Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 6.

A team corrals the cranberry harvest in a bog in Hanson, Massachusetts owned by Kravtiz Cranberries. (Boston Globe/Meg Pier)

Poreklo života:


Pametne stanice postaju pametnije


Ne treba nas čuditi da su stanice tako pametne. Jednostanični
organizmi bili su prvi oblici života na Planetu. Fosilni dokazi
otkrivaju da su bili tu šesto milijuna godina nakon nastanka
Zemlje. Sljedećih 2,75 milijarde godina Zemljine povijesti jedini
samostalni organizmi što su živjeli u ovom svijetu bili su jednostanični
organizmi - bakterije, alge i ameboidne praživotinje.
Prije otprilike 750 milijuna godina te pametne stanice domislile
su se kako da postanu pametnije te su se pojavili prvi višestanični
organizmi (biljke i životinje). Višestanični životni oblici
u početku su bili labave zajednice ili »kolonije« jednostaničnih
organizama. Isprva su se stanične zajednice sastojale od nekoliko
desetaka ili nekoliko stotina stanica. No, evolucijska prednost
življenja u zajednici uskoro je dovela do udruženja sastavljenih
od više milijuna, milijardi ili čak tisuća milijardi socijalno interaktivnih
stanica. Iako je svaka pojedinačna stanica mikroskopskih
dimenzija, veličina višestaničnih zajednica može sezati od
jedva vidljivih do golemih. Biolozi su te višestanične zajednice
klasificirali na temelju njihovog uređenja kako ga vidi ljudsko
oko. Premda se te stanične zajednice golom oku čine kao pojedinačni
entiteti - miš, pas ili čovjek - one su, zapravo, visoko
organizirana udruženja milijuna i milijardi stanica.
Evolucijski pomak prema sve većim zajednicama jednostavno
je odraz biološkog imperativa preživljavanja. Što organizam
posjeduje veću svjesnost o svojoj okolini, to su bolji izgledi za
njegovo preživljavanje. Kada se stanice udruže, eksponencijalno
povećavaju svoju svjesnost. Da svakoj stanici dogovorno dodijelimo
vrijednost svjesnosti X, tada bi svaki kolonijalni organizam
imao potencijal vrijednosti svjesnosti od najmanje X puta broj
stanica u koloniji.
Kako bi preživjele u tako velikim koncentracijama, stanice
su stvorile strukturirane okoliše. Te sofisticirane zajednice podijelile
su radno opterećenje na manje dijelove, preciznije i učinkovitije
nego organizacijski dijagrami u velikim korporacijama. Za
zajednicu se pokazalo učinkovitijim da se pojedinačnim stanicama
dodijele specijalizirani zadaci. U razvoju životinja i biljaka
stanice te specijalizirane funkcije počinju stjecati još u fazi embrija.
Proces citološke specijalizacije stanicama omogućava oblikovanje
posebnih vrsta tjelesnih tkiva i organa. Tijekom vremena
taj je obrazac diferencijacije, tj. raspodjele posla između članova
zajednice, postao zapisan u genima svake stanice u zajednici, te
na taj način značajno povećao djelotvornost organizma i njegovu
sposobnost preživljavanja.
...
Podjela rada između stanica u zajednici pruža i jednu drugu
prednost u preživljavanju. Na taj način stečena djelotvornost
omogućila je da više stanica preživljava s manje. Promislite o
staroj izreci »Gdje ima za jednog, ima i za dvoje«. Ili, razmislite
o cijeni izgradnje kuće s jednim dvosobnim stanom i o cijeni
gradnje dvosobnog stana u stambenoj zgradi od sto stanova. Da
bi preživjela, svaka stanica treba utrošiti određenu količinu energije.
Količina energije što je zadrže pojedinci koji žive u zajednici
pridonosi kako većim izgledima za opstanak tako i većoj kvaliteti
života.
U američkom kapitalizmu Henry Ford je uočio taktičku
prednost u diferenciranom obliku zajedničkog rada i upotrijebio
ga u vidu sustava tekuće vrpce za sklapanje automobila. Prije
Forda malom timu svestranih radnika trebalo je tjedan ili dva da
proizvedu jedan automobil. Ford je organizirao svoju radionicu
tako da je svaki radnik bio odgovoran samo za jedan specijalizirani
posao. Postavio je velik broj tih diferenciranih radnika
duž linije, tekuće vrpce, i pomicao proizvodnju automobila od
jednog specijaliziranog radnika do drugog. Učinkovitost specijalizacije
posla omogućila je Fordu proizvodnju jednog automobila
za samo devedeset minuta nasuprot prijašnjih nekoliko tjedana.
Nažalost, kada je Charles Darwin istaknuo radikalno drukčiju
teoriju o nastanku života, zgodno smo »zaboravili« na to da
je za evoluciju neophodna suradnja. Darwin je prije sto i pedeset
godina ustvrdio da su živi organizmi uključeni u vječnu »borbu
za preživljavanje.« Za Darwina, borba i nasilje nisu samo dio životinjske
(ljudske) prirode nego glavne »sile« koje stoje iza evolutivnog
napretka. U posljednjem poglavlju svog djela O postanku
vrsta: pomoću prirodnog odabira, ili o očuvanju privilegiranog
podrijetla u borbi za život Darwin je pisao o neizbježnoj »borbi
za život« i da se evolucija pokreće »ratom prirode, od gladi do
smrti.« Spojite to s Darwinovom postavkom da je evolucija nasumična
i imamo svijet, kako ga je Tennyson pjesnički okarakterizirao,
»krvavih ralja i kandža«, niz beznačajnih, krvavih borbi
za preživljavanje.


Evolucija bez krvavih kandži


Iako je Darwin uvjerljivo najglasovitiji evolucionist, prvi
znanstvenik koji je evoluciju utvrdio kao znanstvenu činjenicu
bio je istaknuti francuski biolog Jean-Baptiste Lamarck.
Čak i Ernst Mayr, vodeći arhitekt »neo-darvinizma«, modernog
oblika Darwinove teorije koji uključuje molekularnu
genetiku dvadesetog stoljeća, priznaje da je Lamarck bio
pionir. U svom klasičnom djelu iz 1970. godine pod naslovom
Evolution and the Diversity of Life (Evolucija i životna raznolikost),
Mavr je napisao: »Čini mi se da se Lamarcka može s mnogo većim
pravom nazvati »utemeljiteljem teorije evolucije«, što je nekoliko
francuskih povjesničara i učinilo - Lamarck je prvi autor koji je čitavu
knjigu posvetio prvenstveno predstavljanju teorije organske evolucije.
On je prvi predstavio cjelokupan sustav životinja kao proizvod evolucije.«
Ne samo da je Lamarck predstavio svoju teoriju pedeset godina
prije Darwina nego je ponudio mnogo manje surovu teoriju
o mehanizmima evolucije. Lamarckova teorija sugerira da se
evolucija temelji na »poučnoj«, kooperativnoj interakciji između
organizama i njihove okoline koja životnim oblicima omogućava
da prežive i evoluiraju u dinamičnom svijetu. Njegova ideja
je bila da organizmi stječu i prenose prilagodbe neophodne za
svoj opstanak u okolišu koji se mijenja. Zanimljivo je da se ova
Lamarckova hipoteza o mehanizmima evolucije slaže sa shvaćanjem
suvremenih staničnih biologa o načinu na koji se imunološki
sustavi prilagođavaju svojoj okolini.
Lamarckova teorija najprije se našla na udaru Crkve. Ideja
da su se ljudi razvili iz nižih životnih oblika proglašena je herezom.
Lamarcka su nipodaštavali i njegovi kolege znanstvenici
koji su, kao kreacionisti, ismijali njegove teorije. Njemački razvojni
psiholog August Weismann pridonio je guranju Lamarcka na
marginu kada je pokušao testirati Lamarckovu teoriju da organizmi
prenose svoje značajke usmjerene na preživljavanje koje su
stekli putem interakcije s okolinom. U jednom od svojih pokusa
Weismann je ženki i mužjaku miša odrezao repove i zatim ih patio.
Weismann je tvrdio da miševi, ukoliko je Lamarckova teorija
ispravna, trebaju prenijeti svoju bezrepost svojim potomcima.
Prva generacije miševa rođena je s repovima. Weismann je ponovio
eksperiment još dvadeset jednu generaciju, međutim nije
rođen nijedan bezrepi miš, što je Weismanna navelo na zaključak
da je Lamarckova ideja o nasljeđivanju pogrešna.
Međutim, Weismannov eksperiment nije bio primjerena
provjera Lamarckove teorije. Prema njegovoj biografkinji L. J.
Jordanovoj, Lamarck je sugerirao da se takve evolutivne promjene
mogu odvijati kroz »golema vremenska razdoblja«... Weismannov
petogodišnji eksperiment očito nije bio dovoljno dug da
provjeri tu teoriju. Još veći nedostatak tog eksperimenta je da
Lamarck nikada nije tvrdio da će se prenijeti svaka promjena na
Organizmu. Lamarck je rekao da organizmi zadržavaju značajke
(npr. repove) kada ih trebaju za preživljavanje. Iako Wiesmann
nije smatrao da miševima za preživljavanje trebaju repovi, nitko
nije pitao miševe smatraju li da su im repovi nužni za preživljavanje!
Usprkos očitim manjkavostima, studija o bezrepim miševima
pomogla je uništiti Lamarckovu reputaciju. U stvari, Lamarcka
su uglavnom ignorirali i ocrnjivali. C. H. Waddington, evolucionist
sa Sveučilišta Cornell, je u The Evolution of an Evolutionist
(Evolucija evolucionista) napisao:
»Lamarck je jedina velika ličnost u povijesti biologije čije
je ime praktički postalo izraz poruge. Sudbina rada većine znanstvenika
je da s vremenom bude odbačen, međutim vrlo je mali
broj autora napisao djela koja se i dva stoljeća kasnije odbacuju
s takvom indignacijom da bi skeptik mogao posumnjati da se
radi o nečistoj savjesti. Zapravo mislim da se Lamarcka prilično
nepravedno kritiziralo.«
Waddington je ove dalekovidne riječi napisao prije trideset
godina, Danas se Lamarckova teorija nanovo vrednuju u svjetlu
nove znanosti koja sugerira da često stigmatizirani biolog nije
bio potpuno u krivu, a da često hvaljena Darwinova teorija nije
posve točna...
Jedan od razloga zbog kojih znanstvenici ponovno razmatraju
Lamarcka je taj što nas evolucionisti podsjećaju na neprocjenjivu
ulogu suradnje u održavanju života u biosferi. Znanstvenici
su davno uočili simbiotske odnose u prirodi. U knjizi
Darwin's Blind Spot (Darwinova slijepa točka) britanski liječnik
Frank Ryan navodi niz takvih odnosa, uključujući žutog škampa
koji skuplja hranu dok ga njegov partner glavoč štiti od predatora,
te vrstu raka samca koji na svojoj kućici nosi moruzgvu.« Ribe
i hobotnice vole se hraniti rakovima samcima, međutim kada se
približe toj vrsti raka samca moruzgva izbaci svoje živo obojene
lovke s njihovim mnoštvom žarnica, te opeče predatora prisiljavajući
ga da svoj obrok potraži negdje drugdje.« Ratoborna moruzgva
također profitira u tom odnosu budući da jede ostatke
rakove hrane.
Međutim, današnje razumijevanje suradnje u prirodi ide
mnogo dalje od tih lako zamjetljivih primjera. »Biolozi postaju
sve svjesniji da su životinje koevoluirale te da i dalje koegzistiraju
s različitim porodicama mikroorganizama nužnih za njihovo
zdravlje i rast.« stoji u članku nedavno objavljenom u časopisu
Science pod naslovom »Preživljavamo uz pomoć naših malih prijatelja«
Proučavanje tih odnosa danas je jedno od najbrže
rastućih područja u biologiji zvano »biologija sustava«.
Ironično je da su nas posljednjih desetljeća učili da ratujemo
protiv mikroorganizama, i to svim sredstvima - od antibakterijskih
sapuna pa do antibiotika. Međutim, ta pretjerano pojednostavljena
poruka zanemaruje činjenicu da su mnoge bakterije od
presudne važnosti za naše zdravlje. Klasičan primjer kako mikroorganizmi
pomažu ljudima su bakterije u našem probavnom
sustavu koje su ključne za naše preživljavanje. Bakterije u našem
želucu i crijevnom traktu pomažu pri probavi hrane i, također,
omogućavaju apsorpciju prijeko potrebnih vitamina. Ta suradnja
između ljudi i mikroba razlog je zbog kojeg neumjerena upotreba
antibiotika šteti našem zdravlju. Antibiotici su ubojice koji ne
biraju - bakterije koje su potrebne za naše preživljavanje ubijaju
jednako efikasno kao i bakterije koje su za njega štetne.
Nedavni napredak u genomskoj znanosti otkrio je još jedan
mehanizam suradnje između vrsta. Ispostavilo se da živi organizmi
u stvari integriraju svoje stanične zajednice razmjenjujući
njihove gene. Ranije se mislilo da se geni prenose isključivo
putem reprodukcije, potomstvu nekog pojedinačnog organizma.
Sada znanstvenici otkrivaju da se geni dijele ne samo između pojedinačnih
pripadnika vrsta nego i između pripadnika različitih
vrsta. Dijeljenje genetskih informacija preko prijenosa gena
ubrzava evoluciju budući da organizmi mogu
usvojiti »naučeno« iskustvo od drugih organizama.
S obzirom na tu razmjenu gena, na organizme
se više ne može gledati kao na nepovezane entitete; ne postoji zid
između vrsta. Daniel Drell, direktor programa za genom mikroorganizama
pri Ministarstvu energetike za časopis Science je izjavio:
»...više ne možemo sa sigurnošću reći što je vrsta.«
Ta razmjena informacija nije slučajnost. To je način na koji
priroda poboljšava izglede za preživljavanje u biosferi. Kao što
je ranije spomenuto, geni su fizičko sjećanje naučenih iskustava
nekog organizma. Nedavno uočena razmjena gena među pojedinačnim
organizmima raspršuje ta sjećanja i time utječe na
opstanak svih organizama koji sačinjavaju zajednicu života. I,
sada kada znamo za taj mehanizam prijenosa gena unutar iizmeđu
vrsta, bjelodane postaju opasnosti genetskog inženjerstva.
Na primjer, modificiranje gena rajčice možda se neće zaustaviti
na rajčici, možda će izmijeniti čitavu biosferu na načine koje ne
možemo predvidjeti. Već postoji studija koja pokazuje da se pri
čovjekovom probavljanju genetski modificirane hrane umjetno
proizvedeni geni prenose u korisne bakterije u crijevima i mijenjaju
njihov karakter.
Na sličan način prijenos gena između genetski modificiranih ratarskih
kultura i izvornih biljnih vrsta koje ih okružuju dovodi
do sve veće pojave iznimno otpornih vrsta nazvanih super-korovi.
Kada su u okoliš uveli genetski modificirane organizme,
inženjeri nisu uzeli u obzir činjenicu prijenosa gena. Sada,
kada se njihovi modificirani geni šire među drugim
organizmima u okolišu i mijenjaju ih, počinjemo se suočavati s
pogubnim posljedicama tog previda.
Genetički evolucionisti upozoravaju da ćemo, propustimo li
primijeniti pouke naše zajedničke genetske sudbine koja bi nas
trebala poučiti suradnji među svim vrstama, ugroziti opstanak
čovječanstva. Trebamo nadići darvinovsku teoriju koja ističe
važnost pojedinaca i prihvatiti onu koja naglašava važnost zajednice.
Britanski znanstvenik Timofhy Lenton podastire dokaze da
evolucija više ovisi o interakciji među vrstama nego o interakciji
između pojedinaca unutar vrsta. Evolucija postaje stvar preživljavanja
najsposobnijih skupina a ne preživljavanja najsposobnijih
pojedinaca. U članku objavljenom 1998. godine u časopisu Nature
Lenton je napisao da umjesto usredotočivanja na pojedince
i njihovu ulogu u evoluciji, »...moramo uzeti u obzir cjelovitost
organizama i njihovog materijalnog okoliša kako bismo dokraja
razumjeli koje značajke se prenose i postaju prevladavajuće«.
Lenton se slaže s hipotezom Jamesa Lovelocka o Gaji, koja
kaže da Zemlja i sve vrste na njoj tvore jedan interaktivni, živući
organizam. Oni koji podupiru tu hipotezu tvrde da diranje u
ravnotežu tog super-organizma zvanog Gaja, bilo da se radi o
uništavanju prašuma, stanjivanju ozonskog omotača ili mijenjanju
organizama genetičkim inženjerstvom, može ugroziti njegov
i, posljedično, naš opstanak.
Nedavno provedene studije što ih je financiralo britansko
Vijeće za istraživanje prirodnog okoliša (Natural Environment
Research Council) poduprle su tu zabrinutost. [Thomas, et al.,
2004.; Stevens, et al., 2004.] Iako je u povijesti našeg planeta dolazilo
do masovnih izumiranja, pretpostavlja su da su sva bila
prouzročena izvanzemaljskim događajima, kao na primjer udarom
kometa u Zemlju. Jedna od novih studija zaključuje da »prirodni
svijet prolazi kroz šesto veliko izumiranje u svojoj povilesti.« [Lovell, 2004.]
Međutim, ovaj put uzrok izumiranja nije izvanzemaljski. Prema jednom
od autora istraživanja, Jeremyju Thomasu, »koliko možemo vidjeti,
ovo izumiranje uzrokuje jedan životinjski organizam - čovjek.«



Raditi ono što govore stanice


Tijekom godina koje sam proveo poučavajući na Medicinskom
fakultetu uvidio sam da su studenti medicine u akademskom
okružju skloniji natjecanju i ocrnjivanju od gomile odvjetnika.
U svom nastojanju da budu jedni od »najsposobnijih«, koji
će nakon četiri tegobne godine Medicinskog fakulteta dogurati
do diplome, žive darvinističku borbu. Fanatično jurenje za visokim
ocjenama, bez obzira prema drugim studentima, nesumnjivo
je u skladu s darvinističkim modelom, međutim meni se
za one koji nastoje postati suosjećajni iscjelitelji to uvijek činilo
ironičnim.
No, moji stereotipovi o studentima medicine raspali su se
tokom boravka na otoku. Nakon mog »bojnog pokliča«, moj
razred knjigovođa i medicinskih sestara prestao se ponašati poput
uobičajenih studenata medicine; odbacili su svoj mentalitet
preživljavanja najsposobnijih i udružili se u jedinstvenu silu, tim
koji im je pomogao da prežive semestar. Bolji studenti pomagali
u slabijima i pri tome postajali još bolji. Promatrati njihov sklad
bilo je i iznenađujuće i divno.
Na kraju je došao bonus: sretni filmski svršetak. Za njihov
završni ispit studentima sam podijelio test potpuno jednak onome
koji su morali riješiti studenti u Wisconsinu. U rezultatima
tih »odbačenika« i njihovih »elitističkih« kolega u Sjedinjenim
Državama nije bilo praktički nikakve razlike. Mnogi studenti su
kasnije rekli da su, kada su se vratili u Sjedinjene Države i sreli sa
svojim kolegama koji su pohađali američke Medicinske fakultete,
bili ponosni na sebe kada su vidjeli da posjeduju veće razumijevanje
načela što upravljaju životom stanica i organizama.
Naravno, bio sam oduševljen što su moji studenti izveli akademsko
čudo, međutim tek sam godinama kasnije shvatio kako
im je to pošlo za rukom. Tada sam mislio da ključ leži u ustroju
kolegija, a i dalje vjerujem da je ispreplitanje ljudske i stanične
biologije bolji način prezentacije tog gradiva. No, sada kada sam
ušao u ono što bi neki smatrali područjem luckastog dr. Doolittla,
mislim da dobar dio razloga za uspjeh mojih studenata leži
u tome što su se uzdržali od ponašanja svojih kolega u Sjedinjenim
Državama. Umjesto imitiranja pametnih američkih studenata,
imitirali su ponašanje pametnih stanica, udružujući se i tako postajući
još pametniji. Nisam bio rekao svojim studentima da ustroje svoje
živote prema životima stanica jer sam još uvijek bio vezan za
tradicionalno znanstveno obrazovanje. No, sklon sam misliti da su
krenuli tim smjerom intuitivno, nakon slušanja mog hvalospjeva
sposobnosti stanica da se kooperativno udruže kako bi oblikovale
složenije i vrlo uspješne organizme.
Tada to nisam znao, no sada vjerujem da je još jedan razlog
uspjeha mojih studenata bio taj što nisam prestajao hvaliti
stanice. Hvalio sam i studente. Trebalo im je da čuju da su
prvorazredni studenti kako bi vjerovali da mogu postići rezultate
prvorazrednih studenata. Kao što ću obrazložiti u budućim
poglavljima, velik broj nas vodi ograničene živote ne zato što to
moramo, nego zato što mislimo da moramo. Ali , trčim pred rudo.
Dovoljno je da kažem da sam nakon četiri mjeseca u raju,
poučavajući na način koji je razbistrio moje razmišljanje o stanicama i
poukama koje one pružaju ljudima, bio na dobrom putu ka razumijevanju
nove biologije, koja defetizam genetskog i roditeljskog programiranja
kao i darvinističko preživljavanje najsposobnijih čini zastarjelim.

NOĆ

Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Nad vrtom je užas i noć.
Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovima i trune, biju se bitke za grumen zemlje.
U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleten i bez reda, kako je koga vjetar nanosio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret.Visok i žilav kavalir na ogoljenoj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još malo,  latice zlatnog sljema danas su trule i ljepljive.
Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi.
On, vatreni ljubavnik svih zora, sveštenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikada ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sijalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.

Odmah pod njim je Žuta lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvelu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. Jutro nije održalo obećanje, svijetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud;
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.

Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti kako će poginuti u tami.

Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan nesporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti,
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on je već odavno to porekao.

Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvek mirišu jedva osjetno.

Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.

Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tušti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.

Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš  i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu  pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.

A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nije je mnogo i ona će se, ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti u vis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.

*
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?

Ivo Andrić

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 5.

Stanice kao sićušni ljudi


Kako se ispostavilo, taj kolegij histologije bio je najsretnije
i intelektualno najintenzivnije razdoblje u mojoj akademskoj
karijeri. Slobodan da predajem kolegij onako kako sam ga želio
predavati, upustio sam se u nov način obrade gradiva, pristup
koji se u mojoj glavi razvijao nekoliko godina. Bio sam fasciniran
idejom da bi gledanje na stanice kao na »sićušne ljude« olakšalo
razumijevanje njihove fiziologije i ponašanja. Smišljati novu
strukturu kolegija bilo je uzbudljivo. Ideja ispreplitanja stanične
i ljudske biologije ponovno je rasplamsala nadahnuće za znanost
koje sam osjećao koje dijete. Taj entuzijazam sam i dalje imao u
svom istraživačkom laboratoriju, međutim ne i zarobljen u brojnim
birokratskim pojedinostima o kojima sam kao stalni profesor
bio dužan voditi računa, uključujući beskrajne sastanke i za
mene mukotrpna fakultetska primanja.
Bio sam sklon promatrati stanice kao slične ljudima budući
da sam, nakon godina provedenih iza mikroskopa, stekao poniznost
pred složenošću i moći, kako se isprva činilo, anatomski
jednostavnih kapljica u Petrijevoj zdjelici. U školi ste možda naučili
osnovne dijelove stanice: jezgra koja sadrži genetski materijal,
mitohondriji što proizvode energiju, zaštitna membrana na obodu
i citoplazma koja se nalazi između svega toga. Pa ipak, unutar
tih naizgled anatomski jednostavnih stanica nalazi se složen svijet;
te pametne stanice koriste tehnologije koje znanstvenici još
ne mogu dokraja shvatiti.
Ideju o stanicama kao sićušnim ljudima koju sam promišljao
većina bi biologa smatrala herezom. Pokušaj da se bilo što
što nije ljudsko poveže s ljudskim ponašanjem naziva se antropomorfizam.
»Pravi« znanstvenici antropomorfizam smatraju
nečim poput smrtnog grijeha i bojkotiraju znanstvenike koji ga
svjesno upotrebljavaju u svom radu.
No, ja sam smatrao da raskidam s ortodoksnim zbog dobrog
razloga. Biolozi do znanstvene spoznaje pokušavaju doći promatranjem
prirode i stvaranjem hipoteze o tome kako stvari funkcioniraju.
Izvođenje hipoteze i smišljanje pokusa od znanstvenika
neizostavno zahtijevaju da »smišlja« kako stanica ili neki drugi
živi organizam živi svoj život. Primjenjivanje tih »ljudskih« rješenja,
to jest ljudskog načina rješavanja bioloških tajni, biologa
automatski čini krivim za antropomorfiziranje. Kako god da pogledate,
biološka znanost se do određene mjere temelji na humaniziranju
onoga što se proučava.
Zapravo, mislim da je nepisana zabrana antropomorfizma
jedan zastarjeli ostatak srednjeg vijeka kada su vjerski autoriteti
nijekali postojanje bilo kakvog neposrednog odnosa između
ljudi i bilo kojeg drugog Božjeg stvorenja. Jasna mi je vrijednost
te koncepcije kada ljudi pokušavaju antropomorfizirati žarulju,
radio-prijemnik ili džepni nožić, međutim ne smatram je valjanom
kritikom kada se primjenjuje na žive organizme. Ljudi su
višestanični organizmi - zacijelo inherentno dijelimo temeljne
obrasce ponašanja s našim vlastitim stanicama.
Ipak, svjestan sam da je za priznavanje te paralele potrebna
promjena percepcije. Povijesno gledano, naša judeokršćanska
vjerovanja navela su nas na mišljenje da smo mi inteligentna
stvorenja koja su stvorena u zasebnom i različitom procesu od
svih drugih stvorenja, tj. biljaka i životinja. Zbog takvog stajališta
na niža bića prijezirno gledamo kao na neinteligentne životne
oblike, posebno na organizme koji su na nižim evolucijskim stepenicama
života.
Ništa nije dalje od istine. Kada druge ljude promatramo kao
individualne entitete ili gledamo same sebe u zrcalu kao individualni
organizam u jednom smo smislu u pravu, barem iz perspektive
naše razine opažanja. Međutim, kada bih vas smanjio na
veličinu pojedinačne stanice tako da možete vidjeti svoje tijelo iz
te perspektive, to bi vam pružilo potpuno novi pogled na svijet.
Kada biste pogledali na sebe iz te perspektive, ne biste se vidjeli
kao pojedinačni entitet. Vidjeli biste se kao živahnu zajednicu
više od pedeset tisuća milijardi pojedinačnih stanica.
...
... objasnio sam svojim studentima da je svaka stanica
jedno inteligentno biće koje može preživjeti samostalno, kao što
znanstvenici pokazuju kada izuzimaju pojedinačne stanice iz tijela
i uzgajaju ih kao kulturu stanica. Kao dijete intuitivno sam
znao da su te pametne stanice obdarene namjerom i svrhom;
aktivno traže okolinu koja podržava njihovo preživljavanje te
istovremeno izbjegavaju otrovne ili neprijateljske okoliše. Poput
ljudi, pojedinačne stanice analiziraju tisuće podražaja iz mikrookoline
u kojoj obitavaju. Analizom tih podataka stanice odabiru
prikladna ponašanja koja će im osigurati opstanak.
Nadalje, pojedinačne stanice sposobne su učiti na temelju
tih iskustava okoline i mogu stvarati stanično sjećanje koje zatim
prenose svom potomstvu. Na primjer, kada virus ospica zarazi
dijete, poziva se nezrela imunološka stanica da stvori zaštitno
proteinsko antitijelo protiv tog virusa. Tijekom tog postupka stanica
mora kreirati novi gen koji će služiti kao nacrt za proizvodnju
protein-antitijela za ospice.
Prvi korak u proizvodnji posebnog gena za antitijelo protiv
ospica događa se u jezgri nezrelih imuno-stanica. U njihovim
genima nalazi se vrlo velik broj DNK segmenata koji kodiraju
jedinstveno oblikovane odlomke proteina. Nasumičnim sastavljanjem
i rekombiniranjem tih DNK segmenata imuno-stanice
stvaraju mnoštvo različitih gena od kojih svaki funkcionira kao
jedinstveno oblikovan protein-antitijelo. Kada nezrela imunostanica
proizvede protein-antitijelo koji je »vjeran« fizički komplement
virusa ospica koji je napao tijelo, stanica će se aktivirati.
Aktivirane stanice koriste zapanjujući mehanizam nazvan
dozrijevanje afiniteta koji stanici omogućava da se savršeno »prilagodi«
konačnom obliku svog protein-antitijela i tako postane
savršeni komplement virusu ospica koji je napao tijelo.
Pomoću procesa po imenu somatska hipermutacija aktivirane
imuno-stanice stvaraju stotine kopija svog izvornog gen-antitijela.
Međutim, svaka nova inačica gena malo je mutirana tako da kodira
malo drukčije oblikovani protein antitijelo. Stanica odabire varijantu
gena koji je najprikladnije antitijelo. Ta izabrana verzija gena također
prolazi kroz uzastopne cikluse somatske hipermutacije koji dodatno
»tešu« oblik antitijela kako bi ono postalo »savršeni« fizički komplement
virusu ospica. [WU, et al., 2003.; Blanden i Steele, 1998.; Diaz i Casali,
2002.; Gerhart, 2002.].
Kada se tako usavršeno antitijelo spoji na virus, ono deaktivira
uljeza i označava ga za uništenje. Na taj način štiti dijete od
eskalacije ospica. Stanice zadržavaju svoje genetsko »sjećanje« na
to antitijelo, pa kada osoba u budućnosti dođe u doticaj s virusom
ospica, stanice trenutno mogu pokrenuti zaštitnu imunološku
reakciju. Novi gen-antitijelo može se prenijeti i na čitavo
potomstvo stanice kada se ona dijeli. Dakle, tijekom tog procesa
stanica je ne samo »naučila« o virusu ospica nego je i stvorila
»sjećanje« o njemu koje će naslijediti i širiti njezine stanice-kćeri.
Ova zapanjujuća značajka genetskog inženjerstva izrazito je važna
jer predstavlja inherentni »obavještajni« mehanizam putem
kojeg stanice evoluiraju. [Steele, et al., 1998.].

Danijel Goleman o saosećanju

http://www.ted.com/talks/lang/scc/daniel_goleman_on_compassion.html

PROROK: O RAZGOVORU

Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima;
I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga. I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napola ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.
Ima ih među vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.
U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim jezikom. Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.
Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema.


Halil Džubran

SLUŠAJ

Kad te zamolim, da me slušaš, a ti mi počneš davati savjete, nisi učinio to što sam te zamolio.
Kad te zamolim, da me poslušaš a ti me započneš pitati, zašto tako razmišljam, gaziš moje osjećaje.
Kad  te zamolim, da me slušaš a ti i osjetiš da moraš učiniti nešto, što bi riješilo moj problem, razočarao si me, pa neka ti zvuči čudno.
Slušaj! Sve što sam te zamolio je, samo da me poslušaš.
Ne govori, ne radi, samo me slušaj.
Sam mogu učiniti ono što je potrebno; nisam bogalj. Možda  sam bez hrabrosti i neodlučan, ali nisam  bogalj.
Ako nešto napraviš za mene, što znam sam i što sam moram učiniti za sebe, samo ćeš povečati moj strah i moju slabost. Ali ako jednostavno prihvatiš i uzmeš za gotovo činjenicu, da osjećam to što osjećam, bez obzira kako to nerazumno zvuči, odreći ću se potrebe da te uvjeravam šta leži iza tog mog nerazumnog osjećaja.
I kad mi samom to postane jasno, odgovor će mi biti jasan i ne trebam tvoj savjet. Nerazumni osjećaji će dobiti značenje tek kad uspijem shvatiti što stoji za njima. Možda upravo zato molitve djeluju na neke ljude, jer Bog je nijem i ne daje savjete, ne pokušava urediti stvari. On samo sluša i sluša i pusti te da radiš što hoćeš.
Zato molim te, samo me poslušaj i samo budi svjestan onoga što čuješ. Pa ako i ti želiš  govoriti, počekaj na svoj trenutek. Tada ću ja poslušati tebe.

Autor nepoznat

TAO TE ČING

Istinski dobar čovjek nije svjestan svoje dobrote.
I zato je i dobar.

Glup čovjek se trudi da bude dobar
I zato i nije dobar.

Mudar čovjek ne čini ništa,

A ipak ništa ne ostavlja nedovršenim.

Glup čovjek uvijek nešto radi,

A ipak ima sve više stvari koje treba da završi.

Najuzvišenija vrlina je čin bez svijesti o sopstvenom ja.

Najuzvišenija dobrota je bezuslovno davanje.

Najuzvišenija pravda je vidjeti bez predrasuda.

Ako nemaš Tao, najviše što možeš postići je dobrota.

Ako nisi dobar, najviše što možeš postići je moral.

Ako nisi moralan, preostaje ti običaj.

A običaj je ljuštura oko istinske vjere,

početak haosa.

Mudar čovjek slijedi svoju sopstvenu prirodu.

Ne upada u životne zamke.

Kaže se da:

“On slijedi suštinu, a ne pojavnost.”

“On ostaje čvrst, a ne labav.”

“On živi sa istinom, a ne sa laži.”

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 4.

The changing colors and patterns of a leaf are seen in Portland, Oregon on Wednesday, Sept. 22, 2010. (AP Photo/Don Ryan)

Poglavlje 1

POUKE IZ PETRIJEVE ZDJELICE:

POHVALA PAMETNIM STANICAMA I PAMETNIM

STUDENTIMA

Nevolje u raju


Drugog dana boravka na Karibima, dok sam stajao pred
više od stotinu vidljivo nervoznih studenata medicine,
odjednom sam shvatio da ovaj otok ne percipiraju svi
kao ležerno utočište. Za te nervozne studente Montserrat nije bio
mirno pribježište nego posljednja šansa za ostvarivanje njihovog
sna da postanu liječnici.
Moja grupa bila je geografski homogena, to su bili uglavnom
američki studenti s Istočne obale, međutim bili su svih rasa
i dobi, uključujući šezdesetsedmogodišnjeg umirovljenika koji je
želio učiniti više sa svojim životom. Jednako raznolike bile su i
njihove pozadine - bivši osnovnoškolski nastavnici, računovođe,
glazbenici, časna sestra te čak jedan krijumčar droge.
Usprkos svim različitostima, studentima su dvije stvari bile
zajedničke. Prva je bila ta da nisu uspjeli proći izrazito kompetitivni
izborni proces kojim se popunjavao ograničeni broj mjesta
na američkim Medicinskim fakultetima. Kao drugo, bili su »borci«
s čvrstom nakanom da postanu liječnici - nisu se željeli odreći
prilike da dokažu svoje sposobnosti. Većina ih je bila potrošila
svoje životne ušteđevine ili su se zadužili kako bi platili školarinu
i dodatne troškove življenja izvan zemlje. Mnogi su se po prvi
put u životu našli potpuno sami, ostavivši svoje obitelji, prijatelje
i voljene iza sebe. Trpjeli su krajnje nesnosne životne uvjete
u kampusu. Pa ipak, unatoč svim preprekama i lošim izgledima
nisu odustajali od svoje potrage za liječničkom diplomom.
Dobro, tako je bilo barem do našeg prvog zajedničkog sata.
Prije mog dolaska studenti su imali tri različita profesora histologije
i stanične biologije. Prvi je predavač ostavio studente na
cjedilu tri tjedna nakon početka semestra, kada se morao posvetiti
nekom osobnom problemu i napustiti otok. U kratkom roku
fakultet je pronašao prikladnu zamjenu koja je pokušala nastaviti
gdje je prethodnik stao; na nesreću, taj se profesor povukao tri
tjedna kasnije jer se razbolio. Sljedeća dva tjedna je jedan profesor
zadužen za drugo nastavno područje studentima čitao poglavlja
iz udžbenika. To je studentima zacijelo bilo na smrt dosadno, međutim
fakultet je slijedio direktivu da ispuni određeni broj sati
predavanja za taj kolegij. Da bi diplomanti fakulteta mogli kasnije
raditi u Sjedinjenim Državama, morali su se ispuniti akademski
standardi što su ih postavili američki kontrolori.
Po četvrti put tog semestra izmoždeni studenti slušali su
novog profesora. Ukratko sam im iznio kvalifikacije kao i svoja
očekivanja... Zatim sam iz svoje aktovke izvukao bunt ispita i rekao
studentima da će rješavati »test samoprocjene«. Sredina semestra je bila
upravo prošla i očekivao sam da će biti upoznati s polovicom gradiva iz tog
kolegija. Test koji sam razdijelio tog dana sastojao se od dvadeset
pitanja uzetih izravno iz ispita iz histologije što se sredinom semestra
provodi na Sveučilištu Wisconsin.
Prvih deset minuta pisanja testa u učionici je vladala nijema
tišina. Tada je studente, jednog za drugim, obuzelo nervozno
vrpoljenje - proširilo se brže od smrtonosnog virusa ebola. Kada
je dvadeset minuta namijenjenih pisanju testa proteklo, razred
je bio u panici. Nakon što sam rekao »prestanite«, nagomilana
nervozna tjeskoba eruptirala je u buku stotinu uzbuđenih razgovora.
Utišao sam ih i počeo im čitati odgovore. Prvih pet ili šest
odgovora bili su popraćeni prigušenim uzdasima. Nakon što sam
došao do desetog pitanja, svaki sljedeći odgovor pratili su sve
glasnijim uzdasima. Najbolji rezultat u razredu bilo je deset točnih
odgovora, nekoliko studenata je točno odgovorilo na sedam pitanja,
a većina ostalih su, vjerojatno pogađanjem, postigli jedan
ili dva točna odgovora.
Kada sam pogledao razred, suočio sam se s ukočenim, konsterniranim
licima. »Borci« su se našli pred porazom. S više od pola semestra iza sebe,
morali su krenuti ispočetka. Mračno raspoloženje obuzelo je studente
od kojih je većina već dobro plivala u vodama drugih, vrlo zahtjevnih
kolegija na Medicinskom fakultetu. Njihova potištenost ubrzo se pretvorila
u tihi očaj. U dubokoj tišini gledao sam studente, a oni su gledali mene. Osjetio sam unutarnju bol - razred je kolektivno sličio jednoj od onih
Greeenpeacovih fotografija malih tuljana s velikim očima prije
nego što ih bešćutni trgovci krznom palicama zatuku do smrti.
Srce mi se stezalo. Možda su me morski zrak i slatkasti
otočki mirisi već bili učinili velikodušnijim... Bilo kako bilo, nečekivano
sam se našao kako im objavljujem da ću se, ukoliko
i oni ulože odgovarajući trud, osobno založiti da svaki student
bude potpuno spreman za završni ispit. Kada su shvatili kako
sam istinski predan njihovom uspjehu, mogao sam vidjeti sjaj u
njihovim, prije uspaničenim, očima.
Osjećajući se kao borbeni trener koji »nabrijava« svoj tim
prije važne utakmice, rekao sam im da mislim da nisu ništa manje
inteligentni od studenata kojima sam predavao u Sjedinjenim Državama.
Rekao sam im da mislim da su njihove kolege u Sjedinjenim Državama
samo malo vještiji u mehaničkom učenju napamet, te da im je to omogućilo
da postignu bolji rezultat na prijemnim ispitima za Medicinske fakultete.
Osim toga, potrudio sam se uvjeriti ih da histologija i stanična biologija nisu
intelektualno teški kolegiji. Objasnio sam im da priroda, u svoj
njezinoj eleganciji, funkcionira po vrlo jednostavnim načelima.
Ponudio sam im održavanje dodatnih večernjih predavanja, koja
su dodatno stavila na kušnju njihovu ustrajnost nakon dana već
pretrpanih predavanjima i laboratorijskim vježbama. Moj desetominutni
stimulativni govor podigao je samopouzdanje studenata.
Kada je sat završio, izletjeli su iz te učionice »rigajući vatru«,
čvrsti u odluci da neće pokleknuti pred sustavom.
Nakon što su studenti otišli shvatio sam veličinu zadatka
koji sam si zadao. Počele su me salijetati sumnje. Znao sam da je
dobar broj studenata potpuno nekvalificiran za pohađanje Medicinskog
fakulteta. Mnogi drugi su bili sposobni studenti ali s
podlogom koja ih nije pripremila za taj izazov. Bojao sam se da će
se moja otočna idila pretvoriti u frenetičnu, vremenski zahtjevnu
akademsku pometnju koja će završiti s neuspjehom, kako po
moje studente tako i po mene kao njihovog nastavnika. Počeo
sam razmišljati o svom poslu u Wisconsinu i iznenada mi se on
učinio lakim. Na Wisconsinu sam držao samo osam od otprilike
pedeset predavanja koja sačinjavaju kolegij histologije i stanične
biologije. Tamo je teret predavanja sa mnom dijelilo još pet
članova Odsjeka za anatomiju. Naravno, bio sam odgovoran za
materijal na svim predavanjima jer sam bio uključen u prateće
laboratorijske vježbe. Morao sam moći odgovoriti na sva pitanja
studenata povezana s kolegijem. Međutim, poznavanje gradiva
i predstavljanje istog tog gradiva na predavanjima nije jedno te isto!
Imao sam na raspolaganju trodnevni vikend da se uhvatim
u koštac sa situacijom u koju sam se doveo. Da sam na krizu
poput ove naišao kod kuće, moja osobnost tipa »A« vjerojatno
bi me dovela do poslovične omče ispod lustera. Zanimljivo je da
se, dok sam sjedio pokraj bazena i promatrao Sunce kako zalazi
u Karipsko more, potencijalna tjeskoba jednostavno preobrazila
u osjećaj uzbudljive avanture. Počeo sam osjećati uzbuđenje zbog
činjenice da sam po prvi put u predavačkoj karijeri samo ja odgovoran
za taj zahtjevan kolegij, te da se ne moram prilagođavati
načinskim i sadržajnim restrikcijama programa koji se poučavaju u timu.

Bruce H. Lipton

O ŽIVOTU

Čovjek stari i djetinje lice dobija bradu i bore, a čakšire stiču rupe; za tili čas postaneš ružan i nemio gost, a umjesto mladosti i nevinosti samo ti još glad viri iz očiju. Tada je vrijeme da očvrsneš i da nešto naučiš o svijetu, inače ćeš se naći na bunjištu i psi će pišati po tebi. Herman Hese – „Narcis i Zlatousti”

Uči nešto. U ovom času mnogi ljudi već su odustali od života. Ne nerviraju se, ne plaču, samo čekaju da vrijeme prođe. Ne prihvataju životne izazove, a život ih više i ne izaziva. Tebi sad prijeti ta pasnost. Odupri joj se, suoči se sa životom, ali nemoj da odustaješ. Paolo Koeljo

Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi više se hvata za život. Meša Selimović

Čovjek je putnik u vremenu i prostoru, a taj put može preći sa više ili manje zadovoljstva, ako uspješno zna zaobilaziti prepreke, odnosno ako ispred svake ne gubi previše dragocjenog vremena. Anoniman

Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, čak ako to od vas i država traži. Ajnštajn

Ko je živio sa dva lica, umro je bezličan. Anoniman

ŠTA JE ŽIVOT?!

Život je prilika – iskusi je
Život je ljepota – divi joj se
Život je san – ostvari ga
Život je izazov – suoči se s njim
Život je zadatak – izvršavaj ga
Život je igra – igraj se

Život je dragocjen – njeguj ga

Život je bogatstvo – čuvaj ga

Život je ljubav – uživaj u njoj

Život je tajna – pronikni je

Život je obećanje – ispuni ga

Život je tuga - prebrodi je

Život je himna – pjevaj je

Život je borba – prihvati je

Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac

Život je avantura – usudi se

Život je sreća – zasluži je

Život je život – brani ga

Majka Tereza

Vilijam Li: Možemo li da jedemo da bismo izgladneli rak?

http://www.ted.com/talks/lang/scc/william_li.html

PROROK: O DAVANJU I PRIJATELJSTVU

Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?
Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.
A ima li išta što ćete zadržati?
Sve što imate jednog će se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.
Često kažete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega što vi imate.
I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni čašu i iz vašega potočića.
I koja zasIuga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrđu, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiđen?
Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.
Jer, odista, život daje životu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.


Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.
On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.
On je vaša trpeza i vaše ognjište.
Jer, dolazite k njemu gladni, i ištete od njega spokoja.
Kad vaš prijatelj iznosi svoje mišljenje, ne bojite se reći »ne«, niti se suzdržavate od »da«.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce;
Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve čežnje, sva iščekivanja rađaju i dijele s radošću koja se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se;
Jer, što najviše volite u njemu, može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja vlastite tajne nije ljubav nego bačena mreža: hvata samo što je beskorisno.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.
Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.

Halil Džubran




"When he died his eyes were closed... 
but his heart was open..."

MEDITACIJE LJUBAVI 20.

Ranije ili kasnije, u svakom ljudskom duhu javlja se želja za svetošću i duhovnošću, želja za Bogom, kako god ga nazvali. Mistici govore o „božanskom" što je svu­da oko nas, na dohvat ruke, koje bi dalo smisao našem životu, učinilo ga lepim i bogatim, samo kad bismo zna­li da ga otkrijemo. Ljudi imaju neku nejasnu ideju o to­me i, da bi shvatili šta im je činiti da bi došli do nečega što nazivaju Svetost i Duhovnost, listaju knjige i odlaze kod duhovnih učitelja. Usput operišu najrazličitijim me­todama, tehnikama, duhovnom praksom, formulama; i, na kraju, nakon godina i godina uzaludnih pokušaja, osta­ju obeshrabreni i izgubljeni, pitajući se u čemu je greška. Najčešće, krivicu svaljuju na sebe, uz samoubeđivanje da je tehnike trebalo praktikovati uredno i po propisima, s više marljivosti i upornosti, da bi na kraju došli do uspeha.

Ali do kakvog uspeha? Niko nema jasnu ideju kakva je ta svetost za kojom se traga, i ostaje osećanje da se ži­vot stalno odvija u stanju konfuzije, u duši ostaje magla nemira, nesigurnosti i strepnji, i mi vidimo sebe i dalje kao neelastične, posesivne i rđave u odnosima sa bliž­njim. I tako se ponovo bacamo, s obnovljenim žarom, u napore koji nam se čine neophodnim da bismo dostigli nešto za čim težimo.

Takve osobe nikada nisu zastale da razmotre jedno­stavnu činjenicu: njihovi napori samo su put bez izlaza, oni samo pogoršavaju stvari, kao što se požar pogoršava kad se vatra gasi vatrom. Napor ne podstiče razvoj i zre­lost. Napor - kakav god oblik poprimio: snagu volje, na­viku, tehniku, duhovnu praksu - ne vodi nikakvom pre­obražaju. Može najviše odvesti do neke vrste represije, ili pribaviti lek za bolest koja je duboko ukorenjena.

Napor i tenzija mogu promeniti nečiji stav, ali ne i njegovu ličnost. Zamislite čoveka koji hoće da osvoji lju­bav žene i zato pokušava da popravi svoj izgled, da „obli­kuje" savršenije telo, da učini svoje ponašanje prijatni­jim, a tehnike zavođenja efikasnijim. Ljubav se ne osvaja praktičnim vežbama, već realnošću svoje ličnosti. A do toga se nikada ne stiže puteni napora i tehnika.

Tako je i sa Duhovnošću i Svetošću - ne donosi vam ih ono što činite, one nisu prekrivač koji neko može ku­piti, ili nagrada koja se dobija za svoje zasluge. Od zna­čaja je samo jedno - kakvi ste, šta možete postati. Sve­tost nije plod osvajanja, već milosti. Milosti koja se zove „spoznaja", milosti koja je „gledanje", „posmatranje", „razumevanje". Ako biste pristali da uključite svetlost spoznaje, i da pažljivo posmatrate sebe i svaku stvar ko­ja vas okružuje u svakodnevnom životu; ako biste videli sebe odražene u ogledalu spoznaje na isti način na koji vi­dite svoje lice u ogledalu (znači jasno, oštro, baš onakvo kakvo je) bez ikakvog iskrivljenja i popravki; ako biste na taj način posmatrali sebe, bez ikakve dodatne procene i suda, postali biste najednom svesni čudesnih promena ko­je se dešavaju u vama.

Međutim, vi ne možete kontrolisati ove promene, ne možete ih unapred planirati, kao što ne možete odlučiti kada i kako će se obistiniti. Samo je ta spoznaja ko­ja ne prosuđuje u stanju da izleči i preobrazi, ali na svoj način i u svoje vreme.

Na šta je najvažnije uperiti svetlost spoznaje? Na vaše reakcije i vaše odnose. Kad god se nađete u prisus­tvu neke osobe ili stvari, bilo kakve da su, u bilo kojoj situaciji, vi imate beskrajno različite reakcije, pozitivne ili negativne. Analizirajte ove reakcije, posmatrajte šta one u stvari znače i odakle potiču, ali bez osude ili okrivIjavanja sebe, bez ikakve želje za bilo čim, a pogotovo bez truda da ih promenite. To (i samo to) se traži od vas da bi svetost napravila prvi korak u vama.

Ali, reći ćete možda, zar nije sama ta spoznaja na­por? Ne, ako ste je bar jednom oprobali. Jer tada shvatate da je spoznaja radost, kao radost deteta koje začuđe­no izlazi da otkrije svet. Čak i kada ova spoznaja otkrije neprijatne stvari u vama, ona uvek u sebi nosi oslobođe­nje i radost.

Na ovoj tački shvatićete da nesvestan život nije vredan da bude proživljen, jer je prezagađen mrakom i pat­njom.

Ako se u početku osećate lenjim da ostvarite ovu spoznaju, nemojte primoravati sebe, jer to bi samo ob­novilo vašu napetost i nemir. Budite jednostavno svesni svoje lenjosti, bez ikakve osude ili okrivljavanja sebe. Shvatićete tada da spoznaja ima u sebi onoliko tenzije koliko i čovek koji treba da ode kod ljubljene osobe, ili toliko napora koliko treba gladnome da ustima prinese komad hleba, ili koliko treba alpinisti da se popne na vrh svoje omiljene planine: velika energija, uz velike teškoće, ali bez ikakve prinude. Sve postaje takoreći kao igra! Dru­gim rečima, spoznaja je aktivnost koja se odvija bez na­pora, bez tenzija.

Da li će vam ova spoznaja doneti svetost koju traži­te? Da i ne.

Činjenica je da nikada nećete moći da proverite. Jer, autentična svetost, ona koja se ne može dostići napori­ma, tehnikama i prinudom, potpuno je nesvesna same sebe. Ako je u vama, vi nemate ni najmanje svesti o to­me. Još više: vi nećete ni misliti o njoj, jer u vama pot­puno nestaje svaka ambicija da postanete svetac ili sve­tica, od momenta kada živite svaki trenutak postojanja koje je spoznaja učinila ispunjenim, srećnim i oslobođe­nim.

Dovoljno je da budete budni i otvorenih očiju...

Antoni De Melo

AJNŠTAJNOV REZON

Značajni problemi sa kojima smo suočeni ne mogu se riješiti na istom nivou razmišljanja na kom smo bili kad smo ih i stvorili.

Nikada do otkrića nisam došao isključivo racionalnim razmišljanjem.

Čitanje, nakon određenih godina, odvraća čovjekov um od njegovih stremljenja. Bilo koji čovjek koji isuviše mnogo čita, a pritom svoj mozak koristi isuviše malo, pada u naviku lijenog razmišljanja.

Prava vrijednost čovjeka sastoji se u tome, u kojoj mjeri je i u kom smislu mogao da se oslobodi svoga JA.

Svijet je opasan po život, ne zbog onih koji čine zlo, nego zbog onih koji to posmatraju i dopuštaju.

Nacionalnost  je dječija bolest. To su ospice čovječanstva.

Ne vjerujem u teološkog Boga koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.