UMETNOST MALOG NARODA

Na izložbi jugoslovenske likovne umetnosti u Londonu, pre neku godinu. Hodamo i posmatramo zajedno sa prijateljem Englezom. Iz očiju nam se čita da razno vidimo i mislimo. Priznajemo najzad uzajamno da je tako. A za vreme priznanja osmejci naši su učtivi i ljubazni kao dve zastave na brodovima koji se polako i paralelno razmimoilaze.

Pa će onda Englez: „Jasno je, opaža se, da ti umetnici imaju evropskog, i jesu Evropljani, i rade evropski, pa ipak sve to i nije. A ne mogu da uhvatim gde prestaje ono što jesu i počinje ono što izgledaju.“ 
– „Znate, s nama, s našim umetnicima i s nama uopšte, i s našim evropejstvom, tako je nekako kao sa onim šumskim duhom koji je pridobio princezu i odveo je kući, ali ju je tu morao čuvati više no oči u glavi, jer je ona, pored simpatija za novu okolinu i život, pokazivala i izvesne naklonosti da beži. Jednoga dana, duh zadrema posle ručka malo temeljnije no obično, a princeza utekne. Samo malo posle toga duh se prenuo, skočio, video šta se desilo. S najvećom snagom i najvećim svojim korakom jurne za odbeglicom. Snaga i skok njegov bili su međutim toliki, da je već sa prvim raskorakom premašio i daleko za sobom ostavio princezu. Lutao je posle još dugo, ali nije uspeo da nađe i vrati svoje blago. Kod kuće je udario u gorko plakanje: što je nemoćan da jedno tako nežno, pri tom toliko voljeno stvorenje, sačuva, ili bar dostigne kad pokušava da beži.“ – Da li je naš prijatelj ovu pričicu razumeo tačno onako kako je mi razumemo, nismo saznali...
...
Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. U umetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.

Najteže je kod malog naroda sa onim što taj narod izgleda. U jednostavnom, tako da kažemo lokalnom životu malog naroda, ne može se i ne vredi „izgledati“. A u svetu, spoljašnji izgled malog naroda zavisi od utiska i ocene velikih naroda, ili jednog velikog naroda, od tuđinca dakle koji su „proputovali i proučili narod“, ili koji imaju s njim posla i veza kroz dobropoznate „sfere“. Pri tome se dobronamerno i zlonamerno velikog naroda vrlo mnogo ogrešuje o mali narod. Veliki narodi obično počinju sa traženjem i merenjem tradicije kod malog naroda, i svršuju sa nenalaženjem onoga što traže. I objavljuju: da je to narod bez tradicija, dakle sasvim primitivan narod. Ti veliki narodi zaboravljaju da se bez tradicija ne može biti nikakva individualnost, pa ni rasna; da je u toku života najmanjeg naroda, često jednog plemena, ili samo jedne kaste, moralo biti životnog plana, volje za redom i načelima, pripitomljavanja društva i shematizovanja egzistencija. Čuveno kavaljerstvo hinduskih najnižih slojeva, parija, stvar je tradicije. Poznati muzički talenat Cigana koji sviraju sa samosvešću i prose s elegancijom, stvar je tradicije. Veliki narodi se varaju u pitanju tradicije kod malih naroda. Veliki narodi ne znaju čitati te tradicije. Oni teško mogu da uhvate duboko intimne osetljivosti koje nose u sebi i vladari malih naroda, i ceo narod, a tek umetnici njegovi! Mali narodi su puni vitalnih protivrečnosti, i baš zato materija od koje bi se svakog časa mogao stvoriti predrugojačen narod. Umetnici malih naroda, na obuci kod velikh naroda, to su đaci koji ne mogu „svršiti školu“ do kraja, jer su njihovi unutrašnji i spoljašnji koncepti, po nužnosti, dosta i mnogo drugačiji.

Kod velikih naroda, svoje ja, suverenitet, već je odavno nešto apstraktno. Kod malih naroda suverenitet zavisi, sad od nečeg što je mutno i nespiritualno do tog stepena da je skoro samo fizička nužda, a sad opet od neke gorostasne rasne težnje koja Bog jedan zna dokle dopire. U progresu malog naroda ka dostojanstvu ima mnogo nesvesnog truda, i mnogo iznenađujućih rezultata koji nisu došli iz hotenja. Veliki narodi, stojeći pred dramama u životu malih naroda, mogu često s punim pravom, ali sa svoga gledišta samo, ponoviti ironičnu reč mirnog Getea nad čudnim dramama protivrečnog Klajsta: da su te drame određene za neki „nevidljivi teatar“...
...
U malim narodima, od vladara do čobanina – pevača, na svakoj tačci drhti i kida se nešto između dve ravnoteže, jedne koja prolazi, druge koja nastaje. U malim narodima dejstvuje ono što istorija umetnosti zove renesans, a što priorodne nauke, mnogo bolje, zovu događajnim elementima. Mali narodi, odista, manje su evropski, više su vaselenski materijal, koji, po Božjoj volji, može začas ući u nove događaje, postati nov svet; naravno, po Božjoj volji, može začas biti gurnut još dublje među elemente. To je igranje na ivici noža, to je bleskanje i gašenje u kapljici rose. To je poezija malog naroda svugde, pa i u slikarstvu.

Umetnik malog naroda Simeon Stolpnik: stoji na tankom stubu iznad haoskog kolebanja događajnih elemenata, i koleba se i sam. Ti umetnici stvaraju uvek preteško i nikad savršeno. Ti umetnici i vole nesavršenstvo, jer još ne znaju i ne vole zanat stvaranja, i ne vole dovoljno ni ovaj život u kojem sede ostrag. Oni neguju nesavršenstvo u usavršavanju, jer je to simbol njihovih života i sudbina: imanje i nemanje, čar i bol, odmor pa umor. Ali, može li to znati i razumeti onako kako mi to znamo i razumemo – naš prijatelj Englez?

(1932)

Odlomak iz knjige Balkan Isidore Sekulić

POVJERENJE

Jednom su ljudi pitali čuvenog kineskog mudraca Konfučija:

“Šta je najznačajnije za dobru državu?”

“Hrana, oružje i povjerenje naroda”, odgovorio je Konfučije.

“A kada bi država morala nečeg da se liši, šta bi bilo prvo?”

“Oružje.”

“A zatim?”

“Hrana?”

“Ali narod može početi da umire bez hrane!” Na to je Konfučije odgovorio.

“Smrt je oduvijek neizbježna sudbina ljudskih bića, ali narod koji nema povjerenja u svoje državnike zaista je izgubljen.”

NOVČANICA OD 100 EVRA

Jedan poznati govornik svoj seminar je započeo tako, što je u ruci držao novčanicu od 100 eura.
U dvorani, koja je bila prepuna ljudi, upitao je:
Ko od vas iskreno želi da dobije ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u zrak. On je pak rekao: Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim sljedeće. Pritom je izgužvao novčanicu i onda je ponovo digao u zrak.
Upitao je: – Ko sad od vas želi ovu novčanicu?
Međutim ruke su još uvijek bile u zraku.
- A šta ako napravim ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je da je gazi i da skače po njoj, a potom je pokupio tako izgužvanu, izgaženu i uprljanu.
- Ko je od vas još uvijek želi?!
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju, rekao je: Bez obzira šta napravim s novčanicom, još uvijek je želite, jer ona nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 100 eura, zar ne?! Isto tako i u životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, izgaženi,  povrijeđeni i na tlu u prljavštini. Međutim, nezavisno od toga šta se dogodilo ili šta će se dogoditi sa nama, nikada nećemo izgubiti našu istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili potpuno izglancani, još uvijek ste neprocjenjivi…  posebno za one koji vas vole.

*******
Veličina naših života ne izvire iz toga, šta napravimo ili koga poznajemo, već iz toga KO SMO!

MUDRE MISLI - MEŠA SELIMOVIĆ

Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.

Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Teško će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle različito. – Lako će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Mrtve treba sahraniti, zbog sebe.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?

Meša Selimović – Derviš i smrt

PROROK: O IĆU I PIĆU

Bunches of Tinta Barroca grapes on the vine at the Quinta dos Malvedos estate, owned by Symington Family Estates, in Vila Real, near Porto, Portugal, on Tuesday, Sept. 21, 2010. (Mario Proenca/Bloomberg)

O kad biste mogli živjeti o miomirisu zemlje i poput biljke na zraku da vas
krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati mladunče od majčina mlijeka da
biste utažili žeđ, neka to bude čin štovanja,
I neka vaš stol bude žrtvenik na kojem se žrtvuju čista i nevina stvorenja šume i livade za nešto što je čistije i još nevinije u čovjeku.
Kad ubijate živinče, recite mu u srcu:
»Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja ću biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe prepušta mojoj ruci i mene će prepustiti jačoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani nebesko drvo.«
I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:
»Tvoje će sjeme živjeti u mojem tijelu,
I pupoljci tvojega sutra raspupat će se u mojem srcu,
I miomiris tvoj bit će moj dah,
I zajedno ćemo se radovati kroza sva godišnja doba.«
A na jesen, kad trgate grožđe u vinogradu za tijesak, recite u srcu:
»I ja sam vinograd, i moji će plodovi biti pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina držat će me u vječnim posudama.«
A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku čašu;
I neka u pjesmi bude spomen na jesenske dane, i na vinograd, i na tijesak.

Halil Džubran

Den Barber (Dan Barber): Kako sam se zaljubio u ribu

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dan_barber_how_i_fell_in_love_with_a_fish.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 7.

An art installation near Center Camp. As with many installations, people took to climbing as high as they could on this globe structure. 

Photo: Bhaskar Banerji

Poglavlje 2


STVAR JE U OKOLIŠU, GLUPANE


Nikad neću zaboraviti mudrost koju sam primio 1967.
godine, prvog dana nakon što sam na fakultetu naučio
klonirati matične stanice. Trebala su mi desetljeća da
shvatim koliko je ta naizgled jednostavna mudrost bila izuzetno
važna za moj rad i moj život. Moj profesor, mentor i besprijekorni
znanstvenik Irv Konigsberg bio je jedan od prvih staničnih
biologa koji su ovladali umijećem kloniranja matičnih stanica.
Rekao mi je da kada su uzgojene stanice koje su predmet proučavanja
bolesne, uzrok njihovog stanja najprije treba tražiti u
staničnom okolišu, a ne u samoj stanici.
Moj profesor nije bio netaktičan kao voditelj Clintonove
predsjedničke kampanje James Carville, koji je odredio da će
mantra za predsjedničke izbore 1992. godine biti: »Stvar je u ekonomiji,
glupane«. Pa ipak, stanični biolozi dobro bi napravili kada
bi, jednako kao što je natpis »Stvar je u ekonomiji glupane« bio
postavljen u izbornom stožeru Billa Clintona, iznad naši radnih
stolova postavili natpis: »Stvar je u okolišu, glupane«. Iako mi
to tada nije bilo sasvim očito, s vremenom sam shvatio da je taj
savjet ključna stvar za razumijevanje prirode života. Uvijek sam
iznova otkrivao mudrost tog Irvovog savjeta. Kada bih svojim
stanicama osigurao zdrav okoliš, one su napredovale; kada bi
okoliš bio ispod optimalnog, stanice su zapinjale u razvoju. Kada
bih prilagodio okoliš, te iste »bolesne« stanice bi se revitalizirale.
Međutim, većina staničnih biologa nije znala ništa o toj mudrosti
tehnika koje se primjenjuju kod staničnih kultura. Nadalje,
znanstvenici su se nakon Watson-Crickovog otkrića genetskog
koda DNK potpuno udaljili od razmatranja utjecaja okoliša. Čak
je i Charles Darwin pred kraj života, ustvrdio da je njegova teorija
evolucije zakinula utjecaj okoliša. U svom pismu Moritzu Wagneru
iz 1876. godine napisao je: [Darwin, 1888.]
»Po mom mišljenju, najveća pogreška koju sam učinio bilo
je to što sam propustio staviti dovoljan naglasak na izravno djelovanje
okoliša, to jest hrane, klime i tako dalje, nezavisno od prirodnog
odabira... Kada sam pisao »Podrijetlo« i nekoliko godina
nakon toga nisam uspijevao pronaći mnogo kvalitetnih dokaza
za izravan utjecaj okoliša; sada postoji opsežan dokazni materijal.«
Znanstvenici koji slijede Darwina i dalje čine istu pogrešku.
Problem tog premalog naglaska na okolišu je u tome što dovodi
do prevelikog naglašavanja »prirode« u obliku genetskog
determinizma - vjerovanja da geni »upravljaju« biologijom. To
vjerovanje ne samo da je dovelo do pogrešne raspodjele dolara
namijenjenih istraživanjima nego je, kao što ću argumentirati u
sljedećem poglavlju, a što je još važnije, promijenilo način na koji
razmišljamo o našim životima. Kada ste uvjereni da geni upravljaju
vašim životom i znate da nemate utjecaja na to s kojim ste
genima opremljeni prilikom začeća, tada imate dobar izgovor
da se smatrate žrtvom nasljedstva...
Od svitanja Doba genetike programirani smo da prihvatimo
da smo podređeni moći naših gena. Svijet je pun ljudi koji žive
u stalnom strahu da će se, jednog dana iznenada, njihovi geni
okrenuti protiv njih. Pomislite na mnoštvo ljudi koji misle da su
tempirane bombe; čekaju na rak koji će eksplodirati u njihovim
životima kao što je eksplodirao u životu njihove majke ili brata
ili sestre ili tetke ili ujaka. Milijuni drugih svoje slabo zdravlje
ne pripisuju kombinaciji mentalnih, fizičkih, emocionalnih i duhovnih
uzroka nego jednostavno neprimjerenosti biokemijske
mehanike njihova tijela. Jesu li vam djeca razuzdana? Sve češće je
prvi izbor liječiti tu djecu lijekovima kako bi se ispravile njihove
»kemijske neravnoteže« umjesto da se cjelovito pozabavi onim
što se zbiva u njihovom tijelu, umu i duhu.
Naravno, nema sumnje da se odgovornost za neke bolesti,
poput Huntingtonove bolesti, beta talasemije i cistične fibroze,
u potpunosti može svaliti na gene. Međutim, poremećaji jednog
gena pogađaju manje od dva posto populacije; golema većina
ljudi dolazi na ovaj svijet s genima koji bi im trebali omogućiti
sretan i zdrav život. Bolesti koje su najveće pošasti današnjice
dijabetes, bolesti srca i rak - onemogućavaju sretan i zdrav život.
Te bolesti, međutim, nisu rezultat poremećaja pojedinačnog
gena nego složenih interakcija između više gena i činilaca u
okolišu.
Što je sa svim tim naslovima koji bučno predstavljaju otkrića
gena za ovo ili ono, sve od depresije do šizofrenije? Pročitajte
pomno te članke i vidjet ćete da se iza spektakularnih naslova
nalazi umjerenija istina. Znanstvenici su mnogo gena povezali s
mnogo različitih bolesti i osobina, međutim znanstvenici su rijetko
otkrili jedan gen koji izaziva određenu osobinu ili bolest.
Zbrka nastaje kada mediji opetovano iskrivljuju značenje
dviju riječi: uzrokovanost i povezanost. Jedna je stvar kada je nešto
povezano s bolešću, a sasvim druga kada nešto uzrokuje bolest
što podrazumijeva djelovanje u smislu upravljanja i kontroliranja.
Ako vam pokažem svoje ključeve i kažem vam da određeni
ključ »upravlja« mojim automobilom, vi biste isprva mogli
pomisliti da to ima smisla budući da vam je taj ključ potreban za
paljenje motora. Međutim, da li ključ doista »upravlja« automobilom?
Da to čini, ne biste ga mogli ostaviti samog u automobilu
jer bi ključ jednostavno mogao posuditi vaš automobil i kada ne
pazite provozati se uokolo iz zabave. Ključ je, u stvari, »povezan«
s upravljanjem automobilom; osoba koja okreće ključ zapravo
upravlja automobilom. Određeni geni su povezani s ponašanjem
organizma i njegovim karakteristikama. Međutim ti geni se ne
aktiviraju dok ih nešto ne potakne.
Što aktivira gene? Odgovor je elegantno ispisan u članku H.
F. Nijhouta iz 1990. godine pod naslovom »Metafore i uloga gena
i razvoja«. Nijhout predstavlja dokaze o tome da je ideja da
geni upravljaju biologijom toliko često ponavljana
tijekom toliko dugog vremenskog razdoblja da su znanstvenici
zaboravili da je to hipoteza, a ne istina. Ideja da geni upravljaju
biologijom u stvari je pretpostavka koja nikada nije dokazana, a
najnovija znanstvena istraživanja je zapravo osporavaju. Genetsko
upravljanje, tvrdi Nijhout, u našem je društvu postalo metafora.
Želimo vjerovati da su genetički inženjeri novi medicinski
čarobnjaci koji mogu izliječiti bolesti i, kada su već pri tome,
stvoriti više Einsteina i Mozarta. Međutim, metafora nije isto što
i znanstvena istina. Nijhout rezimira istinu: »Kada je potreban
genski učinak, izraz tog gena aktivira signal iz okoliša, a ne novonastalo
svojstvo samog gena.« Drugim riječima, što se tiče genetskog
upravljanja: »Stvar je u okolišu, glupane.«

TESTAMENT

Ti moraš voljeti i ljubav proticati,
Tekući k’ sebi protekle pominjati.
Dok mrak razgrćeš za još nedotekle,
Na livade trava – zaborava.

Ti se moraš živeći pamtiti.
Življi od preživjelih biti.
Jer preživjeli su mrtviji od mrtvih.

To su šapteće sjene, nosači teških oklopa,
Od kostiju i kože. Bolećih!
Sami su sebi uspomene iz svojih života.

Zato ti moraš
Usnuo pod zvijezdama;
Zvijezdama putokaz biti.

Nada za buduće svjetove,
Negdje pritajene.
Nada sebi, i nada Božija.

Samo je u tvojoj ljubavi,
Skriven san, još nedosanjan,
I u snu, pjesma skrivena.
A u toj pjesmi, smisao novog svijeta,
Blago nagoviještena.

Halil Džananović Drinski

Polar bears and dogs playing

PROROK: O RADOSTI I ŽALOSTI

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost. Neki od vas vele: »Radost je veća od žalosti«, a drugi kažu: »Ne, žalost je veća.«
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je
druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša
žalost svakako se mora dizati ili spuštati.

Halil Džubran

PRIČA JEDNE UČITELJICE

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:

“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:

“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 6.

A team corrals the cranberry harvest in a bog in Hanson, Massachusetts owned by Kravtiz Cranberries. (Boston Globe/Meg Pier)

Poreklo života:


Pametne stanice postaju pametnije


Ne treba nas čuditi da su stanice tako pametne. Jednostanični
organizmi bili su prvi oblici života na Planetu. Fosilni dokazi
otkrivaju da su bili tu šesto milijuna godina nakon nastanka
Zemlje. Sljedećih 2,75 milijarde godina Zemljine povijesti jedini
samostalni organizmi što su živjeli u ovom svijetu bili su jednostanični
organizmi - bakterije, alge i ameboidne praživotinje.
Prije otprilike 750 milijuna godina te pametne stanice domislile
su se kako da postanu pametnije te su se pojavili prvi višestanični
organizmi (biljke i životinje). Višestanični životni oblici
u početku su bili labave zajednice ili »kolonije« jednostaničnih
organizama. Isprva su se stanične zajednice sastojale od nekoliko
desetaka ili nekoliko stotina stanica. No, evolucijska prednost
življenja u zajednici uskoro je dovela do udruženja sastavljenih
od više milijuna, milijardi ili čak tisuća milijardi socijalno interaktivnih
stanica. Iako je svaka pojedinačna stanica mikroskopskih
dimenzija, veličina višestaničnih zajednica može sezati od
jedva vidljivih do golemih. Biolozi su te višestanične zajednice
klasificirali na temelju njihovog uređenja kako ga vidi ljudsko
oko. Premda se te stanične zajednice golom oku čine kao pojedinačni
entiteti - miš, pas ili čovjek - one su, zapravo, visoko
organizirana udruženja milijuna i milijardi stanica.
Evolucijski pomak prema sve većim zajednicama jednostavno
je odraz biološkog imperativa preživljavanja. Što organizam
posjeduje veću svjesnost o svojoj okolini, to su bolji izgledi za
njegovo preživljavanje. Kada se stanice udruže, eksponencijalno
povećavaju svoju svjesnost. Da svakoj stanici dogovorno dodijelimo
vrijednost svjesnosti X, tada bi svaki kolonijalni organizam
imao potencijal vrijednosti svjesnosti od najmanje X puta broj
stanica u koloniji.
Kako bi preživjele u tako velikim koncentracijama, stanice
su stvorile strukturirane okoliše. Te sofisticirane zajednice podijelile
su radno opterećenje na manje dijelove, preciznije i učinkovitije
nego organizacijski dijagrami u velikim korporacijama. Za
zajednicu se pokazalo učinkovitijim da se pojedinačnim stanicama
dodijele specijalizirani zadaci. U razvoju životinja i biljaka
stanice te specijalizirane funkcije počinju stjecati još u fazi embrija.
Proces citološke specijalizacije stanicama omogućava oblikovanje
posebnih vrsta tjelesnih tkiva i organa. Tijekom vremena
taj je obrazac diferencijacije, tj. raspodjele posla između članova
zajednice, postao zapisan u genima svake stanice u zajednici, te
na taj način značajno povećao djelotvornost organizma i njegovu
sposobnost preživljavanja.
...
Podjela rada između stanica u zajednici pruža i jednu drugu
prednost u preživljavanju. Na taj način stečena djelotvornost
omogućila je da više stanica preživljava s manje. Promislite o
staroj izreci »Gdje ima za jednog, ima i za dvoje«. Ili, razmislite
o cijeni izgradnje kuće s jednim dvosobnim stanom i o cijeni
gradnje dvosobnog stana u stambenoj zgradi od sto stanova. Da
bi preživjela, svaka stanica treba utrošiti određenu količinu energije.
Količina energije što je zadrže pojedinci koji žive u zajednici
pridonosi kako većim izgledima za opstanak tako i većoj kvaliteti
života.
U američkom kapitalizmu Henry Ford je uočio taktičku
prednost u diferenciranom obliku zajedničkog rada i upotrijebio
ga u vidu sustava tekuće vrpce za sklapanje automobila. Prije
Forda malom timu svestranih radnika trebalo je tjedan ili dva da
proizvedu jedan automobil. Ford je organizirao svoju radionicu
tako da je svaki radnik bio odgovoran samo za jedan specijalizirani
posao. Postavio je velik broj tih diferenciranih radnika
duž linije, tekuće vrpce, i pomicao proizvodnju automobila od
jednog specijaliziranog radnika do drugog. Učinkovitost specijalizacije
posla omogućila je Fordu proizvodnju jednog automobila
za samo devedeset minuta nasuprot prijašnjih nekoliko tjedana.
Nažalost, kada je Charles Darwin istaknuo radikalno drukčiju
teoriju o nastanku života, zgodno smo »zaboravili« na to da
je za evoluciju neophodna suradnja. Darwin je prije sto i pedeset
godina ustvrdio da su živi organizmi uključeni u vječnu »borbu
za preživljavanje.« Za Darwina, borba i nasilje nisu samo dio životinjske
(ljudske) prirode nego glavne »sile« koje stoje iza evolutivnog
napretka. U posljednjem poglavlju svog djela O postanku
vrsta: pomoću prirodnog odabira, ili o očuvanju privilegiranog
podrijetla u borbi za život Darwin je pisao o neizbježnoj »borbi
za život« i da se evolucija pokreće »ratom prirode, od gladi do
smrti.« Spojite to s Darwinovom postavkom da je evolucija nasumična
i imamo svijet, kako ga je Tennyson pjesnički okarakterizirao,
»krvavih ralja i kandža«, niz beznačajnih, krvavih borbi
za preživljavanje.


Evolucija bez krvavih kandži


Iako je Darwin uvjerljivo najglasovitiji evolucionist, prvi
znanstvenik koji je evoluciju utvrdio kao znanstvenu činjenicu
bio je istaknuti francuski biolog Jean-Baptiste Lamarck.
Čak i Ernst Mayr, vodeći arhitekt »neo-darvinizma«, modernog
oblika Darwinove teorije koji uključuje molekularnu
genetiku dvadesetog stoljeća, priznaje da je Lamarck bio
pionir. U svom klasičnom djelu iz 1970. godine pod naslovom
Evolution and the Diversity of Life (Evolucija i životna raznolikost),
Mavr je napisao: »Čini mi se da se Lamarcka može s mnogo većim
pravom nazvati »utemeljiteljem teorije evolucije«, što je nekoliko
francuskih povjesničara i učinilo - Lamarck je prvi autor koji je čitavu
knjigu posvetio prvenstveno predstavljanju teorije organske evolucije.
On je prvi predstavio cjelokupan sustav životinja kao proizvod evolucije.«
Ne samo da je Lamarck predstavio svoju teoriju pedeset godina
prije Darwina nego je ponudio mnogo manje surovu teoriju
o mehanizmima evolucije. Lamarckova teorija sugerira da se
evolucija temelji na »poučnoj«, kooperativnoj interakciji između
organizama i njihove okoline koja životnim oblicima omogućava
da prežive i evoluiraju u dinamičnom svijetu. Njegova ideja
je bila da organizmi stječu i prenose prilagodbe neophodne za
svoj opstanak u okolišu koji se mijenja. Zanimljivo je da se ova
Lamarckova hipoteza o mehanizmima evolucije slaže sa shvaćanjem
suvremenih staničnih biologa o načinu na koji se imunološki
sustavi prilagođavaju svojoj okolini.
Lamarckova teorija najprije se našla na udaru Crkve. Ideja
da su se ljudi razvili iz nižih životnih oblika proglašena je herezom.
Lamarcka su nipodaštavali i njegovi kolege znanstvenici
koji su, kao kreacionisti, ismijali njegove teorije. Njemački razvojni
psiholog August Weismann pridonio je guranju Lamarcka na
marginu kada je pokušao testirati Lamarckovu teoriju da organizmi
prenose svoje značajke usmjerene na preživljavanje koje su
stekli putem interakcije s okolinom. U jednom od svojih pokusa
Weismann je ženki i mužjaku miša odrezao repove i zatim ih patio.
Weismann je tvrdio da miševi, ukoliko je Lamarckova teorija
ispravna, trebaju prenijeti svoju bezrepost svojim potomcima.
Prva generacije miševa rođena je s repovima. Weismann je ponovio
eksperiment još dvadeset jednu generaciju, međutim nije
rođen nijedan bezrepi miš, što je Weismanna navelo na zaključak
da je Lamarckova ideja o nasljeđivanju pogrešna.
Međutim, Weismannov eksperiment nije bio primjerena
provjera Lamarckove teorije. Prema njegovoj biografkinji L. J.
Jordanovoj, Lamarck je sugerirao da se takve evolutivne promjene
mogu odvijati kroz »golema vremenska razdoblja«... Weismannov
petogodišnji eksperiment očito nije bio dovoljno dug da
provjeri tu teoriju. Još veći nedostatak tog eksperimenta je da
Lamarck nikada nije tvrdio da će se prenijeti svaka promjena na
Organizmu. Lamarck je rekao da organizmi zadržavaju značajke
(npr. repove) kada ih trebaju za preživljavanje. Iako Wiesmann
nije smatrao da miševima za preživljavanje trebaju repovi, nitko
nije pitao miševe smatraju li da su im repovi nužni za preživljavanje!
Usprkos očitim manjkavostima, studija o bezrepim miševima
pomogla je uništiti Lamarckovu reputaciju. U stvari, Lamarcka
su uglavnom ignorirali i ocrnjivali. C. H. Waddington, evolucionist
sa Sveučilišta Cornell, je u The Evolution of an Evolutionist
(Evolucija evolucionista) napisao:
»Lamarck je jedina velika ličnost u povijesti biologije čije
je ime praktički postalo izraz poruge. Sudbina rada većine znanstvenika
je da s vremenom bude odbačen, međutim vrlo je mali
broj autora napisao djela koja se i dva stoljeća kasnije odbacuju
s takvom indignacijom da bi skeptik mogao posumnjati da se
radi o nečistoj savjesti. Zapravo mislim da se Lamarcka prilično
nepravedno kritiziralo.«
Waddington je ove dalekovidne riječi napisao prije trideset
godina, Danas se Lamarckova teorija nanovo vrednuju u svjetlu
nove znanosti koja sugerira da često stigmatizirani biolog nije
bio potpuno u krivu, a da često hvaljena Darwinova teorija nije
posve točna...
Jedan od razloga zbog kojih znanstvenici ponovno razmatraju
Lamarcka je taj što nas evolucionisti podsjećaju na neprocjenjivu
ulogu suradnje u održavanju života u biosferi. Znanstvenici
su davno uočili simbiotske odnose u prirodi. U knjizi
Darwin's Blind Spot (Darwinova slijepa točka) britanski liječnik
Frank Ryan navodi niz takvih odnosa, uključujući žutog škampa
koji skuplja hranu dok ga njegov partner glavoč štiti od predatora,
te vrstu raka samca koji na svojoj kućici nosi moruzgvu.« Ribe
i hobotnice vole se hraniti rakovima samcima, međutim kada se
približe toj vrsti raka samca moruzgva izbaci svoje živo obojene
lovke s njihovim mnoštvom žarnica, te opeče predatora prisiljavajući
ga da svoj obrok potraži negdje drugdje.« Ratoborna moruzgva
također profitira u tom odnosu budući da jede ostatke
rakove hrane.
Međutim, današnje razumijevanje suradnje u prirodi ide
mnogo dalje od tih lako zamjetljivih primjera. »Biolozi postaju
sve svjesniji da su životinje koevoluirale te da i dalje koegzistiraju
s različitim porodicama mikroorganizama nužnih za njihovo
zdravlje i rast.« stoji u članku nedavno objavljenom u časopisu
Science pod naslovom »Preživljavamo uz pomoć naših malih prijatelja«
Proučavanje tih odnosa danas je jedno od najbrže
rastućih područja u biologiji zvano »biologija sustava«.
Ironično je da su nas posljednjih desetljeća učili da ratujemo
protiv mikroorganizama, i to svim sredstvima - od antibakterijskih
sapuna pa do antibiotika. Međutim, ta pretjerano pojednostavljena
poruka zanemaruje činjenicu da su mnoge bakterije od
presudne važnosti za naše zdravlje. Klasičan primjer kako mikroorganizmi
pomažu ljudima su bakterije u našem probavnom
sustavu koje su ključne za naše preživljavanje. Bakterije u našem
želucu i crijevnom traktu pomažu pri probavi hrane i, također,
omogućavaju apsorpciju prijeko potrebnih vitamina. Ta suradnja
između ljudi i mikroba razlog je zbog kojeg neumjerena upotreba
antibiotika šteti našem zdravlju. Antibiotici su ubojice koji ne
biraju - bakterije koje su potrebne za naše preživljavanje ubijaju
jednako efikasno kao i bakterije koje su za njega štetne.
Nedavni napredak u genomskoj znanosti otkrio je još jedan
mehanizam suradnje između vrsta. Ispostavilo se da živi organizmi
u stvari integriraju svoje stanične zajednice razmjenjujući
njihove gene. Ranije se mislilo da se geni prenose isključivo
putem reprodukcije, potomstvu nekog pojedinačnog organizma.
Sada znanstvenici otkrivaju da se geni dijele ne samo između pojedinačnih
pripadnika vrsta nego i između pripadnika različitih
vrsta. Dijeljenje genetskih informacija preko prijenosa gena
ubrzava evoluciju budući da organizmi mogu
usvojiti »naučeno« iskustvo od drugih organizama.
S obzirom na tu razmjenu gena, na organizme
se više ne može gledati kao na nepovezane entitete; ne postoji zid
između vrsta. Daniel Drell, direktor programa za genom mikroorganizama
pri Ministarstvu energetike za časopis Science je izjavio:
»...više ne možemo sa sigurnošću reći što je vrsta.«
Ta razmjena informacija nije slučajnost. To je način na koji
priroda poboljšava izglede za preživljavanje u biosferi. Kao što
je ranije spomenuto, geni su fizičko sjećanje naučenih iskustava
nekog organizma. Nedavno uočena razmjena gena među pojedinačnim
organizmima raspršuje ta sjećanja i time utječe na
opstanak svih organizama koji sačinjavaju zajednicu života. I,
sada kada znamo za taj mehanizam prijenosa gena unutar iizmeđu
vrsta, bjelodane postaju opasnosti genetskog inženjerstva.
Na primjer, modificiranje gena rajčice možda se neće zaustaviti
na rajčici, možda će izmijeniti čitavu biosferu na načine koje ne
možemo predvidjeti. Već postoji studija koja pokazuje da se pri
čovjekovom probavljanju genetski modificirane hrane umjetno
proizvedeni geni prenose u korisne bakterije u crijevima i mijenjaju
njihov karakter.
Na sličan način prijenos gena između genetski modificiranih ratarskih
kultura i izvornih biljnih vrsta koje ih okružuju dovodi
do sve veće pojave iznimno otpornih vrsta nazvanih super-korovi.
Kada su u okoliš uveli genetski modificirane organizme,
inženjeri nisu uzeli u obzir činjenicu prijenosa gena. Sada,
kada se njihovi modificirani geni šire među drugim
organizmima u okolišu i mijenjaju ih, počinjemo se suočavati s
pogubnim posljedicama tog previda.
Genetički evolucionisti upozoravaju da ćemo, propustimo li
primijeniti pouke naše zajedničke genetske sudbine koja bi nas
trebala poučiti suradnji među svim vrstama, ugroziti opstanak
čovječanstva. Trebamo nadići darvinovsku teoriju koja ističe
važnost pojedinaca i prihvatiti onu koja naglašava važnost zajednice.
Britanski znanstvenik Timofhy Lenton podastire dokaze da
evolucija više ovisi o interakciji među vrstama nego o interakciji
između pojedinaca unutar vrsta. Evolucija postaje stvar preživljavanja
najsposobnijih skupina a ne preživljavanja najsposobnijih
pojedinaca. U članku objavljenom 1998. godine u časopisu Nature
Lenton je napisao da umjesto usredotočivanja na pojedince
i njihovu ulogu u evoluciji, »...moramo uzeti u obzir cjelovitost
organizama i njihovog materijalnog okoliša kako bismo dokraja
razumjeli koje značajke se prenose i postaju prevladavajuće«.
Lenton se slaže s hipotezom Jamesa Lovelocka o Gaji, koja
kaže da Zemlja i sve vrste na njoj tvore jedan interaktivni, živući
organizam. Oni koji podupiru tu hipotezu tvrde da diranje u
ravnotežu tog super-organizma zvanog Gaja, bilo da se radi o
uništavanju prašuma, stanjivanju ozonskog omotača ili mijenjanju
organizama genetičkim inženjerstvom, može ugroziti njegov
i, posljedično, naš opstanak.
Nedavno provedene studije što ih je financiralo britansko
Vijeće za istraživanje prirodnog okoliša (Natural Environment
Research Council) poduprle su tu zabrinutost. [Thomas, et al.,
2004.; Stevens, et al., 2004.] Iako je u povijesti našeg planeta dolazilo
do masovnih izumiranja, pretpostavlja su da su sva bila
prouzročena izvanzemaljskim događajima, kao na primjer udarom
kometa u Zemlju. Jedna od novih studija zaključuje da »prirodni
svijet prolazi kroz šesto veliko izumiranje u svojoj povilesti.« [Lovell, 2004.]
Međutim, ovaj put uzrok izumiranja nije izvanzemaljski. Prema jednom
od autora istraživanja, Jeremyju Thomasu, »koliko možemo vidjeti,
ovo izumiranje uzrokuje jedan životinjski organizam - čovjek.«



Raditi ono što govore stanice


Tijekom godina koje sam proveo poučavajući na Medicinskom
fakultetu uvidio sam da su studenti medicine u akademskom
okružju skloniji natjecanju i ocrnjivanju od gomile odvjetnika.
U svom nastojanju da budu jedni od »najsposobnijih«, koji
će nakon četiri tegobne godine Medicinskog fakulteta dogurati
do diplome, žive darvinističku borbu. Fanatično jurenje za visokim
ocjenama, bez obzira prema drugim studentima, nesumnjivo
je u skladu s darvinističkim modelom, međutim meni se
za one koji nastoje postati suosjećajni iscjelitelji to uvijek činilo
ironičnim.
No, moji stereotipovi o studentima medicine raspali su se
tokom boravka na otoku. Nakon mog »bojnog pokliča«, moj
razred knjigovođa i medicinskih sestara prestao se ponašati poput
uobičajenih studenata medicine; odbacili su svoj mentalitet
preživljavanja najsposobnijih i udružili se u jedinstvenu silu, tim
koji im je pomogao da prežive semestar. Bolji studenti pomagali
u slabijima i pri tome postajali još bolji. Promatrati njihov sklad
bilo je i iznenađujuće i divno.
Na kraju je došao bonus: sretni filmski svršetak. Za njihov
završni ispit studentima sam podijelio test potpuno jednak onome
koji su morali riješiti studenti u Wisconsinu. U rezultatima
tih »odbačenika« i njihovih »elitističkih« kolega u Sjedinjenim
Državama nije bilo praktički nikakve razlike. Mnogi studenti su
kasnije rekli da su, kada su se vratili u Sjedinjene Države i sreli sa
svojim kolegama koji su pohađali američke Medicinske fakultete,
bili ponosni na sebe kada su vidjeli da posjeduju veće razumijevanje
načela što upravljaju životom stanica i organizama.
Naravno, bio sam oduševljen što su moji studenti izveli akademsko
čudo, međutim tek sam godinama kasnije shvatio kako
im je to pošlo za rukom. Tada sam mislio da ključ leži u ustroju
kolegija, a i dalje vjerujem da je ispreplitanje ljudske i stanične
biologije bolji način prezentacije tog gradiva. No, sada kada sam
ušao u ono što bi neki smatrali područjem luckastog dr. Doolittla,
mislim da dobar dio razloga za uspjeh mojih studenata leži
u tome što su se uzdržali od ponašanja svojih kolega u Sjedinjenim
Državama. Umjesto imitiranja pametnih američkih studenata,
imitirali su ponašanje pametnih stanica, udružujući se i tako postajući
još pametniji. Nisam bio rekao svojim studentima da ustroje svoje
živote prema životima stanica jer sam još uvijek bio vezan za
tradicionalno znanstveno obrazovanje. No, sklon sam misliti da su
krenuli tim smjerom intuitivno, nakon slušanja mog hvalospjeva
sposobnosti stanica da se kooperativno udruže kako bi oblikovale
složenije i vrlo uspješne organizme.
Tada to nisam znao, no sada vjerujem da je još jedan razlog
uspjeha mojih studenata bio taj što nisam prestajao hvaliti
stanice. Hvalio sam i studente. Trebalo im je da čuju da su
prvorazredni studenti kako bi vjerovali da mogu postići rezultate
prvorazrednih studenata. Kao što ću obrazložiti u budućim
poglavljima, velik broj nas vodi ograničene živote ne zato što to
moramo, nego zato što mislimo da moramo. Ali , trčim pred rudo.
Dovoljno je da kažem da sam nakon četiri mjeseca u raju,
poučavajući na način koji je razbistrio moje razmišljanje o stanicama i
poukama koje one pružaju ljudima, bio na dobrom putu ka razumijevanju
nove biologije, koja defetizam genetskog i roditeljskog programiranja
kao i darvinističko preživljavanje najsposobnijih čini zastarjelim.

NOĆ

Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Nad vrtom je užas i noć.
Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovima i trune, biju se bitke za grumen zemlje.
U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleten i bez reda, kako je koga vjetar nanosio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret.Visok i žilav kavalir na ogoljenoj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još malo,  latice zlatnog sljema danas su trule i ljepljive.
Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi.
On, vatreni ljubavnik svih zora, sveštenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikada ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sijalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.

Odmah pod njim je Žuta lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvelu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. Jutro nije održalo obećanje, svijetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud;
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.

Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti kako će poginuti u tami.

Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan nesporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti,
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on je već odavno to porekao.

Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvek mirišu jedva osjetno.

Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.

Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tušti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.

Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš  i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu  pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.

A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nije je mnogo i ona će se, ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti u vis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.

*
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?

Ivo Andrić

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 5.

Stanice kao sićušni ljudi


Kako se ispostavilo, taj kolegij histologije bio je najsretnije
i intelektualno najintenzivnije razdoblje u mojoj akademskoj
karijeri. Slobodan da predajem kolegij onako kako sam ga želio
predavati, upustio sam se u nov način obrade gradiva, pristup
koji se u mojoj glavi razvijao nekoliko godina. Bio sam fasciniran
idejom da bi gledanje na stanice kao na »sićušne ljude« olakšalo
razumijevanje njihove fiziologije i ponašanja. Smišljati novu
strukturu kolegija bilo je uzbudljivo. Ideja ispreplitanja stanične
i ljudske biologije ponovno je rasplamsala nadahnuće za znanost
koje sam osjećao koje dijete. Taj entuzijazam sam i dalje imao u
svom istraživačkom laboratoriju, međutim ne i zarobljen u brojnim
birokratskim pojedinostima o kojima sam kao stalni profesor
bio dužan voditi računa, uključujući beskrajne sastanke i za
mene mukotrpna fakultetska primanja.
Bio sam sklon promatrati stanice kao slične ljudima budući
da sam, nakon godina provedenih iza mikroskopa, stekao poniznost
pred složenošću i moći, kako se isprva činilo, anatomski
jednostavnih kapljica u Petrijevoj zdjelici. U školi ste možda naučili
osnovne dijelove stanice: jezgra koja sadrži genetski materijal,
mitohondriji što proizvode energiju, zaštitna membrana na obodu
i citoplazma koja se nalazi između svega toga. Pa ipak, unutar
tih naizgled anatomski jednostavnih stanica nalazi se složen svijet;
te pametne stanice koriste tehnologije koje znanstvenici još
ne mogu dokraja shvatiti.
Ideju o stanicama kao sićušnim ljudima koju sam promišljao
većina bi biologa smatrala herezom. Pokušaj da se bilo što
što nije ljudsko poveže s ljudskim ponašanjem naziva se antropomorfizam.
»Pravi« znanstvenici antropomorfizam smatraju
nečim poput smrtnog grijeha i bojkotiraju znanstvenike koji ga
svjesno upotrebljavaju u svom radu.
No, ja sam smatrao da raskidam s ortodoksnim zbog dobrog
razloga. Biolozi do znanstvene spoznaje pokušavaju doći promatranjem
prirode i stvaranjem hipoteze o tome kako stvari funkcioniraju.
Izvođenje hipoteze i smišljanje pokusa od znanstvenika
neizostavno zahtijevaju da »smišlja« kako stanica ili neki drugi
živi organizam živi svoj život. Primjenjivanje tih »ljudskih« rješenja,
to jest ljudskog načina rješavanja bioloških tajni, biologa
automatski čini krivim za antropomorfiziranje. Kako god da pogledate,
biološka znanost se do određene mjere temelji na humaniziranju
onoga što se proučava.
Zapravo, mislim da je nepisana zabrana antropomorfizma
jedan zastarjeli ostatak srednjeg vijeka kada su vjerski autoriteti
nijekali postojanje bilo kakvog neposrednog odnosa između
ljudi i bilo kojeg drugog Božjeg stvorenja. Jasna mi je vrijednost
te koncepcije kada ljudi pokušavaju antropomorfizirati žarulju,
radio-prijemnik ili džepni nožić, međutim ne smatram je valjanom
kritikom kada se primjenjuje na žive organizme. Ljudi su
višestanični organizmi - zacijelo inherentno dijelimo temeljne
obrasce ponašanja s našim vlastitim stanicama.
Ipak, svjestan sam da je za priznavanje te paralele potrebna
promjena percepcije. Povijesno gledano, naša judeokršćanska
vjerovanja navela su nas na mišljenje da smo mi inteligentna
stvorenja koja su stvorena u zasebnom i različitom procesu od
svih drugih stvorenja, tj. biljaka i životinja. Zbog takvog stajališta
na niža bića prijezirno gledamo kao na neinteligentne životne
oblike, posebno na organizme koji su na nižim evolucijskim stepenicama
života.
Ništa nije dalje od istine. Kada druge ljude promatramo kao
individualne entitete ili gledamo same sebe u zrcalu kao individualni
organizam u jednom smo smislu u pravu, barem iz perspektive
naše razine opažanja. Međutim, kada bih vas smanjio na
veličinu pojedinačne stanice tako da možete vidjeti svoje tijelo iz
te perspektive, to bi vam pružilo potpuno novi pogled na svijet.
Kada biste pogledali na sebe iz te perspektive, ne biste se vidjeli
kao pojedinačni entitet. Vidjeli biste se kao živahnu zajednicu
više od pedeset tisuća milijardi pojedinačnih stanica.
...
... objasnio sam svojim studentima da je svaka stanica
jedno inteligentno biće koje može preživjeti samostalno, kao što
znanstvenici pokazuju kada izuzimaju pojedinačne stanice iz tijela
i uzgajaju ih kao kulturu stanica. Kao dijete intuitivno sam
znao da su te pametne stanice obdarene namjerom i svrhom;
aktivno traže okolinu koja podržava njihovo preživljavanje te
istovremeno izbjegavaju otrovne ili neprijateljske okoliše. Poput
ljudi, pojedinačne stanice analiziraju tisuće podražaja iz mikrookoline
u kojoj obitavaju. Analizom tih podataka stanice odabiru
prikladna ponašanja koja će im osigurati opstanak.
Nadalje, pojedinačne stanice sposobne su učiti na temelju
tih iskustava okoline i mogu stvarati stanično sjećanje koje zatim
prenose svom potomstvu. Na primjer, kada virus ospica zarazi
dijete, poziva se nezrela imunološka stanica da stvori zaštitno
proteinsko antitijelo protiv tog virusa. Tijekom tog postupka stanica
mora kreirati novi gen koji će služiti kao nacrt za proizvodnju
protein-antitijela za ospice.
Prvi korak u proizvodnji posebnog gena za antitijelo protiv
ospica događa se u jezgri nezrelih imuno-stanica. U njihovim
genima nalazi se vrlo velik broj DNK segmenata koji kodiraju
jedinstveno oblikovane odlomke proteina. Nasumičnim sastavljanjem
i rekombiniranjem tih DNK segmenata imuno-stanice
stvaraju mnoštvo različitih gena od kojih svaki funkcionira kao
jedinstveno oblikovan protein-antitijelo. Kada nezrela imunostanica
proizvede protein-antitijelo koji je »vjeran« fizički komplement
virusa ospica koji je napao tijelo, stanica će se aktivirati.
Aktivirane stanice koriste zapanjujući mehanizam nazvan
dozrijevanje afiniteta koji stanici omogućava da se savršeno »prilagodi«
konačnom obliku svog protein-antitijela i tako postane
savršeni komplement virusu ospica koji je napao tijelo.
Pomoću procesa po imenu somatska hipermutacija aktivirane
imuno-stanice stvaraju stotine kopija svog izvornog gen-antitijela.
Međutim, svaka nova inačica gena malo je mutirana tako da kodira
malo drukčije oblikovani protein antitijelo. Stanica odabire varijantu
gena koji je najprikladnije antitijelo. Ta izabrana verzija gena također
prolazi kroz uzastopne cikluse somatske hipermutacije koji dodatno
»tešu« oblik antitijela kako bi ono postalo »savršeni« fizički komplement
virusu ospica. [WU, et al., 2003.; Blanden i Steele, 1998.; Diaz i Casali,
2002.; Gerhart, 2002.].
Kada se tako usavršeno antitijelo spoji na virus, ono deaktivira
uljeza i označava ga za uništenje. Na taj način štiti dijete od
eskalacije ospica. Stanice zadržavaju svoje genetsko »sjećanje« na
to antitijelo, pa kada osoba u budućnosti dođe u doticaj s virusom
ospica, stanice trenutno mogu pokrenuti zaštitnu imunološku
reakciju. Novi gen-antitijelo može se prenijeti i na čitavo
potomstvo stanice kada se ona dijeli. Dakle, tijekom tog procesa
stanica je ne samo »naučila« o virusu ospica nego je i stvorila
»sjećanje« o njemu koje će naslijediti i širiti njezine stanice-kćeri.
Ova zapanjujuća značajka genetskog inženjerstva izrazito je važna
jer predstavlja inherentni »obavještajni« mehanizam putem
kojeg stanice evoluiraju. [Steele, et al., 1998.].

Danijel Goleman o saosećanju

http://www.ted.com/talks/lang/scc/daniel_goleman_on_compassion.html

PROROK: O RAZGOVORU

Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima;
I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga. I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napola ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.
Ima ih među vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.
U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim jezikom. Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.
Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema.


Halil Džubran

SLUŠAJ

Kad te zamolim, da me slušaš, a ti mi počneš davati savjete, nisi učinio to što sam te zamolio.
Kad te zamolim, da me poslušaš a ti me započneš pitati, zašto tako razmišljam, gaziš moje osjećaje.
Kad  te zamolim, da me slušaš a ti i osjetiš da moraš učiniti nešto, što bi riješilo moj problem, razočarao si me, pa neka ti zvuči čudno.
Slušaj! Sve što sam te zamolio je, samo da me poslušaš.
Ne govori, ne radi, samo me slušaj.
Sam mogu učiniti ono što je potrebno; nisam bogalj. Možda  sam bez hrabrosti i neodlučan, ali nisam  bogalj.
Ako nešto napraviš za mene, što znam sam i što sam moram učiniti za sebe, samo ćeš povečati moj strah i moju slabost. Ali ako jednostavno prihvatiš i uzmeš za gotovo činjenicu, da osjećam to što osjećam, bez obzira kako to nerazumno zvuči, odreći ću se potrebe da te uvjeravam šta leži iza tog mog nerazumnog osjećaja.
I kad mi samom to postane jasno, odgovor će mi biti jasan i ne trebam tvoj savjet. Nerazumni osjećaji će dobiti značenje tek kad uspijem shvatiti što stoji za njima. Možda upravo zato molitve djeluju na neke ljude, jer Bog je nijem i ne daje savjete, ne pokušava urediti stvari. On samo sluša i sluša i pusti te da radiš što hoćeš.
Zato molim te, samo me poslušaj i samo budi svjestan onoga što čuješ. Pa ako i ti želiš  govoriti, počekaj na svoj trenutek. Tada ću ja poslušati tebe.

Autor nepoznat

TAO TE ČING

Istinski dobar čovjek nije svjestan svoje dobrote.
I zato je i dobar.

Glup čovjek se trudi da bude dobar
I zato i nije dobar.

Mudar čovjek ne čini ništa,

A ipak ništa ne ostavlja nedovršenim.

Glup čovjek uvijek nešto radi,

A ipak ima sve više stvari koje treba da završi.

Najuzvišenija vrlina je čin bez svijesti o sopstvenom ja.

Najuzvišenija dobrota je bezuslovno davanje.

Najuzvišenija pravda je vidjeti bez predrasuda.

Ako nemaš Tao, najviše što možeš postići je dobrota.

Ako nisi dobar, najviše što možeš postići je moral.

Ako nisi moralan, preostaje ti običaj.

A običaj je ljuštura oko istinske vjere,

početak haosa.

Mudar čovjek slijedi svoju sopstvenu prirodu.

Ne upada u životne zamke.

Kaže se da:

“On slijedi suštinu, a ne pojavnost.”

“On ostaje čvrst, a ne labav.”

“On živi sa istinom, a ne sa laži.”