Странице

среда, 10. новембар 2010.

Kad ljubav boli - bežite!



Nasilni muškarci koji će vas na bolan način upoznati sa zverskom stranom svoje ličnosti srušiće vam sve snove, zato sprečite da vam zauvek nestane vera u iskrenu ljubav tako što ćete pobeći na vreme.

Kada je dvadesetčetvorogodišnja Katarina M. raskinula vezu sa četiri godine starijim Zoranom D., neki od njegovih prijatelja u opuštenim razgovorima uz kafu govorili su da je Zoran dobro podneo raskid. Ali Katarina se nije slagala sa tim izjavama. Ona je svojim prijateljima ispričala da ju je Zoran proganjao i da se ponašao zastrašujuće. U martu mesecu, rano ujutru, on je navodno provalio u Katarininu kuću i čekao je da se vrati. Komšije su čule buku koja je dolazila iz njenog stana. Pronašli su je u besvesnom stanju. Ležala je u kupatilu pored tuš kabine. Kasnije, Zoran je tvrdio da je potpuno nevin, dok su njegovi prijatelji bili u šoku, opisujući ga kao mirnog i lepo vaspitanog momka koji veoma voli životinje, ističući da je bio normalan i kul tip, mada se - prema rečima nekolicine - znalo da je 2005. godine imao sličnih problema sa bivšom devojkom…
Ova priča ilustruje zapanjujuće činjenice: trećinu žena tukao je (ili bar jednom udario) sadašnji ili bivši intimni partner. Sudeći po izjavama eksperata, bivši momci su čak opasniji od bivših muževa jer je veza u odnosu na brak mnogo nestabilnija. Prema istraživanju koje je Cosmo sproveo, pokazalo se da je odluka da žena napusti vezu koja joj se ne čini dovoljno dobrom jedan od najrizičnijih momenata. Takođe, veliki procenat ubistava događa se upravo posle raskida. Tada je žena najranjivija. Druga šokantna istina jeste da upozoravajući znaci ponekad obiluju emotivnim zlostavljanjem koje čak može da preraste u pretnje ili fizičke nasrtaje.

PAŽLJIVO ZATVARAJTE VRATA

Na pitanje kako okončati jednu emotivnu vezu a da niko ne bude povređen nema jednostavnog odgovora, kažu stručnjaci. Domaći eksperti za nasilje savetuju da je, ukoliko imate iole razloga za strah, najbolje da na najmirniji mogući način prekinete odnos, mada je mnogim pripadnicama nežnijeg pola teško da to učine. Eksperte iz ove oblasti zabrinjava činjenica da je moguće da ovakav blagonakloni stav žene psihički nestabilnog muškarca može razjariti još više.

Znak za uzbunu

Posebno se čuvajte onih tipova koji se lako i brzo od šarmantnog Doktora Džekila pretvaraju u nasilnog Mister Hajda.

ZAŠTO NEKI MUŠKARCI POSTAJU NASILNI

Većina muškaraca emotivno odbijanje prihvata kao normalno. One koji jednom postanu nasilni često veže zajednička nit. Posesivni su, žele da imaju posesivnu kontrolu nad životom svoje devojke. Ova potreba za kontrolisanjem nastaje ispoljavanjem snažne ljubomore čak i kada je par u vezi. Ovakvi muškarci i u prethodnim emotivnim vezama imaju istoriju ljubomornog ponašanja i veoma teško prihvataju kraj veze. Na samom početku obično ljubomora koju osećaju prema ženinoj porodici i prijateljima bude jasan pokazatelj. Većina žena koje su napali bivši partneri kaže da napadi uglavnom ne počinju odmah posle raskida, već onda kada ona počne da se zabavlja sa nekim drugim. Eto, po pričama komšija, Zoran je optužio bivšu devojku kako je počela da se zabavlja sa novim dečkom one fatalne noći kada je provalio u njen stan. Psiholozi kažu da ovakvi muškarci poput Zorana polaze od mišljenja: „Ako te ja ne mogu imati - neće niko!“ Navode takođe da takve osobe pate od osećaja da nisu voljene i misle da nisu dostojne ljubavi. Žive sa osećajem užasnog odbijanja. Nastoje da učvrste sopstveni osećaj sigurnosti tako što će kontrolisati život svoje devojke. Kada se njihovi najveći strahovi ostvare i budu ostavljeni, u njima se budi bes.
Ovakav osećaj bio je motivacija dvadesetpetogodišnjem Milanu S. kada je insistirao da mu se tri godine mlađa bivša devojka Marina P. pridruži u noćnoj šetnji u maju prošle godine. Milan i Marina raskinuli su dve nedelje pre toga. Marina je ubrzo posle raskida kući dovela novog dečka. Te noći, dok su šetali, taksista koji je dovezao Milana kući kasnije je svedočio da mu je tokom vožnje Milan rekao da je njegova devojka spavala sa nekim drugim. Marinini roditelji su u 2.30 posle ponoći shvatili da Marina nije u svom krevetu. Tražili su je po okolini i naleteli na Milana. Obratio se njenoj majci: „Nadam se da ne mislite da imam bilo kakve veze sa onim što se dogodilo.“ U 6.30 ujutru Marinina se jedva domogla kuće. Bila je u podlivima. Milan je tvrdio da je nevin.
Momci koji imaju predispoziciju da postanu nevolja, ispod romantične ljubomore kriju pregršt različitih oblika ponašanja: insistiraju da sve uvek bude po njihovom, zabrane vam da kasnije imate druge veze, čak i platonske, trude se da vas izoluju od ostalih ljudi, ili se ljute kada pričate o svojim prijateljima… To su veoma jasni upozoravajući znaci da mogu biti veoma nasilni. Ono što može predstavljati problem, posebno kada su mlađe žene u pitanju, jeste to da posesivnost često detektuju kao ljubav. To je konfuzija nastala sadašnjom popularnom kulturom (pomislite na sve one pesme koje govore o tome da neko nije spreman, ne dopušta i ne može da podnese da voljena ode…) U suštini, stvar nije u ljubavi ili količini ljubavi, već u intenzitetu njegove posesivnosti i potreba. Drugi znak, prema mišljenju eksperata, jeste to da su mnogi momci koji su postali nasilni (ili tokom trajanja veze ili kada se ona okonča) prethodno bili izuzetno romantični. Takav se trudi da se za njega zagrejete, pre nego što otkrijete sve njegove loše strane, uočite njegovu sklonost ka agresiji ili saznate zastrašujuće priče kako je na primer zlostavljao bivšu devojku. Ako vas preterano požuruje da se veza razvija, ili je vrlo isključiv kada govori o prethodnim vezama i bivšim partnerkama i ako kaže: „Ti uopšte nisi kao ona“, ili „ti si tako posebna“ - trebalo bi da obratite pažnju. Ovakvi muškarci veoma su narcisoidni. Toliko su opterećeni sami sobom i usredsređeni na svoje potrebe da apsolutno nemaju razumevanja za tuđa osećanja. Kada ne dobiju ono što žele (a što misle da zaslužuju) sve što osećaju jeste bes.

KREIRANJE LUDE TAKTIKE

Većina ovih jezivih znakova vidljiva je ljudima koji posmatraju nečiju vezu sa strane, ali samim akterima jedne emotivne veze stvari nisu baš tako jasne. Neki muškarci suptilno nastoje da njihova partnerka izgubi samopoštovanje i sigurnost tako što će je dovesti u situaciju da pazi šta govori i kako se ponaša. Vrlo je moguće da će činiti sve kako bi žena izgubila poverenje i sumnjala u samu sebe. Izolacija od odnosa sa drugim ljudima, na primer odnosa sa familijom ili prijateljima, deo je procesa. Vremenom, on će usisavati energiju partnerke jer će ona, trudeći se da izgladi stvari, stalno morati da mu objašnjava i obrazlaže svoje postupke. Njen duh postaje zarobljen. Neće delovati da on to čini promišljeno, ali to je veoma dobro smišljen plan. Veoma je teško da žena uvidi kako je saterana u ćošak. Problem je i to što ljudi imaju tendenciju da stvari vide onakvim kakve žele da budu, umesto onakvim kakve jesu. Nasilni počinilac ima svoj sopstveni ciklus. Ponaša se loše, a zatim nastupa period „medenog meseca“ kad je nežan i kune se da se incidentno ponašanje nikada više neće ponoviti. Žena će želeti da mu veruje.

POSLEDNJA POSETA

Najmističnije pitanje za porodicu i prijatelje jeste ono zašto žena koja je konačno odlučila da prekine vezu sa „loše vesti“ dečkom, pristaje da se vidi sa njim pošto su raskinuli. Dinamika je vrlo kompleksna, kažu eksperti. Žene u svojoj prirodi imaju instinkt da u ljudima vide uglavnom dobro. One veruju da njihov bivši ima potencijal da bude pristojan momak i ukoliko se odluče da to ne pothrane u njemu, imaju utisak da nisu postupile dobro. Ispod „biti fina devojka“ ipak se krije nešto mnogo dublje i instinktivnije. Kada je, dakle, bivši ubedi da se sa njim vidi ponovo, govori sebi da će ovoga puta sve biti u redu. Ona se čak očajnički nada da će ih ovo poslednje viđanje konačno zbližiti.
Moguće je da se neka od pomenutih motivacija pojavila kada je devetnaestogodišnja Branka J. jednog popodneva ušla u auto svog bivšeg momka, inače vršnjaka, Slavka M. Nedavno su raskinuli vezu jer se Slavko ponašao nasilno, dolazio je u radnju u kojoj je radila i maltretirao je. Inače, Branka je uprkos svemu pristala da je Slavko poveze na grob zajedničkog prijatelja koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Sledeći dan je provela u bolnim suzama. Jedva je mogla da ustane.

ŽIVETI SVOJIM ŽIVOTOM

Možda je jedan od glavnih razloga da žena ne zalupi vrata posle raskida taj što pokušava da lagano i bezbolno okonča vezu misleći da je to bezbednije. Nekada tako zaista i bude. Nemali broj žena ostaje u kontaktu sa bivšim partnerom jer im to omogućava uvid u njegov život - da li je samodestruktivan, da li pije ili se drogira, što im jasno ukazuje na to da li je potreban poseban oprez. Ukoliko mu kažete „nikad više“, u njemu možete prouzrokovati osećaj da nema šta da izgubi, ili će ta rečenica jednostavno biti okidač za upotrebu sile. Na kraju krajeva, svaka veza i svaki raskid jedinstveni su. Saveti ne mogu odgovarati svima i poklopiti se sa svačijim iskustvom. Postoji ipak jedno univerzalno pravilo: ukoliko je vaš bivši nasilan, agresivan ili vas njegovo ponašanje zabrinjava - nemojte se nalaziti sa njim nasamo posle raskida. Ako ne možete da odolite tom poslednjem susretu, nađite se na javnom mestu. Recimo u popularnom kafiću punom gostiju, ili čak u krugu svojih prijatelja. Obavezno na sastanak dođite sa društvom i mesto sastanka napustite sa društvom. Danas ste u mogućnosti da, ako ga se pribojavate, možete raskinuti i telefonom ili mejlom.
Ukoliko ste zabrinuti za sebe i sopstvenu bezbednost, najbolje što možete učiniti jeste da se obratite stručnom licu. Neko ko ima iskustva u ovoj oblasti, ili neko ko je doživeo nešto slično, najbolje vam može pomoći da procenite nivo opasnosti ili da se zaštitite. Tada ćete moći da odlučite kako i da li je ipak najbolje da se potpuno povučete iz emotivne veze. Nikako nije na odmet i da ljudima koji su vam bliski ispričate sve što se događa, da kažete plašite li se, da li vas dečko proganja, maltretira... U tome ne smete biti sami, a svoju priču na taj način praktično i dokumentujete. Najgore što možete da učinite jeste da se vratite onome ko vas zlostavlja i raspravljate o tome da li ćete ga ostaviti. Potražite prijateljicu koja će vas vratiti korak unazad svaki put kad poželite da vidite kako je njemu sada, ili kada vam ga bude žao... Krenite napred! Nemojte pokleknuti jer ovakvi muškarci su ekstremno uporni.

Zlostavljane i progonjene žene teško bivaju zaštićene

Koordinatorka savetovališta protiv nasilja u porodici i sigurnih kuća u Beogradu Vesna Stanojević objašnjava da se proganjanje i nasilje najčešće događa upravo u partnerskim odnosima. Počinioci zločina su gotovo uvek bivši partneri sa kojima su brak ili veza već okončani.
„Postoje jasni znaci po kojima možemo videti da li je neko potencijalni nasilnik. Ali to ćemo uvideti samo ako zaista želimo da vidimo. Devojke traže opravdanje za nasilnike govoreći sebi da je samo ljut i da je to prolazna faza. Prelaze preko niza zabrinjavajućih situacija i sa takvim muškarcem ulaze u bračnu zajednicu. Vremenom stvari postaju sve gore, a često završe smrtnim ishodom. Ako smo voljni da prepoznamo jasne znake, moći ćemo na vreme da reagujemo...“, govori Stanojević.
Prošle godine Sigurna kuća primila je 4.552 poziva za pomoć, što je veliki broj. Žene ne kontaktiraju Sigurnu kuću tražeći samo smeštaj, već žele savet i pomoć psihologa i advokata, a 2.200 žena prekoračilo je njen prag.
„Muškarci koji zlostavljaju svoje devojke, žene i bivše partnerke nesigurne su ličnosti koje pate od kompleksa niže vrednosti... Iako kažu da osećaju krivicu posle počinjenog zločina, ubuduće se neće promeniti… kako vreme odmiče postajaće sve gori“, objašnjava Vesna i dodaje da su u porodičnim i intimnim svađama u Srbiji prošle godini ubijene čak 22 žene. Najčešći razlog ovih ubistava jeste patološka ljubomora čiji se znaci često teško prepoznaju. Muškarac je sklon da nakon ovakvog stravičnog čina počini i samoubistvo.
„U našoj državi postoji zakonska regulativa koja štiti ženu, međutim u praksi zlostavljane i progonjene žene teško bivaju zaštićene. Žena je u mogućnosti da pozove policiju i nasilnik može biti pritvoren na 48 sati, ali posle toga vraća se žrtvi čineći još gori zločin.“ Vesna ističe i da bi bilo veoma dobro ukoliko bi država imala razvijen sistem za ovakvu vrstu nasilja. „Trebalo bi da postoji baza podataka o ovakvim prestupnicima koji bi bili praćeni i kojima bi bile određene zatvorske kazne, a ne samo kratak pritvor uz dugotrajan sudski proces.“
U Beogradu postoje tri sigurne kuće i jedna kuća za trgovinu ljudima. Nasilje u porodici osim pomenutih slučajeva uključuje sve vidove zlostavljanja: oca prema deci, dece prema roditeljima, uže i šire familije prema osobama koje su žrtve i svih onih koji trpe teror od bilo kog lica... Sigurna kuća otvorena je da pruži pomoć svakome ko je pretrpeo, ili trpi zlostavljanje. Besplatna telefonska linija Sigurne kuće je 0800 011 011 i uvek je dostupna svima koji žele savet ili pomoć. Noćna linija je 063 80 61 753, a fiksni telefoni na koje se možete obratiti stručnim licima: 011 2769 466 i 011 2787 573.

Cosmopolitan
http://www.cosmopolitan-scg.com/ljubav-i-seks/ispovesti/4466-Kad-ljubav-boli---beite.html

Rivs priča priču o pomešanim emotikonima


http://www.ted.com/talks/lang/scc/rives_tells_a_story_of_mixed_emoticons.html

POSLOVICE IZ CIJELOG SVIJETA



Ko pobijedi strah taj je i tigru opasan protivnik. Indijska
Kada je ljubav mršava, mane su debele. Engleska
Djeca dobivaju udarce koji pripadaju roditeljima. Italijanska
Hvalisanje je početak sramote. Japanska
Kad bogataš postane siromah, on postane učitelj. Kineska
Slušaj druge ili će te vlastiti jezik učiniti gluvim. Indijska
Nije srećan onaj ko ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema. Latinska
U kući ljenštine množe se samo snovi. Koreanska
Dobar slikar ne daje ime svojoj slici, a loš mora. Poljska
Ako želiš da te poštuju, poštuj samog sebe. Španska
Ljudi se poznaju po znoju i po datoj riječi. Arapska
Nema beznadežnih situacija; postoje samo ljudi koji se u određenim situacijama osjećaju beznadežno. Tibetanska

уторак, 9. новембар 2010.

Фрактални манифест


Фрактални манифест



Фрактално доба и смрт Информатике

Фрактал је геометријски лик који се може разложити на мање делове тако да је сваки од њих, макар приближно, умањена копија целине.

Фрактали, холограми, монаде...
Крај 20. и почетак 21. века доноси материјализацију слутње, коју су у својим делима исказивали многи уметници и мислиоци. Необична је та материјализација, пошто се у највећој мери догађа у тумачењу и уму, док чулна спољашњост све више губи своју конзистенцију и ставља се на располагање новом виду обраде – по томе је ово доба судбоносно за човечанство и планету Земљу, можда и више од претходних глобалних догађаја, који су се, углавном, сводили на друштвено-технолошку револуцију или, једноставно – рат.
Хоће ли и ово доба кибернетике, генетике, нанитоида и физике плазме, бити упамћено на сличан начин, или ће у себи имати још нешто, величанстеније али и страшније, поражавајуће или пак коначно узношење?
Фрактално виђење (тумачење) додаје нову димензију идеји холограма. Док се холограм састоји од безброј честица које постоје у истој димензији, код фрактала се овај безброј шири у апстрактни безброј димензија, које су једна од друге одвојене просто разликом перцепције реда величине (непојмљиви бројеви).
Основно егзистенцијалистичко питање се, сходно овоме, односи на форму живота који треба да појми овакву вишедимензионалност. Ова форма, свакако, мора бити нешто „више“ од људске.
Све више се говори о квантној обради података – линеарна и паралелна обрада података дошле су до својих крајњих граница, а увид у глобални информацијски океан захтева много већи капацитет свођења рачуна. Тежи се тренутности пријема, обраде и одлучивања.
У суочењу с технологијом данашњег нивоа губи се класна структура друштва, а друштво без класа није ни могуће као консензуално изоловани систем. Ово је, можда, и најопаснији превид који се тиче тренутне и даље судбине човечанства. Сума технологије је превагнула над масом људскости, и ова потоња је, читава, стрпана у јединствену категорију – слично судбини скицираној у филму Матрикс, постаје јасно да је људски род просто – скуп енергетских ћелија, гориво.
Питање сврхе опстанка, већ сада доводи у питање и сврху самог живота, пошто се он остварује у овако пасивизираном и утилитаристичком положају.
Оваква тенденција дистрибуције енергије у људском друштву одувек је постојала, али се сада уместо божанстава, као жаришта сврхе, појављује сама технологија – која у себи нема никакве сличности с људским или другим живим бићима. Она Звер се остварила као машина, или процес, која је већ увелико надрасла границе општељудског хоризонта.
Сада, тај хоризонт догађања, већ почиње да притиска и ремети друштвене и биолошке осмоске границе и јавља се страх од неминовног колапса.
Ово се може двојако тумачити. Или је оно што следи права пропаст, у смислу имплозивног распада, или је тај распад само предвидљива последица еволуционог скока који управо почиње да се догађа, при чему се иживљена форма мора одбацити за рачун једног другачијег ума којем је потребно, или уопште није, ново „тело“. У случају да тело није потребно, ради се о помаку у сферу метафизичког.
Шта ће се стварно десити, тешко је предвидети, поготово на глобалном нивоу, али могуће је, чак највероватније, да постоји неколико паралелних опција.
... наука је постепено дошла до прага с којег се отварају врата у мултидимензионалност постојања, али не само наука, него је оваква антиципација присутна у скоро свим облицима модерног уметничког изражавања који своју визију црпе из тзв. подсвесног – односно тамне материје.
... И мада природна наука (физика) и даље покушава да оправда своје име, јасно је да се упорно прибегавање тежњи кретања к лимесу (што резултира „рђавом“ бесконачношћу) мора у једном тренутку реализовати као квантни скок (или скок вере) – то јест, физика неминовно мора да се споји с метафизиком (да јој се врати) како би човеку ставила на располагање и онај непојмљиви аспект свемира, за којим (и с којим, али и због порицања истог) човечанство пати од памтивека.
Нема никакве сумње да би обелодањивање овакве радикалне промене суштине природне науке за последицу имало уништење свих религија, па и познатих друштвених формација, којих су религије заправо интегрални део. Можда ће нам већ ових дана постати јасно да је дошао крај лабавом примирју између „вере и науке“, склопљеном у тренутку када је Галилеју дозвољено да напусти судницу на сопственим ногама, па још и да његова буде последња.
...
Упорни покушаји да се докаже да материја јесте извор гравитације (потрага за Хигсовим или Божјим бозоном – што је обична политичка манипулација) је још један показатељ да природна наука, у апсолутном – не у техничком, смислу нема добро дефинисан темељ и да се главне теорије и даље налазе изоловане у непознатом и неспознајном. Разлика између ова два последња јесте оно што сваку теорију не само доводи у питање, већ је и обезвређује.
Та разлика је квантни скок, а овај је чисти потенцијал да се перцепција у потпуности реструктуише и да се тако оствари један потпуно другачији свемир, који је у вези с нама познатим свемиром управо преко такве – метафизичке везе.
Проблем практичне науке је да одговори на питање колико је енергије неопходно да би се такав скок догодио – али ја сумњам да се уопште не ради о томе. Неће се тај проблем решити увођењем енергијског пакета у постојеће форме, већ укидањем тих форми, што и јесте предуслов да се створи нека нова перцепција. Ради се о ослобађању енергије, а не о довођењу још енергије у постојећи систем. Ослобађање енергије је управо она ентропија која се у пракси спречава довођењем енергије из спољашњих система у наводно изоловану форму, како би се она одржала на рачун других – а то је основни принцип, не само човечанства и његових форми постојања, него и самог живота – пошто се живе јединке хране једна другом и тако принципијелно, непрекидно самоуништавају.
Ово самоуништавање наука упорно не признаје, већ уместо тога инсистира на томе да се ради о борби за опстанак – ствари изврће наглавачке и оно што је лажно покушава да представи као истинито, а у ту сврху се троше огромни ресурси, чиме се неминовно исцрпљује снага људског рода и читаве планете Земље, с тенденцијом да се, у предвидивој будућности, и околни свемир искористи у исту сврху.
...
Дакле, људско друштво лажно тежи утопији, а остварује се као антиутопија – и то увек, у сва историјска времена и убудуће. Оно је по дефиницији управо такво.
Фрактално поимање живота је нешто друго. Живот се не посматра као идеал, јер он то, доказано, није. Последице тога су јасне – тежи се сингуларности, која није исто што и индивидуалност, а није ни исто што и скуп или заједница истомишљеника који су и даље у поседу индивидуалних форми живота. Овакву теорију развијали су многи – од филозофа и уметника до теолога. Проблем је у томе што је немогуће у друштвеној пракси остварити сингуларност. Друштво се увек поставља непријатељски према тежњи да се превазиђу његови истински темељи – изнутра неорганизоване јединке на које се споља делује силом – насиљем у свим познатим облицима – од грубе силе, уцене, до коришћења психолошких и на крају крајева технолошких агенса. Овакво насилно дејство, које је у суштини поробљавање, спроводи се систематском, постнаталном и пренаталном (еугеника) селекцијом и условљавањем. Функција оваквог система је да се онемогући уплив тамне материје тј. подсвесног, односно знања или силе која нема способност да афицира, али ју је немогуће и афицирати. Тако је сада јасно да се ради о игри намештеној да се докаже како је изоловани систем једна једина реалност свемира вредна одржавања – пошто се ту ради о уређеној (грубо речено – геометријски) материји, за разлику од оне неуређене, хаоса који је ознака за подсвесно, тј. сингуларност.
Сингуларност се не схвата као нешто уређено јер нема делове – нема ону разноликост која се претпоставља као неопходна за постојање система (састава, склопа). Сингуларност је оно од чега се систем изолује – али то је процес који се не сме зауставити, јер ентропија заправо значи пробој сингуларности у систем а тиме и његову смрт.
Смрт је синоним за сингуларност.
У горе цитираној дефиницији фрактала каже се да је фрактал копија других фрактала. То је провизорно тумачење. Он то, заправо, није. Фрактал је копија која је идентична себи. Он уопште и није копија. Оно што је копија јесте перцепција фрактала као мноштва. Сама перцепција је та која копира или имитира – али управо због тога што је она принцип разликовања, она и не може да се сложи са сингуларношћу. Видљиво је да се овај проблем понавља у многим аспектима – од апстрактно филозофског, као на овом месту, до саме праксе живљења и њене многоструке стварности. Није у питању проста аналогија, већ заиста само – принцип, који се привидно умножава али је увек исти.
Фрактал је принцип сингуларности.
...
Неки овај принцип умножавања (размножавања) схватају као основни принцип живота. Он то и јесте, али у основи живота је заправо размена – последица умножавања, која је тежња да се енергија врати у свој оригинални облик – сингуларност. Тај одмак од сингуларности јесте узрок живота као сталног пропадања, а отуда и утисак борбе за опстанак. Жели се да копија буде исто што и оригинал.
Размена подразумева одвајање (губитак) нечега да би се добило нешто. У сингуларности је на делу учествовање, суделовање, што је принцип који искључује размену, јер би се тиме поништила целовитост – којој је основна форма сила тј. знање. У стварности, размена никада није правична. Она остаје неостварени идеал као таква. Сва су друштва неправедна, она само теже праведној дистрибуцији добара. Та тежња је, наравно – лажна. Друштву је најважније одржање принципа разликовања. А живот је управо парадигма тог принципа.
...
... постоји вероватноћа да ће сума технологије „пожурити“ људе да се „освесте“ – но по мом мишљењу, овакво освешћивање и долажење себи као сингуларности, могуће је једино на личном плану, као последица личног напора (медитација), а никако као последица фузије с технолошким, кибернетским, биохемијским итд. протезама, које побољшавају постојеће функције организма, али не додају суми искуства личности.
Како ће се овај рафал технолошких револуција, с почетка 21. века, одразити на биће човечанства, још ћемо видети, али бојим се да се не догоди шок терапија одн. хладан туш.
Питање „освешћења“ технологије је осетљиво јер је амбивалентно. Може се принцип технологије схватити као „самосвест“, што је тачно. Људи воле да мисле да они управљају стварима, али тачно је обратно – да ствари, систем који је створен – а у овом тренутку то је већ истински киборг, управља људима.
Систем је асимиловао људе у себе, увелико се граде сензорске мреже које прате кретање и активности појединаца на глобалном нивоу – све је усмерено к томе, а циљ је контрола – и спољашња и унутрашња.
Шта је сврха тога? Функционалност?
Функционалност, ефикасност, то је основни модус ропског бивствовања. И Хитлерова аријевска раса је по дефиницији била надљудска у том смислу – послушна, спремна на беспоговорно извршење наредби. Та идеја о извршавању протокола, унапред задатих радњи никако не трпи принцип фрактаљења, који квари поредак – јер је тај поредак линеаран, програм се извршава ред по ред.
Фрактаљење је, насупрот овоме, чиста импровизација. Цепање истог (у перцепцији) које очувава то исто (у аперцепцији). Овакво делање је могућно једино уколико јединка поседује знање целине – што је супротно идеји целине која поседује разноврсна и међусобно различита знања јединки.
Знање целине, у пракси, јесте искључиво познавање принципа а не суме појединачних знања.
Друштвено-политичка пракса тежи супротном. А то важи и за технологију.
Можда је сада јасније да je људски род, па, с обзиром и на тврдњу да је рад створио човека, исто што и технологија, уколико се схвати да је идеја та која заиста ради, а не човек – него је човек само набеђен да је обрнуто.
На овој лажној тврдњи почивају многе познате и признате теорије (нпр. марксистичка).
Питање је, још, има ли наука уопште свој глас? Или је строго цензурисана од стране оних који је финансирају и користе по свом нахођењу? Ово важи и за многобројне филозофе-апологете. Одговор је, наравно – има. Но, проблем је у томе што је онај део природне науке који се највише и бави егзистенцијалним проблемом, а то је квантна физика, скоро у потпуности неприступачан (јер је неразумљив) праволинијским умовима, а производња таквих умова у друштву заиста преовлађује и јесте ствар политике. Могли би се овде цитирати многи велики научници који су увидели сличност старих источњачких филозофских система с модерном науком. У књизи Тао физике, Фритјофа Капре, има доста оваквих паралела. Послужићу се само једним цитатом који је он употребио, Нилса Бора: „Паралелу лекцији коју нам даје атомска теорија... (морамо потражити) у оним врстама епистемолошких проблема с којима су се већ сусрели мислиоци попут Буде и Лао Цеа, када су покушавали да ускладе нашу позицију гледалаца са позицијом глумца у великој драми постојања.“ (N. Bohr, Atomic Physics and Human Knowledge, John Wiley & Sons, New York, 1958, p. 20)
Ова спрега, паралела или истоветност мистицизма и науке ће неком лаику можда изгледати необична (мистицизам се неретко брка с религијом), али велики умови су се одувек напајали мистичким акашама-знањима и отуд црпли свој увид те на основу тога сачињавали оперативне теорије уз помоћ којих се преобликује/разумева стварност.
Технологија се увек мота, ту негде, около мистика, тражећи неку корист и за себе, заправо, ако је могуће, сву корист искључиво за себе. У друштво су интегрисани многи закони и правила који онемогућавају ширење знања – приватна својина, патенти, копирајт, итд. То пречесто представља и праву физичку баријеру између појединца и знања. Знајући ово, може се слободно рећи да је човечанство већ одавно доживело пораз у сусрету с технологијом, јер је технологија наметнула своја правила о томе како спознавати и коме спознато припада.

На крају, питање је, исто оно с почетка овог текста – хоће ли технологија, као освешћена (јер има свој моментум) успети да умре? Постоји ли заиста она тачка на којој квантитет прелази у квалитет? Означава ли та тачка трансценденције крај технологије али истовремено и нови почетак, ново расипање у бескрајне правце и универзуме уз прекид континуитета који је постојао до тачке експлозије? Уз потпуни губитак памћења претходног путешествија? Понавља ли се то у бескрај, од памтивека?
Означава ли сингуларност истинску суму континуитета, и хоће ли се технологија коначно досетити тога?
Slobodan Škerović - Fraktalni manifest (izvodi)
http://skerovicpoetry.blogspot.com/2010/10/blog-post_2570.html




У Глобалном селу
Културни центар налази се у
Купусишту

(S. Škerović)



Шерлок Холмс (Блеквуд)


Тежа је увек у
Ваздуху догађаја који
Долазе

(S. Škerović)


понедељак, 8. новембар 2010.

REALISTA

Nature by Numbers




ZVEZDOZNANČEVA SMRT


Morao je kažu da umre
Zvezde su mu bile bliže
Nego sami ljudi


Pojeli ga kažu mravi
Uobrazio je da zvezde
Rađaju mrave a mravi zvezde
Pa je kuću mravima napunio


Došle mu glave kažu
Njegove nebeske pokvarenice
I smešne su glasine o bodežu
Sa otiscima ljudskih prstiju


Našao se prosto van sveta kažu
Pošao je da nađe suncokret
U kome se stiču putevi
Svakog srca i svake zvezde


Morao je kažu da umre

Vasko Popa

INSPIRATIVNI CITATI


Previše ljudi troši novac koji nisu zaradili da bi kupili stvari koje im ne trebaju kako bi zadivili ljude koje ne vole. – Vil Rodžers


Na podnožju brijega stoji tvoja kuća, uznosita i vedra izgleda, kao neprolazna, a mi znamo da ništa ne traje i da sve što stoji mora prije ili poslije pasti. Ali ti, koji tu kuću zoveš svojom, ne znaš to i ne pada ti na um takva pomisao. Tako ti stojiš uspravno u stalnoj mogućnosti svoga pada i traješ u jednom od oblika svoga nepostojanja. To se zove sreća. – Ivo Andrić

Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba? – Vladan Desnica
Uloga prijatelja je da bude uz vas kada griješite. Kada ste u pravu, svi će biti pored vas. – Mark Tven
Ako hoćeš da izgradiš brod, nemoj da okupljaš ljude da ti nabave drvo, pripreme alat ili da obavljaju raznorazne poslove i zadatke, već probudi u njima čežnju za nepreglednim dalekim morima. – Egziperi
Sve dok sebi ne budete priznali da je za vašu krizu odgovoran vaš stav, niste spremni da se izvučete. – Tom Hopkins
Ako ne znaš kuda ideš, gdje god da stigneš na pogrešnom si mjestu. – Indijska poslovica

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 31.


Ljudsko programiranje:
Kada dobri mehanizmi krenu po zlu

Vratimo se evolucijskom izazovu za ljude koji, kako bi opstali
i postali dio svoje društvene zajednice, moraju naučiti toliko
mnogo toga u tako kratkom vremenu. Evolucija nas je obdarila
mozgom koji ima sposobnost brzog učitavanja nevjerojatnog
broja ponašanja i vjerovanja u naše sjećanje. Tekuća istraživanja
sugeriraju da ključ za razumijevanje funkcioniranja tog brzog
pohranjivanja podataka leži u fluktuirajućoj električnoj aktivnosti
mozga koja se može mjeriti elektroencefalogramima (EEG-ima).
Doslovna definicija elektroencefalograma bila bi »električne slike
glave.« Te sve sofisticiranije snimke glave otkrivaju da se kod ljudi
spektar moždane aktivnosti graduirano mijenja tijekom različitih
razvojnih faza. I roditelji i djeca pokazuju EEG varijacije koje
sežu od nisko frekventnih delta valova do visokofrekvencijskih
beta valova. Međutim, istraživači su primijetili da EEG aktivnost
kod djece na svakom razvojnom stupnju otkriva prevladavanje
specifičnog moždanog vala.
Dr. Rima Laibow u svojoj knjizi 'Kvantitativni EEG i neurofeedback'
(Quantitative EEG and Neurofeedback) opisuje napredak
tih razvojnih stupnjeva u moždanoj aktivnosti. [Laibow, 1999. i
2002.] Između rođenja i dobi od dvije godine ljudski mozak pretežno
funkcionira na najnižoj EEG frekvenciji od 0,5 do 4 ciklusa
u sekundi (Hz) koja je poznata kao delta valovi. Iako su delta
valovi njihova prevladavajuća valna aktivnost, djeca s vremena
na vrijeme mogu imati kratka razdoblja više EEG aktivnosti.
Između dvije i šest godina starosti djeca počinju više vremena
provoditi na višoj razini EEG aktivnosti zvanoj theta (4-8Hz).
Hipnoterapeuli spuštaju moždanu aktivnost svojih pacijenata na theta
i delta jer ih ti niskofrekvencijski moždani valovi čine podložnijima
sugestiji i programiranju.
To nam pruža važnu indikaciju o tome kako djeca, čiji mozgovi
od rođenja do šeste godine uglavnom djeluju na tim istim
frekvencijama, mogu pohranjivati golemu količinu informacija
koje su im potrebne da bi mogla napredovati u svom okolišu.
Sposobnost obrađivanja goleme količine informacija važna je neurološka
prilagodba koja olakšava informacijski intenzivan proces
socijalizacije. Budući da se ljudski okoliši i društveni običaji
mijenjaju velikom brzinom, kulturna ponašanja ne bi bilo probitačno
prenositi preko genetski programiranih instinkata. Mala
djeca pomno promatraju svoju okolinu i izravno u svoje podsvjesno
pamćenje preuzimaju svjetovnu mudrost koju im pružaju
njihovi roditelji. Kao rezultat, ponašanje i vjerovanja njihovih
roditelja postaju njihova vlastita ponašanja i vjerovanja.
...
… temeljna ponašanja, vjerovanja i stavovi koje opažamo kod svojih
roditelja postaju »ukorijenjeni« kao sinaptički putovi u našem
podsvjesnom umu. Kad se jednom programiraju u našoj podsvijesti,
oni kontroliraju našu biologiju do kraja života - osim ako ne smislimo
način da ih reprogramiramo...
Uzimajući u obzir preciznost ovog sustava snimanja ponašanja,
zamislite kakve su posljedice kada slušate svoje roditelje
koji govore da ste »glupo dijete«, da »ne zaslužujete ovo ili ono«,
da »nikada ništa nećete postići«, da se »niste trebali ni roditi«, ili
da ste »boležljiva, slaba« osoba. Kada nepromišljeni ili neobzirni
roditelji svojoj djeci prenose takve poruke, oni su bez sumnje
nesvjesni činjenice da se takvi komentari snimaju u podsvjesnu
memoriju kao apsolutne činjenice, jednako sigurno kao što se
bitovi i bajtovi snimaju na tvrdi disk vašeg stolnog računala. Tijekom
ranog razvoja svijest djeteta još se nije dovoljno razvila da
može kritički ocijeniti da su te izjave roditelja bile samo prigovaranje,
a ne nužno i stvarne karakterizacije njegovog »jastva«.
Međutim, nakon što se programiraju u podsvjesni um, ta verbalna
zlostavljanja postaju definirana kao »istine« koje nesvjesno
oblikuju ponašanje i potencijale djeteta kroz život.
Kako odrastamo, uslijed sve veće prisutnosti visokofrekvencijskih
alfa valova (8-12 Hz) postajemo sve manje podložni vanjskom
programiranju. Alfa aktivnost se izjednačava sa stanjem
mirne svijesti. Dok većina naših osjetila, kao što su oči, uši i nos,
opažaju vanjski svijet, svijest nalikuje »osjetilnom organu« koji se
ponaša poput zrcala i odražava unutarnje funkcioniranje stanične
zajednice vlastitog tijela; ona je svjesnost o »jastvu«.
Oko dvanaeste godine života djetetov EEG spektar počinje
pokazivati duža razdoblja čak još više frekvencije definirane kao
beta valovi (12-35 Hz). Beta moždana stanja opisuju se kao »aktivna
ili usredotočena svijest«, što je vrsta moždane aktivnosti
koja se koristi, na primjer, pri čitanju ove knjige. Nedavno je definirano
i peto, još više stanje EEG aktivnosti. Taj dio frekvencijskog
EEG spektra nazvan je gama (35 Hz), a nastupa tijekom
slanja »vršnih performansi«, na primjer kod pilota u procesu pri-
zemljivanja aviona ili kod tenisača koji izvodi brzopotezni volej.
Do vremena kada djeca postanu adolescenti njihova podsvijest
je krcata informacijama u rasponu od znanja kako se hoda do
»znanja« da nikada ništa neće postići, ili pak znanja, koje su im
usadili brižni roditelji, da mogu uspjeti u svemu što odluče učiniti.
Zbroj naših genetski programiranih instinkata i vjerovanja
koje smo naučili od naših roditelja zajedno tvore podsvjesni um,
koji može poništiti i našu sposobnost da držimo podignutu ruku
u ordinaciji kiropraktičara i naše najčvršće novogodišnje odluke
da se prestanemo uništavati drogama ili hranom.
Ponovno se vraćam na stanice preko kojih možemo toliko
mnogo naučiti o nama samima. Mnogo sam puta rekao da su
pojedinačne stanice inteligentne. Ali upamtite, kada se stanice
udruže i formiraju višestaničnu zajednicu, one slušaju »kolektivni
glas« organizma, čak i ako taj glas diktira autodestruktivno
ponašanje. Naši fiziološki i bihevioralni obrasci pokoravaju se
»istinama« središnjeg glasa, bez obzira na to radi li se o konstrukt-
ivnim ili destruktivnim vjerovanjima.
Opisao sam snagu podsvjesnog uma, no ipak želim naglasiti
da nema potrebe na podsvijest gledat kao na zastrašujuće, supermoćno,
frojdovsko vrelo destruktivnog »znanja«. Podsvijest je u
stvari neemocionalna baza podataka s pohranjenim programima
čije se djelovanje tiče strogog očitavanja signala iz okoliša i
pokretanja snimljenih bihevioralnih programa, bez postavljanja
pitanja i donošenja zaključaka. Podsvjesni um je programibilni
»tvrdi disk« u kojeg se mogu pohraniti naša životna iskustva.
Programi su izvorno ukorijenjena ponašanja podražaj-odgovor.
Podražaji koji aktiviraju ponašanja mogu biti signali koje živčani
sustav uočava u vanjskom svijetu i/ili signali koji potječu iz tijela,
kao što su osjećaji, užitak i bol. Kada je podražaj percipiran, on
će automatski uključiti bihevioralni odgovor koji je usvojen kada
je signal prvi puta doživljen. U stvari, ljudi koji shvaćaju automatiziranu
prirodu tog reproduktivnog odgovora često priznaju činjenicu da ih je
netko »pogodio u žicu«...

Džulian Trežur: 4 načina na koji zvuk utiče na nas


http://www.ted.com/talks/lang/scc/julian_treasure_the_4_ways_sound_affects_us.html

O povređenosti

Samo onaj ko nije voleo nije bio povređen. Onaj koji nije patio ne zna šta je ljubav. Ko u vodu nije kročio nije ni naučio da pliva. Odricanje od ljubavi zbog straha od povređenosti prevelika je cena. Vezati se za nekoga, osećati bliskost, privrženost, jedinstvo, deliti sve sa drugim, biti posvećen drugom, najlepše je osećanje koje čovek/žena može doživeti. Biti otvoren za drugog nužan je preduslov svake istinske ljubavi. Mnogi ljudi se upravo toga plaše, jer biti otvoren istovremeno znači biti i ranjiv. Otvoriti se u potpunosti prema drugom biti spreman za davanje i primanje ljubavi, razmenu osećanja i ostvarenje istinskog emotivnog kontakta pobuđuje u nama ono za čim najviše žudimo ali i ono čega se najviše plašimo, a to je upravo strah od povređivanja, odbacivanja, izdaje i prevare. Mnogi od nas bili su povređeni, izdani i na svojoj koži osetili bol, bes i razočaranje (kako u svojoj porodici tako i u partnerskim vezama). Jedino što je gore od toga jeste potpuno zatvaranje, zbog straha od povređivanja. Ko to učini postaje sam sopstveni tamničar i zatvorenik samoće, praznine i apatije. Dakle, pitanje je kako biti otvoren za druge, otvoren za ljubav a u isto vreme nositi se sa strahovima od povređivanja?
Povređenost je nezdravo i disfunkcionalno osećanje kojim sebe samoporažavamo i nanosimo sebi nepotreban i suvišni bol. Činjenica da nas je neko ostavio, prevario ili izneverio dovoljno je loša i bolna da bi sebe dodatno opterećivali povređenošću. Treba naglasiti da osećanje povređenosti nije direktna posledica činjenice da se neko loše (ili čak veoma loše) poneo prema nama, već je pre svega posledica naših iracionalnih verovanja da se tako nešto nije smelo nipošto dogoditi upravo nama. Povreda je nešto što mi uvek doživljamo veoma lično, nešto što je direktno i namerno bilo usmereno protiv nas odnosno naše ličnosti. Ali takav stav često nije realističan. I ti drugi (naši partneri, prijatelji, članovi porodice) koji nas mogu izneveriti imaju sopstvene emocionalne probleme i upravo zbog toga se mogu ponašati na način koji smo skloni da doživljavamo kao povredu i odbacivanje. Takvi događaji su svakako loši i ne mogu nas ostaviti ravnodušnim. Ali zapitajte se, ako vas neko ostavi, izneveri ili uradi nešto što niste očekivali od osobe sa kojom ste prethodno ostvarili odnos poverenja i emotivne bliskosti, da li je to užasno, nepodnošljivo i neizdrživo ili samo loše (ponekad i veoma loše)? Kada vas neko ostavi ili izneveri da li je nužno da reagujete besom, povređenošću ili očajanjem? Ne, zato što bes, očajanje ili povređenost (osećanja koja obično idu u paketu) nisu direktna posledica odbacivanja, već posledica vaših uverenje, vašeg načina razmišljanja o tome. Ako verujete da je odbacivanje, pronevera vašeg poverenja, nešto nepodnošljivo i užasno, zapitajte se kako ćete se osećati kada tako razmišljate? Umesto da sebe uvodite u osećanja besa, očaja i povređenosti, možete naučiti kako da na odbacivanja reagujete na racionalan, samopomažući način. Umesto da budete povređeni možete odabrati da budete tužni i razočarani. Tuga i razočaranje su neprijatne ali ujedno i zdrave emocije koje vam pomažu da prebolite gubitak, zadržite sopstveno samopoštovanje, ne optužujete druge, preispitate sve aspekte nepovoljnog događaja i kada odtugujete nastavite dalje svoj život. Dok god ste povređeni i besni vi zapravo sprečavate sebe da prebolite gubitak i nastavite dalje. Stoga, odaberite da budete razočarani i tužni, dozvolite sebi da prebolite gubitak jer je to osnova da ostanete jaki, otvoreni za ljubav, bliskost i građenje neke buduće i kvalitetnije veze.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/o-povredenosti/

недеља, 7. новембар 2010.

OSKAR VAJLD


Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu.
Većina ljudi samo egzistira.

Nikada ne govorite ružno o visokom društvu.
To uvijek govore oni koji ne mogu dospjeti u to društvo.

Iskustvo nema nikakve etičke vrijednosti.
To je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje greške.

Brojnost onih koji nam zavide potvrđuje naše sposobnosti.

Ko traži jednu dobru, pametnu i lijepu ženu,
ne traži jednu već tri žene.

Dok sam bio mali vjerovao sam da je novac
najvažnija stvar na svijetu.
Sada kada sam odrastao, sada to znam.

Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle.
Oni su ili dosadni ili zanimljivi.

Ništa nije grijeh osim neznanja.

Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono
 što oni nazivaju vjernošću, to je ljenost navike ili nedostatak fantazije.

Napokon, šta je moda? S umjetničkog gledišta to je obično izraz ružnoće,
toliko
 nesnošljive da smo prisiljeni mijenjati je svakih šest mjeseci

Ljubav i tugovanje

Iako neprijatna, tuga je zdrava emocija. Tuga i žaljenje predstavljaju emocionalne reakcije na gubitak voljene osobe ili stvari za koju smo bili emocionalno vezani. Tugovanje je proces i ima funkciju da nam pomogne da se emocionalno distanciramo od izgubljenog objekta (osobe ili stvari) i posle gubitka nastavimo svoj život sa punim kapacitetom da volimo, da se ponovo vežemo za nekog ili nešto. Taj proces prvi je uočio i opisao sam Frojd, nazvavši ga “radom tuge”.
Ako dozvolimo sebi da budemo tužni, ako plačemo i izražavamo tugu, mi ne samo da se suočavamo i prihvatamo realnost onakvu kakva jeste već i dozvoljavamo sebi da prebolimo dati gubitak. Kada izgubimo neku značajnu osobu, osobu za koju smo bili jako emocionalno vezani (kao na primer: člana porodice, partnera itd.) nastupa proces tugovanja. Naučna istraživanja ukazuju da proces normalnog tugovanja traje oko 40 dana. U tom periodu osoba ima nalete sećanja na izgubljenu osobu, priseća se proživljenih trenutaka i aktivnosti sa tom osobom, što je praćeno osećanjem tuge, žalosti, plačem, osećanjem telesne malaksalosti i drugim telesnim senzacijama. U ovom procesu, tuga se obično javlja u talasima, u početku često a kasnije kako se proces odvija sve ređe i ređe. Tokom vremena i intenzitet emotivne reakcije počinje da opada i završava se time da možemo da se setimo izgubljene osobe i asocijacija povezanih sa njom a da ne budemo preplavljeni intenzivnim osećanjima. Ovaj proces je od izuzetne važnosti jer omogućava našem psihičkom aparatu da preboli gubitak, sačuva sećanja, održi vlastiti integritet i omogući dalje normalno funkcionisanje.
Mnogi ljudi suzbijaju svoju tugu, ne dozvoljavaju sebi da budu tužni, da plaču. Ljudi to rade iz raznih razloga, neki (najčešće muškarci iz kulturuloških razloga) misle da ih tuga čini slabima, a neki se jednostavno plaše svoje tuge jer misle da će ih ona preplaviti i da više nikada neće moći da normalno funkcionišu, odnosno da budu srećni. To naravno nije tačno. Upravo potiskivanje tuge stvara dodatne probleme. Ko ne dozvoljava sebi da bude tužan, sebe čini podložnim anksiozno-derpresivnim stanjima, sužava svoj kapacitet za radost, uživanje i nova emocionalna vezivanja za druge osobe. Ljudi koji sebi ne dozvoljavaju da tuguju, sprečavaju proces tugovanja, preduzimaju razne odbrambene manevre kako bi sebe zaštitili od psihičkog bola za koji misle da ne mogu podneti. Neki od tih odbrambenih radnji su: euforičnost, prisilno izlaženje i druženje, korišćenje psihoaktivnih supstanci, promiskuitetno ponašanje itd. Dakle, sprečavajući sebe da budemo tužni mi se ustvari udaljavamo od sebe, otuđujemo od vlastitih osećanja, što za posledicu donosi mnogo više štete nego koristi. Svako ko je ikada voleo morao je da pati neko vreme. Kada prebolimo patnju to nas čini jačim, zrelijim i spremnijim za nove emocionalne veze.
Nakon završetka partnerske veze (naročito dugogodišnje) period tugovanja je uobičajena pojava. Neki ljudi iz straha od usamljenosti i straha od osećanja tuge i žalosti nastoje da ta osećanja suzbiju, pokušavaju prisilno da pronađu novog partnera kako bi poništili osećanje gubitka i praznine. To svakako nije dobra strategija jer se od sopstvenih osećanja ne može pobeći. Pokušaj bekstva od datih osećanja stvara konfuziju, anksioznost, veštački povišeno raspoloženje (hipomaniju) što stvara dodatne probleme. U ovakvom stanju osoba nije u stanju da se ponovo emocionalno veže, da prati i prepozna sopstvene autentične želje i osećanja, što često dovodi do pogrešnih izbora partnera i posledično niza razočaranja. Dakle, kako bi ste izbegli navedene probleme, dozvolite sebi da budete tužni, prihvatite svoja osećanja, jer ta osećanja su deo vas, ona su potpuno bezopasna i svakako će proći. Nakon svega bićete jači, zadovoljni i ponovo spremni da volite i budete voljeni.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/ljubav-i-tugovanje/

Rori Saterlend: životne lekcije od oglašivača


http://www.ted.com/talks/lang/scc/rory_sutherland_life_lessons_from_an_ad_man.html

ZAŠTO PAMTIMO?


I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vreme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se setimo u velikim razmacima, bledo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Setimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili belkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negde duboko u nama čuči okovan i slep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim merilima bolje zna šta je značajno a šta beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja, mi možemo da naslutimo da li će ono što se u takav čas odigrava po nahođenju onog slepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvek osetim. Sam sebi reknem: Pazi! Po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! Ovo ćeš dugo nositi u sebi!
Vladan Desnica