PJESMA O EMI

 Ni put u Kanadu nije pomogao slike razastireš pred sobom

da opravdaš tolike kilometre

Ja sam kao dijete koje voli čeprkati po svojoj krastici dok ne prokrvari

a onda viče mama mama ide mi krv

uvijek prokrvari

bar malo

bar malo

tu je moj uspjeh

tu je moja upornost

tu je moja glava koja visi o koncu koju nosim u torbi podbacujem na panj

i budeći se noću u znoju i užasu vičem

neću

Takva su ti sva moja putovanja mrzim male i tjeskobne jednokrevetne sobe

sterilisane wc šolje i hladne pločice u kupatilu

ormare sa praznim vješalicama koje se kao obješeni keze na mene

besprijekorno namještene krevete

i koncentrisanu samoću koja mi lupi šamar čim otvorim vrata

To sam ja na ovoj slici imam sedam godina i ne smijem se i ne plačem

jer moji roditelji očekuju ozbiljnost od mene

ja ispunjavam sve zadatke

ali se uvijek plašim da to nije ni dobro ni dovoljno

nije ni dobro ni dovoljno

želim da pojedem cijelu bombonjeru

uvijek bih pojeo sav sestrin eurokrem

ja sam sebična djevojčica

ja sam debeli dječak

ja sam kriva

ja sam kriv

brat je uvijek bio tu

u prodavnici su bile čokolade ”Braco i seka”

Psihijatar kaže vi govorite kao da pišete roman

ali ja želim da napišem roman

Iza svega toga stoji otac
Brat

Muškarac

Bog

Osjećate krivicu zbog potisnutih osjećanja prema bratu
Krivica je konačno postala opipljivom

na televiziji je film o Emi koja pati od halucinacija:

potisnuta osjećanja

uvijek zatvoreni u sobi oni ne znaju kad će da počne

to koje obuzima i uvlači

i strah koji se može izraziti razgoračenim očima

uvijek isto – umjetnički obrađeni klasični primjeri psihijatrije

U ćošku stoje koferi knjige odjeća

ja ustvari ne volim putovanja to odlaženje to vraćanje

i ta Kanada

sve je to tako bespotrebno

Tanja Stupar Trifunović

TOČIONICA DUŠA

U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krčma pod nazivom ” Točionica duša”.

Ljudi tu uglavnom greškom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju tražeći srodnu dušu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krčme shvate kao markentiški potez i čak im se takva i dopadne. Površni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmišljaju o tome gdje ih je to put nanio.
Željni odmora i osvježenja, teškim korakom razočarenja ulaze u krčmu i naručuju hladnu čašu najboljeg vina.
Nekad, promrzli, naručuju najbolje kuvano vino čije porijeklo vide u bujnoj konobarici koja im osmijehom uvijek poželi dobrodošlicu.
Zaboravljaju da je vino piće bogova i žedno ga iskape u jednom gutljaju, dolivajući u sebe dušu nepoznatog porijekla.

Samo za trenutak uspiju da osjete oporost ili slatkoću, prije nego osjete plimu topline koja im se razlije tijelom.
Previše su bili opsjednuti potragom i nisu slušali upozorenje krčmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju.
Odmahivali su rukom i dopuštali njoj da napravi izbor umjesto njih. Mudra je to krčmarica bila.
Nagledala se ona slučajnih prolaznika i izgubljenih pogleda, lica sa zarobljenim dušama koje su kružile oko tamnih zjenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim moćnim sjajem.
Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duše onako kako je mislila da prolaznici zaslužuju. Utakala je dugo čuvane duše u očajnike koji se nisu osjećali očajnima, u napaćene koji su bili ophrvani ravnodušnostima, u nesrećne koji su premoreni potragama dozvoljavali tijelu da klone.
Dijelila je samopouzdanje bez konsultacija, svojim čistim srcem i iskusnim okom.
Svi oni koji su bili njeni gosti, po izlasku iz krčme dobijali su novi lik, obojen sjajem nadanja i novom snagom za potragom… ovoga puta ne beznadežnom i ne bez ikakvog smjera.
Ali, samo rijetkim posjetiocima je vadila iz najstarijih buradi od orahovine one najvrijednije, dugo godina dobro čuvane duše.
To su bile one duše koje u nekim davnim nemoćima moliše da ih svojim bosim tabanima izgnječi i uskladi da dočekaju trenutak kada će preko čula ukusa, skliznuti u nečije tijelo i spojiti se sa svojim čaurama iz kojih bijahu protjerane nekada davno, od zlih sujeta što živješe u neadekvatnoj, dvojnoj ličnosti, nešto što biješe neskladna slika “alter ega”.

Naišao je tako jednog dana čovjek praznog pogleda, ugašenih očiju i pobijelelih usana. Prišla mu je vedra krčmarica i zapitala ga čime može da ga usluži.
Lagano je podigao pogled i zagledao joj se u usne, iskreno poželjevši da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tečnost. Nasmiješio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duše jer pogled joj biješe tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu. I tada je u njima vidio starca kojeg su i nada i snaga napustili.
Nasmiješila se zbunjeno, nimalo iznenađena narudžbinom, sa nekom čudnom tugom koja je samo u trenutku preletjela preko bjeline njenog lica.
Razmišljala je šta joj je činiti.
Svoju je dušu imala samo za još par čaša jer ju je dijelila svim neznancima za koje bi poželela da su njena srodna duša. Ako udijeli još malo njene duše koje joj je preostalo, onda će ostati bez nje, postaće bezdušnica.
Onda nikada neće moći da dočeka dan kada će u krčmu ušetati njena srodna duša, koju bi svojom željom napojila i sa sobom sjedinila.
Duša koja bi poželela da je pije nektar njene duše do kraja života i da nikada žeđ više ne osjeti.

Čovjek je samo odmahnuo rukom rekavši da ne obraća pažnju na njega i donese mu šta god ona poželi, šta god će mu utoliti žeđ i makar prividno odganati umor. Otišla je iza paravana i bez ikakvog oklijevanja podmetnula čašu ispod bureta svoje duše. Napunila ju je do vrha i odnijela čovjeku praznog pogleda.

Pio je polako, uživajući u svakoj kapi čudnog nektara, nemajući pojma o tome da utače u sebe dijelove jedne čiste duše protkane velikom emotivnom snagom.

Čudio se žeđi koja ga nije tjerala, kako to obično biva, da iskapi tečnost u jednom gutljaju i da nastavi dalje svoj put. Sa svakom kapljicom čarobne tečnosti osjećao je novu snagu kako se rađa u njegovim mičićima, osjećao je čudne pokrete lica kojima su usne upravljale, osjećao se čudesno dobro nakon toliko dugo vremena, da je prosto na to osjećanje i zaboravio, osjecao sa kao da se nalazi u svom domu.
Pozvao je krčmaricu da je priupita kakvo mu je to vino božanskog ukusa donijela, ali prema njemu je išla nepoznata, divna, graciozna žena koja mu se nekim čudom, kao da se poznaju, smiješila.
Upijao je pogledom osmijehe koji su pri svakom njenom koraku bivali ljepši i stavljao ih je kao melem na napaćenu, izrabljenu svoju dušu.
Što mu je bila bliže, on se to srećnijim osjećao, a u isto vrijeme nejasno raznježen od pomisli koja mu je tog trenutka prošla kroz glavu: kad bi mu, kojim čudom, spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja života mogao da ostane.

Ona je gledala čovjeka koji ju je dozivao i učinio joj se poznat, ali je bila sigurna da nikako nije to mogao biti onaj isti čovjek praznog pogleda.
Prilazila mu je polako, nezadrživo se smješkajući i osjećajući kako joj se kukovi ritmično njišu u ritmu tajnovitog plesa, samo za njegove iznenada oživjele oči, iz kojih je isijavao zvjezdani sjaj.

Što mu je bila bliža, čudnije se osjećala. Tabani su joj bridjeli, dlanovi su joj bili vreli, a srce joj ludački lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen sistem krvotoka. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz išiban vjetrom, ali ne i naružen njime, iznenadio ju je, ali je nije i uplašio.
Prišla je bez riječi i prepustila se svojoj nepogrešivom osjećaju, tužno očekujući da će neznanac tog trenutka samo potražiti račun i otići.
A onda, kada je došla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano pođe ka obrazu ovog čovjeka i ona osjeti toplinu spoja savršenog sklada tog dodira.

“Draga ženo, ne pitam šta košta, samo želim da to što sam popio dobijem još. Tačnije, želio bih da otkupim sve zalihe koje imate.” – rekao joj je, gledajući je pravo u oči.
“Dragi čovječe, duša se ne kupuje. Kako da to niste shvatili kada ste došli ovamo?” – uzvratila mu je ona, gledajući ga pravo u oči.

Na te riječi on se trgnu, okrete se oko sebe i po prvi put nije shvatao da ne zna gdje je, niti koliko daleko je otišao od kuće. Ali čudan osjećaj da je na pravom mjestu, nije ga napuštao. Snažna privlačnost prema ženi, krčmarici nepoznate krčme, ženi sa najbistrijim pogledom koji je ikada vidio, promijenio mu je dušu. Čini se, za samo par trenutaka, Zemlja se zavrtjela oko svoje ose u suprotnom smjeru.

“Možda, dragi čovječe, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobićete još koju kap duše koja vas je promijenila. Sada putujte, već je kasno, uhvatiće vas mrak.” – dodala je ona, vidjevši da je on zanijemio posmatrajući je.

“U mraku ću nastaviti da živim, ako me vi odavde otjerate, jer svjetlost u vašim očima je jedino što moju mračnu dušu osvjetljava. Ostaću ovdje dokle god me vi želite.” – reče čovjek predavši sopstvenu sudbinu u njene ruke.

SLOBODA

Rijetki su oni koji shvataju granicu slobode, a još rijeđi oni koji shvataju slobodu granice. Miroslav Antić

Sloboda je kao vazduh: ne osjeća se dok ne počne da nestaje. Gledston

Slobodan je onaj koji ništa ne želi i ničega se ne boji.Tolstoj

Čovjek je slobodan samo onda kada služi istini. Kant

Samo vas vaše iluzije sprečavaju da vidite da ste slobodni, i da ste to oduvijek i  bili. Antoni de Melo

Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo. Vaclav Havel

Rob je onaj ko očekuje da ga drugi oslobodi. Mahatma Gandi

Srećni robovi su najveći neprijatelji slobode. Mari Ebner Ešenbah

Sloboda znači Odgovornost; to je razlog što je se mnogi ljudi plaše. Džordž Bernard Šo

Jedino je mudrac slobodan. Ciceron

HEROJI DOSADE

Bili smo mlade, opake životinje.
I htjeli sve.
Kerovi noći.
Kojoti dana.
Sve obično gadilo nam se.
Sve svakodnevno, ubijalo nas je.
Sve što nije pakao nije moglo biti raj.
Bili smo pilići haosa.
Djeca slučaja.
Heroji dosade.
Strah i trepet periferijskih jazbina.
Spremni za provod do uništenja.
Prezirali smo ljubav.
Bježali od budućnosti.
Dane trošili kao šibice.
Nešto htjeli.
A to što smo htjeli,
nismo znali šta je.
Ni šta s tim jednog dana,
kad uzbrdo počnemo disati sve teže.
Bez nas ništa nije moglo.
A sve je, ustvari, prošlo bez nas.
Brzo i jalovo.
Kao doručak u prodavnici hot-doga.

Boro Kapetanović

BORO KAPETANOVIĆ

Mravu je more i voda u rakijskoj čašici, ali ozbiljnom piscu književni kritičar ne može biti brdo. Jeste, ja sam za direktan strujni udar pisca sa čitaocem. Bez dobrog čitaoca ni ja nisam dobar. Ako me čitalac ne potvrdi, ja sam falsifikovana potvrda. Književni kritičar može da me potvrđuje koliko hoćeš – ako me nije potvrdio čitalac, ja sam škart roba.

Ono što ljudi ne gledaju, i nije za gledanje. Ono što ljudi ne slušaju, i nije za slušanje. Ono što ljudi ne čitaju, i nije za čitanje. To je istina, a mi možemo hvatati muvu, a hvaliti se kako smo uhvatili sokola. Zna muva da nije soko!

Najviše kukaju oni koji imaju najmanje razloga za kukanje. Kad vide ko sve kuka, oni što bi baš trebali kukati – ne kukaju. Sramota ih. Sad je u modi da kad ti je nikako, kažeš da ti je super, a kad ti je super, kažeš kako gore ne može biti.

Nas ne brine što smo nepismeni nego što smo siromašni. Ovaj narod teže podnosi ako mu nestane kartica za mobilni telefon nego sloboda. Ako je i imao nekakav stil života, danas je i bez njega ostao. Vjerujem da mu je teško. Ali to ne znači da ima pravo da se budaleše!

Manje čovjeka unizuje kad neko nešto vrijedno ne zapazi, nego kad mu nešto bezvrijedno svi zapaze.

Primijetio sam da naši radnici u kulturi više brinu o plati i godišnjem odmoru nego o kulturi. Zarade li oni te pare? Moje je mišljenje da ih dobijaju više nego što ih zarađuju. S te strane oni našem Ministarstvu za kulturu moraju biti zahvalni. A nisu. Uglavnom su to ljudi podjednakog neznanja. Dopušteno im je da rade šta hoće i kako hoće. A ne znaju ni šta hoće ni kako hoće. Pa onda obično bude kako ispadne. A ispada tako da su nezadovoljni i oni i njihovi potrošači. Svaku dobronamjernu opomenu doživljavaju kao ličnu uvredu. Rezultat njihovog rada jeste rezultat naše kulture.

Uvijek sam bio za jednostavnost. Jednostavnost vode koja teče. Jednostavnost orla u letu. Jednostavnost limara kad pravi oluk. Jednostavnost majke kad doji dijete. Jednostavnost i uživanje u onom što se radi, to je poezija.

Ja znam da se ljubav ne može fotografisati, a, kako koja godina prolazi, ja se plašim da se ona ne da ni opisati. Čovjeka pčela nikad ne ubode iz mržnje, nego iz ljubavi. Njoj to lijepo. A tebe boli. Jedno je pisati ljubavne pjesme, a sasvim drugo penjati se na Margaritu koju voliš.

Kao pisca mene ne brinu oni što ne idu u biblioteke, nego oni koji idu a za čitanje traže Harija Potera. Za one koji ne idu još ima nade, oni drugi su gotovi, njih je Poter potrao za sva vremena.

Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.

Neko opasno radi na tome da nas zarazi pesimizmom, a zaraziti narod pesimizmom gore je nego da ga zaraziš kolerom.

I kad krmaču pod nerasta vodi, čovjek bi morao imati stila.

Danas, kada ljudi više vjeruju meteorolozima, nego piscima; više gatarama, nego filozofima; više jagodama iz frižidera, nego jagodama iz šume, sasvim je opravdano pitati za koga pisci pišu. Bez obzira što se slažem s američkom pjesnikinjom Majom Andželou da ptica ne pjeva zato što ima odgovor, nego zato što ima pjesmu, odgovoriću vam. Pišem za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.

Boro Kapetanović

KAKO ZNATE DA STE SRELI SVOG ŽIVOTNOG SAPUTNIKA?

 














Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve većim divljenjem, sa povjerenjem koje izrasta iz oluja.

Sa ovim čovjekom sam uvidjela da je moguće da dostignem intezivnu intimnost i radost. Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja lična obilježja životnog druga. Sada mislim da možemo biti svačiji, ali da se bojimo da ih nećemo pronaći i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim.
Kako bi se usudili da zahtijevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaći mlaki ljubavnik i blaga sreća.
A ipak u srcu znamo da će mlako preći u hladno, blaga sreće će se pretvoriti u bezimenu tugu, gunđava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života? Da li je to sve? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i čeznemo za onim što nikada nismo otkrili. Toliko često polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuče nadolje.
Jedno ide naprijed, a drugo se trudi da za svakih dva koraka naprijed, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo sreću, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju mačku, bolje čekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.

Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.

Naš životni drug je neko ko život donosi u život.

Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!

Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!

Ričard Bah – Most preko Vječnosti

IDEJA

DVA ANĐELA

Dva putujuća anđela zaustaviše se kod familije bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Familija bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Sljedeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću. Tu su ih dočekali ljubazan domaćin i njegova žena, koji su s njima podijelili svoju večeru i nakon toga ih pozvali da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro odmore. Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama.
Njihova jedina krava, čije mlijeko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je na njivi mrtva. Mlađi anđeo je bio istinski bijesan i pitao starijeg, kako je mogao to dopustiti.
“Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao i popravio rupu u njegovom zidu. Drugi domaćin ima vrlo malo, a ipak nas je ljubazno primio, nahranio i čak dopustio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine.”
Drugi anđeo je opet odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.” i doda:

“Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan
podijeliti svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu tako da nikad više ne pronađe to zlato. Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje”.

“Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Ponekad se dogodi upravo to: kada se stvari ne odvijaju kao što bi trebale. Jedino je potrebno vjerovati da je svaki takav događaj prednost koju možeš iskoristiti.

PREDNOST NESREĆE

 “Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje”, reče učitelj.

To je obrazložio ovako:

Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike nenaseljene ravnice.

Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem – dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.

I zaključio bi:

“Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje.”

BUĐENJE

 Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspijevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspijeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru.

Jedan čovjek lupa na vrata sobe svoga sina.
„Čarli“, kaže,“ probudi se!
„Neću da ustanem, tata“, odgovori mu Čarli.
Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!“
„Neću da idem u školu!“, kaže Čarli.
Otac ga pita „A zašto nećeš?“
„Iz tri razloga,“, kaže Čarli.
“Kao prvo, škola mi je dosadna;
kao drugo, učenici mi se rugaju;
i kao treće, mrzim školu.”
Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da ideš u školu.
Kao prvo, to je tvoja dužnost;
kao drugo, jer imaš četrdeset pet godina
i kao treće, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.“
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umrijeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

Antoni De Melo

PURITANAC

 Puritanac je, međutim, agresivan čovek. Njegovoj agresivnosti nemalu snagu daje to što on misli kako je pronašao jedini pravi način življenja. Neko može biti puritanac i ako je materijalista i ako je idealista, budista ili talmudist, jer puritanizam nije pogled na svet nego temperament. Tome treba dodati još dve stvari: slepu veru u čvrsto utvrđene principe, mračnu organičenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u ime tih istih principa. Istinsku snagu puritancu daje što je on očajni ateista. Svaku bi ženu koja je lepša od proseka poslao na lomaču; isto bi tako svaki masni zalogaj bacio svinjama; onoga ko se smeje osudio bi na doživotnu robiju; ništa ne mrzi više od vina (metafora Boga), to jest, ustvari, ničega se toliko ne boji kao vina.

Puritanac je apstraktni čovek. Bezdušan. Kod ateista je uvek veći problem sa srcem nego sa pameću. Puritanac je istinski duševni bolesnik. Najkrvavije bitke i najstrašnije revolucije svetska istorija može da zahvali jedino puritancima. I sve zbog toga što je on, jadnik, umesto Boga otkrio princip. I on to zna. Zna i da je očajan. Vidi kako to dalje ne ide, ali ipak to i dalje čini. …
Lek apstrakntnog života, ateizma, je zaljubiti se u prelepu ženu, i to brzo,… šetati po cveću, preseliti se i stanovati četinarskoj šumi, slušati muziku, diviti se slikama i piti, piti vino…Život ne vredi ništa ako ga ne možemo dati za veću vrednost.

Bela Hamvaš

A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA?

 A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i što su ti govorili?i kako, kako je bilo?

Daj mi mira.
Čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim kutovima,
idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narandžastoj lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se među slovima ove glupe knjige što
je čitam.
idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam,
to me ne zanima,
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve i sijed
i sijed ću te još voljeti, no za ime isusovo
koliko,
koliko si ih imala?

Jirži Sotola

11 ŽIVOTNIH LEKCIJA BRUS LIJA

1. Ciljevi: Cilj ne postavljamo uvijek samo da ga ostvarimo, već da imamo nešto čemu stremimo.

2. Fleksibilnost: Najtvrđe drvo najlakše se slomi dok bambus ili vrba opstaju jer umiju da se savijaju na vjetru.

3. Vrijeme: Ako voliš život ne gubi vrijeme, jer je život satkan od vremena.

4. Služenje: Pravi život je život za druge.

5. Prihvatanje: Ne razmišljaj ko je u pravu ili u krivu ili ko je od koga bolji. Prosto prihvati da su ljudi takvi kakvi su.

6. Jednoumlje: Ne bojim se čovjeka koji je vježbao 10.000 udaraca odjednom, već se bojim čovjeka koji je vježbao jedan udarac 10.000 puta.

7. Kreativnost: Idi kud niko nije išao, neka ti granica bude bezgraničnost.

8. Jednostavnost: Jednostavnost je ključ briljantnosti.

9. Nađi svoj put: Upijaj bitno, odbaci nebitno i dodaj ono što je samo tvoje.

10. Djeluj: Znanje nije dovoljno ako ga ne primijeniš. Želja nije dovoljna, moraš djelovati.

11. Ego: Borilačke vještine su suštinski samospoznaja. Pravi udarac ne služi da prebiješ čovjeka ispred sebe, već da prebiješ svoj ego, svoj strah ili svoje inhibicije.

NERUDA

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog izvora emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji sebi neće dozvoliti,
niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…….
Živi danas, učini danas, rizikuj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

*

Kada umrem stavi dlanove svoje na moje oči,
hoću svjetlost tvojih ruku koje volim sa svojom svježinom
još jednom da prođu kroz mene.
Da još jednom osjetim nježnost što mi je promijenila sudbinu.
Želim da živiš dok te ja spavajući čekam,
da i dalje slušaš vjetar,da osjećaš i dalje voljeni dah mora
i da produžiš hodati pJo  pjesku po kojem smo zajedno koračali.
Želim da i dalje živi ono sto volim, a ja sam volio tebe,
i pisao sam pjesme za tebe.
Zato produži da cvjetaš,
da bi dodirnula sve ono što moja ljubav traži.
Da moja sjena prolazi ti kroz kosu
da bi se shvatila ova pjesma.

Pablo Neruda

Hod




Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra načinjen, ja lečim mentalnu potrebu da briznem u plač od straha i lepote. A ja ni ne volim tugu, ne volim plač, iako imam potrebu za njime. Neugasivu želju da potečem zajedno sa suzama niz lice do ruku, i onda hodajući na prstima proputujem ovaj svet. Ali moje suze nisu čiste (ako suze uopšte to mogu biti). Prate ih neke male bubice mraka, svetlosti, mira i rata. Ne umeju da pronađu pravi put jer nemaju koga da pitaju za put.

Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer uvek znače drugo nego što ja to želim. Sve dalje su od govora i teško ih razabirem u šumovima beskraja. Suviše toga me ponese van mene. Ne umem da kontrolišem svoj brod. Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude lađe. Ali tragam! Moje reči, ma kako haotične i izgubljne se činile ipak imaju u sebi onaj iskonski nagon da pronađu pravu dušu (moju, tvoju, nekog trećeg...). Plivaju okeanom snova, rekama dodira... Govor je opasna umetnost. Nemoj misliti da je lako naučiti reči snalaženja u vodi. O ne, to je posao koji nikada ne uradiš do kraja... Možeš ih naučiti osnovnim pokretima, jedna ruka (slovo, glas) levo, druga desno, potisni prostor. Pa staneš, i kao da gledaš ribu u veoma plitkoj vodi koja se bori da nastavi svojim putem, ali jedino što postiže je da bude bliže smrti. No, one ne odustaju, uporne su to male zveri... Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj nemoći. A nemoć ne smeš svima pokazati. To je jednostavna borba za opstanak. Postoje ljudi koji vole mir i postoje ljudi koji vole rat. Oni koji gaze napred i oni koji lagano koračaju. A gaziti nije lepo. Čak je i zabranjeno gaziti travu (zar i možete učiniti tako nešto dok igra uz, samo njoj znan, tango vetra?). Hod je naporan posao. Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti. Jer raspršiti se u sebi je blaženi osećaj. Reći da možeš osetiti JA u svakoj pori, veni, misli... donosi spokoj i sreću. A svi mi težimo ka toj nekoj sreći. Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je imati neuredan um. To nam se suviše čestim čini... Napravimo dar-mar tamo. Slučajno (namerno) oborimo police sa knjigama. Ostavimo prljave tanjire na stolu. A ni um ne može sve sam. On voli da se druži i sa srcem i sa dušom, čak iako ga one ignorišu ponekad... Strpljiv je, ali ne u beskonačnost. Može on sve, samo mu daj priliku i omogući da dela. Pospremi stvari sa poda. Oboj zidove u novu boju. Oduvaj prašinu sa kremičkih figura. Mi smo nalik na cvetove:

rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.

Dokuči nedokučivo. Spoj dopadljivo sa nedopadljivim. Nemoj se previše prepustiti svojoj glumi. Postani kuća. I pravi prozore. Polako, ne moraš da žuriš. Zaboravi na rešetke, mračne boje. Sunce dovoljno jako sija da se ne potroši za tvoj vek... Svakog se jutra ponovo kristalno rađamo i živimo do večeri po jedan ljudski vek. Onda, u zoru, započinjemo novo stoleće. Nemoj nikada zaboraviti da se probudiš! Usled nepažnje možeš izgubiti sve. Leći sa saznanjem da ćeš sutra odplesati jedan novi dan (život) je bolje od bilo koje uspavanke... Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije herojsko doba. Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan, ni pravi. Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čoveka. Kada mi se nasmeši nepoznato dete u parku ili se rascveta cvet koji je do juče bio pupoljak ili nekog pomilujem po kosi... Ja sam junak svog dana.

Prošlost je sramno dopisivati, iako svi to rade, od istorije do uspomena. Ni sadašnjosti se ništa ne može dodati, jer oprezna je i vreba. Jedino ostaje budućnost. Tako da i nemaš “neki izbor”. Hteo, ne hteo, budućnost te čeka. Tvoje je samo da li ćeš raširiti ruke ka njoj, ili kao mali mrgud gunđati sebi u bradu... Vreme je da odrastem bar do sopstvenog temena. Biću velika! Velika devojčica koja može sama da dohvati džem sa poslednje police. Koja ume da se popne na drvo, ubere trešnje i stavi ih na uvo. I smejaću se. Svima. Svemu. SEBI. Od sreće.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.

Ali, to je samo limit...



*korišćeni delovi pesama Miroslava Antića



by limit

STEFAN CVAJG





Vrlo često prisustvo uma i energije osobe koja je daleko od svih javnih zbivanja, ustvari određuje tok istorije vijekovima koji dolaze.



Pola istine nema nikakvu vrijednost.



Tek u nesreći čovjek zaista sazna ko je on ustvari.



Iz tuge ne može nastati nikakvo djelo.



Ko jednom sebe pronađe, taj više ništa na ovome svijetu ne može izgubiti.



Knjige su napisana pitanja.



Čovjek mora biti ubijeđen da bi mogao i druge da ubijedi, mora i sam imati entuzijazma da bi mogao i u drugima da ga probudi.



Svaki talas, bez obzira koliko visok i snažan bio, mora jednom da se uruši u sebe.



Čovjek mora započeti mir isto kao što započinje i rat.



Istina i politika rijetko žive pod istim krovom.

MOŽDA

Dovuci jednostavne reči
pred moja vrela stopala
i nateraj me da klečim.
Da im se divim i slavim ih.
Možda tada odrastem.

Možda se ipak
i usudim
da ti jednog dana kažem previše (ili sve).
Pustim vino sa usana da poteče
i krvavo crvenu haljinu
obučem za izlazak.
Do tad ću pričati sa jastukom.
Ti ne spavaš na njemu.

Nema te ni danas.
i trešnje u grudima su sve zgaženije.
Otrgo si mi misli od mene same
pa ne znam gde su otišle.
Ali znam da ih niko ne čeka.
A moglo je jednostavnije.

Noći su prekratke za one koji umeju da sanjaju.
A snovi su nekad toliko stvarni da ostaju urezani u kožu.
Mirišete posle na njih, nosite ih uvek sa sobom kao dragi privezak.
Nekad se i ne mora buditi.
Dok god imate saputnika.

Šiler

Hiroshima - Gary Moore

Scorpions - Humanity

MAŠTA

 Za ljubav kao i za religiju treba prije svega imati imaginacije. U religiji su najpotpuniji oni koji imaju fantazije: oni postaju vizionari, od kojih su mnogi postali sveci i junaci. U ljubavi su takvi postali veliki tumači srca i rafinirani nosioci pola. Bez velike mašte nema velike ljubavi.

Ljubav koja nije potekla iz fantazije, ima tužnu prisebnost u kojoj je sve izmjereno, sve predviđeno i sve kategorisano; ona ne zna za sreću iznenađenja ni za radost velikih prepada.

Ljubav bez mašte jeste sebična, jer je subjekt uvijek mjerilo za objekat, i jer je cijena odgovorila mjeri, a pazar dobroj procjeni.

Žena bez mašte je plitka, prazna i vulgarna, kao čovjek koji nema duha. Čovjek kad počne da ljubi duboko, postaje odmah čedan, i traži da bude protektor: a najčednija žena, kad počne da ljubi, gubi čednost i postaje raskalašna.

Zato ako nema mnogo mašte, ona to ne umije da zagladi ljupkom igrom hiljadu finih kontrasta: da se umnogostruči; da se pretvara iz vuka u jagnje i iz jagnjeta u vuka; i da od svoje strasti napravi intrigu koja i najpametnijeg zbunjuje i najprisebnijeg zasjenjuje.

Jovan Dučić