupiti život, ali ne i dušu.
Možeš kupiti seks, ali ne i ljubav.
********************************

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 9.

A splendid light in a dark. Photo: Bhaskar Banerji

Primat DNK


Primijetit ćete da u prethodnom dijelu uopće nisam govorio o DNK. To je zato što je za kretanje proteina, koje daje energiju različitim tjelesnim funkcijama, odgovorno mijenjanje njihovih naboja, a ne DNK. Kako smo došli do široko rasprostranjene i često navođene ideje da biologijom »upravljaju« geni? U Postanku vrsta Darwin je sugerirao da se »nasljedni« faktori prenose s generacije
na generaciju i određuju značajke potomstva. Darwinov utjecaj
bio je tako velik da su se znanstvenici kratkovidno usredotočili
na identificiranje tog genetskog materijala koji, smatrali su,
upravlja životom.
Godine 1910. opsežne mikroskopske analize pokazale su da
je genetska informacija što se prenosi s generacije na generaciju
sadržana u kromosomima... Kada su znanstvenici izolirali jezgru, secirali su
kromosome i otkrili da su nasljedni elementi u biti sačinjeni od
samo dvije vrste molekula, proteina i DNK. Proteinska mašinerija
života bila je nekako utkana u strukturu i funkcioniranje tih
kromosomskih molekula.
Razumijevanje funkcija kromosoma dodatno je usavršeno
1944. godine kada su znanstvenici utvrdili da su nasljedne informacije
u stvari sadržane u DNK. (Avery, et al., 1944.; Lederberg,
1944.) Eksperimenti izdvajanja DNK bili su elegantni. Znanstvenici
su izolirali čistu DNK iz jedne vrste bakterije - nazovimo je
vrsta A - i zatim dodali čistu DNK u kulture koje su sadržavale
isključivo bakterije vrste B. Ubrzo su bakterije vrste B počele pokazivati
nasljedne osobine ranije viđene samo kod vrste A. Jednom
kada je bilo poznato da za prenošenje osobina nije potrebno
ništa drugo osim DNK, molekula DNK postala je znanstvena
mega zvijezda.
Sada je Watsonu i Cricku bilo prepušteno da odgonetnu
strukturu i funkcioniranje molekule-mega-zvijezde. DNK molekule
su duge i sliče nitima. Sačinjene su od četiri dušična spoja
zvanih baze (adenin, timin, citozin i gvanin, odnosno A, T, C i G).
Watson-Crickovo otkriće strukture DNK dovelo je do činjenice
da slijed baza A, T, C i G u DNK određuje slijed aminokiselina
duž kralješnice proteina [Watson and Crick 1953.]. Te duge niti
DNK molekula mogu se podijeliti na pojedinačne gene, segmente
koji osiguravaju nacrt za određene proteine. Kod za rekreiranje
proteinske mašinerije stanice bio je probijen.
Watson i Crick su također objasnili zašto je DNK savršena
nasljedna molekula. Svaka nit DNK je u normalnom slučaju
isprepletena s drugom niti DNK, a zajedno sačinjavaju labavo
povezanu konfiguraciju poznatu kao »dvostruka spirala«. Kada
se dvije niti DNK odviju, svaka nit posjeduje sve informacije
potrebne za stvaranje točne, komplementarne kopije same sebe.
Tako pomoću procesa odvajanja niti dvostruke spirale molekule
DNK postaju samo-replikacijske. Ovo opažanje dovelo je do
pretpostavke da DNK »upravlja« vlastitom replikacijom... da je
ta molekula sam svoj »šef«.
»Pretpostavka« da DNK upravlja vlastitom replikacijom i
pored toga služi kao nacrt za tjelesne proteine navela je Francisa
Cricka na stvaranje središnje dogme, vjerovanja u vladavinu
DNK. Ta dogma je toliko fundamentalna za suvremenu biologiju
da je, u stvari, kao u kamen uklesani znanstveni ekvivalent Deset
zapovijedi. Ta dogma, koju se naziva i »primat DNK«, je temeljna
odrednica u svakom znanstvenom tekstu.
Prema toj dogmi, u shemi odvijanja života DNK se kočoperi
na vrhu, a slijedi je RNK. RNK je kratkotrajna fotokopija
DNK. Kao takva, ona je fizički predložak koji kodira slijed aminokiselina
što sačinjava kralježnicu proteina. Dijagram primata
DNK pruža logiku za Doba genetskog determinizma. Budući da
je priroda živog organizma okarakterizirana prirodom njegovih
proteina, a njegovi su proteini kodirani u DNK, tada, prema toj
logici, DNK predstavlja »prvi uzrok« ili primarnu determinantu
značajki organizma.


Projekt ljudskog genoma


Nakon što je DNK postigla status mega-zvijezde, ostatak
izazova predstavljalo je stvaranje kataloga svih genetskih zvijezda
na ljudskom nebu. Potkraj 1980-ih godina počeo je projekt
'Ljudski genom', globalni znanstveni pothvat s ciljem stvaranja
kataloga svih gena koji su prisutni u ljudima. Projekt Ljudski genom
od samog je početka bio izuzetno ambiciozan. Konvencionalno
mišljenje bilo je da tijelu treba po jedan gen za nacrt svakog
od preko sto tisuća različitih proteina koji sačinjavaju naše tijelo.
Pribrojite tome najmanje dvadeset tisuća regulatornih gena, koji
orkestriraju aktivnošću protein-kodirajućih gena, i znanstvenici
su zaključili da bi u dvadeset i tri para ljudskih kromosoma trebalo
biti smješteno najmanje sto dvadeset tisuća gena.
No, to nije cijela priča. Došlo je do kozmičke šale, jedne od
onih šala koje s vremena na vrijeme uznemire znanstvenike,
uvjerene da su otkrili tajne svemira. Razmislite o učinku otkrića
Nikole Kopernika iz 1543. godine da Zemlja nije središte svemira,
kao što su misli znanstvenici-teolozi tog vremena. Činjenica da
Zemlja u stvari kruži oko Sunca, te da ni samo Sunce nije središte
svemira potkopala je učenja Crkve. Kopernikovo otkriće uništilo
je staru paradigmu i, osporivši pretpostavljenu »nepogrješivost«
Crkve, lansiralo suvremenu, znanstvenu revoluciju. Tako je znanost
s vremenom Crkvi preotela ulogu izvora mudrosti i razumijevanja
tajni svemira u Zapadnoj civilizaciji.
Genetičari su doživjeli sličan šok kada su, suprotno svojim
očekivanjima o preko sto dvadeset tisuća gena, otkrili da se cjelokupan
ljudski genom sastoji od približno dvadeset i pet tisuća
gena. [Pennisi 2003a i 2003b; Pearson 2003.; Goodman 2003.]
Više od osamdeset posto pretpostavljene i potrebne DNK ne
postoji! Geni koji nedostaju pokazuju se problematičnijima od
osamnaest nestalih minuta na Nixonovim vrpcama. Koncept »jedan
gen za jedan protein« bio je fundamentalna postavka genetičkog
determinizma. Sada kad je projekt Ljudski genom oborio
koncept jedan gen za jedan protein, aktualne teorije o funkcioniranju
života moraju se odbaciti. Više nije moguće smatrati da
genetički inženjeri relativno lako mogu popraviti sve naše biološke
teškoće. Gena jednostavno nema dovoljno da bi objasnili
složenost ljudskog života ili ljudske bolesti.
Vičući da se genetsko nebo ruši možda zvučim kao Pilence
malo (lik iz animiranog filma »Pilence Malo«; op. prev.). Međutim,
ne morate mi vjerovati na riječ. Pilence veliko vam govori
istu stvar. U komentaru iznenađujućih rezultata projekta Ljudski
genom, David Baltimore, jedan od najistaknutijih svjetskih gene-
tičara i dobitnik Nobelove nagrade, govorio je o pitanju ljudske
složenosti: [Baltimore 2001.]
»Osim ukoliko ljudski genom ne sadrži mnogo gena koji su
nevidljivi za naša računala, jasno je da naša nedvojbena složenost
u odnosu na crve i biljke nije rezultat toga što imamo veći broj
gena od njih.«
»Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost - naš
golemi repertoar ponašanja, sposobnost da svjesno djelujemo,
izvanrednu fizičku koordinaciju, precizno usklađene prilagodbe
u odazivu na promjene okoliša, učenje, pamćenje, trebam li na
staviti? - ostaje izazov za budućnost.«
Kao što navodi Baltimore, rezultati projekta Ljudski genom
primorava nas da razmotrimo druge zamisli o tome kako je
upravljan život. »Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost
...ostaje izazov za budućnost.« Nebo se doista ruši.
Povrh toga, rezultati projekta Ljudski genom navode nas da
nanovo razmotrimo svoj genetski odnos prema drugim organizmima
u biosferi. Više ne možemo koristiti gene kao objašnjenje
zašto su ljudi na vrhu evolucijske ljestvice. Jer, ispostavlja se da
nema velike razlike u ukupnom broju gena otkrivenih kod ljudi i
broju gena u primitivnim organizmima. Promotrimo tri najproučavanija
životinjska modela u genetičkim istraživanjima: mikroskopski
nematodni crv oblić poznat kao Caenorhabditis elegans,
vinska mušica i laboratorijski miš.
Primitivni crv Caenorhabditis služi kao savršeni model za
proučavanje uloge gena u razvoju i ponašanju. Taj organizam brzog
rasta i razmnožavanja ima precizno strukturirano tijelo sačinjeno
od točno devetsto šezdeset i devet stanica i jednostavan
mozak od oko tristo dvije stanice. Bez obzira na to, posjeduje
jedinstven repertoar ponašanja i, što je najvažnije, pogodan je za
genetičko eksperimentiranje. Genom Caenorhabditisa sastoji se
od približno dvadeset i četiri tisuće gena. [Blaxter 2003.] Ljudsko
tijelo, sačinjeno od preko pedeset trilijuna stanica, sadrži samo
tisuću petsto gena više od prostog, beskičmenog, tisućustaničnog
mikroskopskog crva.
Vinska mušica, još jedan omiljeni predmet istraživanja, ima
petnaest tisuća gena. [Blaxter 2003.; Celniker, et al, 2002.] Dakle,
mnogo složenija vinska mušica ima devet tisuća gena manje od
primitivnog crva Caenorhabditisa. A kada se radi o miševima i
ljudima, možda bismo ih trebali više cijeniti, ili pak manje cijeniti
same sebe; naime, rezultati paralelnih genomskih projekata
otkrivaju da ljudi i glodavci imaju približno jednak broj gena!

PROROK: O SAMOSPOZNAJI

Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći. Ali, vaše uši žeđaju za glasom o
znanju vašega srca.
Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.
Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je što je tako.
Skriveno vrelo vaše duše svakako mora izbiti i poteći, mrmoreći, k moru;
A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;
I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.
Ne recite: »Našao sam istinu«, nego radije:
»Našao sam jednu istinu.«
Ne recite: »Našao sam put duše.«
Recite radije: »Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.«
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Halil Džubran

MUDRE MISLI LAV TOLSTOJ

Sposobnost da se sjećamo prošlosti i da zamišljamo budućnost dana nam je samo stoga da, kad razmišljamo o jednom ili o drugom, tačnije riješavamo zadatke sadašnjosti, a nikako da žalimo za prošlošću ili da spremamo budućnost.

Vrijeme je iza nas, vrijeme je pred nama. Čim samo počneš da duže misliš o onome što je bilo ili o onome što će biti, odmah gubiš ono što je glavno: istinski život u sadašnjosti.

Ništa nije važno osim onoga što radimo u sadašnjem trenutku.

Pobijediti loše navike može čovjek samo danas, a ne sutra.

Kad bi se samo češće sjećali da se propušteno vrijeme ne može vratiti, da se učinjeno zlo ne može nikad da popravi, mi bi smo više činili dobra a manje zla.

Ljudi svoj život kvare ne toliko time što ne čine ono što treba da čine, koliko time što čine ono što ne treba da čine.

U prepirkama zaboravlja se istina. Prepirku prekida onaj ko je pametniji.

Trudi se da ti u prepirci riječi budu meke a dokazi jaki! Gledaj da uvjeriš protivnika a ne da mu dosadiš.

Što manje ljudi znaju o lošim djelima drugih ljudi, tim strožiji su prema samim sebi.

Ne slušaj nikad one koji govore loše o drugima, a dobro o vama!

Velika je snaga u onoga čovjeka koji umije da prećuti i onda kad ima pravo.

Daj više odmora jeziku nego rukama.

U opštenju sa ljudima ne zaboravljaj ono što si doznao u samoći. A u samoći razmišljaj o onome što si doznao opštenjem sa ljudima.

Den Gilbert pita: Zašto smo srećni?

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dan_gilbert_asks_why_are_we_happy.html

Nic Marks: Indeks sretnog planeta

http://www.ted.com/talks/lang/scr/nic_marks_the_happy_planet_index.html

SVJETLOST JE VJEČNA

Ne tako davno na jednoj Paraolimpijadi, devet atletičara, svi sa mentalnim i psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj crti na trci od 100 metara. Startni pištolj dao je signal za početak trke, i trka je počela.

Nisu svi trčali, ali je svako htio učestvovati i pobijediti. Trčali su kako je ko mogao, a onda se je jedan dječak spotaknuo i pao, te počeo plakati. Ostalih 8 trkača je čulo plač, neki su usporili i vratili se, a neki dotrčali do njega. Svi do jednoga.
Djevojka s Daunovim sindromom sjela je i zagrlila dječaka koji je plakao i upitala ga: “Je li ti sada bolje?”

Zajedničkim snagama uzeli su ga u naručje, a zatim su svih devet trkača rame uz rame došetali do ciljne crte.
U tom trenutku svi gledaoci su ustali i počeli da aplaudiraju, a aplauz je trajao dugo…vrlo dugo…

Zašto?

Zato što negdje duboko u svima nama svi mi znamo da najnužnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede, čak ako to i znači usporiti ili izmijeniti svoju vlastitu trku.

***

Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.