Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 11.

Photo: Bhaskar Banerji

Epigenetika: Nova znanost samo-emancipacije


Teoretičari »gena kao sudbine« očigledno su zanemarili stogodišnju
znanost o enukleiranim stanicama, međutim ne mogu
zanemariti nova istraživanja koja pobijaju njihovo vjerovanje
u genetski determinizam. Dok je projekt Ljudski genom punio
novinske naslove, skupina znanstvenika inaugurirala je novo,
revolucionarno područje u biologiji zvano epigenetika. Epigenetika,
što doslovno znači »upravljanje iznad genetike«, iz temelja
mijenja naše razumijevanje načina na koji je upravljan život.
[Prav, 2004; Silverman, 2004.] U prošlom desetljeću epigenetska
su istraživanja utvrdila da DNK što se nasljeđuju preko gena nisu
zacementirani pri rođenju. Geni nisu naša sudbina! Utjecaji iz
okoliša, uključujući prehranu, stres i emocije, mogu mijenjati te
gene bez mijenjanja njihovog osnovnog nacrta. A te modifikacije,
epigenetičari su otkrili, mogu se prenositi na buduće generacije
jednako pouzdano kao što se preko dvostruke spirale prenose
nacrti DNK. [Reik i Walter; Surani 2001.]
Nema dvojbe da su epigenetička otkrića zaostajala za genetičkim
otkrićima. Od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća biolozi
su, kako bi proučavali genetske mehanizme, iz jezgre stanice
izolirali DNK. Pri tome su ekstrahirali jezgru iz stanice, otvarali
membranu koja je ovija i odstranjivali njezin kromosomski sadržaj,
čiju jednu polovinu sačinjava DNK, a drugu regulatorni
proteini. U svom žaru da prouče DNK, većina je znanstvenika
odbacila proteine, a sada znamo da je to ekvivalentno bacanju
novca po cesti. Epigenetičari sada skupljaju odbačeno te proučavaju
proteine u kromosoma; za te proteine se ispostavlja da imaju
jednako važnu ulogu u nasljeđivanju kao i DNK.
U kromosomu DNK formira »srce«, a proteini prekrivaju
DNK poput rukava. Kada su geni prekriveni, njihove informacije
se ne mogu »čitati«. Zamislite svoju golu ruku kao komad
DNK što predstavlja gen koji kodira vaše plave oči. U jezgri je taj
segment DNK prekriven vezanim regulatornim proteinima, koji
prekrivaju vaš gen za plave oči poput rukava košulje te onemogućavaju
njegovo čitanje.
Kako se taj rukav svlači? Treba vam signal iz okoliša koji
će proteinski »rukav« potaknuti da promijeni oblik, to jest da se odvoji
od dvostruke spirale DNK i omogući čitanje gena. Jednom
kada je DNK otkriven, stanica radi kopiju izloženog gena. To
rezultira time da je aktivnost gena »upravljana« prisutnošću ili
odsutnošću »omotnih proteina« kojima, sa svoje strane, upravljaju
signali iz okoliša.
Priča o epigenetskoj kontroli priča je o tome kako signali
iz okoliša upravljaju aktivnošću gena. Sada je jasno da je ranije
opisan dijagram primata DNK zastario. Revidirana shema toka
informacija sada bi se trebala zvati »Primat okoliša«. Novi, sofisticiraniji
tok informacija u biologiji počinje sa signalom iz okoliša,
zatim ide do regulatornog proteina i tek tada do DNK, RNK i
krajnjeg rezultata - proteina.
Znanost o epigenetici također je objasnila da postoje dva
mehanizma pomoću kojih organizmi prenose nasljedne informacije.
Ta dva mehanizma znanstvenicima pružaju način da
proučavaju kako doprinos prirode (gena) tako i doprinos odgoja
(epigenetskih mehanizama) u ljudskom ponašanju. Usredotočite
li se isključivo na nacrte, kao što su znanstvenici činili desetljećima,
nemoguće je dokučiti utjecaj okoliša. [Dennis, 2003; Chakravarti
i Little, 2003.]
Izložimo jednu analogiju koja će, nadajmo se, odnos između
epigenetskih i genetskih mehanizama učiniti jasnijim. Jeste li
dovoljno stari da se prisjetite dana kada je televizijski program
završavao poslije ponoći? Nakon što bi uobičajeni program bio
odjavljen, na ekranu bi se pojavio »testni uzorak«. Većina testnih
uzoraka izgledali su poput mete za pikado s okruglim središtem...
Predočite si uzorak testnog ekrana kao uzorak kodiran
određenim genom, recimo genom za smeđe oči. Brojčanici i prekidači
na televizoru »podešavaju« testni ekran, omogućavajući
vam da ga uključite i isključite te modulirate niz karakteristika,
uključujući boju, nijanse, kontrast, svjetlinu te vertikalu i hori-
zontalu. Usklađivanjem brojčanika možete promijeniti izgled
uzorka na ekranu pri čemu u stvari ne mijenjate izvorni, emitirani
uzorak. Upravo to je uloga regulatornih proteina. Istraživanja
sinteze proteina pokazuju da epigenetički »brojčanici« mogu iz
istog genskog nacrta stvoriti dvije tisuće ili više varijacija proteina.
(Beay, 2003; Schmuker, et al., 2000.)



Roditeljska životna iskustva oblikuju
genetski karakter djece


Sada znamo da se podešavanje pod utjecajem okoliša, opisano
u prethodnom odlomku, može prenositi s generacije na
generaciju. Prekretnička studija Sveučilišta Duke objavljena u
časopisu Molecular and Cellular Biology (Molekularna i stanična
biologija) od 1. kolovoza 2003. godine pokazala je da obogaćeni
okoliš može nadvladati genetske mutacije kod miša. [Waterland
i Jirtle, 2003.] U toj studiji znanstvenici su promatrali djelovanje
dijetalnih dodataka na skotnog miša s abnormalnim genom
»aguti«. Aguti miševi imaju žutu dlaku i ekstremno su gojazni, što
ih čini sklonim kardiovaskularnim bolestima, dijabetesu i raku.
U eksperimentu jedna skupina žutih, gojaznih aguti majki
prima dodatke prehrani bogate metilnom skupinom kakvi su
dostupni u trgovinama zdravom hranom: folnu kiselinu, vitamin
B12, betain i kolin. Dodaci obogaćeni metilom izabrani su zato
što je niz studija pokazao da je metilna kemijska skupina uključena
u epigenetske modifikacije. Kada se metilna skupina spoji na
DNK gena ona mijenja vezivne karakteristike regulatornih kromosomskih
proteina. Ukoliko se proteini vežu za gen prečvrsto,
proteinski rukav ne može se ukloniti i gen se ne može očitati.
Metilacija DNK može prigušiti ili modificirati gensku aktivnost.
Ovoga puta naslovi »Prehrana jača od gena« bili su točni
Majke koje su dobile dodatke s metilnom skupinom okotile su
standardne, smeđe miševe normalne težine premda je njihovo
potomstvo imalo iste aguti gene kao i njihove majke. Aguti majke
koje nisu dobile dodatke okotile su žute mišiće koji su jeli mnogo
više od smeđih mišića. Žuti mišići ubrzo su težili gotovo dva puta
više od svojih mršavih, »pseudo-aguti« pandana.
Fotografija koju su napravili istraživači sa Sveučilišta je zapanjujuća.
Iako su dva miša genetički identična, njihov izgled
radikalno je različit: jedan je normalne težine i smeđ, a drugi je
debeo i žut. Ono što na slici ne možete vidjeti je da žuti miš ima
dijabetes, dok je njegov genetski pandan zdrav.
Druga istraživanja otkrila su da su epigenetski mehanizmi
činitelj u cijelom nizu bolesti, uključujući rak, bolesti srca i krvožilnog
sustava te dijabetes. U stvari, svega pet posto pacijenata
koji boluju od raka ili bolesti srca i krvožilnog sustava svoju bolest
mogu pripisati naslijeđu. [Willet 2002.] Premda mediji dižu veliku
galamu oko otkrića gena BRCA1 i BRCA2 koji uzrokuju rak
dojke, propustili su naglasiti da do devedeset i pet posto slučajeva
raka dojke ne dolazi uslijed naslijeđenih gena. Maligna tkiva kod
velikog broja pacijenata oboljelih od raka potječu od promjena
induciranih iz okoliša, a ne manjkavih gena.[Kling, 2003; Jones,
2001; Seppa, 2000; Baylin, 1997.]
...
U svom vlastitom laboratorijskom radu opetovano sam
uočavao učinak što ga je promijenjeni okoliš imao na stanice.
Međutim, tek mi je na kraju istraživačke karijere, na Stanfordu,
poruka postala dokraja jasna. Opazio sam da su endotelijalne
stanice, stanice u unutrašnjoj stjenci krvnih žila koje sam proučavao,
mijenjale svoju strukturu i funkcioniranje ovisno o okolišu.
Kada sam, na primjer, u kulturu stanica dodao kemikalije
koje uzrokuju upalu, stanice bi brzo postale ekvivalent makrofagima,
smetlarima imunološkog sustava. Ono što mi je također
bilo uzbudljivo je da su se stanice preobražavale i kada bih gama
zrakama uništio njihovu DNK. Te endotelijalne stanice bile su
»funkcionalno enukleirane« no ipak su u potpunosti mijenjale
svoje ponašanje u odgovoru na upalna sredstva, jednako kao što
su to činile kada je jezgra bila nedirnuta. Te stanice jasno su mi
ukazivale na određenu »inteligentnu« kontrolu u odsutnosti svojih
gena. [Lipton 1991.]
Dvadeset godina nakon što mi je mentor Irv Konigsberg
dao savjet da kada su stanice bolesne najprije pregledam okoliš,
naposljetku sam shvatio. DNK ne upravlja biologijom, a sama
jezgra nije mozak stanice. Jednako kao vas i mene, stanice formira
mjesto na kojem žive. Drugim riječima, stvar je u okolišu,
glupane.

Ti si moja, ipak - Matija Bećković

Ti si česta slika moje žalosne ljubavi
Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ograđena žicom
Ti si moja naročito u ovo doba
pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio
na nešto drugo
Ti si moj Pablo i Pikaso i njegova ljubav
prema nepojamnom
Ti si moja igra koja počinje kamenčićima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom
pa čak i bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemić koji je nekada živeo
na Kavkazu, neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noći
Ti si moja žena-ponoćni voz sa jednim putnikom
Železara u kamenom dobu - ti maja ruskaja zemlja
Jedina žena koju menjam svakog dana
i pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postideo i
ipak počinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junačka ljubav koju sam već rekao
Ti si moja obećanja koja nikada nisu ništa značila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao što je poznato
Ti si moja, ipak
Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio
i sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bedni podaci kojima raspolažem
To su sva dela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao lepše reći
ali nema razloga
ionako samo nagađam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolesću izlečena
Ti si moje dete
ti ništa ne razumeš
I ja doslovno moram reći da te volim.

NAŠI PADOVI

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače
u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti.
I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji;
struji događaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju
svjesno kuda žele da krenu ili koji im smjer odgovara.
Oni jednostavno idu, kuda ih voda nosi…Postaju dio gomile
ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih sopstvenih
vrijednosti.

Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom
nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi huk
razbješnjele vode. Tada shvataju da se nalaze dva metra
udaljeni od Nijagarinih Vodopada, u čamcu bez vesla.
U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”

A tada je već – kasno. Nalaze se pred padom.
Ponekad je taj pad emocionalan; ponekad je tjelesni;
a ponekad je riječ o finansijskom padu.
Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu
moglo biti izbjegnuto boljom odlukom – uzvodno!

Entoni Toni Robins

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 10.

Photo: Bhaskar Banerji

Uvod u staničnu biologiju


Gledano unatrag, znanstvenici su trebali znati da geni ne
mogu upravljati našim životima. Prema definiciji, mozak je organ
za upravljanje i koordinaciju fiziologije i ponašanja nekog organizma.
Međutim, je li jezgra doista mozak stanice? Ako je naša
pretpostavka da je jezgra stanice sa svojim materijalom što sadrži
DNK »mozak« stanice, tada bi odstranjivanje jezgre stanice, procedura
zvana enukleacija, trebala rezultirati trenutačnom smrću stanice.
I sada, za veliki eksperiment... (Maestro, bubnjeve molim).
Znanstvenik vuče našu nevoljku stanicu u mikroskopsku
operacijsku salu i svlači je. Pomoću mikromanipulatora, znanstvenik
pomiče mikropipetu nalik igli na položaj iznad stanice.
Vještim pokretom manipulatora, naš će istraživač zarinuti pipetu
duboko u citoplazmatsku unutrašnjost stanice. Laganim usisavanjem
jezgra se uvlači u pipetu, a pipeta se izvlači iz stanice. Ispod
pipete u kojoj se sada nalazi jezgra leži naša žrtvena stanica - njezin
»mozak« je istrgnut.
Ali čekajte! I dalje se kreće! Bože moj ...stanica je još živa!
Rana je zatvorena i poput pacijenta koji se oporavlja nakon
operacije, stanica polako počinje teturati naokolo. Uskoro je stanica
ponovno na nogama (u redu, na pseudopodijima) te bježi iz
mikroskopskog polja u nadi da nikada više neće vidjeti kirurga.
Nakon enukleacije velik broj stanica može preživjeti dva do
tri mjeseca bez gena. Žive enukleirane stanice ne leže naokolo
poput nakupina citoplazme odumrla mozga, spojenih na sustave
za održavanje života. Te stanice aktivno apsorbiraju i metaboliziraju
hranu, održavaju koordinirano funkcioniranje svojih fizioloških
sustava (disanje, probava, izlučivanje, motorika, itd.), zadržavaju
sposobnost komuniciranja s drugim stanicama i mogu
proizvoditi primjerene odgovore na rast i okolišne podražaje koji
zahtijevaju zaštitu.
Ne treba nas iznenaditi da enukleacija nije bez nuspojava.
Bez svojih gena stanice se ne mogu dijeliti, a ne mogu ni reproducirati
bilo koji proteinski dio bez kojeg ostanu uslijed uobičajenog
starenja i trošenja (trošenja i starenja) citoplazme. Nemogućnost
zamjene defektnih citoplazmatskih proteina doprinosi
mehaničkim disfunkcijama koje u konačnici rezultiraju smrću
stanice.
Naš je eksperiment osmišljen da preispita ideju da je jezgra
»mozak« stanice. Da je stanica umrla neposredno nakon enukleacije,
opažanja bi u najmanju ruku poduprla to vjerovanje. Pa ipak,
rezultati su nedvosmisleni: enukleirane stanice i dalje pokazuju
složena, koordinirana i životno-podržavajuća ponašanja, što daje
naslutiti da je »mozak« stanice i dalje nedirnut i funkcionalan.
Činjenica da enukleirane stanice zadržavaju svoje biološke
funkcije u odsutnosti gena nije ni u kom slučaju novo otkriće.
Više od sto godina klasični su embriolozi rutinski uklanjali jezgru
iz jajnih stanica u diobi i dokazivali da se enukleirana jajna
stanica može razviti samo do blastule, embrijskog stupnja koji se
sastoji od četrdeset ili više stanica. Danas se enukleirane stanice
upotrebljavaju kao živi »hranidbeni« slojevi u staničnim kulturama
namijenjenim proizvodnji virusnih cjepiva.
Ako jezgra i njezini geni nisu mozak stanice, koji je onda
točno doprinos DNK staničnom životu? Enukleirane stanice
umru, međutim ne zato što su ostale bez mozga, nego zato što su
izgubile svoje reproduktivne sposobnosti. Bez sposobnosti reproduciranja
svojih dijelova enukleirane stanice ne mogu zamijeniti
oštećene proteinske građevne blokove niti se replicirati. Dakle,
jezgra nije mozak stanice - jezgra je stanična gonada (spolna
žlijezda; op. prev.)! Zamijeniti gonadu s mozgom razumljiva je
pogreška budući da je znanost po svojoj prirodi uvijek bila, i još
uvijek jest, patrijarhalna. Muškarce se često optuživalo da razmišljaju
svojim gonadama, tako da nije potpuno iznenađujuće da je
znanost nehotice pobrkala jezgru s mozgom stanice!

Helen Fišer nam govori o tome zašto volimo i varamo

http://www.ted.com/talks/lang/scc/helen_fisher_tells_us_why_we_love_cheat.html

MUDRE MISLI O ISTINI

I nema veličine onde gdje nema jednostavnosti, dobra i istine.
Tolstoj

Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge strane stoji ugnjeteni primitivac lišen obrazovanja i kulture. Ovo objašnjava mnoge naše padove u zastrašujuće varvarstvo. U gomili, bez sumnje, i najveća masa posjeduje vazda pravu istinu ali isto tako – najveće katastrofe.
Jung

Kad sudimo o ljudima, njihovim postupcima i karakterima, treba imati na umu da ljudi, iz raznih uzroka koji ne zavise od njih, ne mogu svuda, uvijek i o svemu govoriti istinu. Jedni je ne vide, drugi je vide naopako, što je isto ili još gore, a treći prosto nemaju snage za taj podvig, jer to za tu vrstu ljudi i jeste podvig za koji je potreban izvestan minimum snage koji njima nije dat. Tražiti od tih ljudi ne samo da ne greše svjesno i otvoreno protiv istine nego i da je ne zaobilaze i ne prećutkuju, znači tražiti od prosječno razvijenih ljudi da budu – atleti.
Andrić

Sreća je možda previše jednostavna da bi se moglo pisati o njoj… srećno proživljen život je, dakle, bezglasno proživljen život. Ispostavilo se da je pisati o životu isto što i razmišljati o životu, razmišljati o životu isto što i osporiti život, a svoj vitalni element osporava samo onaj koga taj element guši, ili se u njemu ponaša neprirodno… istina je to što te razjeda. Imre Kertes

Osvješćenje ne mora biti i put ka istini. Ćosić

Glavno je ne lažite samog sebe. Onaj ko laže samog sebe i svoju laž sluša, dolazi dotle da već nikakvu istinu ni u sebi ni oko sebe ne primećuje, i prema tome, ne poštuje ni sebe ni druge. Ćosić

KINESKA MUDROST

********************************

Novcem možeš kupiti kuću, ali ne i dom.
Možeš kupiti postelju, ali ne i san.
Možeš kupiti sat, ali ne i vrijeme.
Možeš kupiti knjigu, ali ne i znanje.
Možeš kupiti položaj, ali ne i poštovanje.
Možeš kupiti ljekara, ali ne i zdravlje.
Možeš kupiti život, ali ne i dušu.
Možeš kupiti seks, ali ne i ljubav.
********************************

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 9.

A splendid light in a dark. Photo: Bhaskar Banerji

Primat DNK


Primijetit ćete da u prethodnom dijelu uopće nisam govorio o DNK. To je zato što je za kretanje proteina, koje daje energiju različitim tjelesnim funkcijama, odgovorno mijenjanje njihovih naboja, a ne DNK. Kako smo došli do široko rasprostranjene i često navođene ideje da biologijom »upravljaju« geni? U Postanku vrsta Darwin je sugerirao da se »nasljedni« faktori prenose s generacije
na generaciju i određuju značajke potomstva. Darwinov utjecaj
bio je tako velik da su se znanstvenici kratkovidno usredotočili
na identificiranje tog genetskog materijala koji, smatrali su,
upravlja životom.
Godine 1910. opsežne mikroskopske analize pokazale su da
je genetska informacija što se prenosi s generacije na generaciju
sadržana u kromosomima... Kada su znanstvenici izolirali jezgru, secirali su
kromosome i otkrili da su nasljedni elementi u biti sačinjeni od
samo dvije vrste molekula, proteina i DNK. Proteinska mašinerija
života bila je nekako utkana u strukturu i funkcioniranje tih
kromosomskih molekula.
Razumijevanje funkcija kromosoma dodatno je usavršeno
1944. godine kada su znanstvenici utvrdili da su nasljedne informacije
u stvari sadržane u DNK. (Avery, et al., 1944.; Lederberg,
1944.) Eksperimenti izdvajanja DNK bili su elegantni. Znanstvenici
su izolirali čistu DNK iz jedne vrste bakterije - nazovimo je
vrsta A - i zatim dodali čistu DNK u kulture koje su sadržavale
isključivo bakterije vrste B. Ubrzo su bakterije vrste B počele pokazivati
nasljedne osobine ranije viđene samo kod vrste A. Jednom
kada je bilo poznato da za prenošenje osobina nije potrebno
ništa drugo osim DNK, molekula DNK postala je znanstvena
mega zvijezda.
Sada je Watsonu i Cricku bilo prepušteno da odgonetnu
strukturu i funkcioniranje molekule-mega-zvijezde. DNK molekule
su duge i sliče nitima. Sačinjene su od četiri dušična spoja
zvanih baze (adenin, timin, citozin i gvanin, odnosno A, T, C i G).
Watson-Crickovo otkriće strukture DNK dovelo je do činjenice
da slijed baza A, T, C i G u DNK određuje slijed aminokiselina
duž kralješnice proteina [Watson and Crick 1953.]. Te duge niti
DNK molekula mogu se podijeliti na pojedinačne gene, segmente
koji osiguravaju nacrt za određene proteine. Kod za rekreiranje
proteinske mašinerije stanice bio je probijen.
Watson i Crick su također objasnili zašto je DNK savršena
nasljedna molekula. Svaka nit DNK je u normalnom slučaju
isprepletena s drugom niti DNK, a zajedno sačinjavaju labavo
povezanu konfiguraciju poznatu kao »dvostruka spirala«. Kada
se dvije niti DNK odviju, svaka nit posjeduje sve informacije
potrebne za stvaranje točne, komplementarne kopije same sebe.
Tako pomoću procesa odvajanja niti dvostruke spirale molekule
DNK postaju samo-replikacijske. Ovo opažanje dovelo je do
pretpostavke da DNK »upravlja« vlastitom replikacijom... da je
ta molekula sam svoj »šef«.
»Pretpostavka« da DNK upravlja vlastitom replikacijom i
pored toga služi kao nacrt za tjelesne proteine navela je Francisa
Cricka na stvaranje središnje dogme, vjerovanja u vladavinu
DNK. Ta dogma je toliko fundamentalna za suvremenu biologiju
da je, u stvari, kao u kamen uklesani znanstveni ekvivalent Deset
zapovijedi. Ta dogma, koju se naziva i »primat DNK«, je temeljna
odrednica u svakom znanstvenom tekstu.
Prema toj dogmi, u shemi odvijanja života DNK se kočoperi
na vrhu, a slijedi je RNK. RNK je kratkotrajna fotokopija
DNK. Kao takva, ona je fizički predložak koji kodira slijed aminokiselina
što sačinjava kralježnicu proteina. Dijagram primata
DNK pruža logiku za Doba genetskog determinizma. Budući da
je priroda živog organizma okarakterizirana prirodom njegovih
proteina, a njegovi su proteini kodirani u DNK, tada, prema toj
logici, DNK predstavlja »prvi uzrok« ili primarnu determinantu
značajki organizma.


Projekt ljudskog genoma


Nakon što je DNK postigla status mega-zvijezde, ostatak
izazova predstavljalo je stvaranje kataloga svih genetskih zvijezda
na ljudskom nebu. Potkraj 1980-ih godina počeo je projekt
'Ljudski genom', globalni znanstveni pothvat s ciljem stvaranja
kataloga svih gena koji su prisutni u ljudima. Projekt Ljudski genom
od samog je početka bio izuzetno ambiciozan. Konvencionalno
mišljenje bilo je da tijelu treba po jedan gen za nacrt svakog
od preko sto tisuća različitih proteina koji sačinjavaju naše tijelo.
Pribrojite tome najmanje dvadeset tisuća regulatornih gena, koji
orkestriraju aktivnošću protein-kodirajućih gena, i znanstvenici
su zaključili da bi u dvadeset i tri para ljudskih kromosoma trebalo
biti smješteno najmanje sto dvadeset tisuća gena.
No, to nije cijela priča. Došlo je do kozmičke šale, jedne od
onih šala koje s vremena na vrijeme uznemire znanstvenike,
uvjerene da su otkrili tajne svemira. Razmislite o učinku otkrića
Nikole Kopernika iz 1543. godine da Zemlja nije središte svemira,
kao što su misli znanstvenici-teolozi tog vremena. Činjenica da
Zemlja u stvari kruži oko Sunca, te da ni samo Sunce nije središte
svemira potkopala je učenja Crkve. Kopernikovo otkriće uništilo
je staru paradigmu i, osporivši pretpostavljenu »nepogrješivost«
Crkve, lansiralo suvremenu, znanstvenu revoluciju. Tako je znanost
s vremenom Crkvi preotela ulogu izvora mudrosti i razumijevanja
tajni svemira u Zapadnoj civilizaciji.
Genetičari su doživjeli sličan šok kada su, suprotno svojim
očekivanjima o preko sto dvadeset tisuća gena, otkrili da se cjelokupan
ljudski genom sastoji od približno dvadeset i pet tisuća
gena. [Pennisi 2003a i 2003b; Pearson 2003.; Goodman 2003.]
Više od osamdeset posto pretpostavljene i potrebne DNK ne
postoji! Geni koji nedostaju pokazuju se problematičnijima od
osamnaest nestalih minuta na Nixonovim vrpcama. Koncept »jedan
gen za jedan protein« bio je fundamentalna postavka genetičkog
determinizma. Sada kad je projekt Ljudski genom oborio
koncept jedan gen za jedan protein, aktualne teorije o funkcioniranju
života moraju se odbaciti. Više nije moguće smatrati da
genetički inženjeri relativno lako mogu popraviti sve naše biološke
teškoće. Gena jednostavno nema dovoljno da bi objasnili
složenost ljudskog života ili ljudske bolesti.
Vičući da se genetsko nebo ruši možda zvučim kao Pilence
malo (lik iz animiranog filma »Pilence Malo«; op. prev.). Međutim,
ne morate mi vjerovati na riječ. Pilence veliko vam govori
istu stvar. U komentaru iznenađujućih rezultata projekta Ljudski
genom, David Baltimore, jedan od najistaknutijih svjetskih gene-
tičara i dobitnik Nobelove nagrade, govorio je o pitanju ljudske
složenosti: [Baltimore 2001.]
»Osim ukoliko ljudski genom ne sadrži mnogo gena koji su
nevidljivi za naša računala, jasno je da naša nedvojbena složenost
u odnosu na crve i biljke nije rezultat toga što imamo veći broj
gena od njih.«
»Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost - naš
golemi repertoar ponašanja, sposobnost da svjesno djelujemo,
izvanrednu fizičku koordinaciju, precizno usklađene prilagodbe
u odazivu na promjene okoliša, učenje, pamćenje, trebam li na
staviti? - ostaje izazov za budućnost.«
Kao što navodi Baltimore, rezultati projekta Ljudski genom
primorava nas da razmotrimo druge zamisli o tome kako je
upravljan život. »Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost
...ostaje izazov za budućnost.« Nebo se doista ruši.
Povrh toga, rezultati projekta Ljudski genom navode nas da
nanovo razmotrimo svoj genetski odnos prema drugim organizmima
u biosferi. Više ne možemo koristiti gene kao objašnjenje
zašto su ljudi na vrhu evolucijske ljestvice. Jer, ispostavlja se da
nema velike razlike u ukupnom broju gena otkrivenih kod ljudi i
broju gena u primitivnim organizmima. Promotrimo tri najproučavanija
životinjska modela u genetičkim istraživanjima: mikroskopski
nematodni crv oblić poznat kao Caenorhabditis elegans,
vinska mušica i laboratorijski miš.
Primitivni crv Caenorhabditis služi kao savršeni model za
proučavanje uloge gena u razvoju i ponašanju. Taj organizam brzog
rasta i razmnožavanja ima precizno strukturirano tijelo sačinjeno
od točno devetsto šezdeset i devet stanica i jednostavan
mozak od oko tristo dvije stanice. Bez obzira na to, posjeduje
jedinstven repertoar ponašanja i, što je najvažnije, pogodan je za
genetičko eksperimentiranje. Genom Caenorhabditisa sastoji se
od približno dvadeset i četiri tisuće gena. [Blaxter 2003.] Ljudsko
tijelo, sačinjeno od preko pedeset trilijuna stanica, sadrži samo
tisuću petsto gena više od prostog, beskičmenog, tisućustaničnog
mikroskopskog crva.
Vinska mušica, još jedan omiljeni predmet istraživanja, ima
petnaest tisuća gena. [Blaxter 2003.; Celniker, et al, 2002.] Dakle,
mnogo složenija vinska mušica ima devet tisuća gena manje od
primitivnog crva Caenorhabditisa. A kada se radi o miševima i
ljudima, možda bismo ih trebali više cijeniti, ili pak manje cijeniti
same sebe; naime, rezultati paralelnih genomskih projekata
otkrivaju da ljudi i glodavci imaju približno jednak broj gena!

PROROK: O SAMOSPOZNAJI

Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći. Ali, vaše uši žeđaju za glasom o
znanju vašega srca.
Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.
Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je što je tako.
Skriveno vrelo vaše duše svakako mora izbiti i poteći, mrmoreći, k moru;
A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;
I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.
Ne recite: »Našao sam istinu«, nego radije:
»Našao sam jednu istinu.«
Ne recite: »Našao sam put duše.«
Recite radije: »Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.«
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Halil Džubran

MUDRE MISLI LAV TOLSTOJ

Sposobnost da se sjećamo prošlosti i da zamišljamo budućnost dana nam je samo stoga da, kad razmišljamo o jednom ili o drugom, tačnije riješavamo zadatke sadašnjosti, a nikako da žalimo za prošlošću ili da spremamo budućnost.

Vrijeme je iza nas, vrijeme je pred nama. Čim samo počneš da duže misliš o onome što je bilo ili o onome što će biti, odmah gubiš ono što je glavno: istinski život u sadašnjosti.

Ništa nije važno osim onoga što radimo u sadašnjem trenutku.

Pobijediti loše navike može čovjek samo danas, a ne sutra.

Kad bi se samo češće sjećali da se propušteno vrijeme ne može vratiti, da se učinjeno zlo ne može nikad da popravi, mi bi smo više činili dobra a manje zla.

Ljudi svoj život kvare ne toliko time što ne čine ono što treba da čine, koliko time što čine ono što ne treba da čine.

U prepirkama zaboravlja se istina. Prepirku prekida onaj ko je pametniji.

Trudi se da ti u prepirci riječi budu meke a dokazi jaki! Gledaj da uvjeriš protivnika a ne da mu dosadiš.

Što manje ljudi znaju o lošim djelima drugih ljudi, tim strožiji su prema samim sebi.

Ne slušaj nikad one koji govore loše o drugima, a dobro o vama!

Velika je snaga u onoga čovjeka koji umije da prećuti i onda kad ima pravo.

Daj više odmora jeziku nego rukama.

U opštenju sa ljudima ne zaboravljaj ono što si doznao u samoći. A u samoći razmišljaj o onome što si doznao opštenjem sa ljudima.

Den Gilbert pita: Zašto smo srećni?

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dan_gilbert_asks_why_are_we_happy.html

Nic Marks: Indeks sretnog planeta

http://www.ted.com/talks/lang/scr/nic_marks_the_happy_planet_index.html

SVJETLOST JE VJEČNA

Ne tako davno na jednoj Paraolimpijadi, devet atletičara, svi sa mentalnim i psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj crti na trci od 100 metara. Startni pištolj dao je signal za početak trke, i trka je počela.

Nisu svi trčali, ali je svako htio učestvovati i pobijediti. Trčali su kako je ko mogao, a onda se je jedan dječak spotaknuo i pao, te počeo plakati. Ostalih 8 trkača je čulo plač, neki su usporili i vratili se, a neki dotrčali do njega. Svi do jednoga.
Djevojka s Daunovim sindromom sjela je i zagrlila dječaka koji je plakao i upitala ga: “Je li ti sada bolje?”

Zajedničkim snagama uzeli su ga u naručje, a zatim su svih devet trkača rame uz rame došetali do ciljne crte.
U tom trenutku svi gledaoci su ustali i počeli da aplaudiraju, a aplauz je trajao dugo…vrlo dugo…

Zašto?

Zato što negdje duboko u svima nama svi mi znamo da najnužnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede, čak ako to i znači usporiti ili izmijeniti svoju vlastitu trku.

***

Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.

PROROK: O ŽENIDBI

Rodiste se zajedno i uvijek ćete biti zajedno. Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.
Ali, neka bude prostora u vašem zajedništvu.
Neka nebeski vjetrovi plešu među vama.
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša.
Lijevajte čašu jedno drugome, ali ne pijte iz iste čaše.
Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste kriške.
Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i samo,
Kao što su žice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.
Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.
Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša srca.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.

Halil Džubran

ČOVJEK JE

Čovjeka kojeg se naopako vodi, postaje duševno i duhovno sve bolesniji… Odstupi li previše od svojih osnovnih pretpostavki, od uslova za vlastiti razvoj, od plana po kojem je skiciran, naći ce se u nevolji i doživjeće slom.
Meves

Naš čovjek je kao ekser, ide naprijed samo ako ga udare u glavu.
N. Ivanštanin

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.
Selimović

Najsrećniji je onaj čovjek koji je učinio srećnim najviše drugih ljudi.
Didro

Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.
Dušan Radović

Nije važno šta čovjek treba da čini ili ne treba da čini. Važno je ono što čovjek čini.
Jack London

Tajna čovečjeg bića nije u tome da živi, nego zašto živi
Dostojevski

SMRT PUŠI MOJE CIGARE

Znaš: Ponovo sam ovdje
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju.
Isuse , čuo sam ga prije 47 godina
Kada sam bio izgladnjeli pisac
I sada, evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao djelimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dolje
Pušeći moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique,
Kakav je to samo bio put
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba.
Ginuo sam za svoju umjetnost,
Ginuo sam da se dokopam tih
5 prokletih minuta,
5 sati
5 dana.
Sve što sam želio bilo je da izbacim
Riječ iz sebe
Slava i novac nisu mi bili važni:
Ja sam samo htio da izbacim tu riječ iz sebe
A oni su me željeli za štanc-presom,
Fabričkom trakom.
Željeli su da budem magacioner u
Robnoj kući.

Ma, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, makro, kasapin,
Padobranac…ščepaću te.

Važi srce, kažem joj.

I sada pijemo zajedno
Dok jedan poslije ponoći
Polako prelazi u dva
I samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
mnogo
preko toga.

Čarls Bukovski

MED I SO

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vešt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umeš da sipaš pošalice,
da budes drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i devojka -
šta tu pomaže?

Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne preterano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od letnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vetra,
a ona dolazi kao promena vremena, i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice, kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke -
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.

Ima li načina da se izmeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.

Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost, ili tananost?
Sve troje – uz mesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu
uz biserje sećanja i uz jaja sa šunkom.

Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plesan
pa se smežurava u polumraku,
sem ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnezdima
šibanim surovim, mahnitim vetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.

Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletanim urezanim inicijalima,
u pet svežih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
uleću u hiljade prozora i izleću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju jedna po jedna
pred sumračnim pesmama duž zapada,
u rukunicama i ručkama zvezda,
u prevojima zavesa mesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.

Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mehuri ako se na njih pazi,
ili dve orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren -
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestougaonih ljuspi snega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dve želje što jašu na leđima jutarnjeg zimskog vetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gde se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traze i štede.
Ljubav može da bude i potraga
ćutnjom i smirenošću.

Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odećom, šećerlemom,
obećanjima, cvećem, krupnim rečima,
smehom, tepanjem i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.

Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj ceni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji večernjih popevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gde se zvezde brčkaju u kadifenim prisencima,
veliki olujni rzaj belih vodenih konja -
za te trenutke nema cene.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sen,
zora što zasenjuje prag,
kao traka svetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dveju crvenih svetiljki u rečnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake, u tvoje lice i oči.

Karl Sandberg

LEGENDA O ZMIJI

Prije mnogo godina, indijanski mladići su odlazili da se na osami pripreme za ulazak u muževno doba. Jedan takav mladić, otišao je na predivnu dolinu, punu zelenog i šarenog cvijeća. Tamo je postio. Trećeg dana međutim, posmatrajući okolne planine, opazio je oštar visok vrh, pokriven snijegom. Pomislio je:

,,Staviću sebe na probu protiv te planine!”

Obukao je svoju košulju od kože bizona, prebacio je preko ramena i krenuo da se popne na planinu. Stigavši na vrh, stajao je na ivici svijeta. Mogao je da vidi beskrajno daleko i njegovo srce se ispunilo ponosom. A onda je čuo šuštanje pored nogu, oborio je pogled i ugledao zmiju!
Prije nego što je mogao i da se pomjeri, zmija je progovorila:

,,Umirem, za mene je ovdje isuviše hladno i smrzavam se. Nemam hrane i skapavam od gladi, stavi me pod svoju košulju i odnesi u dolinu.”

Ali mladić je rekao:

,,Ne, upozorili su me na tebe već, znam tvoju vrstu, uješćeš me a tvoj otrov će me ubiti!”

,, Ne, prema tebi ću se drugačije ponijeti. Učiniš li to ti ćeš biti izuzetak, neću te povrijediti.”

Mladić se neko vrijeme opirao, ali bila je to veoma ubjedljiva zmija sa prelijepim šarama. Naposljetku ju je stavio pod košulju i odnio u dolinu.
Stigavši dolje, nježno ju je položio na travu, kad se zmija odjednom smotala, zazvečala repom i poskočila, ujevši ga za nogu.

Mladić je uzviknuo:

“Ali obećala si!”

,,Znao si šta sam kada si me uzeo u ruke”, dobacila mu je zmija gmižući dalje.

I MOLIO SAM

I molio sam oči

Da suze ne liju,

I molio sam prsi

da tako ne biju.

I preklinj’o sam ljubav

Ta da me ne kuša,

Al’ ljubav, oči, srce,

Nikoga ne sluša.

A jedan cvetić, što ga

Najlepši rodi maj,

Čuo je da sam krio

Najtananij’ uzdisaj!

Miris se toga cveta

S uzdahom zamrsi,

I cvetak porumene,

Pade mi na prsi.

Pa sad mi cvetak draži

Od samih očiju,

Pa mi cvetak bliži

Od samih prsiju.

Pa sad me ljubav goni

Da ištem oproštaj -

Gle, šta učini sa mnom

Maleni cvetak taj.

Jovan Jovanović Zmaj

Стивен Џонсон: Одакле потичу добре идеје

http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_johnson_where_good_ideas_come_from.html

PROROK: O RADU

»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji
stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela
prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i glasove noći.

Halil Džubran

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 8.

Photo: Bhaskar Banerji

Protein: Gradivo života

Nije teško razumjeti kako je genetsko upravljanje postalo
metafora kada su se znanstvenici sa sve većim oduševljenjem
fokusirali na mehanizme DNK. Organski kemičari otkrili su da
su stanice sačinjene od četiri vrste velikih molekula: polisaharida
(složenih šećera), lipida (masti), nukleinskih kiselina (DNK/
RNK) i proteina. Iako stanici treba svaka od te četiri vrste molekula,
najvažnija pojedinačna komponenta živih organizama su
proteini. Naše stanice su najvećim dijelom skup proteinskih građevnih
blokova. Tako je jedan način promatranja naših trilijunsko
staničnih tijela taj da su ona proteinski strojevi, iako, kao što
znate, osobno smatram da smo više od strojeva! Zvuči jednostavno,
ali nije. Na primjer, u našem tijelu postoji 100.000 različitih
vrsta proteina... Svaki protein je linearni niz povezanih molekula
aminokiselina, što se može usporediti s dječjom ogrlicom od plastičnih kuglica...
Svaka kuglica predstavlja jednu od dvadeset molekula aminokiselina
što ih koriste stanice. Premda volim analogiju s ogrlicom
od kuglica jer svatko zna kako ona izgleda, analogija nije
potpuno točna jer svaka aminokiselina ima malo drukčiji oblik.
Stoga, da budem dokraja precizan, trebate zamisliti ogrlicu s plastičnim
kuglicama koja je malo oštećena u tvornici.
Da budem još precizniji, morate znati da je ogrlica od aminokiselina
koja oblikuje »kralješnicu« (odnosno okosnicu, eng.
backbone; op. prev.) proteina u stanici daleko savitljivija od obične
ogrlice s kuglicamai koja se raspadne kada ju previše savijete.
Struktura i ponašanje povezanih aminokiselina u proteinskoj
kralješnici više nalikuje strukturi i ponašanju kralješnice zmije.
Zmijska kralješnica sastavljena je od velikog broja povezanih po-
djedinica, kralježaka, što omogućava zmiji da se savije u čitav niz
različitih oblika, od štapa pa do zamršene »lopte«.
Varijacije u obliku kralješnice posljedica su različitih rotacija na
spojevima između susjednih dijelova cijevne armature. Poput cijevne
armature, različito oblikovane aminokiseline proteina također rotiraju
kod svojih spojeva (peptidnih veza), omogućavajući
kralješnici da se izvija poput zmije. Proteini mijenjaju svoj oblik,
iako će generalno preferirati dva ili tri specifična oblika...
Fleksibilne veze (peptidne veze) između aminokiselina u proteinskoj
kralješnici omogućavaju svakom proteinu da poprimi
veliki broj različitih oblika. Pomoću rotacije i savijanja njihovih
aminokiselinskih »kralježaka«, molekule proteina po njihovoj
sposobnostii da se previjaju i migolje nalikuju nano-zmijama. Dva
su primarna faktora koji određuju konturu kralješnice proteina i
prema tome njegov oblik. Jedan faktor je fizički uzorak definiran
slijedom različito oblikovanih aminokiselina koji sačinjavaju kralješnicu
što je nalik ogrlici od kuglica.
Drugi faktor tiče se međudjelovanja elektromagnetskih naboja
kod povezanih aminokiselina. Većina aminokiselina ima
pozitivne ili negativne naboje koji djeluju poput magneta: jednaki
naboji dovode do toga da se molekule odbijaju jedna od druge,
a suprotni naboji uzrokuju da se molekule međusobno privlače...
... fleksibilna kralješnica proteina spontano se savija u preferirani
oblik kada se njezine aminokiselinske podjedinice rotiraju i savijaju
svoje spojeve kako bi uravnotežile sile što ih stvaraju njihovi pozitivni
i negativni naboji.
Kralješnice nekih proteinskih molekula tako su duge da trebaju
pomoć posebnih proteina »pomagača« zvanih pratioci koji
im pomažu pri savijanju. Nepravilno savijeni proteini, poput ljudi
s defektima kralješnice, ne mogu dobro funkcionirati. Takve
atipične proteine stanica označava za uništenje; aminokiseline u
njihovoj kralješnici se rastavljaju i ponovno iskorištavaju u sintezi
novih proteina.


Kako proteini stvaraju život

Živi organizmi se od neživih entiteta razlikuju po činjenici
da se kreću, oni su animirani. Energija koja ih pokreće koristi se
za obavljanje »rada« koji karakterizira žive sustave kao što su, na
primjer, disanje, probava i stezanje mišića. Da bi se razumjelo prirodu
života, treba shvatiti kako se proteinski »strojevi« kreću.
Konačni oblik odnosno konformacija (tehnički izraz što
ga koriste biolozi) proteinske molekule odražava uravnoteženo
stanje među njezinim elektromagnetskim nabojima. Međutim,
ukoliko se pozitivni i negativni naboji proteina promijene, proteinska
kralješnica će se dinamički savinuti kako bi se prilagodila
novoj raspodjeli naboja. Raspodjelu elektromagnetskih naboja
unutar proteina selektivno može promijeniti niz procesa, uklju-
čujući: spajanje drugih molekula ili kemijskih skupina kao što
su hormoni, enzimatsko uklanjanje ili dodavanje nabijenih iona,
ili interferencija iz elektromagnetskih polja kao što su ona koje
stvaraju mobiteli. [Tsong, 1989.]
Proteini promjenjivog oblika pokazuju jedno još impresivnije
tehničko svojstvo - njihovi precizni trodimenzionalni oblici
daju im i sposobnost povezivanja s drugim proteinima. Kada
protein naiđe na molekulu koja je njegov fizički i energetski komplement,
oni se povezu slično nekom mehaničkom uređaju s preklapajućim
zupčanicima, na primjer mikseru za jaja ili nekom starijem satu.
...
Kada se zavrti zupčanik A, to uzrokuje vrtnju zupčanika B, a
pokretanje zupčanika B uzrokuje vrtnju zupčanika C i tako dalje.
...
Citoplazmički proteini koji surađuju u stvaranju specifičnih
fizioloških funkcija grupirani su u specifične sklopove poznate
kao putovi. Ti sklopovi se identificiraju po funkcijama. Npr.,
postoje dišni putovi, probavni putovi, putovi stezanja mišića
i zloglasni Krebsov ciklus koji generira energiju, nevolja mnogog
studenta koji mora zapamtiti sve njegove proteinske dijelove
i složene kemijske reakcije.
Možete li zamisliti to uzbuđenje staničnih biologa kada su shvatili
kako ti proteinski sklopni strojevi funkcioniraju?
Stanice iskorištavaju pokrete proteinskih sklopnih strojeva
za opskrbljivanje energijom određenih funkcija metabolizma
i ponašanja. Neprekidno mijenjanje oblika proteina i pokreti koji
iz toga proizlaze - do kojih može doći tisuću puta u jednoj sekundi
- pokreti su koji proizvode život.

SLOBODA

Je li život tako dragocjen i mir tako sladak da ga vrijedi kupiti po cijenu lanaca i ropstva? Ne dao svemogući Bog! Ne znam kuda će ostali, ali, što se mene tiče, dajte mi slobodu, ili mi dajte smrt! 
Petrik Henri

Svaki čovjek ima dvije strane života: život lični, koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi apstraktniji, i život stihijski, život gomile, u kome čovjek neizbježno vrši propisane mu zakone.
Tolstoj

Ako bi se država mogla personifikovati proizašao bi individuum ili, pak, monstrum koji je uduhovnom i etičkom pogledu daleko ispod nivoa većine pojedinaca koji je čine, jer on predstavlja psihologiju mase u najvećoj potenciji. Ukoliko je veća zajednica, utoliko se više individuum moralno i duhovno poništava i time se takođe koči jedini izvor moralnog i duhovnog napretka društva. Bez slobode nema morala.
Jung

Ljudi više vole izvjesnost neslobode nego neizvjesni ishod promjene.
Danilo Kiš

Teško je prihvatiti ideju da u vaseljeni ne može biti reda, jer bi se time narušile slobodna volja i svemoć Boga. Stoga je Božja sloboda naša osuda, ili barem osuda naše oholosti… Zar tvrditi da je Bog apsolutno svemoguć i apsolutno prijemčiv za svoje vlastite izbore nije isto što i dokazivati da Bog ne postoji?
Eko

Kaže se, raja se odmetnula, raja je neposlušna i nevaljala. Jeste. Ali treba znati da raja ne diše svojom dušom, nego sluša dah gospodara. To vi dobro znate. Uvijek se gospoda prvo iskvare, a raja samo prihvati. A kad se jednom raja otme i pohasi, idi slobodno pa traži drugu, jer od te nema više ništa.
Andrić

Davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode.
Andrić