Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 30.

Golden jellyfish of Palau receive their namesake color from algae-like, single-celled organisms named zooxanthellae, which live within jellyfish and provide it with the energy required for life. They follow the sun in a daily migration that feeds their passengers and ensures their own survival. (© National Geographic/National Geographic Television)

Roditeljsko programiranje:

Moć podsvjesnog uma

...

Dok sam jednog poslijepodneva šepajući izlazio iz učionice, jedan od

mojih studenata predložio mi je da bi mi možda pomoglo kada

bih posjetio njegovog cimera, studenta koji je bio i kiropraktičar.

Kao što sam objasnio u prošlom poglavlju ove knjige, ne samo

da nikada nisam bio kod kiropraktičara, nego me moja alopatska

zajednica štoviše naučila da se kiropraktičara klonim i smatram

ih šarlatanima. Međutim, kada trpite takve bolove i u nepoznatom

ste okruženju, na kraju isprobate stvari koje vam inače ne bi

nikada pale na pamet.

U improviziranoj »ordinaciji« u njegovoj studentskoj sobi

kiropraktičar me po prvi put upoznao s kineziologijom, popularno

poznatom kao »testiranje mišića«. Kiropraktičar mi je rekao

da ispružim ruku i odupirem se pritisku prema dolje koji je

on na nju vršio. Bez problema sam se odupirao laganoj sili kojom

je on gurao moju ruku. Zatim me je zamolio da ispružim ruku i

odupirem mu se izgovarajući: »Zovem se Bruce.« Ponovno sam

se lako odupro pritisku, međutim tada sam već počeo misliti da

su upozorenja mojih akademskih kolega bila sasvim na mjestu

- »Ovo je ludost!« Zatim mi je kiropraktičar rekao da ispružim

svoju ruku i odupirem se njegovu pritisku dok najozbiljnije izgovaram:

»Moje ime je Mary.« Na moje zaprepaštenje, ruka mi je bubnula

dolje usprkos mom jakom otporu. »Čekajte malo« - rekao sam.

»Zacijelo se nisam dovoljno jako odupirao, probajmo još jednom.«

Tako smo i učinili, i ovaj put sam se još jače usredotočio na odupiranje.

Svejedno, kada sam ponovio: »Moje ime je Mary,« ruka mi je pala

poput kamena. Taj student, koji je sada bio moj učitelj, objasnio mi je

da kada naš svjesni um vjeruje u nešto što je u sukobu s ranije

naučenom »istinom« pohranjenom u podsvjesnom umu, intelektualni

se konflikt izražava kao slabljenje mišića tijela.

Na svoje zaprepaštenje shvatio sam da moj svjesni um, kojeg

sam s tolikim samopouzdanjem koristio u akademskom okruženju,

nije imao kontrolu kada sam izrekao mišljenje koje se razlikovalo

od istine pohranjene u nesvjesnom umu. Moj nesvjesni um je podrivao

najbolja nastojanja mog svjesnog uma da drži moju ruku vodoravno

dok sam tvrdio da se zovem Mary. Zapanjilo me otkriće da postoji drugi

»um«, druga sila koja kopilotira mojim životom. Još je šokantnija bila

činjenica da je taj skriveni um, um kojeg gotovo nisam poznavao

(osim teoretski iz psihologije), zapravo moćniji od mog svjesnog uma,

baš kao što je tvrdio Freud.

Sve u svemu, ispalo je da je moj prvi posjet kiropraktičaru bio jedno od

onih iskustava koja mijenjaju život. Naučio sam da kiropraktičari

pomoću kineziologije mogu iskoristiti urođenu iscjeliteljsku moć tijela

za djelovanje na iskrivljenje kralježnice. Nakon par jednostavnih

namještanja kralježaka na »šarlatanovom« stolu - sve bez korištenja

lijekova - bio sam u stanju normalno išetati iz te studentske sobe. Osjećao

sam se kao nov čovjek. I, što je najvažnije, upoznao sam se s »čovjekom

iza zavjese«, svojim podsvjesnim umom!

...

Da bih bolje razumio što se dogodilo u ordinaciji tog kiropraktičara,

najprije sam se posvetio komparativnoj neuroanatomiji

- ona otkriva da što je neki organizam niže na evolucijskom

stablu, njegov je živčani sustav slabije razvijen i zato se mora više

oslanjati na unaprijed programirano ponašanje (prirodu). Moljci

lete prema svjetlosti, morske kornjače vraćaju se na određene

otoke i tamo odlažu svoja jaja na plaži u određeno vrijeme, a lastavice

se određenog datuma vraćaju u Capistrano; pa ipak, koliko nam je poznato,

nijedan od tih organizama nema nikakvo znanje o tome zašto se upušta u

takva ponašanja. Ta su ponašanja urođena; ona su genetski ugrađena u

organizam i klasificiraju se kao »instinkti«.

Organizmi koji se nalaze više na evolucijskom stablu imaju

kompleksnije integrirane živčane sustave na čelu sa sve većim

mozgom koji im omogućava da usvajaju složene obrasce ponašanja

učenjem putem iskustva (odgoj). Složenost ovog mehanizma

učenja od okoline navodno kulminira s ljudima, koji se nalaze na

vrhu, ili barem blizu vrha stabla. Da citiram antropologe Emily A.

Schultz i Roberta H. Lavendu: »U borbi za opstanak ljudska bića

ovisnija su o učenju od drugih vrsta. Mi nemamo instinkte koji

bi nas, na primjer, automatski štitili i za nas pronalazili hranu i

sklonište.« [Schultz i Lavenda, 1987.]

...

Rađamo se sa sposobnošću da plivamo. Bebe mogu plivati

poput gracioznih dupina nekoliko trenutaka po rođenju, ali djeca

od svojih roditelja brzo usvoje strah od vode - promatrajte reakcije

roditelja kada njihovo dijete izmakne nadzoru i odluta do

obližnjeg bazena i l i druge vodene površine. Djeca od svojih roditelja

uče da je voda opasna. Roditelji se kasnije moraju pomučiti kako bi

Ivicu naučili plivati. Njihov prvi veliki napor usmjeren je na svladavanje

straha od vode koji su djetetu usadili u ranijim godinama.

Međutim, kroz evoluciju naše naučene percepcije postale su snažnije,

posebno zato što mogu nadjačati genetski programirane instinkte.

Fiziološki mehanizmi tijela (npr. srčani puls, krvni tlak, obrasci optoka

krvi/krvarenja, tjelesna temperatura) po svojoj su prirodi programirani

instinkti. Međutim, jogiji, isto kao i obični ljudi uz pomoć biofeedbacka,

mogu naučiti svjesno regulirati te »urođene« funkcije.

Tražeći razlog naše sposobnosti da naučimo tako kompleksna

ponašanja, znanstvenici su se usredotočili na naše velike mozgove.

Međutim, trebali bismo ublažiti svoj entuzijazam prema teoriji velikog

mozga uvažavanjem činjenice da pripadnici reda Cetacea (kitovi i dupini)

u svojim lubanjama imaju veću cerebralnu površinu od nas.

Otkrića britanskog neurologa dr. Johna Lorbera, objavljena u

članku u časopisu Science iz 1980. pod naslovom »Je li vaš mozak zaista

nužan?«, također dovode u pitanje gledište da je veličina mozga

najvažniji faktor za ljudsku inteligenciju. [Lewin, 1980.] Lorber je

proučavao mnoge slučajeve hidrocefalusa (»vodene glave«) i zaključio

da čak i kada nedostaje veći dio cerebralnog korteksa mozga

(vanjskog sloja mozga), pacijenti mogu voditi normalan život.

U svojem članku u časopisu Science Roger Lewin citira Lorbera:

Na ovom Sveučilištu [Sveučilištu Sheffield] imamo mladog studenta

s kvocijentom inteligencije 126, koji je s najboljim rezultatima diplomirao

matematiku i socijalno je potpuno normalan. Pa ipak, momak doslovno

nema mozga... Kada smo mu skenirali mozak, otkrili smo da umjesto

normalnog moždanog tkiva debelog 4,5 cm između komora i površine

korteksa, ima samo tanak plašt debeo oko jedan milimetar. Njegova lubanja

uglavnom je ispunjena cerebrospinalnom tekućinom.

Lorberova provokativna otkrića sugeriraju da ponovno moramo

razmotriti svoja stara vjerovanja o načinu na koji mozak funkcionira i

fizičkim temeljima ljudske inteligencije. U završnoj riječi ove knjige

iznosim mišljenje da se ljudska inteligencija u potpunosti može razumjeti

samo ako u jednadžbu uključimo duh (»energiju«), odnosno ono što psiholozi

upućeni u kvantnu fiziku nazivaju »supersvjesni um«. No, zasad bih se želio

zadržati na svjesnom i podsvjesnom umu - konceptima s kojima se psiholozi

i psihijatri odavno bore. Ja se ovdje njima bavim kako bih pružio biološke

temelje za svjesno roditeljstvo kao i za energetske metode psihološkog liječenja.

Zelena grančica

Sada ću izložiti jedan veoma osoben i veoma originalan san jedne moje pacijentkinje, koja se nalazila u jednom dugom i mučnom razvodu, pri čemu se potpuno zapustila i zbog depresije dugo bila na bolovanju.
Ovaj san predstavlja klasičan primer simbola koji transformiše u pozitivnom i konstruktivnom smislu.
Jedne noći je sanjala da se nalazi ispred ogromnog ogledala u svome stanu, koje u realnosti ne postoji. Videvši sebe tako zapuštenu i depresivnu sa gađenjem je u ogledalu pljunula na sebe, i pri tom je iznenada spazila na svome vratu, gde se nalazi žila kucavica, jednu lepu zelenu grančicu, koja je simbolizirala činjenicu da u njoj postoji realna mogućnost za novu vegetaciju, odnosno za nov život.
Jer nesvesno, kao što smo već istakli, često zna i više i bolje od svesnog dela ličnosti.
Ovu poruku i pouku svog sna pacijentkinja je sama, bez moje pomoći, i shvatila i prihvatila, a što je najbitnije: odmah je zaključila bolovanje, krenula na posao i u relativno kratkom roku okončala svoj mučan razvod, i posle dve godine zasnovala jedan uspešan novi brak sa čovekom, koji je, kao što sama kaže, bio njen zreo izbor.
Ovaj veoma jednostavan, mudar i konstruktivan san, koji se bazira na dva snažna, primarno arhetipska simbola: zelenoj grančici i ogledalu, zahvaljujući kome je snevačica i opazila zelenu grančicu, to jest postojanje mogućnosti za jednu novu vegetaciju, pokazao i dokazao nam je da u njemu ogledalo simbolizira preko potrebnu sposobnost istinske refleksije koja gleda unutar ličnosti.
Ili nešto drugačije formulisano: da u ovom snu ogledalo simbolizuje moć nesvesnog da pojedinca odražava objektivno, pružajući mu priliku da sebe vidi onako kako se možda nikada pre nije video (von Franz, 13); jer se samo putem nesvesnog, koje ne samo da zna više od svesti, već na nju deluje korektivno, može dobiti takav uvid koji u ovom snu, za razliku od većine snova u kojima se osoba posmatra u ogledalu, ne potresa i ne uznemirava ličnost, već je, naprotiv, stabilizuje i transformiše u jednom pozitivnom smislu.
Otuda možemo reći da je ogledalo ovde imalo konstruktivnu, a ne destruktivnu i destimulirajuću funkciju, jer je omogućilo snevačici da u sebi otkrije skrivenu mogućnost za jednu novu i kvalitetniju vegetaciju, odnosno za jedan nov i kvalitetniji život, koji je ona, kao što smo videli, i realizovala, jer je negde duboko u najsuštinskoj sebi bila spremna ne samo da shvati i prihvati poruku i pouku svog jednostavno mudrog sna, već i da je realizuje kroz akciju, a to je zapravo ono što protumačeni san čini realno upotrebljivim.

dr. Ivan Nastović
http://www.ivannastovic.com/zelena_grancica.html

SAVRŠENA ŽENA

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra… prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

http://www.mudremisli.com/2010/10/savrsena-zena/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 29.

Izvor

Poglavlje

7

SVJESNO RODITELJSTVO:

RODITELJI KAO GENETSKI INŽENJERI

Roditelji su važni

...

Da citiram dr. Thomasa Vernyja, pionira na području prenatalne i 

perinatalne psihijatrije: »Otkrića iz stručno recenzirane literature tijekom 

posljednjih nekoliko desetljeća izvan svake sumnje potvrđuju da roditelji 

imaju ogroman utjecaj na mentalne i fizičke značajke djece koju odgajaju.«

[Verny i Kelly, 1981.] Štoviše, taj utjecaj počinje, kaže Verny, ne nakon 

što se djeca rode, nego PRIJE rođenja djece. Kada je Verny u svojoj 

prekretničkoj knjizi Tajni život nerođenog djeteta (The Secret Life of the 

Unborn Child) iz 1981. godine prvi puta iznio stanovište da utjecaj roditelja

seže čak do razdoblja kada je dijete u maternici, znanstveni dokazi bili su 

preliminarni, a »stručnjaci« skeptični...

...

Živčani sustav fetusa i djece ima goleme sposobnosti za osjećanje

i učenje kao i tip pamćenja što ga neuroznanstvenici nazivaju

implicitno pamćenje. Jedan drugi pionir u pre- i perinatalnoj psihologiji,

David Chamberlain, u svojoj knjizi Um vašeg nerođenog djeteta

(The Mind of Your Newborn Baby) piše: »Istina je da je mnogo toga

što smo tradicionalno vjerovali o djeci pogrešno. Ona nisu jednostavna,

nego složena i bezvremena bića - mala stvorenja s neočekivano

velikim mislima.« (Chamberlain, 1998.)

Ta kompleksna, mala bića žive život prije rođenja, u maternici,

koji snažno utječe na njihovo dugoročno zdravlje i ponašanje:

»Kvaliteta života u maternici, našem privremenom domu prije

nego što se rodimo, programira našu podložnost bolestima krvožilnog

sustava, moždanom udaru, dijabetesu, pretilosti i mnoštvu

drugih bolesti u kasnijem životu«, piše dr. Peter W. Nathanielsz u

knjizi Život u maternici: podrijetlo zdravlja i bolesti (Life in the

Womb: The Origin of Health and Disease.) [Nathanielsz, 1999.]

U zadnje vrijeme bilježi se sve veći broj kroničnih bolesti odraslih,

uključujući osteoporozu, poremećaje raspoloženja i psihoze, koji

se dovode u tijesnu vezu s pre- i perinatalnim razvojnim utjecajima.

[Gluckman i Hanson, 2004.]

Prepoznavanje povezanosti prenatalnog okoliša sa silama koje nas

čine podložnima bolestima primorava nas na preispitivanje

genetičkog determinizma. Nathanielsz piše: »Sve je više dokaza

da su za programiranje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja tijekom

života uvjeti u maternici jednako važni, ako ne i važniji od gena.«

Genska kratkovidnost izraz je koji najbolje opisuje današnje široko

rasprostranjeno stajalište da našom sudbinom i zdravljem za života

upravljaju isključivo naši geni... Nasuprot relativnom fatalizmu

genske kratkovidnosti, razumijevanjem mehanizama na kojima se

temelji programiranje kvalitetom života u maternici možemo poboljšati

početak u životu naše djece i njihove djece«... Ideja da roditelji mogu

prenositi nasljedne promjene iz svog života svojoj djeci je, naravno,

lamarkovska koncepcija koja se kosi s darvinizmom. Nathanielsz je

jedan od znanstvenika koji su sada dovoljno hrabri da se pozovu na

osporavanog Lamarcka: »...transgeneracijski prijelaz osobina negenetskim

sredstvima doista se događa. Lamarck je bio u pravu, premda se

transgeneracijski prijenos stečenih osobina odvija pomoću mehanizama

koji su u njegovo vrijeme bili nepoznati.«

Osjetljivost pojedinaca na uvjete u okolišu što ga percipiraju njihove

majke prije rođenja omogućava im da optimiziraju svoj genetski i

fiziološki razvoj dok se prilagođavaju toj prognozi okoliša u kojem

će se naći. Ista životno-pospješujuća epigenetska plastičnost ljudskog

razvoja može krenuti nizbrdo i dovesti do niza kroničnih bolesti u starijoj

dobi, u slučaju da pojedinac tijekom fetalnog i neonatalnog perioda razvoja

doživi neželjene hranidbene i okolišne okolnosti. [Bateson, et al., 2004.]

Isti epigenetski utjecaji nastavljaju se i nakon rođenja djeteta budući da

roditelji i dalje utječu na djetetov okoliš. Fascinantno novo istraživanje

posebice ističe važnost dobrog roditeljstva na razvoj mozga: »Mozgu

malenog djeteta koji se razvija društveni svijet pruža najvažnija iskustva

koja utječu na izraz gena, što određuje kako će se neuroni jedan s drugim

povezivati i stvarati neuronske putove koji su uzrok mentalne aktivnosti«,

piše dr. Daniel J. Siegel u knjizi Um koji se razvija (The Developing Mind).

[Siegel, 1999.] Jednostavnije rečeno, djeci je pogodan roditeljski okoliš

potreban kako bi se aktivirali geni koji razvijaju zdrave mozgove. Roditelji,

kako najnovija znanstvena otkrića pokazuju, nastavljaju djelovati kao genetički

inženjeri čak i nakon rođenja svog djeteta.

RESPEKT

Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala i treća komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava, u skladu sa korijenom riječi (respicere – gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jeste, da smo svjesni njene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakva kakva jeste. Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja.

Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila.Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovjetan s njom ali s njom onakvom kakva jeste, a ne s onakvom kakva bi meni odgovarala kao objekt moga iskorišćavanja. Jasno da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji samo na osnovi slobode. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.

Erih From

http://www.mudremisli.com/2010/11/respekt/

Thomas Dolby: "Love Is a Loaded Pistol"

http://www.ted.com/talks/lang/eng/pistol.html

Kompatibilnost u ljubavi

Skoro svako od nas želi, nada se ili mašta da pronađe adekvatnog partnera/partnerku, tzv. srodnu dušu. Neki su u tome već uspeli, neki još uvek tragaju a neki kao da nikada u tome ne uspevaju. Ali šta je to uopšte srodna duša? Kako da prepoznamo da je određena osoba “stvorena” baš za nas? Koje osobine treba da poseduje takva osoba? Sve su to pitanja koja nameće ova zanimljiva i nedovoljno istražena tema.
Za ostvarenje adekvatne, ispunjavajuće i dugoročne veze ili braka potrebno je mnogo toga, ali prvi i osnovni preduslov je svakako adekvatan odabir partnera. Ljudi se mogu slučajno sresti ali sam izbor nikada nije slučajan, izbor je uvek stvar naše odluke, naše preferencije. Ako je partner/partnerka koju smo izabarali osoba koja nam suštinski ne odgovara, svaki dalji trud biće uzaludan. Ako smo u pogrešnom vozu, svaka nam je stanica pogrešna.
Velika je (i široko rasprostranjena) iluzija da druge ljude možemo menjati, kontrolisati i oblikovati po našem nahođenju, željama ili zahtevima. Mnogi su skloni da godinama ostaju u vezama ili brakovima nezadovoljni, neispunjeni, razočarani, čak i besni na sebe i svog partnera, nadajući se ili još gore zahtevajući od drugog da se promeni ili postane nešto što zapravo nije ili ne može ni biti. Ljudi su takvi kakvi jesu i mi ih možemo razumeti, prihvatiti i voleti ili naprosto ne razumeti i ne prihvatiti (što ne znači mrzeti) jer su različiti od nas samih i prosto nam ne odgovaraju. Kao što nam ne može svako biti prijatelj, ne može ni svako biti osoba koju ćemo voleti i koja će nam odgovarati.
Postoji još jedna velika zabluda a to je ona čuvena izreka “suprotnosti se privlače“. To je potpuna besmislica. Kako možemo voleti nekog koje suprotan nama, našim osobinama, željama, ciljevima, načinu razmišljanja, interesovanjima, osobinama ličnosti itd. Takve ljude, često nismo u stanju ni da razumemo a kamoli da volimo (što ne znači da ih moramo mrzeti, omalovažavati ili osuđivati). Kada biramo prijatelje uvek biramo one osobe koje su nam po nečemu slične (bar u nekim aspektima). Prijatelji su osobe koje razumemo i koje razumeju nas, osobe sa kojima delimo zajednička interesovanja, stavove, jednostavno rečeno to su osobe koje su slične nama. Isti je slučaj i sa odabirom partnera. S obzirom da ne postoje idealne osobe ne postoji ni idealni partner, jer svako od nas ima svoje dobre i loše strane, samo je pitanje srazmere. Svako od nas ima u sebi neke zdrave, kvalitetne delove ličnosti (vrline, talente i sl.) kao i one patološke, ne tako poželjne osobine.
Osobe koje su slične nama lako prepoznajemo, za to nije potrebno neko znanje, stručnost niti neka racionalna analiza. Kada sretnemo i upoznamo takve osobe sa njima lako ostvarujemo komunikaciju, lako uspostavljamo odnos i provodimo vreme u razmeni zajedničkih interesovanja i aktivnosti, bilo da se radi o prijateljstvu ili početku partnerskog odnosa. Dakle, sličnost je ta čarobna i jedina prava formula ljubavi. Ali treba imati na umu da sličnost nije fenomen sve ili ništa, sličnost je stvar stepena, sa nekima smo slični više a sa nekima manje, sa nekima se poklapamo i razumemo u jednom domenu a sa nekima smo bliski u više različitih sfera. Sa nekima možemo biti na istoj intelektulnoj ravni a da pritom na emotivnom nivou budemo potpuno različiti, ili obrnuto. Moguće je da se poklapamo i na intelektualnom i emotivnom polju itd.
Intelektualna kompatabilnost (sličnost) veoma je važna za ostvarenje nekog dugoročno kvalitetnog odnosa. Velike razlike u domenu inteligencije i obrazovanja (dugoročno gledano) predstavljaju prepreku međusobnom razumevanju, razmeni interesovanja i aktivnosti. Isto tako emotivna inkompatabilnost je nešto što nas udaljava. Kao što se ljudi razlikuju u pogledu inteligencije, isto tako razlikuju se i u pogledu emotivnih aspekata, neki ljudi su senzitivni, emotivni, neki su emotivno plitki, njihovo emotivno reagovanje je manje intenzivno, dok su neki ljudi emotivno tupi ili naprosto emotivno prazni.
Treća veoma važna karakteristika vezana za kompatabilnost jeste jedan sindrom (skup) osobina ličnosti nazvan otvorenost za iskustva. Osobe otvorene za iskustva su osobe koje odlikuje estetska senzitivnost, intelektualna radoznalost, bogatstvo unutrašnjeg sveta doživljavaja, preferencija različitosti, potreba za promenama, nezavisnost mišljenja, sklonost nedogmatskim stavovima i tolerancija dvosmislenosti. Osobe otvorenog duha su otvorene kako prema unutrašnjim doživljavanjima tako i prema spoljašnjim događanjima. Njihov život je bogat doživljajima, ove osobe su sklone eksperimentisanju, novim idejama i nekonvencionalnim vrednostima. Ove osobe intenzivnije doživljavaju kako pozitivne tako i negativne emocije. Osobe zatvorene za nova iskustva su konvencionalnog izgleda i ponašanja, sklone konzervativnim stavovima, preferiraju poznato u odnosu na novo, emocionalne reakcije su im umerenije, interesovanja su im sužena i manje intenzivna. Neka istraživanja sprovedena u SAD-u pokazala su da osobe koje žive godinama u srećnim brakovima su kompatabilne u pogledu nivoa inteligencije i otvorenosti za iskustva.
Na kraju treba istaći, da ne postoje “adekvatne” i “neadekvatne osobe”, neka osoba može biti adekvatna odnosno neadekvatna samo sa stanovišta naših želja, očekivanja i preferencija. Ali čak i kada pronađemo takvu osobu, pogrešno je verovati da je time stvar završena. Svaka veza predstavlja odnos dvoje ljudi i zahteva konstantno ulaganje, toleranciju, razumevanje, negovanje poverenja, spremnost za konstruktivno rešavanje problema i prevazilaženje brojnih prepreka koje su sastavni deo u svakoj vezi (ili braku). Kada se zaljubimo i kad uđemo u neku vezu, svi dobro znamo koliko smo u toj početnoj fazi bili aktivni, koliko smo se trudili da ta veza uspe. Mnogi su skloni da nakon nekog vremena provedenog u vezi zaborave da je neophodno da se i dalje ulažu, da neguju izgrađeni odnos kako bi veza opstala. Tek kada prođe faza zaljubljenosti, naša opčinjenost osobom sa kojom smo u vezi, nastupa realnost, a to je prihvatanje partnera onakvim kakav on/ona jeste.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/kompatibilnost-u-ljubavi/

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 11.

Moje misli se vraćaju na nešto što sam jednom pročitala, nešto u šta veruju zen budisti. Oni tvrde da je drvo hrasta nastalo radom dve istovremene sile. Očigledno, tu je žir od kojeg je sve počelo, seme koje sadrži sve obećanje i potencijal, i koje izrasta u drvo. Svima je to jasno. Ali samo nekolicina može da prepozna da postoji još jedna sila koja sve to vodi - budućnost samog drveta, koje očajnički želi da opstane, izrastajući iz žira, šireći svoje mladice ni iz čega, nastavljajući evoluciju i sazrevajući. U tom smislu, kažu zen budisti, drvo hrasta stvara isti taj žir iz kojeg je izniklo.

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

AJNŠTAJN

Ne činite ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži.

Veče u kojoj se svi prisutni posve slažu, izgubljena je.

Nepostojanost stava postaje nepostojanost karaktera.

Ako nešto ne možete da objasnite šestogodišnjem djetetu tada ni vi sami to ne razumijete.

Sila je uvijek privlačila ljude niskog morala i vjerujem da bez izuzetka genijalne tiranine nasljeđuju nitkovi.

Mašta je važnija od znanja.

Zdrav razum je samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do svoje osamnaeste.

Važno je ne prestajati postavljati pitanja. Znatiželja ima svoj razlog postojanja. Čovjek ne može izbjeći osjećaj strahopoštovanja dok promišlja tajne vječnosti, života, veličanstvene strukture stvarnosti. Dovoljno je svakog dana pokušati shvatiti i maleni dio te tajne. Nikada se nemojte odreći svete znatiželje.

U moralnosti nema ničeg božanskog, to je u potpunosti ljudska stvar.

Stalking Cat

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 28.

Izvor

Strah ubija

...

Sustav HHA je briljantan mehanizam za izlaženje na kraj s

akutnim stresom. Međutim, taj zaštitni sustav nije dizajniran za

to da bude stalno aktiviran. U današnjem svijetu većina stresova

koje doživljavamo nisu u obliku akutnih, konkretnih »prijetnji«

koje možemo lako prepoznati, odgovoriti na njih i krenuti dalje.

Nas neprekidno opsjeda mnoštvo nerješivih briga povezanih s

našim osobnim životima, našim zaposlenjima i ratovima rastrgnutom

globalnom zajednicom. Takve prijetnje ne prijete našem neposrednom

preživljavanju, međutim svejedno mogu aktivirati HHA os, što

rezultira kronično povišenim razinama stresnih hormona.

...

Mi živimo u »pripremi se« svijetu i sve veći broj istraživanja

sugerira da naš hiper-budni način života ozbiljno ugrožava naše

zdravlje. Svakodnevni stresovi konstantno aktiviraju HHA os i

pripremaju naša tijela za akciju. Za razliku od stresova kod sportaša

koji se natječu u utrci, stresovi u našim tijelima ne popuštaju

zbog konstantnih strahova i briga koje ih proizvode. Gotovo sve

glavne bolesti od kojih ljudi obolijevaju povezane su s kroničnim

stresom. [Segerstrom i Miller, 2004.; Kopp i Rethelyi, 2004.;

McEwen i Laskv, 2002.; McEwen i Seeman, 1999.]

U indikativnoj studiji objavljenoj u časopisu Science 2003. godine,

znanstvenici su istražili zašto se pacijenti na SSRI antidepresivima

kao što su Prozac i Zoloft odmah ne osjećaju bolje.

Obično je prisutno najmanje dvotjedno razdoblje između početka

uzimanja lijekova i trenutka kada pacijenti osjete da im počinje

biti bolje. Studija je ustanovila da je kod depresivnih ljudi

prisutan iznenađujući manjak dijeljenja stanica u predjelu mozga

zvanom hipokampus, dijelu živčanog sustava odgovornom za

pamćenje. Stanice hipokampusa počele su se ponovno dijeliti u

trenutku kada su pacijenti počeli osjećati poboljšanje raspoloženja

uslijed djelovanja SSRI lijekova, tjednima nakon početka

terapije. Ta i druge studije pobijaju teoriju da je depresija jednostavno

rezultat »kemijske neravnoteže« koja ima štetno djelovanje

na proizvodnju monoaminskih signalnih kemikalija, posebno

hormona serotonina. Da je stvar toliko jednostavna, SSRI lijekovi

bi po svoj prilici trenutačno obnovili tu kemijsku ravnotežu.

Sve više istraživača sugerira da je uzrok depresije usporen

rast neurona uslijed djelovanja stresnih hormona. U stvari, kod

kronično depresivnih pacijenata hipokampus i prefrontalni korteks,

središte višeg rezoniranja, fizički su smanjeni. U recenziji

te studije objavljenoj u časopisu Science pisalo je: »Posljednjih

godina mjesto monoaminske teorije sve više preuzima teorija o

stresu koja postulira da do depresije dolazi uslijed pretjerane aktivnosti

stresnih mehanizama mozga. Najistaknutiju ulogu u toj teoriji ima

os hipotalamus-hipofiza-adrenalne žlijezde (HHA).« [Holden, 2003.]

Učinak HHA os na staničnu zajednicu zrcali se u učinku

stresa na ljudsku populaciju. Zamislite vitalnu zajednicu u vremenu

Hladnog rata, kada se mogućnost ruskog nuklearnog napada

prijeteći nadvila nad umovima Amerikanaca. Poput stanica

u višestaničnom organizmu, članovi tog hladnoratovskog društva

aktivno obavljaju svoje poslove kako bi doprinijeli rastu zajednice

i obično se međusobno dobro slažu. Tvornice užurbano proizvode,

građevinari grade nove kuće, samoposluge prodaju hranu, a djeca

u školama uče abecedu. Zajednica je u stanju zdravlja i rasta dok

njezini stanovnici konstruktivno surađuju prema zajedničkom cilju.

Iznenada, zvuk sirene za zračnu uzbunu uzdrma grad. Svi

prestaju raditi i bježe u skloništa. Harmonija zajednica je prekinuta

kada su se pojedinci, djelujući samo u korist vlastitog preživljavanja,

probili do skloništa. Nakon pet minuta oglašava se znak za prestanak

opasnosti. Stanovnici se vraćaju svojim poslovima i nastavljaju svoj

život u rastućoj zajednici.

Međutim, što bi se dogodilo da se začuje sirena, stanovnici

pobjegnu u skloništa od zračnog napada, a znak za prestanak

zračne opasnosti nikada se ne oglasi? Ljudi bi ostali u svom zaš-

titnom stavu do u nedogled. Koliko dugo mogu zadržavati svoj

zaštitni stav? Zajednica naposljetku propada, suočena s nedostatkom

zaliha hrane i vode. Jedan po jedan čak i najsnažniji umiru jer kronični

stres iscrpljuje. Zajednica može lako preživjeti kratkoročni stres, kao

na primjer vježbu za slučaj zračnog napada, međutim kada stres traje

do u nedogled, to rezultira prestankom rasta i slomom zajednice.

Još jedna ilustracija utjecaja stresa na stanovništvo je priča o

tragediji 11. rujna. Do trenutka terorističkog napada zemlja je bila

u stanju rasta. Tada smo, neposredno nakon 11. rujna, kada se šok

od tog događaja proširio ne samo građanima New Yorka nego i

cijelom nacijom, doživjeli prijetnju svojem opstanku. Utjecaj vladinih

objava neposredno nakon napada, koje su govorile o stalno

prisutnoj terorističkoj opasnosti, bio je poput djelovanja adrenalinskih

signala. Članovi zajednice bili su prebačeni iz stanja rasta

u stanje zaštite. Nakon nekoliko dana tog paralizirajućeg straha,

gospodarska vitalnost zemlje bila je toliko ugrožena da je morao

intervenirati predsjednik. Da bi potaknuo rast, predsjednik

je opetovano naglašavao: »Amerika je otvorena za poslovanje.«

Trebalo je proći određeno vrijeme dok se strahovi nisu smirili, a

gospodarstvo ponovno pokrenulo. Međutim, preostale prijetnje

od terorizma i dalje djeluju iscrpljujuće na vitalnost naše zemlje.

Kao nacija u cjelini trebamo pažljivije promotriti kako naš strah

od budućih terorističkih napada potkopava kvalitetu našeg života.

U određenom smislu, teroristi su već pobijedili jer su nas uspjeli

zastrašiti i prisiliti na kronično, duševno iscrpljujuće zaštitno stanje.

Također, sugerirao bih vam da ispitate kako vaši strahovi i

zaštitna ponašanja koja proizlaze iz njih utječu na vaš život. Koji

strahovi sprječavaju vaš rast? Odakle su ti strahovi proistekli?

Jesu li potrebni? Jesu li stvarni? Pridonose li ispunjenosti vašeg

života? … Ako možemo upravljati svojim strahovima, možemo

preuzeti nadzor nad svojim životima. Predsjednik F. D. Roosevelt

znao je za destruktivnu prirodu straha. Kada se obratio naciji iscrpljenoj

Velikom depresijom i svjetskim ratom koji je prijetio, pažljivo je birao

riječi: »Jedino čega se imamo bojati je sam strah.« Otpuštanje strahova

je prvi korak prema stvaranju punijeg, zadovoljnijeg života.

Džulijan Trežr: Ššš! Zvukom do zdravlja u 8 koraka

http://www.ted.com/talks/lang/scc/julian_treasure_shh_sound_health_in_8_steps.html

Psihopatija

Ovaj tekst počećemo citatom psihijatra Hervey Cleckley-a, velikog istraživača u oblasti psihopatije:

“Od najranijih zapisa psihopata je šarmirao ali i pravio smutnju, zbunjivao sve sa kojima su mu se putevi ukrštali, a pogotovu one koji su ga voleli” (Cleckley, 1976).

Savremeno shvatanje psihopatije ogleda se u radu Robert Hare-a, a zasnovano je na kliničkom određenju ovog poremećaja od strane Hervey Cleckley-a (1976), koje je izložio u svojoj knjizi „The mask of sanity“. U zvaničnim psihijatrijskim klasifikacijama psihopatija se svrstava u poremećaje ličnosti pod nazivom antisocijalni (DSM IV) ili disocijalni (ICD X) poremećaj ličnosti.
Robert Hare polazi od koncepta psihopatije koji je izneo Hervey Cleckley u svojoj knjizi „The mask of sanity“, prvi put objavljenoj 1941. godine. Cleckley navodi šesnaest kliničkih kriterijuma ovog poremećaja: površan šarm i „inteligencija“, nedostatak deluzija i drugih znakova iracionalnog mišljenja, odsustvo „nervoze“ ili psihoneurotskih simptoma, nepouzdanost, neodgovornost, lažljivost i neiskrenost, nepostojanje osećaja krivice i stida, neadekvatno motivisano antisocijalno ponašanje, patološka egocentričnost i nesposobnost za ljubav, opšte siromaštvo velikih afektivnih reakcija, specifičan gubitak uvida, neodgovarajuće reagovanje u interpersonalnim odnosima, šokantno i nedolično ponašanje posle pića ili bez pića, redak suicid, impersonalan, trivijalan i loše integrisan seksuali život, te nemogućnost da se sledi bilo koji životni plan. On je sugerisao da psihopate pate od „semantičke afazije“, jer su u stanju da korektno upotrebljavaju reči i da ih definišu, ali da ipak ostaju slepi za njihovo stvarno značenje. Postulirao je tezu da je psihopatija uverljiva „maska zdravlja“ u čijoj osnovi leži rascep između reči i dela.
Naročito je interesantna Cleckley-eva tvrdnja da se psihopate ne nalaze samo u zatvorima već i u celom društvu u kom često imaju dominantnu i respektabilnu ulogu. Ovu tvrdnju ilustrovao je brojnim primerima uspešnih poslovnih ljudi o kojima govori: „U ovim ličnostima… često postoje veoma duboki poremećaji. Istinske razlike između njih i psihopata koji kontinuirano idu u tamnicu ili u psihijatrijske bolnice je to da oni, daleko bolje i konzistentnije, zadržavaju spoljni izgled kao da su normalni. Glavna razlika… možda leži u tome da je maska tj. fasada psihobiološkog zdravlja proširena na površan materijalni uspeh“ (Cleckley, 1976).
Po shvatanju drugih autora psihopatija, kao i ostali poremećaji ličnosti, ima rani početak, hroničan tok i ispoljava se u socijalnoj disfunkcionalnosti ili nestabilnosti. Simptomi psihopatije obično se pojavljuju u srednjem ili kasnom detinjstvu i ustaljuju se u adolescenciji. Poremećaj ima hroničan tok i obično traje i u odraslom dobu s tim što su moguće izmene u ispoljavanju simptoma nakon 45. godine. Brojna istraživanja su potvrdila da je psihopatija povezana sa nestabilnim socijalnim relacijama, problemima u profesionalnom funkcionisanju, te da je praćena visokim rizikom od uključivanja u kriminalne aktivnosti.
Psihopatiju je moguće razlikovati od ostalih poremećaja ličnosti na osnovu karakterističnih interpersonalnih, afektivnih i bihejvioralnih simptoma. Na interpersonalnom nivou psihopate karakteriše grandiozan osećaj vlastite vrednosti, egocentričnost, manipulativnost, dominantnost, energičnost, hladnokrvnost (ravnodušnost, neosetljivost). Na nivou afekta oni ispoljavaju plitke i labilne emocije, nisu sposobni da se vežu za druge na duži period, nemaju čvrste principe niti dalekosežne ciljeve, nedostaje im empatija, lišeni su anksioznosti i istinskog osećanja krivice i kajanja. Na nivou ponašanja psihopate su impulsivne osobe, u stalnoj potrazi za uzbuđenjima i lako krše društvene norme. Najočiglednije ispoljavanje ovih predispozicija je u kriminalu, zloupotrebi supstanci i u neispunjavanju društvenih obaveza i odgovornosti.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/psihopatija/

Wonderful Chill Out Music - Maldives [HD 1080p]

NOĆ CURICE U POŽARU ČISTOG CVIJEĆA

Ugasi svjetlo ako želiš vidjeti prave stvari.
Upali cigaretu i nećeš biti sama.
Loši momci iz Alabame sviraju odličan bluz.
Odvrni.
Šteta je zaspati, curice.
Pogledaj kako trepere zvijezde i zamisli da si jedna od njih.
Heroji su obični ljudi i ne izgledaju strašno.
Krajnje je vrijeme da nešto učiniš sa svojim osmijehom curice.
Ljudi željni tuđeg osmijeha noćas tuguju po kafanama.
Prazan grad ne obećava ništa samo potrošenim kurvama.
Razgledaj malo bolje sličice iz ofucanog albuma.
Na fotografijama gdje si raščupana i grozna nebo je ipak plavo.
Ne pali svjetlo.
Iz mraka su svjetiljke na susjednim brdima mnogo nestvarnije.
Sve te glupe knjige o seksu neće ti ništa reći o ljubavi.
Sa TV ekrana šalju ti vještačku sreću.
Sladoled za budale.
Ne troši to, ribice.
Tvoj som je uzvodno, na dnu, i čeka te.
Tvoja istina ne zanima baš svakog krkana kojeg sretneš.
Pazi kome pričaš priče o svojoj duši.
Jorgovan pod tvojim prozorom slušaće te vjerno.
Suze na tvom jastuku pozlatiće pjesma noćnih ptica.
Upitaj mjesec koje je boje ljubav?
Gdje je moja, mjeseče? – pitaj mjesec, curice.
Ne živi u krizi koja se širi.
Svrati u bolje trenutke.
Popij nešto sa siromašnim studentom u pozorišnoj garderobi.
Taj momak zna gdje stanuju lijepi doživljaji.
Put do proplanka gdje žive ljubavne oluje.
Stazu do livade gdje bukti požar čistog cvijeća.
Plažu gdje ćeš biti srećna kao vjetar u krilima prepelica, djevojčice.
Zakači se za neku ideju.
Ideje su nevidljiva djeca.
Rađaj ih dok si besposlena, curice.
Razmontiraj taj ringišpil na besmislenom vašaru u svojoj glavi.
Odlijepi tu traku tuge kojom si se odjenula.
Provjetri haljine iz starog ormara i ne briši fleke iz tamo neke.
Obuci košulju od svitanja i stani pred ogledalo.
Otvori prozor da snovi nesrećnih dječaka ne lutaju.
Budi dan, djevojčice.
Saberi se.
Na raskrsnicama postoje pristojni pravci.
Važno je ne krenuti pogrešnim.
Skitnice su na pravom putu samo kad ne znaju kuda.
Uličari svoju sreću ne vozaju u automobilima.
Pješači curice, ako želiš vidjeti zvijezde.
Na svakoj strani svijeta niklo je nešto što vrijedi ubrati.
Uberi.
Ko oklijeva lađa ga ne čeka.
Kad otplovi maši maramom i vezi goblene.
Zar želiš?
Zar želiš da mašeš maramom i vezeš goblene cio život, curice?

Boro Kapetanović

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 4 )