Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 25.

Nocebo: Moć negativnih vjerovanja

Dok su mnogi u medicinskoj struci svjesni placebo učinka,

tek nekolicina je razmotrila njegove implikacije za samoozdrav-

Ijivanje. Ako vas pozitivno razmišljanje može izvući iz depresije i

izliječiti oštećeno koljeno, razmislite o tome što negativno razmišljanje

može učiniti u vašem životu. Kada um pomoću pozitivne

sugestije poboljša zdravlje, to se naziva placebo učinak. U suprotnom

slučaju, kada isti um gaji negativne sugestije koje mogu naškoditi

zdravlju, negativni učinci se nazivaju nocebo.

U medicini nocebo učinak može biti jednako snažan kao i

placebo učinak, što je činjenica koju trebate imati na umu svaki

put kada uđete u liječničku ordinaciju. Svojim riječima i držanjem

liječnici mogu svojim pacijentima prenositi poruke koje smanjuju

nadu, poruke koje su, po mom mišljenju, potpuno neopravdane...

...

Uznemiravajući slučajevi noceba sugeriraju da liječnici, roditelji

i učitelji mogu uništiti nadu programirajući vas da vjerujete u to

da ste nemoćni.

Naša pozitivna i negativna vjerovanja utječu ne samo na

naše zdravlje nego i na svaki drugi aspekt naših života. Henry

Ford je bio u pravu u pogledu efikasnosti proizvodnih linija i bio je u

pravu u pogledu snage uma: »Bilo da vjerujete da možete nešto učiniti

ili da vjerujete da to ne možete... u pravu ste.« Pomislite na

implikacije slučaja čovjeka koji je veselo popio bakterije za koje je

medicina odredila da uzrokuju koleru. Razmislite o ljudima koji

hodaju po užarenom ugljenu bez da se opeku. Ako se pokolebaju

u snazi svog vjerovanja da mogu to učiniti, završit će s opečenim

tabanima. Vaša vjerovanja funkcioniraju kao filtri na fotografskom

aparatu te mijenjaju vaše viđenje svijeta. A vaša biologija

se prilagođava tim vjerovanjima. Kada istinski spoznamo da su

naša vjerovanja tako moćna, u rukama imamo ključ svoje slobode.

Iako ne možemo baš lako mijenjati kodove svojih genetskih

nacrta, možemo mijenjati svoje umove.

...

Pozitivne misli su biološka punomoć za sretan, zdrav život.

Riječima Mahatme Gandhija:

Vaša vjerovanja postaju vaše misli

Vaše misli postaju vaše riječi

Vaše riječi postaju vaša djela

Vaša djela postaju vaše navike

Vaše navike postaju vaše vrijednosti

Vaše vrijednosti postaju vaša sudbina

Smrt je podivljalo ništa

Orfička pesma

Telo prostire svoju uzaludnost.
Velika noć
ispunjava vreme do pesme
kojoj slušaoci potrebni nisu.
Smrt je
podivljalo ništa, prohodala praznina.
Pun je noći kako da uspavam tu reč budnog mraka
koju ne može urazumiti nikakva pesma
koju ne može ni zemlja upiti
ni vatra izmeniti ni voda odneti!

Ja imam svoju noć, ali u kakvom
mutnom kamenu ja sam
zamenio svoje srce za tešku varnicu? Zar novim
telom osvežiti lomnu krv? Kako se usuditi
zameniti put putovanjem, biće vatrom
miris umesto senke izdan iznutra!

Mrtva ona je izgubila sve moje dokaze
protiv vetra, smrti, zime.
Ljubio sam sramno, nežno, časno,
to telo koje osvetljava sebi put ka svojoj smrti.

Zar pesma? zavera protiv srca to je!
Pakao je paklen jer nije pravilno raspoređen,
jer ima jedna reč koju ne možeš ukrotiti,
koju ne možeš ni izdati,
reč suviše budna za naše blago srce.

Branko Miljković

Asertivnost

U svakodnevnom životu, kada su naši ciljevi, želje i osećanja suprotstavljeni ciljevima, željama i osećanjima drugih ljudi, postoje tri moguća načina kako možemo reagovati u takvoj vrsti interakcije sa drugima (prijateljima, članovima porodice, partnerom, šefom itd).
Prvi način je pasivno reagovanje, odnosno povlačenje, neizražavanje vlastitih osećanja, odustajanje od svojih želja koje mogu biti u suprotnosti sa zahtevima i interesima okoline. Ovakav način reagovanja dugoročno gledano je štetan i samoporažavajući iz razloga što dovodi do frustracije, osećanja bespomoćnosti, besa na sebe i posledično smanjenja samopouzdanja i vere u sebe. Osobe koje su sklone pasivnom reagovanju i povlačenju su osobe koje veruju da nemaju prava da izraze svoja osećanja i traže ono što žele od drugih ljudi, naročito od onih osoba koje smatraju autoritetima. Kada žele da iskažu neki svoj stav, mišljenje i osećanje (koje može biti u suprotnosti sa stavovima, željama i interesima drugih) ove osobe osećaju nelagodnost, stid i strah, što ih motiviše da se povuku. Ove osobe veruju i plaše se da ako iskažu svoje neslaganje i nezadovoljstvo da će biti odbačene, kritikovane ili da će u nekom momentu odreagovati preterano agresivno i reći ili uraditi nešto što ne žele, zbog čega mogu doživeti javnu osudu, poniženje i odbacivanje. Odustajanje od izražavanja sebe, vlastitih želja i osećanja dovodi do trenutnog olakšanja (trenutnog prestanka stida i straha od mogućih reakcija drugih) ali ta vrsta dobiti je mnogo manja od navedenih šteta koje ova vrsta ponašanja donosi. Osobe koje su sklone pasivnom reagovanju su često socijalno anksiozne, stidljive, introvertne i imaju probleme sa ličnim vrednovanjem.
Za razliku od pasivnog načina reagovanja, druga krajnost predstavlja agresivno reagovanje. Kao i pasivno, agresivno reagovanje dugoročno gledano je samoporažavajuće. Osoba koja agresivno reaguje je sklona da druge ljude vređa, napada (verbalno ili fizički), manipuliše, obezvređuje, kritikuje i ponižava. Ponekad ova vrsta ponašanja dovodi do željenog cilja (nametanja sopstvenih stavova, želja i interesa) što posledično vodi tome da se ova vrsta ponašanja učvršćuje i postaje konstantan obrazac ponašanja ovih ljudi. Dugoročno gledano to dovodi do mnogih problema, pre svega narušavanja socijalnih odnosa (gubitak prijateljstava, mogućnost gubitka posla, gubitak bliskosti i poštovanja od strane drugih itd.) ali i do narušavanja slike o sebi. Osobe koje su sklone agresivnom ponašanju i nametanju svojih ciljeva i interesa su često osobe koje su narcisoidne, asocijalne, neempatične i sebične.
Treći način reagovanja predstavlja asertivno reagovanje. Asertivno reagovanje podrazumeva sklonost da se izraze svoja osećanja (kako prijatna tako i ona neprijatna, kao što su: neslaganje, nezadovoljstvo, razočaranje itd), iskažu želje, stavovi i ciljevi ali na način koji ne ugožava i ne povređuje druge ljude. Samo ova vrsta reagovanja predstavlja zdrav, samopomažući stil ponašanja u socijalnim interakcijama. Asertivno izražavanje želja i traženje od drugih ne podrazumeva nametanje i postavljanje apsolutističkih zahteva drugim ljudima (što je odlika agresivnog reagovanja). Asertivno ponašanje predstavlja skup socijalnih veština koje se uče tokom života ili u okviru terapijske situacije (individualne ili grupne). Za razliku od pasivnog i agresivnog reagovanja, osoba koja reaguje asertivno jača svoje samopouzdanje u socijalnim odnosima i to iz nekoliko razloga:
- Kada osoba reaguje asertivno on/ona izražava svoja osećanja, stavove i želje, ne odustaje od njih i na taj način dokazuje sebi da ima prava na vlastitu individualnost i slobodu da zadovolji svoje želje i ciljeve koje je odabralo/la, a kao posledica toga osoba dokazuje sebi da poštuje i uvažava sebe.
- Pošto asertivno ponašanje ne podrazumeva napad na druge ljude, osoba ne oseća da time što nešto traži ili izražava postupa suprotno od sopstvenog moralnog sistema vrednosti.
- Osoba koja nastupa asertivno je svesna da drugi ljudi ne moraju imati ista mišljenja stavove i vrednosti i zbog toga on/ona se ne mora osećati besno ako mu/joj drugi ljudi ne izađu u susret.
- Osoba koja nastupa asertivno ako bude odbijena od strane drugih to ne doživljava kao katastrofu jer je svesna da neslaganje sa drugim ljudima nije u vezi sa njegovom/njenom ličnom vrednošću.
U KBT (kognitivno bihejvioralnim terapijama) klijenti uče veštine asertivnog ponašanja, ta vrsta obuke naziva se Asertivni trening. Asertivni trening se može sprovoditi individualno ili grupno. Prednost grupnog setinga je u tome što članovi grupe mogu naučene veštine uvežbavati sa članovima grupe, pre nego što naučeno primene u svom svakodnevnom životu. Asertivni trening se preporučuje osobama koje imaju problema sa samopouzdanjem, osobama koje imaju nedovoljno razvijene socijalne veštine, osobama sa anksiozno-depresivnim tegobama kao i osobama koje su sklone da agresivno i impulsivno reaguju.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/?p=45

Kako da naučite da postanete asertivni

BOGATSTVO vs. SIROMAŠTVO

Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
Branko Ćopić

Nema, niti može biti pravednog bogatstva.
Čehov

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Šopenhauer

Lijenost tako polako korača, da je siromaštvo brzo stigne.
Bendžamin Frenklin

Bogat nije onaj ko puno ima, već ko puno daje.
Erih From

Užitak u bogatstvu ne leži u pukom posjedovanju ili raskošnu trošenju, nego u mudroj promjeni.
Servantes

Treba imati apetit siromaha da bi uživali sreću bogataša.
Rivarol

Jedino stvarno bogatstvo je bogatstvo duše, ostala dobra su podložna velikim gubicima.
Lukijan

Gubimo zdravlje da zaradimo novac, a onda gubimo novac da vratimo zdravlje. Anoniman

http://www.mudremisli.com/2009/08/bogatstvo-i-siromastvo/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 24.

Izvor

Placebo: Učinak vjerovanja

Svaki student medicine nauči, barem usput, da um može

utjecati na tijelo. Nauče da neki ljudi ozdrave kada vjeruju (pogrešno)

da dobivaju lijek. Kada pacijent ozdravi uzimajući tabletu

od šećera, medicina to definira kao placebo učinak. Moj prijatelj

Rob Williams, osnivač PSYCH-K-a, na energiji zasnovanog sustava

psihološke terapije, sugerira da bi bilo prikladnije nazivati

ga učinak percepcije. Ja ga zovem učinak vjerovanja kako bih naglasio

da naše percepcije, bez obzira na to jesu li točne ili netočne,

jednako utječu na naše ponašanje i naša tijela.

Ja slavim učinak vjerovanja, koji je nevjerojatan dokaz iscjeliteljske

sposobnosti tijela/uma. Pa ipak, »sve je to u njihovim glavama«

placebo učinak tradicionalna medicina povezuje s, u najgorem slučaju,

šarlatanima ili, u najboljem slučaju, slabim, sugestibilnim

pacijentima. Na medicinskim fakultetima se placebo

učinak prolazi na brzinu kako bi studenti što prije stigli do pravog

oruđa suvremene medicine kao što su lijekovi i operacije.

To je golema pogreška. Placebo učinak bi trebao biti važna

tema na Medicinskom fakultetu. Smatram da bi medicinsko obrazovanje

liječnike trebalo osposobljavati da prepoznaju moć naših

unutarnjih resursa...

Smatram da je medicinsko odbacivanje uma po kratkom postupku

rezultat ne samo dogmatskog razmišljanja nego i financijskih

razloga. Kada bi snaga uma mogla izliječiti vaše bolesno tijelo,

zašto biste išli vašem liječniku i, još važnije, zašto biste kupovali

lijekove? U stvari, nedavno sam na svoje razočaranje otkrio

da farmaceutske kompanije proučavaju pacijente koji reagiraju

na tablete šećera, ali s ciljem da ih eliminiraju iz ranih kliničkih

ispitivanja lijekova. Farmaceutske proizvođače neminovno smeta

što se u većini njihovih kliničkih ispitivanja placebo uzorci,

»lažni lijekovi«, pokazuju jednako djelotvornima kao i njihovi

dizajnirani kemijski kokteli. [Greenberg, 2003.] Iako farmaceutske

kompanije ustrajavaju u tvrdnjama da ne pokušavaju olakšati

odobravanje nedjelotvornih lijekova, jasno je da je djelotvornost

placebo tableta prijetnja farmaceutskoj industriji. Meni je poruka

proizvođača lijekova jasna: ako ne možete placebo tablete pobijediti

pošteno, jednostavno ih izbacite iz natjecanja!

Činjenica da većina liječnika nije obučena da uzme u obzir

djelovanje placebo-efekta je ironična, budući da neki povjesničari

iznose jake argumente da je povijest medicine dobrim dijelom

povijest placebo efekta. Tijekom najvećeg dijela medicinske

povijesti, liječnici nisu posjedovali djelotvorne metode za borbu

protiv bolesti. Neke od zloglasnijih terapija koje je mainstream

medicina nekada propisivala uključuju puštanje krvi, tretiranje

rana s arsenom i, poslovični lijek za sve, ulje od zmije zvečarke.

Nema sumnje da su neki pacijenti, prema opreznim procjenama

jedna trećina populacije koja je vrlo podložna ozdraviteljskoj

moći placebo učinka, ozdravili uz takve načine liječenja. U današnjem

svijetu, kada liječnici u bijelim kutama odlučno primjenjuju

svoje terapije, pacijenti mogu vjerovati da terapija djeluje

- a ona i djeluje, bez obzira radi li se o pravom lijeku ili samo

šećernoj tableti.

Iako je pitanje kako placebo djeluje medicina uglavnom

ignorirala, odnedavno neki mainstream medicinski istraživači

obraćaju pozornost na nj. Rezultati tih istraživanja sugeriraju da

placebo učinak ne potiču samo luckaste terapije iz devetnaestog

stoljeća, nego da to može činiti i sofisticirana tehnologija suvremene

medicine, uključujući i »najkonkretniju« medicinsku metodu – kirurgiju.

Istraživanje Medicinskog fakulteta Baylor (Baylor School

of Medicine) 2002. godine objavljeno u New England Journal of

Medicine procjenjivalo je operacije pacijenata s teškim bolovima

u koljenima. [Moseley, et al., 2002.] Glavni autor studije, dr. Bruce

Moseley, »znao« je da operacije koljena pomažu njegovim

pacijentima: »Svi dobri kirurzi znaju da u kirurgiji nema placebo

efekta.« Međutim, Moseley je pokušavao utvrditi koji je dio

operacije pomogao njegovim pacijentima. Pacijenti koji su sudjelovali

u studiji podijeljeni su u tri skupine. Jednoj skupini pacijenata

Moseley je sastrugao oštećenu hrskavicu u koljenu. Kod

druge skupine isprao je koljenski zglob i tako odstranio materijale

koji bi mogli uzrokovati upalni učinak. Oboje su standardni

postupci za tretiranje artritičnih koljena. Treća skupina dobila

je »lažnu« operaciju. Pacijent je bio stavljen pod narkozu, Moseley

je napravio tri standardna reza i zatim govorio i ponašao se

kao što običava tijekom pravih operacija - čak je bućkao po vodi

kako bi simulirao zvuk procedure ispiranja koljenja. Nakon 40

minuta Moseley je zašio rezove kao daje dovršio operaciju. Svim

trima grupama propisana je jednaka postoperativna njega koja je

uključivala program fizikalne terapije.

Rezultat je bio šokantan. Da, pacijentima u skupinama koje

su operirane stanje se poboljšalo. Međutim, stanje skupine koja

je primila placebo poboljšalo se jednako kao i kod druge dvije

skupine! Usprkos činjenici da se godišnje obavi 650.000 operacija

na artritičnim koljenima, pri čemu svaka košta oko 5.000 dolara,

Moseleyju su rezultati bili jasni: »Tim pacijentima nije nimalo

pomoglo moje kirurško umijeće. Čitava korist od operacije za

osteoartritis koljena bila je placebo učinak.« Televizijske vijesti

zorno su predstavile te zapanjujuće rezultate. Snimke su prikazale

pacijente iz placebo skupine kako hodaju i igraju košarku,

ukratko kako rade stvari koje nisu mogli prije »operacije«. Placebo

pacijenti dvije godine nisu saznali da su podvrgnuti lažnoj

operaciji. Tim Perez, koji je prije operacije hodao uz pomoć štapa,

sada može igrati košarku sa svojom djecom. Temu ove knjige

sažeo je kada je za Discovery Health Channel izjavio: »U ovom

svijetu sve je moguće kada se usredotočite na to. Ja znam da vaš

um može raditi čuda.«

Istraživanja su pokazala da je placebo učinak djelotvoran

u liječenju različitih bolesti, uključujući astmu i Parkinsonovu

bolest. U liječenju depresije placebo lijekovi su slavni. Toliko da

je psihijatar Walter Brown sa medicinskog fakulteta na Brown

University predložio da placebo tablete budu primarna terapija

za pacijente s blagom i umjerenom depresijom. [Brown, 1998.]

Pacijentima bi bilo rečeno da dobivaju lijek bez aktivnog sastojka,

međutim da to neće smanjiti djelotvornost tablete. Studije sugeriraju

da čak i kada ljudi znaju da ne dobivaju lijek, placebo tablete i dalje djeluju.

Jedna indikacija snage placeba dolazi iz izvještaja američkog

Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi. Izvještaj je ustanovio da se

stanje poboljša polovici depresivnih pacijenata koji uzimaju lijekove

te kod trideset i dva posto pacijenata koji uzimaju placebo.

[Horgan, 1999.] Čak i taj impresivni pokazatelj možda podcjenjuje

moć placebo učinka jer su mnogi sudionici istraživanja shvatili

da uzimaju pravi lijek jer su iskusili popratne učinke koje nisu

iskusili oni koji su uzimali placebo. Jednom kada pacijenti shvate

da uzimaju pravi lijek, to jest jednom kada povjeruju da dobivaju

pravu pilulu, tada su znatno više podložni učinku placeba.

S obzirom na moć placeba, nije čudo da se 8,2 milijarde dolara

teška industrija antidepresiva našla pod udarom kritičara

koji farmaceutske kompanije optužuju za napuhavanje podataka

o djelotvornosti njihovih tableta. U članku 2002. godine objavljenom

u časopisu Američkog psihološkog udruženja, Prevention

& Treatment, pod naslovom »Carevi novi lijekovi«, profesor

psihologije s University of Connecticut, Irving Kirsch, otkrio je

da bi se, kao što su utvrdila klinička ispitivanja, osamdeset posto

učinka antidepresiva moglo pripisati placebo učinku. [Kirsch, et

al., 2002.] Kirsch se 2001. godine morao pozvati na Zakon o slobodi

informiranja kako bi iznio podatke o kliničkim ispitivanjima

glavnih antidepresiva, naime Agencija za hranu i lijekove nije

željela objaviti te podatke. Podaci pokazuju da u više od polovice

kliničkih isltraživanja šest vodećih antidepresiva lijekovi nisu

nadmašili placebo, šećerne tablete. Kirsch je u intervjuu za Discovery

Health Channel zamijetio: »Razlika između reakcije na lijekove

i reakcije na placebo u prosjeku je bila manja od dva boda

na kliničkoj ljestvici koja ide od pedeset do šezdeset bodova. To

je vrlo mala razlika. Ta je razlika klinički beznačajna.«

Još jedna zanimljiva činjenica o djelotvornosti antidepresiva

je da su oni tijekom godina u kliničkim ispitivanjima postizali

sve bolje i bolje rezultate, što sugerira da su njihovi placebo

učinci jednim dijelom rezultat jakog marketinga. Što je više čudo

antidepresiva propagirano u medijima i reklamama, to su oni postajali

djelotvorniji. Vjerovanja su zarazna! Danas živimo u kulturi

u kojoj ljudi vjeruju da antidepresivi djeluju, pa stoga i djeluju.

Dizajnerica interijera iz Kalifornije, Janis Schonfeld, koja je

sudjelovala u kliničkom testiranju djelotvornosti Effexora 1997.

godine, bila je jednako »zapanjena« kao i Perez kada je saznala

da je uzimala placebo. Ne samo da su je tablete oslobodile depresije

koja ju je mučila trideset godina - i snimke njezinog mozga

rađene tijekom čitavog ispitivanja pokazale su izrazito pojačanu

aktivnost u njezinom prefrontalnom korteksu. [Leuchter, et al.,

2002.] Poboljšanje njezinog stanja nije »sve je to samo u njezinoj

glavi«. Kada se mišljenje promijeni, to apsolutno utječe na vašu

biologiju. Schonfeld je također patila od mučnine, čestog popratnog

učinka Effexora. Ona je tipičan primjer pacijenata koji ozdrave

uz terapiju placebom i kasnije saznaju da ne uzimaju pravi

lijek - bila je uvjerena da su liječnici napravili pogrešku pri označavanju,

jer »znala« je da koristi lijek. Insistirala je da istraživači

ponovno provjere svoje bilješke kako bi bili apsolutno sigurni da

ona nije uzimala lijek.

Eight Irresistible Principles of Fun

Anksioznost

Termin anksioznost potiče od nemačke reči angst, što znači strah. Anksioznost je posebna vrsta straha i najadekvatniji prevod u našem jeziku za ovaj pojam bio bi strepnja ili strašljivo iščekivanje. Strepnja (strašljivo iščekivanje, anksioznost) je posledica predviđanja da bi se moglo dogoditi (doživeti) nešto što osoba procenjuje kao užasno, grozno, nepodnošljivo i opasno za svoj psihofizički integritet. U osnovi anksioznosti je iracionalan način mišljenja koji se može ogledati u precenjivanju negativnih karakteristika pretnje, podcenjivanju mogućnosti da se pretnja savlada, stvaranju još veće pretnje u svojim mislima itd.
Anksioznost je nezdrava emocija jer nam ne pomaže da se izborimo i suočimo sa pretnjama i izazovima koji su pred nama, posledica je nelogičnog i nerealističnog načina sagledavanja situacije. Anksioznost dovodi do fizičkog i/ili mentalnog povlačenja od pretnje (izbegavanja suočavanja sa pretnjom), pokušaja poništavanja pretnje (na primer putem sujevernog mišljenja i rituala), umrtvljivanja osećanja itd.
Anksioznost (strepnja) se može odnositi na raznovrsne objekte i situacije koje osoba procenjuje kao opasne, pa tako postoje razne vrste anksioznosti (socijalna anksioznost, generalizovana anksioznost, zdravstvena anksioznost, fobična anksioznost itd). Uprošćeno rečeno, može se reći da je anksioznost zapravo nezdrava i preterana forma zabrinutosti.
Za razliku od anksioznosti, zabrinutost (briga) predstavlja zdravu emociju. Zabrinutost kao zdrava emocija se takođe javlja povodom neke pretnje. Ali u osnovi zabrinutosti je racionalan (samopomažući) način mišljenja koji uključuje realistično sagledavanje karakteristika pretnje, realistično procenjivanje mogućnosti da se pretnja savlada, odsusutvo misli kojima se pretnja preuveličava itd. Zabrinutost je zdrava emocija jer nam pomaže da se suočimo sa pretnjom i uradimo nešto konstruktivno kako bi se zaštitili. Kada ne bismo nikada bili zabrinuti ne bismo dugo preživeli u svetu koji nas okružuje... Za razliku od brige, anksioznost (a naročito panika) deluje parališuće i ometa nas u izvođenju nekog zadatka ili aktivnosti. Kada smo anksiozni (preplašeni) imamo mnogo irelevantnih misli u odnosu na zadatak koji želimo da izvedemo, naša koncetracija opada jer se više fokusiramo na sam doživljaj anksioznosti i misli koje je prate, nego na ono što radimo.
Svi ljudi su ponekad (u nekim situacijama) anksiozni ali u različitom stepenu. Anksioznost se može nekada pojačati i javiti nakon preživljenih traumatskih događaja, velikih životnih promena (na primer: promena ili gubitak posla, sklapanje braka ili razvod, promena mesta življenja itd.), dugotrajnog stresa itd. Pojava anksioznosti nakon ovakvih događaja ukazuje da osoba još uvek nije u stanju da se adaptira na novonastale promene. Anksioznost u svojim različitim oblicima se javlja u okviru životnih kriza, neurotskih poremećaja, posttraumatskog stresnog poremećaja ali i u okviru drugih težih mentalnih poremećaja. Javljanje anksioznosti samo po sebi ne govori da osoba pati od nekog mentalnog poremećaja, jer anksioznost može biti čisto akutna i prolazna, odnosno biti reakcija na specifične situacije i trenutna događanja u životu. U slučaju prolongiranog (hroničnog) anksioznog reagovanja, može se raditi o početku nekog mentalnog (obično lakšeg) poremećaja koji zahteva psihološki (a ponekad i farmakološki) tretman.
U REBT-u (racionalno emotivno bihejvioralnoj terapiji) razlikujemo dve vrste anksioznosti, ego i diskomfor anksioznost. Ego anksioznost odnosi se na pretnju našem ličnom vrednovanju, slici o sebi i psihičkom integritetu, dok se diskomfor anksioznost odnosi na netoleranciju i užasavanje povodom mogućih neprijatnosti za koje osoba veruje da ne može podneti. U osnovi svake anksioznosti je užasavanje, odnosno verovanje osobe da se određena pretnja (nepovoljna situacija) ne može podneti i da je iz tih razloga nužno takve situacije sprečiti, izbegavati ili kontrolisati.
REBT (kao i druge kognitivno bihejvioralne terapije) je veoma uspešan metod tretiranja različitih vrsta anksioznosti. Tretman anksioznosti podrazumeva analizu i otkrivanje načina na koji osoba svojim uverenjima stvara i održava anksioznost, menjanje takvog načina razmišljanja i usvajanje novog samopomažućeg načina razmišljanja, osećanja i ponašanja, primena i testiranje naučenih veština u realnim životnim situacijama, učenje veština relaksacije itd.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/?p=40

NE, NE I NE.

                                                                            

==========================

Ne gledaj – mogao bi vidjeti.
Ne slušaj – mogao bi čuti.
Ne razmišljaj – mogao bi nešto naučiti.
Ne donosi odluke – mogao bi donijeti pogrešne.
Ne hodaj – mogao bi pasti.
Ne živi – mogao bi umrijeti.
==========================
http://www.mudremisli.com/2009/09/ne-ne-i-ne/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 23.

Izvor

Kako um upravlja tijelom

Moji zaključci o načinu na koji vjerovanja upravljaju biologijom

zasnovani su na mojim istraživanjima kloniranih endotelijalnih

stanica, stanica koje tvore unutrašnju stjenku krvnih žila.

Endotelijalne stanice koje sam uzgajao u kulturi stanica pomno

su nadzirale svoj svijet i mijenjale svoje ponašanje u skladu s podacima

koje su očitavale iz okoliša. Kada bi im se dale hranjive tvari, stanice

bi se kretale prema tim hranjivim tvarima sa staničnim ekvivalentom

otvorenih ruku. Kada bih stvorio toksični okoliš, uzgojene stanice

bi se udaljavale od podražaja u nastojanju da se obrane od štetnih tvari.

Moje istraživanje je bilo usredotočeno na membranske percepcijske

prekidače koji upravljaju prijelazom iz jednog ponašanja u drugo.

Glavni prekidač što sam ga proučavao bio je proteinski receptor

koji reagira na histamin, molekulu koju tijelo koristi na

način koji je ekvivalentan lokalnom znaku za uzbunu. Otkrio

sam da postoje dvije vrste prekidača, H1 i H2, koji reagiraju na

isti signal. Kada se aktiviraju, prekidači s histaminskim receptorima

H1 izazivaju zaštitnu reakciju, vrstu ponašanja otkrivenu kod kultura

stanica u koje je dodana otrovna tvar. Prekidači koji sadrže histaminski

receptor H2 na histamin reagiraju reakcijom rasta, slično ponašanju

uzgojenih stanica u prisutnosti hranjivih tvari.

Kasnije sam otkrio da adrenalin, signal u tjelesnom sustavu

koji je ekvivalent znaka za opću uzbunu, također ima prekidače

koji sadrže dva različita receptora za očitavanje adrenalina, nazvana

alfa i beta. Adrenalinski receptori izazivali su potpuno jednaka stanična

ponašanja kao i oni koji reagiraju na histamin. Kada je adrenalinski

alfa-receptor dio IMP – prekidača (IMP - Integralni membranski proteini),

on nakon registriranja adrenalina izaziva zaštitnu reakciju. Kada je dio

prekidača beta-receptor, isti adrenalinski signal pokreće reakciju rasta.

Sve je to bilo zanimljivo, no najuzbudljivije otkriće je uslijedilo

kada sam u svoje kulture tkiva istovremeno uveo i histamin

i adrenalin. Otkrio sam da adrenalinski signali, koje oslobađa središnji

živčani sustav, nadjačavaju utjecaj histaminskih signala koji

se proizvode lokalno. Tu na scenu stupa politika zajednice koju

sam ranije opisao. Pretpostavimo da radite u banci. Upravitelj

podružnice da vam nalog. Dođe izvršni direktor banke i da vam

suprotan nalog. Koji nalog ćete slijediti? Želite li zadržati posao,

smjesta ćete izvršiti nalog izvršnog direktora. U našu biologiju

ugrađen je sličan prioritet koji stanicama nalaže da slijede upute

»glavnog gazde« živčanog sustava čak i kada su ti signali u sukobu

s lokalnim podražajima.

Bio sam uzbuđen rezultatima svojih eksperimenata jer sam

smatrao da su na razini pojedinačne stanice otkrili istinu koja

vrijedi za višestanične organizme - da je um (to jest djelovanje

preko adrenalina iz centralnog živčanog sustava) jači od tijela

(djelovanje preko lokalnog histaminskog signala). Implikacije

tih eksperimenata želio sam jasno iznijeti u svom znanstvenom

radu, međutim moje je kolege na ideju da ubacim vezu uma i

tijela u članak o staničnoj biologiji skoro udarila moždana kap.

Tako sam stavio samo jedan kriptičan komentar o razumijevanju

važnosti studije, međutim nisam mogao reći kakva je to važnost.

Moji kolege nisu htjeli da uključim te implikacije jer je um neprihvatljiv

biološki koncept. Bioznanstvenici su konvencionalni

njutnovski znanstvenici - ako nije materija... ne računa se. »Um«

je nelokalna energija i stoga za materijalističku biologiju nije relevantna.

Nažalost, ta percepcija je »vjerovanje« koje se u kvantno-mehaničkom

svijetu pokazalo očigledno pogrešnim!

Christopher deCharms skenira mozak u stvarnom vremenu

http://www.ted.com/talks/lang/scr/christopher_decharms_scans_the_brain_in_real_time.html

Bezuslovno samoprihvatanje

Bezuslovno samoprihvatanje, ne tako pitka i ne tako tipična reč u srpskom jeziku (na engleskom: uncondicional self acceptance), je reč koja označava jedan veoma važan psihološki pojam. Bezuslovno samoprihvatanje predstavlja jednu vrstu odnosa, stava prema sebi. Svaki stav (pa tako i svaki stav prema sebi) uključuje misaonu komponentu (ono što mislimo o sebi, kako sebe procenjujujemo itd.), afektivnu komponentu (ono što osećamo prema sebi, npr. ljubav, mržnju, anksioznost, smirenost itd.) i konativnu komponentu (tendenciju da nešto učinimo za sebe ili prema sebi u skladu sa onim što osećamo i mislimo o sebi). Dakle, bezuslovno prihvatanje sebe je stav prihvatanja sebe kao osobe bez obzira na način na koji mislimo, osećamo ili se ponašamo u nekom aktuelnom, prošlom ili budućem kontekstu. Kako sama reč kaže, to je prihvatanje sebe bez uslovljavanja, odnosno prihvatanje sebe bez nametnutih ili samonametnutih uslova, standarda ili imperativa za koje pogrešno mislimo da moramo ostvariti da bismo sebe prihvatili, voleli i cenili.
Bezuslovno samoprihvatanje je cilj, tačnije ideal konačnog ishoda svake dobre psihoterapije ili svakog dobrog programa psihološkog ličnog rasta i razvoja. U psihoterapiji, terapeut zauzima stav bezuslovnog prihvatanja klijenta. Terapeut klijenta prihvata (ne kritikuje, ne odbacuje, ne omalovažava i nisko vrednuje itd.) bez obzira šta klijent govori, oseća ili čini. Ovakva vrsta odnosa koju terapeut inicira od samog početka terapije podstiče klijenta da tokom terapijskog procesa i on/ona sam/a nauči i zauzme isti takav stav prema sebi.
Bezuslovno samoprihvatanje kao koncept zvuči jako lepo i jednostavno, ali u praksi postizanje ovog cilja predstavlja dugotrajan i težak proces. Zašto? Zato što smo svi mi od malih nogu učeni (prvo unutar porodice a kasnije i unutar drugih društvenih grupa) da “moramo” misliti, osećati i ponašati se na određeni način u određenim situacijama (obično na način na koji su nas učili naši roditelji), i ako tako ne činimo onda smo loše osobe, loši ljudi. S obzirom da je svako dete (a i skoro svaki čovek) željan ljubavi, pažnje i prihvatanja, svako od nas je tokom ranog a naročito kasnijeg detinjstva, adolescencije i mladalaštva naučio i usvojio određene standarde i norme ponašanja kojih se pridržava i kao odrasla osoba. Deo tih standarda je društvenog porekla (zajednički su svima nama koji živimo u istom društvu i istoj kulturi) a deo je nasleđe porodičnog miljea u kome smo rasli... Kada se pridržavamo ovih usvojenih ili samokonstruisanih standarda mi konstatujemo da je sve ok sa nama i da nemamo razloga da sebe ne prihvatamo i ne poštujemo kao osobu. Ali kada prekršimo neke od ovih standarda, mnogi od nas skloni su da sebe surovo kritikuju, omalovažaju, podcenjuju, ne poštuju, odbacuju, stvaraju osećanja krivice i/ili mržnje prema sebi itd, jednom rečju ne prihvataju sebe kao osobu u celosti. Ovakva vrsta odnosa prema sebi nužno nosi sa sobom patnju, depresivnost, strahovanja, osećanja krivice i stida.
Potpuno suprotni ekstrem ovome bio bi potpuno nekritički stav prema sebi i drugima, potpuno odsustvo bilo kakvih normi ponašanja, bezobzirnost prema drugima, sebičnost, makevijalizam (princip da cilj opravdava sredstvo) odsustvo bilo kakvog poštovanja prema drugima, odsustvo osećanja krivice, pa čak i brutalnost, takve osobe često nazivamo psihopatama i antisocijalnim osobama. Dok su osobe koje su sklone neprihvatanju i samoporažavanju sebe (to su osobe koje često nazivamo neurotičarima) štetne po sebe, psihopate i antisocijalne ličnosti su štetne i opasne po druge i društvo u celini...
Svima nama je lako da volimo, cenimo i prihvatamo sebe, da budemo ponosni na sebe i srećni kada se ponašamo u skladu sa svim onim standardima koje smo sebi postavili i koje smatramo pravičnim, privlačnim i socijalno prihvatljivim. Ali šta se dešava kada u tome ne uspemo, kada neke od tih standarda ne ostvarimo (npr: ne ostvarimo željeni uspeh u oblasti koja nam je jako važna, povredimo nekog, načinimo greške, ponašamo se sebično, ostavi nas voljena osoba, osećamo se depresivno, očajno, besno, uplašeno, postiđeno itd), kako onda da bezuslovno prihvatimo sebe i da i u takvim situacijama volimo, cenimo i poštujemo sebe kao osobu?
Ono što čini srž bezuslovnog samoprihvatanja jeste upravo to, da prihvatamo sebe u svim situacijama bez obzira šta se dogodilo, kako se osećamo, mislimo i ponašamo. Da li to podrazumeva nekritičnost prema sopstvenom ponašanju i počinjenim postupcima? Ne apsolutno nikako!!! Poželjno je i korisno da budemo kritični prema svojim postupcima, mislima i osećanjima ali ne i prema sebi kao celovitoj osobi.
Ljudi mogu naučiti da bezuslovno prihvataju sebe tako što će prvo naučiti da prave razliku između onoga što misle, osećaju i rade u odnosnu na to kakvi su oni kao osobe... Misliti da ste loši zato što ponekad činite greške, loše se ponašate prema sebi ili drugima, ponekad ste sebični itd., ne znači da ste Vi loša osoba, takva vrsta zaključka predstavlja logičku grešku koju nazivamo greška preterane generalizacije. Razmislite, da li druge ljude procenjujete samo na osnovu jednog ili nekoliko ponašanja (ako to činite vaše procene su veoma neprecizne i pogrešne) ili na osnovu jednog mnogo većeg uzorka ponašanja?
Dakle, budite kritični prema svom ponašanju, prema svojim postupcima, prema svojim pogrešnim obrazcima mišljenja i osećanja ali nemojte misliti da ste Vi zbog toga loša osoba. Svi ljudi su nesavršena i pogrešiva bića i stoga često greše, što ne znači da su po definiciji grešnici. Grešnici su oni koji uviđaju da su njihovi postupci loši ali oni i dalje svesno nastavljaju da se tako ponašaju jer uviđaju da od takvog ponašanja imaju ličnu dobit. Ali većina ljudi se ne ponaša tako u većini situacija.
Stoga, možete biti strogi prema svojim postupcima, možete osećati žaljenje i kajanje (umesto krivice i mržnje prema sebi) ako ste nešto pogrešili, to će vas motivisati da promenite svoje ponašanje i da se u budućnosti trudite da to ispravite...
Problemi nastaju kada uslove koje ljudi sebi postavljaju ne uspeju da ostvare. Mnogi od nas su tada skloni da pogrešno zaključe i duboko veruju da zbog toga nisu u stanju da prihvate i vole sebe i da ne mogu biti srećni u životu. Ovakva vrsta verovanja se može iskazati u rečenici “Ako nisam uspeo da ostvarim to i to, ako sam u prošlosti činio/la greške, ako nisam voljen/a u meri kojoj to želim itd, Ja ne mogu voleti sebe, Ja sam loša, manje vredna ili čak bezvredna osoba“. Upravo ovakav stav, ovakvo uverenje dovodi do patnje a ne sami neuspesi ili loše životne okolnosti.
Ovakav način razmišljanja ne samo da je iracionalan sa stanovišta logike, realnosti i ljudske prirode već je veoma štetan i opasan po nas same i sliku koju gradimo o sebi (laički rečeno – samopouzdanje). Dok god verujemo u takva iracionalna uverenja nikada nećemo biti u stanju da volimo i cenimo sebe, a ko ne može da voli i ceni sebe ne može ni da voli i ceni druge (članove svoje porodice, prijatelje, partnera, svoju decu itd.). Dogmatskim (apsolutističkim, rigidnim) pridržavanjem ovakvih stavova osudili smo sebe na doživotno nezadovoljstvo, patnju a ponekad i nesreću u zavisnosti od toga koliko daleko smo spremni da sebe poražavamo. Ako ste skloni takvom stavu prema sebi, razmislite pre svega da li vam takav stav koristi, šta time postižete, da li ćete postati bolja osoba ako sebe mrzite i omalovažavate? Sigurno da ne. Samo ćete sebi stvoriti dodatnu patnju i bol. Pored lepih stvari koje nam se dešavaju život nužno uključuje i seriju negativnih okolnosti i događaja koji su sami po sebi dovoljno loši da nam dodatna patnja koju samo skloni da sami stvaramo nije uopšte potrebna.
I na kraju, budite kritični prema sopstvenom ponašanju, mišljenju i osećanjima koje imate, budite fleksibilni, zauzmite stav bezuslovnog prihvatanja sebe. Trudite se da promenite sve što smatrate nepoželjnim (iako to često uopšte nije lako) ali ne osuđujte sebe kao osobu, naučite da oprostite sebi da bi ste mogli da opraštate i drugima, jer svi mi grešimo, ljudi su pogrešiva i nesavršena bića. Kažite sebi: “Ako sam pogrešio, nisam uspeo da ostvarim ono što sam želeo/la itd., trudiću se da to popravim i daću sve od sebe da u budućnosti to ne činim, to što grešim ne znači da sam grešnik ili loša osoba, moja ličnost, moj identitet je nešto mnogo šire i veće od mojih postupaka koje svakako mogu menjati“. Budite dosledni u ovakvom novom načinu odnošenja prema sebi... Ako se budete dosledno suprotstavljali vašim iracionalnim idejama o sebi, postepeno ćete naučiti kako da budete fleksibilniji, uspešniji, samozadovljniji, naučićete da volite i poštujete sebe a taj vaš stav prenećete i na druge ljude u vašoj okolini.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/?p=51

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 8.

Izvor

Verujem da sve svetske religije u suštini žele da otkriju metaforu. Kada želite da zadržite vezu sa bogom, zapravo pokušavate da se premestite sa zemaljskog u večno... i stoga vam je potrebna neka veličanstvena ideja kako biste tamo dospeli. Mora da bude velika, ta metafora - zaista velika i magična i moćna, jer bi trebalo da vas prenese na udaljeno mesto. To mora da bude najveći brod koji možete da zamislite.
Religiozni rituali se često razvijaju iz mističnih eksperimenata. Neki hrabri tragač krene u potragu za novom stazom ka božanskom, doživi transcendentalno iskustvo, i vrati se kući kao prorok. On ili ona sa sobom donose priče o raju i mape kako se do njega stiže. Zatim drugi ponove te reči, dela, molitve ovog proroka ne bi li i sami dospeli tamo. Ponekad je taj poduhvat uspešan - a ponekad je, poput kombinacije slogova i primene religije koja se prenosi s generacije na generaciju, moguće odvesti mnoštvo ljudi na drugu stranu. Naravno, ne uspeva to uvek. Neminovno je da čak i najoriginalnije ideje s vremenom očvrsnu u dogmu ili prestanu da deluju na svakoga.
...
Budite oprezni..., ne upuštajte se u opsesivno ponavljanje religijskih rituala iz čiste navike... Fleksibilnost je podjednako neophodna za religioznost, baš kao i disciplina.
Odlučite li da je prihvatite, vaš posao je da tragate za metaforama, ritualima i učiteljima koji će vam pomoći da se približite božanskom. Jogistički tekstovi kažu da bog odgovara na svete molitve i trud ljudskih bića na svaki način koji smrtnici odaberu za obožavanje - dok god su te molitve iskrene. Kao što jedna rečenica iz Upanišada kaže: "Ljudi idu različitim putevima, direktno ili izokola, u zavisnosti od svog temperamenta, birajući onaj koji smatraju najboljim  ili najprikladnijim - i svi stižu do Tebe, kao što se reka uliva u more."
Drugi cilj religije je pokušaj da napravimo smisao od našeg haotičnog života i objasnimo neobjašnjivo koje svakodnevno gledamo oko sebe: patnju nevinih, nagrađivanje zlih - šta tu možemo da preduzmemo? Zapadna tradicija tvrdi "Sve će se to srediti posle smrti, u raju ili paklu"... Na istoku, međutim, Upanišade odbacuju svaki pokušaj pravljenja smisla od svetskog haosa. Oni čak nisu sigurni ni da li je svet uopšte haotičan, već smatraju da nama samo izgleda takav jer smo ograničenog čula vida. Ovi tekstovi nikome ne obećavaju pravdu ili osvetu, mada tvrde da postoje posledice za svako delo - stoga pažljivo birajte svoje ponašanje. Možda te posledice nećete videti u dogledno vreme. Joga uvek šire gleda na stvar. Štaviše, Upanišade navode da takozvani haos može da ima božansku ulogu, čak i ako to trenutno ne možete sami da prepoznate: "Bogovi vole tajnovitost i ne vole očiglednost." Dakle, najbolje što možemo da učinimo, reagujući na sopstveno nerazumevanje i opasnosti ovog sveta, jeste da održavamo unutrašnju ravnotežu - uprkos svem ludilu koje se dešava oko nas.
...
Međutim, ono što vidim kod nekih prijatelja je da sa starenjem sve više čeznu da veruju u nešto. Ali ta čežnja nailazi na brojne prepreke, uključujući i njihov intelekt i zdrav razum. Uprkos svoj njihovoj inteligenciji, ti ljudi i dalje žive u svetu koji se ljulja na velikim, opasnim talasima krajnje bezosećajnosti. Naravno svi oni proživljavaju velika i užasna iskustva bilo patnje ili radosti, ali ta velika iskustva bi trebalo da imaju duhovnu vezu kojom izražavamo bilo tugu ili zahvalnost, ili tragamo za razumevanjem. Postavlja se pitanje - šta obožavati, kome se moliti?
...
... Mislim da ste slobodni da tražite svaku metaforu koja će vas pomeriti sa ovog podeljenog sveta, svaki put kad osetite potrebu da budete uzvišeni ili utešeni. Zbog toga se ne treba stideti. Radi se o istoriji traganja za svetošću. Da ljudski rod nije evoluirao u svom istraživanju božanskog, mnogi od nas bi još uvek obožavali zlatne egipatske kipove mačaka. I ova evolucija religijskog mišljenja svakako uključuje veliki deo branja voća. Uzmite svako delo, svugde gde ga možete naći, i nastavljajte da se krećete ka svetlosti.
Hopi Indijanci su smatrali da svaka svetska religija sadrži jednu duhovnu nit i da sve te niti večito tragaju jedna za drugom želeći da se spoje. Kada se sve niti konačno budu isprepletale, od njih će nastati uže koje će nas izvući iz ovog mračnog istorijskog kruga u sledeće carstvo. U savremenoj istoriji, dalaj-lama ponavlja istu ideju...

*
Sva ta priča o nektaru i blaženstvu me izluđuje.
Ne znam kako ti, prijatelju moj,
ali moj put ka bogu nije sladak miris tamjana.
Pre je to mačka puštena u kavez s golubovima,
i ja sam ta mačka - ali sam i ptica koja krešti kada je zver pričvrlji.


Moj put ka bogu je protestni miting,
nema mira dok se radnici ne ujedine.
Njihove demonstracije su tako preteće,
Nacionalna garda im ne može prići.


Moj put su preda mnom pretukli do besvesti,
mali crni čovek koga nisam uspela da vidim,
koji boga juri po Indiji, zaglibljen u blato,
bosonog i feminiziran, malarične krvi,
spavajući na dovracima, pod mostovima - beskućnik.
(Što je sinonim za večitog ´tragača za kućom´, znate)
I on sada juri mene, govoreći: "Moja si, Liz?"
Šta znači TRAGAČ? Gde je KUĆA?

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli