BORHES

Godine samoće su ga naučile da dani, kada se zatvore u sjećanja teže da se izjednače, ali nema ni jednog dana, ni zatvorskog ni bolničkog, koji ne nosi iznenađenje, koji ne vuče za sobom mrežu minimalnih iznenađenja.

Smatram da je jedina moguća osveta zaboravljanje.

Ja ne mogu da spavam osim ako nisam okružen knjigama.

Bilo koja sudbina, bez obzira na njezinu dužinu i složenost, sastoji se od jednog jedinog trenutka, trenutka u kome čovjek jednom za sva vremena shvati ko je.

Pisanje nije ništa drugo nego sprovođenje sna.

Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.

Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.

Vrijeme je tigar koji me proždire, ali ja sam taj tigar.

Predviđam da će se Čovjek povlačiti sa svakom novom grozotom koju napravi i da će uskoro na svijetu ostati samo razbojnici i vojnici.

Zatvaram oči i vidim jato ptica. Vizija traje jednu sekundu, možda i manje; ne znam koliko sam ptica vidio. Da li je njihov broj bio određen ili neodređen? Taj problem obuhvata i problem postojanja Boga. Ako Bog postoji, broj je određen, jer Bog zna koliko sam ptica vidio. Ako Bog ne postoji, broj je neodređen, jer niko nije mogao da ih izbroji. U tom slučaju vidio sam, recimo, manje od deset, a više od jedne ptice, ali nisam vidio devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri ili dvije ptice. Vidio sam broj između deset i jedan, koji nije devet, osam, sedam, šest, pet i tako dalje. Taj cijeli broj je nezamisliv; dakle Bog postoji.

Svaki život je sačinjen od jednog prostog trenutka, trenutka u kojem čovjek najzad shvata ko je on ustvari.

http://www.mudremisli.com/2010/10/horhe-luis-borhes/

TOPLI DORUČAK

U povesti koja se ovde saopštava imena junacima biće podeljena na kraju umesto na početku izlaganja.

Posto je trazila kolegu s kojim bi spremala “Matematiku I”, počeli smo da učimo zajedno, a kako nije bila iz provincije kao ja, učili smo u velikoj kući njenih roditelja. Učili smo od sedam do devet, zatim bi nam bio donet doručak, a potom bismo nastavili do deset, a od deset do jedanaest obnavljali smo uglavnom pređeno gradivo.

Sve to vreme ja sam u ruci držao kamen, koji bi, za slučaj da zadremam, ispadao na pod i budio me pre no što se ma šta primeti. Rezultati su bili takvi, da je veoma brzo zapazila kako ja ne uspevam da je pratim i da moje znanje sve više i više zaostaje za njenim.

Tek što je položila ispit, stigla je da se upita šta se to dogodilo sa mnom, što se toga dana nisam pojavio na polaganju.
U vreme kada je trebalo spremati “Matematiku II” srela me je iznenada jednog jutra zapazivši nove zakrpe na mojim laktovima i novoizraslu kosu, koju nije videla ranije. Sve se ponovilo kao i prvi put. Svakog jutra dolazio sam u određeno vreme, a ona je silazila kroz zelen i slojevit vazduh, kao kroz vodu punu hladnih i toplih struja, otvarala mi vrata, sanjiva, sa onim svojim pogledom kojim se razbijaju ogledala.
I dalje sam odlazio u jedanaest časova i ona je opet ubrzo opazila da ne uspevam da održim pažnju, da moji pogledi ostare za sat i da zaostajem. Kada ni tog puta nisam izašao na ispit, na njeno veliko iznenađenje mojeg imena uopšte nije bilo na spisku za taj, ni za bilo koji drugi dan tog ispitnog roka.
Celo proleće smo proveli u učenju, a kada je prispeo junski rok, ona je shvatila već unapred da se ja ni ovog puta na ispitu neću pojaviti. Vrativši se kući zadovoljna postignutim uspehom, zapazila je da sam u žurbi kod nje zaboravio svoje sveske i među njima je našla i moj indeks.
Sa zaprepašćenjem je ustanovila da uopšte ne spremam matematiku, da nisam čak ni upisan na Građevinski fakultet, nego na jedan drugi, gde redovno dajem ispite.
Setila se beskrajnih časova zajedničkog učenja, koji su za mene morali biti uzaludan napor bez svrhe, čisto gubljenje vremena, i postavila sebi pitanje: zbog čega? Razmišljala je, i došla do jedinog zaključka: sve je bilo ne zbog ispita, nego zbog nje.
Odmah je otišla u iznajmljenu sobu gde sam stanovao, i pošto su joj dali adresu jednog malog mesta blizu Soluna, pošla je ka egejskoj obali da me traži.
Pred vratima pomilovala je velikog belog bika i polako mu se popela na sapi. Kada sam ga i sam pojahao, poterao sam ga duž mora, tako da je s dve noge gazio vodu, a s dve zemlju. U prvi mah bila je začuđena kada sam počeo da je svlačim. Komad po komad njene odeće padao je u vodu, a zatim i ona je počela mene da raskopčava. Bik pod nama činio je sve što bismo inače morali sami činiti i ona više nije uspevala da razlikuje ko joj pričinjava zadovoljstvo, bik ili ja.

Iznenadila se kad me posle toga više nije videla. Ni tog, ni sledećih dana, ni sledećih nedelja, ni sledećih ispitnih rokova. Više nikada.
Začuđena, zaključila je da njena procena mojih osećanja nije bila tačna. Zbunjena što ne može da odgonetne u čemu je stvar, sedela je jedno pre podne u sobi u kojoj smo godinama zajedno učili i tada joj je pogled slučajno pao na “Vedžvudov” pribor za čaj, koji je još od doručka stajao na stolu. Tada je shvatila.
Mesecima, iz dana u dan s ogromnim naporima i beskrajnim gubljenjem vremena i snage radio sam s njom samo da bih svako jutro dobio topao doručak, jedini obrok koji sam mogao sebi priuštiti tokom tih godina.
Shvativši to, upitala se još nešto. Je li moguće da sam je u stvari mrzeo?

***
Na kraju, ostaje još jedna obaveza: da se, kako je u početku obećano, junacima ove povesti podele imena. Ako se čitalac već nije setio, evo i te odgonetke.

Moje ime je Balkan. Njeno – Evropa.

http://www.mudremisli.com/2010/10/topli-dorucak/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 17.

Photo: Bhaskar Banerji

Liječnici: pijuni farmaceutske industrije

Pa ipak, koliko god da se divim mudrosti Istočne medicine,

ne želim napadati Zapadne liječnike koji prepisuju ogromne količine

lijekova što doprinose smrtonosnosti medicinske profesije.

Liječnici su uhvaćeni između intelektualnog čekića i korporativnog

nakovnja; oni su pijuni u golemom kompleksu medicinske

industrije. Njihove ozdraviteljske sposobnosti sputane su arhaičnim

medicinskim obrazovanjem, zasnovanom na njutnovskom

svemiru u kojem postoji samo materija. Nažalost, ta je filozofija

izašla iz mode još prije sedamdeset i pet godina kada su fizičari

službeno usvojili kvantnu mehaniku i prepoznali da je svemir u

stvari sačinjen od energije.

U godinama poslije fakulteta ti isti liječnici od farmaceutskih

predstavnika, trčkarala korporativne industrije zdravstvene

skrbi primaju stalnu edukaciju o farmaceutskim proizvodima.

U biti, ti neprofesionalci, čiji primarni cilj je prodati proizvod,

liječnike opskrbljuju »informacijama« o djelotvornosti novih lijekova.

Farmaceutske kompanije tu »edukaciju« pružaju besplatno

kako bi uvjerile liječnike da »proguraju« njihove proizvode.

Bjelodano je da goleme količine lijekova koji se prepisuju u ovoj

zemlji krše Hipokratovu zakletvu koju polažu svi liječnici već

u stavci - »Kao prvo, ne naškodi.« Farmaceutske korporacije su

nas programirale da postanemo nacija ovisnika o lijekovima na

recepte, a rezultati su tragični. Moramo stati na loptu i ugraditi

otkrića kvantne fizike u biomedicinu tako da možemo stvoriti

nov, sigurniji medicinski sustav koji će biti usklađen sa zakonima

prirode.

Fizika i medicina:

Dan prekasno i dolar premalo

Fizičke znanosti već su prigrlile kvantnu fiziku i to sa senzacionalnim

rezultatima. Poziv čovječanstvu da postane svjesno

kvantnog svemira zbio se 6. kolovoza 1945. godine. Atomska

bomba tog dana bačena na Hirošimu demonstrirala je golemu

moć primijenjene kvantne teorije i dramatično najavila atomsko

doba. S konstruktivne strane, kvantna fizika omogućila je

elektronička čuda koja su temelj informacijskog doba. Primjena

kvantne mehanike izravno je odgovorna za razvoj televizora, računala,

računalnu tomografiju (CAT), lasere, svemirske rakete i mobilne telefone.

No, kakve velike i veličanstvene napretke u biomedicinskim

znanostima možemo pripisati kvantnoj revoluciji? Navedimo ih

po redoslijedu važnosti:

Popis je vrlo kratak - napredaka nije bilo.

Iako ističem potrebu da se načela kvantne mehanike primijene

u biomedicini, ne zagovaram da se odbace vrijedne pouke

usvojene pomoću načela Isaaca Newtona. Noviji zakoni kvantne

mehanike ne negiraju rezultate klasične fizike. Planeti se i dalje

kreću putanjama koje je izračunala Newtonova matematika.

Razlika između te dvije fizike je u tome što kvantna mehanika

više vrijedi za molekularnu i atomsku domenu, dok Newtonovi

zakoni vrijede za više razine organizacije, kao na primjer sustave

organa, ljude i populacije ljudi. Manifestacija bolesti kao što je, na

primjer, rak, na makro-razini se pojavljuje kada možete vidjeti i

opipati tumor. Međutim, procesi koji su potaknuli rak pokrenuti

su na molekularnoj razini, unutar pogođenih progenitorskih

stanica. Štoviše, većina bioloških poremećaja (izuzev fizičkih ozljeda)

započinje na razini staničnih molekula i iona. Otuda potreba

biologije da u sebe ugradi kako kvantnu tako i njutnovsku mehaniku.

Bilo je, hvala Bogu, vizionarskih biologa koji su zagovarali tu

integraciju. Prije više od četrdeset godina renomirani fiziolog Albert

Szent-Gyorgyi, dobitnik Nobelove nagrade, objavio je knjigu

pod naslovom 'Uvod u submolekularnu biologiju' (Introduction

to a Submolecular Biology) [Szent-Gyorgyi, 1960.] Njegovo je djelo

sjajan pokušaj educiranja zajednice bioloških znanstvenika o

važnosti kvantne fizike u biološkim sustavima. Nažalost, njegovi

su tradicijski nastrojeni kolege, koji su knjigu smatrali buncanjem

jednog briljantnog, ali sada senilnog starca, tek lamentirali

nad »gubitkom« prijašnjeg kolege.

Glavnina biologa još nije prepoznala važnost Szent-Gyorgyijeve

knjige, međutim istraživanja sugeriraju da će prije ili kasnije

morati to učiniti, budući da se stara materijalistička paradigma

ruši pod teretom dokaza...

...

Konvencionalni medicinski istraživači ne posjeduju

znanje o molekularnim mehanizmima koji doista proizvode život.

Stotine drugih znanstvenih studija tijekom prošlih pedeset

godina dosljedno su otkrivale da »nevidljive sile« elektromagnetskog

spektra imaju snažan utjecaj na svaki aspekt biološke

regulacije. Te energije uključuju mikrovalove, radijske frekvencije,

vidljivi dio svjetlosnog spektra, ekstremno niske frekvencije,

zvučne frekvencije pa čak i novootkriveni oblik energije poznat

kao skalarna energija. Određene frekvencije i uzorci elektromagnetskog

zračenja reguliraju sintezu DNK, RNK i sintezu proteina,

mijenjanju oblik i funkciju proteina te upravljaju regulacijom

gena, staničnom diobom, staničnom diferencijacijom, morfogenezom

(procesom koji stanice organizira u organe i tkiva), izlučivanjem

hormona, rastom i funkcioniranjem živaca. Svako od

tih staničnih aktivnosti je ponašanje od fundamentalne važnosti

koje doprinosi odvijanju života. Iako su te znanstvene studije bile

objavljene u nekima od najuglednijih mainstream biomedicinskih

časopisa, njihova revolucionarna otkrića nisu ugrađena u

nastavni plan Medicinskih fakulteta. [Liboff 2004.; Goodman i

Blank, 2002.; Sivitz, 2000.; Jin, et al., 2000.; Blackman, et al., 1993.;

Rosen, 1992.; Blank, 1992; Zsong, 1989.; Yen-Patton, et al., 1988.]

U jednom važnom istraživanju koje je prije trideset godina

proveo biofizičar C. W. E McClare s Oxforda izračunata je i

uspoređena efikasnost prijenosa podataka energetskih signala i

kemijskih signala u biološkim sustavima. Njegovo istraživanje

»Rezonancija u bioenergetici«, objavljeno u Analima Njujorške

akademije znanosti (Annals of the New York Academy of Science)

pokazalo je da su energetski signalni mehanizmi, kao na primjer

elektromagnetske frekvencije, u prenošenju podataka iz okoliša

stotinu puta efikasniji od fizičkih signala, kao što su hormoni,

neurotransmiteri, faktori rasta i tako dalje. [McClare, 1974.]

Ne iznenađuje da su energetski signali toliko djelotvorniji. U

fizičkim molekulama informacija koja se može prenositi direktno

je povezana s energijom s kojom molekula raspolaže. Međutim,

kemijsko spajanje koje se koristi za prijenos njihovih podataka

praćeno je golemim gubitkom energije uslijed topline koja se

oslobađa tijekom stvaranja i pucanja kemijskih veza. Budući da

termokemijsko sparivanje trati većinu energije molekule, mala

količina energije koja preostane ograničava količinu informacija

koja se može prenijeti kao signal.

Znamo da živi organizmi moraju primati i tumačiti signale

iz okoliša kako bi ostali živi. U stvari, preživljavanje je izravno

povezano s brzinom i djelotvornošću prijenosa signala. Brzina

signala elektromagnetske energije je 300.000 kilometara u sekundi,

dok je brzina difuznih kemijskih spojeva znatno manja

od jednog centimetra u sekundi. Energetski signali sto su puta

djelotvorniji i beskonačno brži od fizičkog kemijskog signaliziranja.

Kakvu vrstu signaliziranja bi vaša zajednica od više milijardi

stanica preferirala? Zaključite sami!

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 2.

Izvor

Danas je Avgusteum jedno od najtiših i najusamljenijih mesta u Rimu, ukopano duboko u zemlju. Oko njega je grad tokom vekova rastao i razvijao se. (Otprilike, jedan inč godine je opšte pravilo za akumulaciju vremenskog đubreta.) Saobraćaj se iznad spomenika danas uvija u užurbanom krugu i niko više ne silazi dole - koliko mogu da primetim - osim kada je prinuđen da olakša bešiku. Ali zgrada još uvek odoleva, dostojanstveno stojeći na rimskoj zemlji, čekajući neku novu inkarnaciju.
Izdržljivost Avgusteuma je toliko ubedljiva da se, uprkos svojoj prolaznosti, neumorno prilagođava prevrtljivim vremenima. Meni Avgusteum liči na osobu koja je vodila krajnje razuzdan život - koja je možda počela kao domaćica, zatim je neočekivano postala udovica, onda je odlučila da pleše za novac, završivši nekako kao prvi ženski stomatolog na svetu da bi se potom okušala u politici - ali koja je sve vreme uspevala da zadrži delić sebe.
Gledam u Avgusteum i razmišljam o tome kako moj život verovatno nije ni približno haotičan kao što sebe ubeđujem. Pre bi se reklo da je ovaj svet haotičan, donoseći nam svima promene koje niko ne može da predvidi. Avgusteum me upozorava da se ne vezujem za neku od staromodnih predstava o sebi, za ono što predstavljam, kome pripadam ili u kakve svrhe sam nekada želela da obitavam. Juče sam možda nekome bila veličanstvena građevina, dovoljno istinito - ali bih sutra mogla da budem skladište za municiju. Čak i u Večnom gradu, poručuje tihi Avgusteum, moramo uvek da budemo spremni za nemirne i beskrajne talase transformacije.

*
Mislim da ljudi prave decu iz milion različitih razloga - ponekad iz iskonske želje da neguju novi život, ponekad u nedostatku drugih izbora, ponekad kako bi ispunili želju svom partneru ili obezbedili sebi naslednika, ponekad bez nekog naročitog razloga. Nisu sve želje za potomstvom iste, niti su svi razlozi za to uvek sebični. Baš kao što ni sve želje za nemanjem dece nisu iste. Niti su svi razlozi za to uvek sebični.

*
Izlazak iz braka je težak, ne samo zbog pravno-finansijskih komplikacija ili naglog preokreta u životu. (Kao što me je moja prijateljica Debora jednom mudro posavetovala: "Niko još nije umro od deljenja nameštaja.") U pitanju je emotivni kolaps koji razara, šok od skretanja sa puta konvencionalnog načina života i gubitka svake utehe koja tolike ljude večno drži na tom putu. Stvaranje porodičnog života sa supružnikom je najosnovniji način da pojedinac pronađe kontinuitet i prozre suštinu američkog (ili bilo kog drugog) društva. Ovu istinu iznova otkrivam svaki put kada odem u Minesotu, u posetu porodici moje majke, i kada se iznova uverim da svi godinama besprekorno igraju svoje uloge. Prvo ste dete, onda ste tinejdžerka, onda ste mlada udata žena, onda ste majka, onda odete u penziju, onda ste baka - u svakoj fazi znate ko ste, znate šta vam je dužnost i znate gde treba da sedite na porodičnom skupu. Sedite sa drugom decom, odnosno sa tinejdžerima, odnosno sa mladim majkama, odnosno sa penzionerkama. Sve dok na kraju ne sednete u fotelju devedesetogodišnje bakice, zadovoljno posmatrajući svoje potomke. Ko ste vi? Zaboga - vi ste osoba koja je sve ovo stvorila. Zadovoljstvo ovog saznanja je momentalno, štaviše, univerzalno je priznato. Od koliko sam samo ljudi čula izjavu kako su im deca najveći uspeh i uteha u životu? Na to mogu uvek da se oslone tokom psihičkih kriza ili u trenutku sumnje u suštinu svog postojanja - Ako ništa drugo, u ovom životu sam bar podizala decu.
Ali šta ako, bilo slučajno ili iz nužde, ne učestvujete u tom utešnom krugu porodice i kontinuiteta? Šta ako iz njega iskoračite? Gde sedite na porodičnom skupu? Kako obeležavate protok vremena bez straha da ste upravo prokockali svoje vreme na Zemlji a da pri tom niste bili značajni? Moraćete da nađete neki drugi smisao, neku drugu meru po kojoj ćete prosuditi da li ste ili niste uspešno ljudsko biće. Lično, volim decu, ali šta ako ih nemam? Kakva sam ja to onda osoba?
Virdžinija Vulf je napisala: "Na drugom kraju kontinenta života žene pada senka mača." S druge strane tog mača, nastavlja ona, leži uvreženo pravilo, tradicija i red, gde je sve kako treba. Ali s druge strane tog mača, ukoliko ste dovoljno ludi da ga pređete i odaberete život koji ne prati uvreženo pravilo: "Sve je konfuzija. Ništa ne prati regularni tok." Njen argument je bio da prelazak preko senke tog mača ženi može da donese mnogo zanimljiviji život, ali ne možete se opkladiti da će on ujedno biti i opasan.
Srećna sam što bar imam svoje pisanje. To je nešto što ljudi mogu da shvate. Ah, razvela se samo da bi se posvetila svojoj umetnosti. To je donekle istina, mada ne u potpunosti. Mnogi pisci imaju porodice. Toni Morison, daću samo jedan primer, nije dozvolila da je podizanje sina spreči u osvajanju tako trivijalne stvari kao što je Nobelova nagrada. Ali Toni Morison je zacrtala sebi put i ja moram zacrtati svoj. Bagavad Gita - drevna indijska knjiga joge - tvrdi da je bolje nesavršeno živeti svoju sudbinu nego savršeno živeti imitaciju nečijeg života. Stoga ja sada počinjem da živim svoj život. Naizgled nesavršen i trapav ali tipičan prikaz mene same...

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

Alain de Botton: Srdačnija, plemenitija filozofija uspjeha

http://www.ted.com/talks/lang/scr/alain_de_botton_a_kinder_gentler_philosophy_of_success.html

Tamna strana pozitivnog mišljenja

Imati pozitivan stav, u današnje vreme znači sve. Ono što se teško postiže diplomom, radom, odricanjem, lako se  dostiže  pozitivnim stavom. Biti pozitivan, šta god to značilo,  je mantra koju uspešni ponavaljaju svakog dana i preporučuju svima.  Kao i svaka bajalica dovoljno je da se u nju veruje i da se dovoljno često priziva u svest pa da se osete blagodeti i čari njenog dejstva.  Osmesi i smajliji se dele poput pilula na sve strane. Nedavno sam čuo i za kovanicu srećologija na nekoj od televizija sa silikonskih usana jedne od instruktorki. Ona kaže da je ona coach (čitaj trener)  u toj novoj takmičarskoj naučnoj disciplini.

Dakle stav se vežba, oblikuje, modeluje poput tricepsa ili gluteusa i dovodi u željenu formu. Za postizanje idealno pozitivnog stava postoje uvozne tehnike, kursevi i metodologije,  proverenih i uspešnih gurua  ako niučemu drugom, a ono u efikasnom eliminisanju i iskorenjivanju  sposobnosti za kritičko razmišljanje kod  pojedinca. 

No bez obzira na ovu moju sitničavu  primedbu, potpuno se slažem da pozitivan stav, energičnost, entuzijazam i optimizam danas  gotovo garantuju  uspeh i društvenu afirmaciju. Ma koliko šašavo sve to izgledalo, definitivno deluje.

U tome i jeste kvaka, pozitivan stav je vladajuća ideologija neoliberalnog kapitalizma koji prirodno prepoznaje i društveno afirmiše svoje vrednosti. Nema magije, nema trikova nema mističnih sila koje nas vode do uspeha. Kolateralni uspeh je prosta kompenzacija za lojalnost, što lojalniji to uspešniji.  Ono što je na prvi pogled banalno i naivno, u pozadini krije nešto  perfidno, čak okrutno.  Ako vas je naslov zbunio, nadam se da sad već nagađate na šta ciljam.

Ako se neko još seća članka od proletos koji je za temu imao diskrepancu između uvežbanog optimizma kandidata za poslove koji kače svoj video CV i pune baze po  internetu   i očigledne nesposobnosti  vlade  da crknuto magare od privrede  isteraju iz blata i stvore nova radna mesta,  već zna o kakvom se kurcšlusu  radi. Meni lično je tih kandidata bilo žao, zalud optimizam, zalud dobar CV, osmeh, dress code i sve ostale mantre kojima ih raznorazni treneri priučavaju. Usput, nekoliko meseci kasnije eno istih kandidata još uvek tamo,  negde je očigledno zapelo. Realno, nema poslova i teško da će ih uskoro biti, srećom tu je ideologija pozitivnog mišljenja da amortizuje eventualno nezadovoljstvo i negativne misli.  Najlakše je reći kandidatu da bi valjalo da preispita svoje stavove i u sebi potraži moguće uzroke (i krivca)  zašto teško nalazi ili zadržava svoje poslove i uptutiti ga  nazovi  stručnjacima pozitivnog mišljenja na obradu.

A u te svrhe postoji čitav arsenal tehnika, možda je trenutno najpopularniji zakon atrakcije  ili privlačenja promovisan u bestseleru Tajna. Koncept je toliko popularan da nema potrebe za detaljnijim predstavljanjem. Pojednostavljeno,  energijom misli se izazivaju promene u materjalnom svetu, negativne misli privlače negativne događaje, dok pozitivne misli proizvode pozitivne događaje. Dakle, dovoljno je prihvatiti premisu da u svakom pojedincu čuči neki magnetizam koji pravilnim rukovanjem od života pravi ružičastu iluziju. Opet, ako stvari ne stoje kako treba, gubiš poslove, nemaš novca, i prosto se ne snalaziš u životu , svojim negativnim mislima praviš sebi nevolje. Ako neko sumnja u sve to eto mu kvantne fizike  u pomoć,  pa nek proveri. 

Taj tzv. univerzalni zakon već ima čitavu armiju slepih vernika , a knjiga je biblija korporativne kulture na zapadu. Svi su energični, pozitivni, entuzijastični, svi nastoje da prave dobru atmosferu, oni koji to nisu rizikuju da ostanu bez posla.  Oni koji imaju sumnje, strepnje,  koji previše misle su  suvišni.  Slična vrsta nerealnog  i gotovo prinudnog optimizma je krasila i socijalističku ideologiju, ni tu nije bilo mesta za kritiku, a širenje optimizma je poslužilo kao  instrument socijalne kontrole.

Otuda ne čudi opšta epidemija depresije. I depresija je iluzija (sa negativnim predznakom) koja se javlja kao posledica akumuliranog nezadovoljstva izazvanog pozitivnim naprezanjem. Rečima RASMC „pod kojim uglom letiš u nebesa, pod tim te čeka … ladna Trebjesa“. Iluzije bilo koje vrste, nisu ni korisne ni dobre, ako već pokušavamo da realno  sagledamo svet oko sebe i svoje mesto u njemu.  Zdravo je artikulisati svoje nezadovoljstvo objektivnim okolnostima, uprkos riziku da će nam  prišiti  još jednu etiketu kritizera i negativca. Sve je u redu dok od tih etiketa ne napravimo sopstveni  brend.

http://www.zeitgeist-pokret.com/blog/kultura-sociologija/psihologija/tamna-strana-pozitivnog-misljenja

MUDRE IZREKE

Ko zna laskati, zna i klevetati.
Napoleon

Ima istina, koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena.
Volter

Živi imaju pravo na obzirnost, o mrtvima treba govoriti samo istinu.
Volter

Samo slabi se ne usuđuju biti pravedni.
Tagore

Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.
Dostojevski

Komplimente i uvrede svijeta treba jednako primiti, prvi neka te ne vesele, a drugi ne vrijeđaju.
Seneka

Vidjeti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.
Lao Ce

http://www.mudremisli.com/2009/10/mudre-izreke-2/

MIROSLAV ANTIĆ – CITATI

Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um.

Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?

Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.

Preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.

Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.

Ne verovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vere, zatucane i opake.

O meni najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.

Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku, nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.

Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!

Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja.

Orao nikad nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.

Ako neko postane svestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

http://www.mudremisli.com/2010/10/miroslav-antic-citati/

MUŠKA POSLA

Baldabju je bio čovjek koji je prije dvadeset godina ušetao u varoš, uputio se pravo u gradonačelnikovu kancelariju, ušao ne sačekavši da bude najavljen, spustio na njegov sto maramu boje sunčevog zalaska i upitao:
- Znate li šta je ovo?
- Ženske stvari.
- Pogrešno. Muške stvari. Novac.
Gradonačelnik ga izbaci napolje. On izgradi svilaru, dolje na rijeci, jednu veliku baraku za gajenje svilene bube, tik pored šume, i crkvicu svetoj Agnezi, na mjestu gdje se ukrštao put za Vivije. Unajmio je tridesetak radnika, dopremio iz Italije jednu tajanstvenu mašinu od drveta,svu u točkovima i zupčanicima, i sedam mjeseci nije progovorio ni riječ. Zatim ponovo ode do gradonačelnika i spusti na njegov sto trideset hiljada franaka, uredno složenih u krupnim novčanicama.
- Znate li šta je ovo?
- Novac.
- Pogrešno. To je dokaz da ste vi magarac.

Alesandro Bariko – Svila

PREDUZETNIČKA SIJALICA

Preduzetnici su oni koji znaju da postoji mala razlika između prepreke i prilike te su sposobni oboje okrenuti u svoju korist.

Viktor Kiam

Najvažnija sposobnost preduzetnika je ona koju nazivamo ‘preduzetnička sijalica’. Njeno paljenje obično je propraćeno onim osjećajem u želucu koji vam govori da ste na pragu prave stvari.

Evo primjera: Kada običan čovjek gleda limun, on vidi limun. Kada preduzetnik gleda limun on u početku takođe vidi limun. Ali, odjednom mu se upali ‘preduzetnička sijalica’ i više ne vidi samo limun – sada vidi limunadu. I to ne bilo kakvu limunadu, već limunadu u šarenoj čaši iz koje viri mali suncobran. Limunadu spremnu za prodaju. Ne samo jednu limunadu, već stotine ili hiljade limunada. To je način na koji razmišlja svaki uspješan preduzetnik.

To je način na koji i vi trebate razmišljati.

Moja ‘preduzetnička sijalica’ radi prekovremeno, pregrijava se i, ruku na srce, čudi me šta još nije pregorila. Neki se ljudi rode sa ‘preduzetničkom sijalicom’ u serijskoj opremi, drugima treba neko vrijeme da je steknu. Promatrajte svijet oko sebe: ljude, njihovo ponašanje, način razmišljanja… Prije ili kasnije upaliće vam se ‘preduzetnička sijalica’ i roditi ideja za posao. Gledajući limunadu tamo gdje drugi vide limun ući ćete u novu dimenziju razmišljanja, gledaćete preduzetničkim očima i prilike će stizati same od sebe.

http://www.mudremisli.com/2009/10/preduzetnicka-sijalica/

Temple Grandin: Svijetu su potrebni umovi svih mogućih vrsta

http://www.ted.com/talks/lang/scr/temple_grandin_the_world_needs_all_kinds_of_minds.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 16.

Photo: Bhaskar Banerji

Iluzija materije


Nakon što sam se konačno uhvatio u koštac s kvantnom fizikom,
shvatio sam da smo se, nonšalantno odbacujući spomenute
energetske metode, ponijeli jednako kratkovidno kao i predstojnik
Odsjeka za fiziku na Sveučilištu Harvard koji je, kako je u
knjizi The Dancing Wu Li Masters opisao Gary Zukav, 1893. godine
studente upozorio da nema potrebe za novim doktorima fizike.
[Zukav, 1979.] Hvalisao se da je znanost ustanovila da je svemir
»materijalni stroj« sastavljen od pojedinačnih, fizičkih atoma
koji se u potpunosti pokoravaju zakonima Newtonove mehanike.
Jedini posao koji je fizičarima preostao je usavršiti mjerenja.
Svega tri godine kasnije ideja da je atom najmanja čestica u
svemiru pala je u zaborav, i to otkrićem da je sam atom sastavljen
od još manjih, subatomskih elemenata. Čak još epohalnije od otkrića
tih subatomskih čestica bilo je otkriće da atomi emitiraju
različite »čudne energije« kao što su X-zrake i radioaktivnost. Na
pragu dvadesetog stoljeća razvio se novi tip fizičara čija je misija
bila istražiti odnos između energije i strukture materije. Unutar
sljedećih deset godina fizičari su napustili svoje vjerovanje u njutnovski,
materijalni svemir jer su shvatili da svemir nije sastavljen
od materije koja lebdi u praznom prostoru, nego od energije.
Kvantni fizičari otkrili su da su fizički atomi sačinjeni od
vrtloga energije koji se neprekidno vrte i titraju; svaki atom je
poput oscilirajućeg, rotirajućeg zvrka koji zrači energiju.
Budući da svaki atom posjeduje vlastiti energetski potpis
(oscilaciju), sklopovi atoma (molekule) zajednički zrače vlastite
energetske uzorke po kojima ih se može prepoznati. Na taj način
svaka materijalna struktura u svemiru, uključujući vas i mene,
zrači jedinstveni energetski potpis.
Da je teoretski moguće promatrati sastav jednog stvarnog
atoma mikroskopom, što bismo vidjeli? Zamislite kovitlac prašine
kako se kreće pustinjom. Sada uklonite pijesak i prašinu iz
ljevkastog oblaka. Ono što vam je preostalo je nevidljiv, tornadu
sličan vrtlog. Mnogo bezgranično malih, kovitlacu prašine nalik
energetskih vrtloga zvanih kvarkovi i fotoni zajedno sačinjavaju
strukturu atoma. Izdaleka bi atom vjerojatno izgledao kao zamućena
kugla. Kada bi se njegova struktura približila točki gledišta,
atom bi postao manje jasan i manje određen. Kada bi se sasvim
približili površini atoma, on bi nestao. Ne biste vidjeli ništa. U
stvari, kada bi fokusirali čitavom strukturom atoma, sve što biste
vidjeli bila bi fizička praznina. Atom nema fizičke strukture - car je gol!
...
Ne, nije bila tiskarska pogreška; atomi su sastavljeni od nevidljive
energije, a ne od opipljive tvari!
Dakle, u našem svijetu se materijalna tvar (materija) pojavljuje
iz ničega. Baš je to čudno, kad malo promislite. Evo, na primjer,
vi držite tu fizičku knjigu u rukama. A opet, kada bi fokusirali
elektronski mikroskop na materijalnu tvar te knjige, otkrili
biste da ne držite ništa. Kako se ispostavlja, mi studenti biologije
u jednome smo bili u pravu - kvantni svemir zbunjuje.
Razmotrimo pobliže »sad ga vidiš sad ga ne vidiš« prirodu
kvantne fizike. Materija se može istovremeno definirati kao čvrsta
(čestica) i kao nematerijalno polje sile (val). Kada znanstvenici
proučavaju fizička svojstva atoma kao što su masa i težina,
atomi izgledaju i ponašaju se poput fizičke materije. Međutim,
kada se isti atomi opisuju u kategorijama električnih potencijala
i valnih duljina, pokazuju svojstva i značajke energije (valova).
[Hackermuller, et al , 2003.; Chapman, et al., 1995.; Pool 1995.]
Činjenica da su energija i materija jedno te isto upravo je ono
što je Einstein ustanovio kada je zaključio - E=mc2 . Jednostavno
rečeno, jednadžba otkriva da je energija (E) jednaka umnošku
materije (m, masa) i brzine svjetlosti na kvadrat (c2). Einstein je
razotkrio da ne živimo u svemiru odvojenih fizičkih predmeta
koje razdvaja prazan prostor. Svemir je jedna, nedjeljiva, dinamična
cjelina u kojoj su materija i energija tako čvrsto isprepletene
da ih se ne može promatrati kao nezavisne elemente.


To nisu propratni učinci...
To su učinci!


Svijest da strukturom i ponašanjem materije upravlja takva,
iz temelja drukčija, mehanika trebala je biomedicini pružiti novo
i dublje razumijevanje zdravlja i bolesti. Pa ipak, čak i nakon otkrića
kvantne fizike, studente medicine i biologije i dalje se podučavalo
da tijelo promatraju isključivo kao fizički stroj koji funkcionira
po njutnovskim načelima. U potrazi za znanjem o načinu
na koji se »upravlja« tjelesnim mehanizmima, istraživači su svoju
pozornost usredotočili na istraživanje velikog niza fizičkih signala
svrstanih u odijeljene kemijske porodice, uključujući ranije
spomenute hormone, citokine, faktore rasta, potiskivače tumora,
glasnike i ione. Međutim, zbog svog naginjanja prema njutnovskim,
materijalističkim pogledima, konvencionalni istraživači su
u cijelosti zanemarili ulogu energije u zdravlju i bolesti.
Osim toga, konvencionalni biolozi su redukcionisti koji
smatraju da se mehanizmi naših fizičkih tijela mogu razumjeti
rastavljanjem stanica i proučavanjem njihovih kemijskih građevnih
blokova. Vjeruju da se biokemijske reakcije odgovorne
za odvijanje života proizvode duž linija sličnih proizvodnoj liniji
Henryja Forda: jedan kemijski spoj prouzrokuje reakciju, njoj
slijedi druga reakcija s drugim spojem i tako dalje...
Taj redukcionistički model sugerira da se ukoliko postoji
problem u sustavu koji se očituje kao bolest ili poremećaj, uzrok
problema uvijek može pripisati neispravnom funkcioniranju u
jednom od koraka duž kemijske »proizvodne linije«. Ako se defektni
dio u stanici zamijeni ispravnim dijelom, na primjer tako
da se prepiše neki farmaceutski lijek, ta pojedinačna pokvarena
točka u sustavu teoretski se može popraviti i tako ponovno uspostaviti
zdravlje. Ta pretpostavka potiče potragu farmaceutske
industrije za čudotvornim magic-bullet lijekovima i dizajnerskim genima.
Međutim, kvantna perspektiva otkriva da je svemir cjelina
sastavljena od suovisnih energetskih polja koja su upletena
u mrežu interakcija. Biomedicinski znanstvenici su bili posebno
ograničeni jer ne prepoznaju ogromnu kompleksnost interkomunikacije
između fizičkih dijelova i energetskih polja koji tvore
cjelinu. Redukcionistička percepcija linearnog toka podataka je
karakteristika njutnovskog svemira.
Nasuprot tome, tok podataka u kvantnom svemiru je holističan.
Sastavni dijelovi stanice su umreženi u kompleksnu mrežu
djelomično interferentnih (crosstalk), povratnih (feedback) i unaprijeđenih
(feedforward) komunikacijskih petlji. Biološki poremećaj može se pojaviti
uslijed pogrešne komunikacije duž bilo koje rute toka informacija. Da bi
se prilagodila kemija tog složenog interaktivnog sustava, potrebno
je mnogo veće znanje i razumijevanje od jednostavnog prilagođavanja
jedne od komponenti informacijskog puta pomoću nekog lijeka...
Jednom kada sam shvatio prirodu kompleksnih interakcija
između materije i energije, znao sam da nam redukcionistički,
linearni (A>B>C>D>E) pristup ne može pružiti čak ni približno
točno razumijevanje bolesti. Iako je kvantna fizika samo implicirala
postojanje takvih međusobno povezanih informacijskih
putova, nedavna pionirska studija mapiranja interakcija između
proteina u stanici fizičku prisutnost tih kompleksnih holističkih
putova nam je i dokazala. [Li, et al., 2004.; Giot et al , 2003.; Jansen,
et al., 2003.]
...
»Njutnovski« znanstveni istraživači nisu u dovoljnoj mjeri uvažili
veliku međusobnu povezanost bioloških informacijskih mreža stanice.
Mapiranje te informacijske mreže putova podcrtava opasnosti
od lijekova koji se izdaju na recept. Sada možemo vidjeti zašto
farmaceutski lijekovi dolaze s listovima na kojima su dugački popisi
popratnih učinaka što se kreću od iritirajućih do smrtonosnih.
Kada se u tijelo unese lijek da bi se liječilo neispravno funkcioniranje
jednog proteina, taj lijek neizbježno djeluje najmanje
na još jednog, a vjerojatno i na mnoge druge proteine.
Pitanje popratnih učinaka lijekova dodatno komplicira i činjenica
da su biološki sustavi redundantni - isti signali ili proteinske
molekule mogu se istovremeno koristiti u različitim organima
i tkivima gdje obavljaju potpuno drukčije funkcije. Na primjer,
kada se prepiše lijek da ispravi poremećaj u signalnom putu
srca, taj se lijek krvlju prenosi čitavim tijelom. Ukoliko mozak
također koristi komponente ciljanog signalnog puta, taj »srčani«
lijek može nehotice poremetiti funkcioniranje živčanog sustava.
Iako ta redundantnost komplicira učinke farmaceutskih lijekova,
ona je još jedan izvanredno djelotvoran rezultat evolucije. Višestanični
organizmi mogu preživjeti s daleko manje gena nego što
su znanstvenici nekad mislili jer se isti genski proizvodi (proteini)
koriste za cijeli niz funkcija. To je slično upotrebi trideset
slova abecede da bi se sročila svaka riječ u našem jeziku.
Tijekom svog istraživanja stanica ljudskih krvnih žila iz prve
sam ruke iskusio ograničenja što ih nameću redundantni signalni
putovi. U tijelu je histamin važan kemijski signal koji pokreće
stanični odgovor na stres. Kada je u krvi koja prokrvljuje ruke
i noge prisutan histamin, signal stresa u stjenkama krvnih žila
proizvodi velike pore. Otvaranje tih rupa u stjenkama krvnih žila
prvi je korak u pokretanju lokalne upalne reakcije. Međutim, ako
se histamin doda krvnim žilama u mozgu, isti histaminski signal
povećava dotok hranjivih tvari neuronima te pospješuje njihov
rast i specijalizirane funkcije. U trenucima stresa, povećani dotok
hranjivih tvari koje signalizira histamin mozgu omogućava da
»navije« svoju aktivnost kako bi se bolje nosio s percipiranom
bliskom nuždom. To je jedan primjer toga kako isti, u ovom slučaju
histaminski, signal može proizvesti dva dijametralno suprotna
učinka, ovisno o mjestu gdje je signal odaslan. [Lipton, et al.,1991.]
Jedna od najgenijalnijih karakteristika sofisticiranog tjelesnog
signalnog sustava njegova je specifičnost. Kada na ruci imate
osip od otrovnog bršljana, neugodan svrbež je posljedica oslobađanja
histamina, signalne molekule koja aktivira upalni odgovor
na bršljanov alergen. Budući da nema potrebe da se počnete
češati posvuda po tijelu, histamin se oslobađa samo na mjestu
osipa. Slično tome, kada je osoba suočena sa stresnim životnim
iskustvom, oslobađanje histamina unutar mozga povećava dotok
krvi u živčana tkiva i na taj način pospješuje neurološko procesiranje
potrebno za preživljavanje. Oslobađanje histamina u mozgu
da bi se izašlo na kraj sa stresnim ponašanjima je ograničeno
i ne vodi do pokretanja upalnih odgovora u drugim dijelovima
tijela. Poput Nacionalne garde, histamin se šalje samo tamo gdje
je potreban i na onoliko dugo koliko je potreban.
No, većina lijekova koje proizvodi farmaceutska industrija
ne posjeduje takvu specifičnost. Kada uzmete antihistamin kako
bi suzbio svrbež od alergijskog osipa, uneseni lijek se sustavno
distribuira čitavim tijelom. Da, antihistamin će obuzdati upalnu
reakciju krvnih žila i dramatično smanjiti simptome alergije.
Međutim, kada antihistamin uđe u mozak, nenamjerno mijenja
živčanu cirkulaciju koja potom utječe na živčane funkcije. Zato
ljudi koji uzimaju antihistamine iz ljekarne uz smanjenje alergije
mogu iskusiti i popratni učinak osjećaja pospanosti.
Nedavni primjer tragičnih neželjenih reakcija na terapiju
lijekovima iscrpljujući su i po život opasni popratni učinci povezani
s hormonskim nadomijesnim liječenjem (HRT - Hormon
Replacemenl Therapy). Najpoznatiji učinak estrogena je onaj na
funkcioniranje ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, novije
studije o distribuciji estrogenskih receptora po tijelu pokazale
su da oni, naravno i njima komplementarne estrogenske signalne
molekule, igraju važnu ulogu u normalnom funkcioniranju
krvnih žila, srca i mozga. Liječnici su rutinski prepisivali sintetički
estrogen kako bi ublažili simptome menopauze povezane
s gašenjem ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, terapija
farmaceutskim estrogenom ne usmjerava učinke lijeka na ciljana
tkiva. Lijek djeluje i na estrogenske receptore srca, krvnih žila
i živčanog sustava te remeti njihovo funkcioniranje. Ispostavilo
se da nadomjesno liječenje sintetičkim hormonima ima opasne
popratne učinke koji prouzrokuju krvožilne bolesti i živčane poremećaje
kao što su moždani udari. [Shumaker, et al., 2003.; Wassertheil-
Smoller, et al., 2003.; Anderson, et al., 2003.; Cauley, et al., 2003.]
Štetna djelovanja lijekova poput onog što se propisuje u
kontroverznom nadomjesnom hormonskom liječenju primarni
su razlog da su jatrogene bolesti, tj. bolesti do kojih dolazi uslijed
medicinskog liječenja, jedan od glavnih uzroka smrti. Prema
opreznim procjenama objavljenim u časopisu Američkog medicinskog
udruženja (Journal of the American Medical Association),
jatrogenske bolesti su treći glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama.
Svake godine od neželjenih učinaka prepisanih medikamenata
umre više od 120.000 ljudi. [Starfield, 2000.] Međutim,
prošle je godine nova studija, zasnovano na rezultatima desetogodišnjeg
praćenja državnih statistika, iznijela još zlosretnije
podatke [Null Et al., 2003.] Studija zaključuje da su jatrogenske
bolesti u stvari glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama, te da
su neželjeni učinci lijekova koje propisuju liječnici odgovorni za
više od 300.000 smrti godišnje.
To su deprimirajuće statistike, posebno za liječničku profesiju
koja je Istočnu medicinu koja postoji tri tisuće godina arogantno
odbacila kao neznanstvenu, premda je utemeljena na
dubljem razumijevanju svijeta. Tisućama godina, davno prije
nego što su Zapadni znanstvenici otkrili zakone kvantne fizike,
Azijci su uvažavali energiju kao temeljni činitelj koji doprinosi
zdravlju i blagostanju. U Istočnoj medicini tijelo se definira kao
složeni sustav energetskih putova zvanih meridijani. U kineskim
fiziološkim kartama ljudskog tijela te energetske mreže nalikuju
shemama električnih instalacija. Koristeći pomagala kao što su
akupunkturne igle, kineski liječnici ispituju energetske krugove
svojih pacijenata na potpuno isti način kao što električari traže
kvarove - to jest električne »patologije« - na tiskanim pločama.

HALIL DŽUBRAN

Samo jedan zaslužan čovjek prouzrokovaće đavolu više teškoća nego milion slijepih vjernika.

Malo znanja koje djeluje, vrijedi beskonačno mnogo više od praznog znanja.

Ne poznaješ li vrijednosti stvari i ako te znanje ne oslobađa vezanosti za materiju, nikada nećeš doći blizu prijestolja istine.

Samo budala ne traži savjeta. Zbog svoje gluposti ne vidi istinu i postaje zloban, tvrdoglav i nesiguran.

Oplakivanje izgubljenog najveća je čovjekova slabost.

Sve što čovjek tajno radi u tami noći biće otkriveno pri dnevnoj svjetlosti. Riječi izrečene u povjerenju neočekivano će postati običan razgovor. Stvari, koje danas krijemo po uglovima kuće, sutra će na sav glas razglašavati po ulicama.

Ako otkriješ svoje tajne vjetru, nemoj onda njega kriviti što ih je otkrio drveću.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavičluk. 

Onaj ko te razumije bliži ti je po rodu od vlastitog brata. Prijateljstvo sa neznalicom jednako je glupo kao i raspravljanje sa pijancem.

Onaj ko se žali sumnja u život.

Oči koje su naviknute na svjetlost svijeće, nemaju snage pogledati u sunce.

Prijatelj koji je udaljen od tebe ponekad je bolji od prijatelja koji je pored tebe.

http://www.mudremisli.com/2009/10/halil-dzubran/