Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 9.

A splendid light in a dark. Photo: Bhaskar Banerji

Primat DNK


Primijetit ćete da u prethodnom dijelu uopće nisam govorio o DNK. To je zato što je za kretanje proteina, koje daje energiju različitim tjelesnim funkcijama, odgovorno mijenjanje njihovih naboja, a ne DNK. Kako smo došli do široko rasprostranjene i često navođene ideje da biologijom »upravljaju« geni? U Postanku vrsta Darwin je sugerirao da se »nasljedni« faktori prenose s generacije
na generaciju i određuju značajke potomstva. Darwinov utjecaj
bio je tako velik da su se znanstvenici kratkovidno usredotočili
na identificiranje tog genetskog materijala koji, smatrali su,
upravlja životom.
Godine 1910. opsežne mikroskopske analize pokazale su da
je genetska informacija što se prenosi s generacije na generaciju
sadržana u kromosomima... Kada su znanstvenici izolirali jezgru, secirali su
kromosome i otkrili da su nasljedni elementi u biti sačinjeni od
samo dvije vrste molekula, proteina i DNK. Proteinska mašinerija
života bila je nekako utkana u strukturu i funkcioniranje tih
kromosomskih molekula.
Razumijevanje funkcija kromosoma dodatno je usavršeno
1944. godine kada su znanstvenici utvrdili da su nasljedne informacije
u stvari sadržane u DNK. (Avery, et al., 1944.; Lederberg,
1944.) Eksperimenti izdvajanja DNK bili su elegantni. Znanstvenici
su izolirali čistu DNK iz jedne vrste bakterije - nazovimo je
vrsta A - i zatim dodali čistu DNK u kulture koje su sadržavale
isključivo bakterije vrste B. Ubrzo su bakterije vrste B počele pokazivati
nasljedne osobine ranije viđene samo kod vrste A. Jednom
kada je bilo poznato da za prenošenje osobina nije potrebno
ništa drugo osim DNK, molekula DNK postala je znanstvena
mega zvijezda.
Sada je Watsonu i Cricku bilo prepušteno da odgonetnu
strukturu i funkcioniranje molekule-mega-zvijezde. DNK molekule
su duge i sliče nitima. Sačinjene su od četiri dušična spoja
zvanih baze (adenin, timin, citozin i gvanin, odnosno A, T, C i G).
Watson-Crickovo otkriće strukture DNK dovelo je do činjenice
da slijed baza A, T, C i G u DNK određuje slijed aminokiselina
duž kralješnice proteina [Watson and Crick 1953.]. Te duge niti
DNK molekula mogu se podijeliti na pojedinačne gene, segmente
koji osiguravaju nacrt za određene proteine. Kod za rekreiranje
proteinske mašinerije stanice bio je probijen.
Watson i Crick su također objasnili zašto je DNK savršena
nasljedna molekula. Svaka nit DNK je u normalnom slučaju
isprepletena s drugom niti DNK, a zajedno sačinjavaju labavo
povezanu konfiguraciju poznatu kao »dvostruka spirala«. Kada
se dvije niti DNK odviju, svaka nit posjeduje sve informacije
potrebne za stvaranje točne, komplementarne kopije same sebe.
Tako pomoću procesa odvajanja niti dvostruke spirale molekule
DNK postaju samo-replikacijske. Ovo opažanje dovelo je do
pretpostavke da DNK »upravlja« vlastitom replikacijom... da je
ta molekula sam svoj »šef«.
»Pretpostavka« da DNK upravlja vlastitom replikacijom i
pored toga služi kao nacrt za tjelesne proteine navela je Francisa
Cricka na stvaranje središnje dogme, vjerovanja u vladavinu
DNK. Ta dogma je toliko fundamentalna za suvremenu biologiju
da je, u stvari, kao u kamen uklesani znanstveni ekvivalent Deset
zapovijedi. Ta dogma, koju se naziva i »primat DNK«, je temeljna
odrednica u svakom znanstvenom tekstu.
Prema toj dogmi, u shemi odvijanja života DNK se kočoperi
na vrhu, a slijedi je RNK. RNK je kratkotrajna fotokopija
DNK. Kao takva, ona je fizički predložak koji kodira slijed aminokiselina
što sačinjava kralježnicu proteina. Dijagram primata
DNK pruža logiku za Doba genetskog determinizma. Budući da
je priroda živog organizma okarakterizirana prirodom njegovih
proteina, a njegovi su proteini kodirani u DNK, tada, prema toj
logici, DNK predstavlja »prvi uzrok« ili primarnu determinantu
značajki organizma.


Projekt ljudskog genoma


Nakon što je DNK postigla status mega-zvijezde, ostatak
izazova predstavljalo je stvaranje kataloga svih genetskih zvijezda
na ljudskom nebu. Potkraj 1980-ih godina počeo je projekt
'Ljudski genom', globalni znanstveni pothvat s ciljem stvaranja
kataloga svih gena koji su prisutni u ljudima. Projekt Ljudski genom
od samog je početka bio izuzetno ambiciozan. Konvencionalno
mišljenje bilo je da tijelu treba po jedan gen za nacrt svakog
od preko sto tisuća različitih proteina koji sačinjavaju naše tijelo.
Pribrojite tome najmanje dvadeset tisuća regulatornih gena, koji
orkestriraju aktivnošću protein-kodirajućih gena, i znanstvenici
su zaključili da bi u dvadeset i tri para ljudskih kromosoma trebalo
biti smješteno najmanje sto dvadeset tisuća gena.
No, to nije cijela priča. Došlo je do kozmičke šale, jedne od
onih šala koje s vremena na vrijeme uznemire znanstvenike,
uvjerene da su otkrili tajne svemira. Razmislite o učinku otkrića
Nikole Kopernika iz 1543. godine da Zemlja nije središte svemira,
kao što su misli znanstvenici-teolozi tog vremena. Činjenica da
Zemlja u stvari kruži oko Sunca, te da ni samo Sunce nije središte
svemira potkopala je učenja Crkve. Kopernikovo otkriće uništilo
je staru paradigmu i, osporivši pretpostavljenu »nepogrješivost«
Crkve, lansiralo suvremenu, znanstvenu revoluciju. Tako je znanost
s vremenom Crkvi preotela ulogu izvora mudrosti i razumijevanja
tajni svemira u Zapadnoj civilizaciji.
Genetičari su doživjeli sličan šok kada su, suprotno svojim
očekivanjima o preko sto dvadeset tisuća gena, otkrili da se cjelokupan
ljudski genom sastoji od približno dvadeset i pet tisuća
gena. [Pennisi 2003a i 2003b; Pearson 2003.; Goodman 2003.]
Više od osamdeset posto pretpostavljene i potrebne DNK ne
postoji! Geni koji nedostaju pokazuju se problematičnijima od
osamnaest nestalih minuta na Nixonovim vrpcama. Koncept »jedan
gen za jedan protein« bio je fundamentalna postavka genetičkog
determinizma. Sada kad je projekt Ljudski genom oborio
koncept jedan gen za jedan protein, aktualne teorije o funkcioniranju
života moraju se odbaciti. Više nije moguće smatrati da
genetički inženjeri relativno lako mogu popraviti sve naše biološke
teškoće. Gena jednostavno nema dovoljno da bi objasnili
složenost ljudskog života ili ljudske bolesti.
Vičući da se genetsko nebo ruši možda zvučim kao Pilence
malo (lik iz animiranog filma »Pilence Malo«; op. prev.). Međutim,
ne morate mi vjerovati na riječ. Pilence veliko vam govori
istu stvar. U komentaru iznenađujućih rezultata projekta Ljudski
genom, David Baltimore, jedan od najistaknutijih svjetskih gene-
tičara i dobitnik Nobelove nagrade, govorio je o pitanju ljudske
složenosti: [Baltimore 2001.]
»Osim ukoliko ljudski genom ne sadrži mnogo gena koji su
nevidljivi za naša računala, jasno je da naša nedvojbena složenost
u odnosu na crve i biljke nije rezultat toga što imamo veći broj
gena od njih.«
»Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost - naš
golemi repertoar ponašanja, sposobnost da svjesno djelujemo,
izvanrednu fizičku koordinaciju, precizno usklađene prilagodbe
u odazivu na promjene okoliša, učenje, pamćenje, trebam li na
staviti? - ostaje izazov za budućnost.«
Kao što navodi Baltimore, rezultati projekta Ljudski genom
primorava nas da razmotrimo druge zamisli o tome kako je
upravljan život. »Razumijevanje onoga što nam daje našu složenost
...ostaje izazov za budućnost.« Nebo se doista ruši.
Povrh toga, rezultati projekta Ljudski genom navode nas da
nanovo razmotrimo svoj genetski odnos prema drugim organizmima
u biosferi. Više ne možemo koristiti gene kao objašnjenje
zašto su ljudi na vrhu evolucijske ljestvice. Jer, ispostavlja se da
nema velike razlike u ukupnom broju gena otkrivenih kod ljudi i
broju gena u primitivnim organizmima. Promotrimo tri najproučavanija
životinjska modela u genetičkim istraživanjima: mikroskopski
nematodni crv oblić poznat kao Caenorhabditis elegans,
vinska mušica i laboratorijski miš.
Primitivni crv Caenorhabditis služi kao savršeni model za
proučavanje uloge gena u razvoju i ponašanju. Taj organizam brzog
rasta i razmnožavanja ima precizno strukturirano tijelo sačinjeno
od točno devetsto šezdeset i devet stanica i jednostavan
mozak od oko tristo dvije stanice. Bez obzira na to, posjeduje
jedinstven repertoar ponašanja i, što je najvažnije, pogodan je za
genetičko eksperimentiranje. Genom Caenorhabditisa sastoji se
od približno dvadeset i četiri tisuće gena. [Blaxter 2003.] Ljudsko
tijelo, sačinjeno od preko pedeset trilijuna stanica, sadrži samo
tisuću petsto gena više od prostog, beskičmenog, tisućustaničnog
mikroskopskog crva.
Vinska mušica, još jedan omiljeni predmet istraživanja, ima
petnaest tisuća gena. [Blaxter 2003.; Celniker, et al, 2002.] Dakle,
mnogo složenija vinska mušica ima devet tisuća gena manje od
primitivnog crva Caenorhabditisa. A kada se radi o miševima i
ljudima, možda bismo ih trebali više cijeniti, ili pak manje cijeniti
same sebe; naime, rezultati paralelnih genomskih projekata
otkrivaju da ljudi i glodavci imaju približno jednak broj gena!

PROROK: O SAMOSPOZNAJI

Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći. Ali, vaše uši žeđaju za glasom o
znanju vašega srca.
Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.
Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je što je tako.
Skriveno vrelo vaše duše svakako mora izbiti i poteći, mrmoreći, k moru;
A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;
I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.
Ne recite: »Našao sam istinu«, nego radije:
»Našao sam jednu istinu.«
Ne recite: »Našao sam put duše.«
Recite radije: »Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.«
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Halil Džubran

MUDRE MISLI LAV TOLSTOJ

Sposobnost da se sjećamo prošlosti i da zamišljamo budućnost dana nam je samo stoga da, kad razmišljamo o jednom ili o drugom, tačnije riješavamo zadatke sadašnjosti, a nikako da žalimo za prošlošću ili da spremamo budućnost.

Vrijeme je iza nas, vrijeme je pred nama. Čim samo počneš da duže misliš o onome što je bilo ili o onome što će biti, odmah gubiš ono što je glavno: istinski život u sadašnjosti.

Ništa nije važno osim onoga što radimo u sadašnjem trenutku.

Pobijediti loše navike može čovjek samo danas, a ne sutra.

Kad bi se samo češće sjećali da se propušteno vrijeme ne može vratiti, da se učinjeno zlo ne može nikad da popravi, mi bi smo više činili dobra a manje zla.

Ljudi svoj život kvare ne toliko time što ne čine ono što treba da čine, koliko time što čine ono što ne treba da čine.

U prepirkama zaboravlja se istina. Prepirku prekida onaj ko je pametniji.

Trudi se da ti u prepirci riječi budu meke a dokazi jaki! Gledaj da uvjeriš protivnika a ne da mu dosadiš.

Što manje ljudi znaju o lošim djelima drugih ljudi, tim strožiji su prema samim sebi.

Ne slušaj nikad one koji govore loše o drugima, a dobro o vama!

Velika je snaga u onoga čovjeka koji umije da prećuti i onda kad ima pravo.

Daj više odmora jeziku nego rukama.

U opštenju sa ljudima ne zaboravljaj ono što si doznao u samoći. A u samoći razmišljaj o onome što si doznao opštenjem sa ljudima.

Den Gilbert pita: Zašto smo srećni?

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dan_gilbert_asks_why_are_we_happy.html

Nic Marks: Indeks sretnog planeta

http://www.ted.com/talks/lang/scr/nic_marks_the_happy_planet_index.html

SVJETLOST JE VJEČNA

Ne tako davno na jednoj Paraolimpijadi, devet atletičara, svi sa mentalnim i psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj crti na trci od 100 metara. Startni pištolj dao je signal za početak trke, i trka je počela.

Nisu svi trčali, ali je svako htio učestvovati i pobijediti. Trčali su kako je ko mogao, a onda se je jedan dječak spotaknuo i pao, te počeo plakati. Ostalih 8 trkača je čulo plač, neki su usporili i vratili se, a neki dotrčali do njega. Svi do jednoga.
Djevojka s Daunovim sindromom sjela je i zagrlila dječaka koji je plakao i upitala ga: “Je li ti sada bolje?”

Zajedničkim snagama uzeli su ga u naručje, a zatim su svih devet trkača rame uz rame došetali do ciljne crte.
U tom trenutku svi gledaoci su ustali i počeli da aplaudiraju, a aplauz je trajao dugo…vrlo dugo…

Zašto?

Zato što negdje duboko u svima nama svi mi znamo da najnužnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede, čak ako to i znači usporiti ili izmijeniti svoju vlastitu trku.

***

Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.

PROROK: O ŽENIDBI

Rodiste se zajedno i uvijek ćete biti zajedno. Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.
Ali, neka bude prostora u vašem zajedništvu.
Neka nebeski vjetrovi plešu među vama.
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša.
Lijevajte čašu jedno drugome, ali ne pijte iz iste čaše.
Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste kriške.
Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i samo,
Kao što su žice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.
Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.
Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša srca.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.

Halil Džubran

ČOVJEK JE

Čovjeka kojeg se naopako vodi, postaje duševno i duhovno sve bolesniji… Odstupi li previše od svojih osnovnih pretpostavki, od uslova za vlastiti razvoj, od plana po kojem je skiciran, naći ce se u nevolji i doživjeće slom.
Meves

Naš čovjek je kao ekser, ide naprijed samo ako ga udare u glavu.
N. Ivanštanin

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.
Selimović

Najsrećniji je onaj čovjek koji je učinio srećnim najviše drugih ljudi.
Didro

Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti.
Dušan Radović

Nije važno šta čovjek treba da čini ili ne treba da čini. Važno je ono što čovjek čini.
Jack London

Tajna čovečjeg bića nije u tome da živi, nego zašto živi
Dostojevski

SMRT PUŠI MOJE CIGARE

Znaš: Ponovo sam ovdje
I pijan
I slušam Čajkovskog na radiju.
Isuse , čuo sam ga prije 47 godina
Kada sam bio izgladnjeli pisac
I sada, evo ga
Ponovo
Sada kada sam stekao djelimičnu slavu
Kao pisac
I smrt šeta ovom sobom
Gore-dolje
Pušeći moje cigare
Cirkajući moje vino
Dok Čajk uporno odrađuje
Svoju Pathetique,
Kakav je to samo bio put
I sva sreća koja me je zadesila bila je
Samo zato što sam kockice bacio
Kako treba.
Ginuo sam za svoju umjetnost,
Ginuo sam da se dokopam tih
5 prokletih minuta,
5 sati
5 dana.
Sve što sam želio bilo je da izbacim
Riječ iz sebe
Slava i novac nisu mi bili važni:
Ja sam samo htio da izbacim tu riječ iz sebe
A oni su me željeli za štanc-presom,
Fabričkom trakom.
Željeli su da budem magacioner u
Robnoj kući.

Ma, kaže smrt, prolazeći sobom,
Svejedno ću te ščepati
Ma šta bio:
Pisac, taksista, makro, kasapin,
Padobranac…ščepaću te.

Važi srce, kažem joj.

I sada pijemo zajedno
Dok jedan poslije ponoći
Polako prelazi u dva
I samo ona zna pravi trenutak
Ali sam je ipak zajebao:
Izvukao sam svojih
5 prokletih minuta
i još mnogo
mnogo
preko toga.

Čarls Bukovski

MED I SO

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vešt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umeš da sipaš pošalice,
da budes drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i devojka -
šta tu pomaže?

Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne preterano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od letnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vetra,
a ona dolazi kao promena vremena, i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice, kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke -
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.

Ima li načina da se izmeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.

Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost, ili tananost?
Sve troje – uz mesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu
uz biserje sećanja i uz jaja sa šunkom.

Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plesan
pa se smežurava u polumraku,
sem ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnezdima
šibanim surovim, mahnitim vetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.

Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletanim urezanim inicijalima,
u pet svežih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
uleću u hiljade prozora i izleću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju jedna po jedna
pred sumračnim pesmama duž zapada,
u rukunicama i ručkama zvezda,
u prevojima zavesa mesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.

Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mehuri ako se na njih pazi,
ili dve orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren -
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestougaonih ljuspi snega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dve želje što jašu na leđima jutarnjeg zimskog vetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gde se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traze i štede.
Ljubav može da bude i potraga
ćutnjom i smirenošću.

Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odećom, šećerlemom,
obećanjima, cvećem, krupnim rečima,
smehom, tepanjem i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.

Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj ceni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji večernjih popevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gde se zvezde brčkaju u kadifenim prisencima,
veliki olujni rzaj belih vodenih konja -
za te trenutke nema cene.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sen,
zora što zasenjuje prag,
kao traka svetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dveju crvenih svetiljki u rečnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake, u tvoje lice i oči.

Karl Sandberg

LEGENDA O ZMIJI

Prije mnogo godina, indijanski mladići su odlazili da se na osami pripreme za ulazak u muževno doba. Jedan takav mladić, otišao je na predivnu dolinu, punu zelenog i šarenog cvijeća. Tamo je postio. Trećeg dana međutim, posmatrajući okolne planine, opazio je oštar visok vrh, pokriven snijegom. Pomislio je:

,,Staviću sebe na probu protiv te planine!”

Obukao je svoju košulju od kože bizona, prebacio je preko ramena i krenuo da se popne na planinu. Stigavši na vrh, stajao je na ivici svijeta. Mogao je da vidi beskrajno daleko i njegovo srce se ispunilo ponosom. A onda je čuo šuštanje pored nogu, oborio je pogled i ugledao zmiju!
Prije nego što je mogao i da se pomjeri, zmija je progovorila:

,,Umirem, za mene je ovdje isuviše hladno i smrzavam se. Nemam hrane i skapavam od gladi, stavi me pod svoju košulju i odnesi u dolinu.”

Ali mladić je rekao:

,,Ne, upozorili su me na tebe već, znam tvoju vrstu, uješćeš me a tvoj otrov će me ubiti!”

,, Ne, prema tebi ću se drugačije ponijeti. Učiniš li to ti ćeš biti izuzetak, neću te povrijediti.”

Mladić se neko vrijeme opirao, ali bila je to veoma ubjedljiva zmija sa prelijepim šarama. Naposljetku ju je stavio pod košulju i odnio u dolinu.
Stigavši dolje, nježno ju je položio na travu, kad se zmija odjednom smotala, zazvečala repom i poskočila, ujevši ga za nogu.

Mladić je uzviknuo:

“Ali obećala si!”

,,Znao si šta sam kada si me uzeo u ruke”, dobacila mu je zmija gmižući dalje.

I MOLIO SAM

I molio sam oči

Da suze ne liju,

I molio sam prsi

da tako ne biju.

I preklinj’o sam ljubav

Ta da me ne kuša,

Al’ ljubav, oči, srce,

Nikoga ne sluša.

A jedan cvetić, što ga

Najlepši rodi maj,

Čuo je da sam krio

Najtananij’ uzdisaj!

Miris se toga cveta

S uzdahom zamrsi,

I cvetak porumene,

Pade mi na prsi.

Pa sad mi cvetak draži

Od samih očiju,

Pa mi cvetak bliži

Od samih prsiju.

Pa sad me ljubav goni

Da ištem oproštaj -

Gle, šta učini sa mnom

Maleni cvetak taj.

Jovan Jovanović Zmaj

Стивен Џонсон: Одакле потичу добре идеје

http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_johnson_where_good_ideas_come_from.html

PROROK: O RADU

»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji
stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela
prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i glasove noći.

Halil Džubran

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 8.

Photo: Bhaskar Banerji

Protein: Gradivo života

Nije teško razumjeti kako je genetsko upravljanje postalo
metafora kada su se znanstvenici sa sve većim oduševljenjem
fokusirali na mehanizme DNK. Organski kemičari otkrili su da
su stanice sačinjene od četiri vrste velikih molekula: polisaharida
(složenih šećera), lipida (masti), nukleinskih kiselina (DNK/
RNK) i proteina. Iako stanici treba svaka od te četiri vrste molekula,
najvažnija pojedinačna komponenta živih organizama su
proteini. Naše stanice su najvećim dijelom skup proteinskih građevnih
blokova. Tako je jedan način promatranja naših trilijunsko
staničnih tijela taj da su ona proteinski strojevi, iako, kao što
znate, osobno smatram da smo više od strojeva! Zvuči jednostavno,
ali nije. Na primjer, u našem tijelu postoji 100.000 različitih
vrsta proteina... Svaki protein je linearni niz povezanih molekula
aminokiselina, što se može usporediti s dječjom ogrlicom od plastičnih kuglica...
Svaka kuglica predstavlja jednu od dvadeset molekula aminokiselina
što ih koriste stanice. Premda volim analogiju s ogrlicom
od kuglica jer svatko zna kako ona izgleda, analogija nije
potpuno točna jer svaka aminokiselina ima malo drukčiji oblik.
Stoga, da budem dokraja precizan, trebate zamisliti ogrlicu s plastičnim
kuglicama koja je malo oštećena u tvornici.
Da budem još precizniji, morate znati da je ogrlica od aminokiselina
koja oblikuje »kralješnicu« (odnosno okosnicu, eng.
backbone; op. prev.) proteina u stanici daleko savitljivija od obične
ogrlice s kuglicamai koja se raspadne kada ju previše savijete.
Struktura i ponašanje povezanih aminokiselina u proteinskoj
kralješnici više nalikuje strukturi i ponašanju kralješnice zmije.
Zmijska kralješnica sastavljena je od velikog broja povezanih po-
djedinica, kralježaka, što omogućava zmiji da se savije u čitav niz
različitih oblika, od štapa pa do zamršene »lopte«.
Varijacije u obliku kralješnice posljedica su različitih rotacija na
spojevima između susjednih dijelova cijevne armature. Poput cijevne
armature, različito oblikovane aminokiseline proteina također rotiraju
kod svojih spojeva (peptidnih veza), omogućavajući
kralješnici da se izvija poput zmije. Proteini mijenjaju svoj oblik,
iako će generalno preferirati dva ili tri specifična oblika...
Fleksibilne veze (peptidne veze) između aminokiselina u proteinskoj
kralješnici omogućavaju svakom proteinu da poprimi
veliki broj različitih oblika. Pomoću rotacije i savijanja njihovih
aminokiselinskih »kralježaka«, molekule proteina po njihovoj
sposobnostii da se previjaju i migolje nalikuju nano-zmijama. Dva
su primarna faktora koji određuju konturu kralješnice proteina i
prema tome njegov oblik. Jedan faktor je fizički uzorak definiran
slijedom različito oblikovanih aminokiselina koji sačinjavaju kralješnicu
što je nalik ogrlici od kuglica.
Drugi faktor tiče se međudjelovanja elektromagnetskih naboja
kod povezanih aminokiselina. Većina aminokiselina ima
pozitivne ili negativne naboje koji djeluju poput magneta: jednaki
naboji dovode do toga da se molekule odbijaju jedna od druge,
a suprotni naboji uzrokuju da se molekule međusobno privlače...
... fleksibilna kralješnica proteina spontano se savija u preferirani
oblik kada se njezine aminokiselinske podjedinice rotiraju i savijaju
svoje spojeve kako bi uravnotežile sile što ih stvaraju njihovi pozitivni
i negativni naboji.
Kralješnice nekih proteinskih molekula tako su duge da trebaju
pomoć posebnih proteina »pomagača« zvanih pratioci koji
im pomažu pri savijanju. Nepravilno savijeni proteini, poput ljudi
s defektima kralješnice, ne mogu dobro funkcionirati. Takve
atipične proteine stanica označava za uništenje; aminokiseline u
njihovoj kralješnici se rastavljaju i ponovno iskorištavaju u sintezi
novih proteina.


Kako proteini stvaraju život

Živi organizmi se od neživih entiteta razlikuju po činjenici
da se kreću, oni su animirani. Energija koja ih pokreće koristi se
za obavljanje »rada« koji karakterizira žive sustave kao što su, na
primjer, disanje, probava i stezanje mišića. Da bi se razumjelo prirodu
života, treba shvatiti kako se proteinski »strojevi« kreću.
Konačni oblik odnosno konformacija (tehnički izraz što
ga koriste biolozi) proteinske molekule odražava uravnoteženo
stanje među njezinim elektromagnetskim nabojima. Međutim,
ukoliko se pozitivni i negativni naboji proteina promijene, proteinska
kralješnica će se dinamički savinuti kako bi se prilagodila
novoj raspodjeli naboja. Raspodjelu elektromagnetskih naboja
unutar proteina selektivno može promijeniti niz procesa, uklju-
čujući: spajanje drugih molekula ili kemijskih skupina kao što
su hormoni, enzimatsko uklanjanje ili dodavanje nabijenih iona,
ili interferencija iz elektromagnetskih polja kao što su ona koje
stvaraju mobiteli. [Tsong, 1989.]
Proteini promjenjivog oblika pokazuju jedno još impresivnije
tehničko svojstvo - njihovi precizni trodimenzionalni oblici
daju im i sposobnost povezivanja s drugim proteinima. Kada
protein naiđe na molekulu koja je njegov fizički i energetski komplement,
oni se povezu slično nekom mehaničkom uređaju s preklapajućim
zupčanicima, na primjer mikseru za jaja ili nekom starijem satu.
...
Kada se zavrti zupčanik A, to uzrokuje vrtnju zupčanika B, a
pokretanje zupčanika B uzrokuje vrtnju zupčanika C i tako dalje.
...
Citoplazmički proteini koji surađuju u stvaranju specifičnih
fizioloških funkcija grupirani su u specifične sklopove poznate
kao putovi. Ti sklopovi se identificiraju po funkcijama. Npr.,
postoje dišni putovi, probavni putovi, putovi stezanja mišića
i zloglasni Krebsov ciklus koji generira energiju, nevolja mnogog
studenta koji mora zapamtiti sve njegove proteinske dijelove
i složene kemijske reakcije.
Možete li zamisliti to uzbuđenje staničnih biologa kada su shvatili
kako ti proteinski sklopni strojevi funkcioniraju?
Stanice iskorištavaju pokrete proteinskih sklopnih strojeva
za opskrbljivanje energijom određenih funkcija metabolizma
i ponašanja. Neprekidno mijenjanje oblika proteina i pokreti koji
iz toga proizlaze - do kojih može doći tisuću puta u jednoj sekundi
- pokreti su koji proizvode život.

SLOBODA

Je li život tako dragocjen i mir tako sladak da ga vrijedi kupiti po cijenu lanaca i ropstva? Ne dao svemogući Bog! Ne znam kuda će ostali, ali, što se mene tiče, dajte mi slobodu, ili mi dajte smrt! 
Petrik Henri

Svaki čovjek ima dvije strane života: život lični, koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi apstraktniji, i život stihijski, život gomile, u kome čovjek neizbježno vrši propisane mu zakone.
Tolstoj

Ako bi se država mogla personifikovati proizašao bi individuum ili, pak, monstrum koji je uduhovnom i etičkom pogledu daleko ispod nivoa većine pojedinaca koji je čine, jer on predstavlja psihologiju mase u najvećoj potenciji. Ukoliko je veća zajednica, utoliko se više individuum moralno i duhovno poništava i time se takođe koči jedini izvor moralnog i duhovnog napretka društva. Bez slobode nema morala.
Jung

Ljudi više vole izvjesnost neslobode nego neizvjesni ishod promjene.
Danilo Kiš

Teško je prihvatiti ideju da u vaseljeni ne može biti reda, jer bi se time narušile slobodna volja i svemoć Boga. Stoga je Božja sloboda naša osuda, ili barem osuda naše oholosti… Zar tvrditi da je Bog apsolutno svemoguć i apsolutno prijemčiv za svoje vlastite izbore nije isto što i dokazivati da Bog ne postoji?
Eko

Kaže se, raja se odmetnula, raja je neposlušna i nevaljala. Jeste. Ali treba znati da raja ne diše svojom dušom, nego sluša dah gospodara. To vi dobro znate. Uvijek se gospoda prvo iskvare, a raja samo prihvati. A kad se jednom raja otme i pohasi, idi slobodno pa traži drugu, jer od te nema više ništa.
Andrić

Davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode.
Andrić

UMETNOST MALOG NARODA

Na izložbi jugoslovenske likovne umetnosti u Londonu, pre neku godinu. Hodamo i posmatramo zajedno sa prijateljem Englezom. Iz očiju nam se čita da razno vidimo i mislimo. Priznajemo najzad uzajamno da je tako. A za vreme priznanja osmejci naši su učtivi i ljubazni kao dve zastave na brodovima koji se polako i paralelno razmimoilaze.

Pa će onda Englez: „Jasno je, opaža se, da ti umetnici imaju evropskog, i jesu Evropljani, i rade evropski, pa ipak sve to i nije. A ne mogu da uhvatim gde prestaje ono što jesu i počinje ono što izgledaju.“ 
– „Znate, s nama, s našim umetnicima i s nama uopšte, i s našim evropejstvom, tako je nekako kao sa onim šumskim duhom koji je pridobio princezu i odveo je kući, ali ju je tu morao čuvati više no oči u glavi, jer je ona, pored simpatija za novu okolinu i život, pokazivala i izvesne naklonosti da beži. Jednoga dana, duh zadrema posle ručka malo temeljnije no obično, a princeza utekne. Samo malo posle toga duh se prenuo, skočio, video šta se desilo. S najvećom snagom i najvećim svojim korakom jurne za odbeglicom. Snaga i skok njegov bili su međutim toliki, da je već sa prvim raskorakom premašio i daleko za sobom ostavio princezu. Lutao je posle još dugo, ali nije uspeo da nađe i vrati svoje blago. Kod kuće je udario u gorko plakanje: što je nemoćan da jedno tako nežno, pri tom toliko voljeno stvorenje, sačuva, ili bar dostigne kad pokušava da beži.“ – Da li je naš prijatelj ovu pričicu razumeo tačno onako kako je mi razumemo, nismo saznali...
...
Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. U umetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.

Najteže je kod malog naroda sa onim što taj narod izgleda. U jednostavnom, tako da kažemo lokalnom životu malog naroda, ne može se i ne vredi „izgledati“. A u svetu, spoljašnji izgled malog naroda zavisi od utiska i ocene velikih naroda, ili jednog velikog naroda, od tuđinca dakle koji su „proputovali i proučili narod“, ili koji imaju s njim posla i veza kroz dobropoznate „sfere“. Pri tome se dobronamerno i zlonamerno velikog naroda vrlo mnogo ogrešuje o mali narod. Veliki narodi obično počinju sa traženjem i merenjem tradicije kod malog naroda, i svršuju sa nenalaženjem onoga što traže. I objavljuju: da je to narod bez tradicija, dakle sasvim primitivan narod. Ti veliki narodi zaboravljaju da se bez tradicija ne može biti nikakva individualnost, pa ni rasna; da je u toku života najmanjeg naroda, često jednog plemena, ili samo jedne kaste, moralo biti životnog plana, volje za redom i načelima, pripitomljavanja društva i shematizovanja egzistencija. Čuveno kavaljerstvo hinduskih najnižih slojeva, parija, stvar je tradicije. Poznati muzički talenat Cigana koji sviraju sa samosvešću i prose s elegancijom, stvar je tradicije. Veliki narodi se varaju u pitanju tradicije kod malih naroda. Veliki narodi ne znaju čitati te tradicije. Oni teško mogu da uhvate duboko intimne osetljivosti koje nose u sebi i vladari malih naroda, i ceo narod, a tek umetnici njegovi! Mali narodi su puni vitalnih protivrečnosti, i baš zato materija od koje bi se svakog časa mogao stvoriti predrugojačen narod. Umetnici malih naroda, na obuci kod velikh naroda, to su đaci koji ne mogu „svršiti školu“ do kraja, jer su njihovi unutrašnji i spoljašnji koncepti, po nužnosti, dosta i mnogo drugačiji.

Kod velikih naroda, svoje ja, suverenitet, već je odavno nešto apstraktno. Kod malih naroda suverenitet zavisi, sad od nečeg što je mutno i nespiritualno do tog stepena da je skoro samo fizička nužda, a sad opet od neke gorostasne rasne težnje koja Bog jedan zna dokle dopire. U progresu malog naroda ka dostojanstvu ima mnogo nesvesnog truda, i mnogo iznenađujućih rezultata koji nisu došli iz hotenja. Veliki narodi, stojeći pred dramama u životu malih naroda, mogu često s punim pravom, ali sa svoga gledišta samo, ponoviti ironičnu reč mirnog Getea nad čudnim dramama protivrečnog Klajsta: da su te drame određene za neki „nevidljivi teatar“...
...
U malim narodima, od vladara do čobanina – pevača, na svakoj tačci drhti i kida se nešto između dve ravnoteže, jedne koja prolazi, druge koja nastaje. U malim narodima dejstvuje ono što istorija umetnosti zove renesans, a što priorodne nauke, mnogo bolje, zovu događajnim elementima. Mali narodi, odista, manje su evropski, više su vaselenski materijal, koji, po Božjoj volji, može začas ući u nove događaje, postati nov svet; naravno, po Božjoj volji, može začas biti gurnut još dublje među elemente. To je igranje na ivici noža, to je bleskanje i gašenje u kapljici rose. To je poezija malog naroda svugde, pa i u slikarstvu.

Umetnik malog naroda Simeon Stolpnik: stoji na tankom stubu iznad haoskog kolebanja događajnih elemenata, i koleba se i sam. Ti umetnici stvaraju uvek preteško i nikad savršeno. Ti umetnici i vole nesavršenstvo, jer još ne znaju i ne vole zanat stvaranja, i ne vole dovoljno ni ovaj život u kojem sede ostrag. Oni neguju nesavršenstvo u usavršavanju, jer je to simbol njihovih života i sudbina: imanje i nemanje, čar i bol, odmor pa umor. Ali, može li to znati i razumeti onako kako mi to znamo i razumemo – naš prijatelj Englez?

(1932)

Odlomak iz knjige Balkan Isidore Sekulić

POVJERENJE

Jednom su ljudi pitali čuvenog kineskog mudraca Konfučija:

“Šta je najznačajnije za dobru državu?”

“Hrana, oružje i povjerenje naroda”, odgovorio je Konfučije.

“A kada bi država morala nečeg da se liši, šta bi bilo prvo?”

“Oružje.”

“A zatim?”

“Hrana?”

“Ali narod može početi da umire bez hrane!” Na to je Konfučije odgovorio.

“Smrt je oduvijek neizbježna sudbina ljudskih bića, ali narod koji nema povjerenja u svoje državnike zaista je izgubljen.”

NOVČANICA OD 100 EVRA

Jedan poznati govornik svoj seminar je započeo tako, što je u ruci držao novčanicu od 100 eura.
U dvorani, koja je bila prepuna ljudi, upitao je:
Ko od vas iskreno želi da dobije ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u zrak. On je pak rekao: Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim sljedeće. Pritom je izgužvao novčanicu i onda je ponovo digao u zrak.
Upitao je: – Ko sad od vas želi ovu novčanicu?
Međutim ruke su još uvijek bile u zraku.
- A šta ako napravim ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je da je gazi i da skače po njoj, a potom je pokupio tako izgužvanu, izgaženu i uprljanu.
- Ko je od vas još uvijek želi?!
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju, rekao je: Bez obzira šta napravim s novčanicom, još uvijek je želite, jer ona nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 100 eura, zar ne?! Isto tako i u životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, izgaženi,  povrijeđeni i na tlu u prljavštini. Međutim, nezavisno od toga šta se dogodilo ili šta će se dogoditi sa nama, nikada nećemo izgubiti našu istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili potpuno izglancani, još uvijek ste neprocjenjivi…  posebno za one koji vas vole.

*******
Veličina naših života ne izvire iz toga, šta napravimo ili koga poznajemo, već iz toga KO SMO!

MUDRE MISLI - MEŠA SELIMOVIĆ

Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.

Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Teško će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle različito. – Lako će se sporazumijeti dva čovjeka koji misle.

Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Mrtve treba sahraniti, zbog sebe.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?

Meša Selimović – Derviš i smrt

PROROK: O IĆU I PIĆU

Bunches of Tinta Barroca grapes on the vine at the Quinta dos Malvedos estate, owned by Symington Family Estates, in Vila Real, near Porto, Portugal, on Tuesday, Sept. 21, 2010. (Mario Proenca/Bloomberg)

O kad biste mogli živjeti o miomirisu zemlje i poput biljke na zraku da vas
krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati mladunče od majčina mlijeka da
biste utažili žeđ, neka to bude čin štovanja,
I neka vaš stol bude žrtvenik na kojem se žrtvuju čista i nevina stvorenja šume i livade za nešto što je čistije i još nevinije u čovjeku.
Kad ubijate živinče, recite mu u srcu:
»Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja ću biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe prepušta mojoj ruci i mene će prepustiti jačoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani nebesko drvo.«
I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:
»Tvoje će sjeme živjeti u mojem tijelu,
I pupoljci tvojega sutra raspupat će se u mojem srcu,
I miomiris tvoj bit će moj dah,
I zajedno ćemo se radovati kroza sva godišnja doba.«
A na jesen, kad trgate grožđe u vinogradu za tijesak, recite u srcu:
»I ja sam vinograd, i moji će plodovi biti pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina držat će me u vječnim posudama.«
A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku čašu;
I neka u pjesmi bude spomen na jesenske dane, i na vinograd, i na tijesak.

Halil Džubran

Den Barber (Dan Barber): Kako sam se zaljubio u ribu

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dan_barber_how_i_fell_in_love_with_a_fish.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 7.

An art installation near Center Camp. As with many installations, people took to climbing as high as they could on this globe structure. 

Photo: Bhaskar Banerji

Poglavlje 2


STVAR JE U OKOLIŠU, GLUPANE


Nikad neću zaboraviti mudrost koju sam primio 1967.
godine, prvog dana nakon što sam na fakultetu naučio
klonirati matične stanice. Trebala su mi desetljeća da
shvatim koliko je ta naizgled jednostavna mudrost bila izuzetno
važna za moj rad i moj život. Moj profesor, mentor i besprijekorni
znanstvenik Irv Konigsberg bio je jedan od prvih staničnih
biologa koji su ovladali umijećem kloniranja matičnih stanica.
Rekao mi je da kada su uzgojene stanice koje su predmet proučavanja
bolesne, uzrok njihovog stanja najprije treba tražiti u
staničnom okolišu, a ne u samoj stanici.
Moj profesor nije bio netaktičan kao voditelj Clintonove
predsjedničke kampanje James Carville, koji je odredio da će
mantra za predsjedničke izbore 1992. godine biti: »Stvar je u ekonomiji,
glupane«. Pa ipak, stanični biolozi dobro bi napravili kada
bi, jednako kao što je natpis »Stvar je u ekonomiji glupane« bio
postavljen u izbornom stožeru Billa Clintona, iznad naši radnih
stolova postavili natpis: »Stvar je u okolišu, glupane«. Iako mi
to tada nije bilo sasvim očito, s vremenom sam shvatio da je taj
savjet ključna stvar za razumijevanje prirode života. Uvijek sam
iznova otkrivao mudrost tog Irvovog savjeta. Kada bih svojim
stanicama osigurao zdrav okoliš, one su napredovale; kada bi
okoliš bio ispod optimalnog, stanice su zapinjale u razvoju. Kada
bih prilagodio okoliš, te iste »bolesne« stanice bi se revitalizirale.
Međutim, većina staničnih biologa nije znala ništa o toj mudrosti
tehnika koje se primjenjuju kod staničnih kultura. Nadalje,
znanstvenici su se nakon Watson-Crickovog otkrića genetskog
koda DNK potpuno udaljili od razmatranja utjecaja okoliša. Čak
je i Charles Darwin pred kraj života, ustvrdio da je njegova teorija
evolucije zakinula utjecaj okoliša. U svom pismu Moritzu Wagneru
iz 1876. godine napisao je: [Darwin, 1888.]
»Po mom mišljenju, najveća pogreška koju sam učinio bilo
je to što sam propustio staviti dovoljan naglasak na izravno djelovanje
okoliša, to jest hrane, klime i tako dalje, nezavisno od prirodnog
odabira... Kada sam pisao »Podrijetlo« i nekoliko godina
nakon toga nisam uspijevao pronaći mnogo kvalitetnih dokaza
za izravan utjecaj okoliša; sada postoji opsežan dokazni materijal.«
Znanstvenici koji slijede Darwina i dalje čine istu pogrešku.
Problem tog premalog naglaska na okolišu je u tome što dovodi
do prevelikog naglašavanja »prirode« u obliku genetskog
determinizma - vjerovanja da geni »upravljaju« biologijom. To
vjerovanje ne samo da je dovelo do pogrešne raspodjele dolara
namijenjenih istraživanjima nego je, kao što ću argumentirati u
sljedećem poglavlju, a što je još važnije, promijenilo način na koji
razmišljamo o našim životima. Kada ste uvjereni da geni upravljaju
vašim životom i znate da nemate utjecaja na to s kojim ste
genima opremljeni prilikom začeća, tada imate dobar izgovor
da se smatrate žrtvom nasljedstva...
Od svitanja Doba genetike programirani smo da prihvatimo
da smo podređeni moći naših gena. Svijet je pun ljudi koji žive
u stalnom strahu da će se, jednog dana iznenada, njihovi geni
okrenuti protiv njih. Pomislite na mnoštvo ljudi koji misle da su
tempirane bombe; čekaju na rak koji će eksplodirati u njihovim
životima kao što je eksplodirao u životu njihove majke ili brata
ili sestre ili tetke ili ujaka. Milijuni drugih svoje slabo zdravlje
ne pripisuju kombinaciji mentalnih, fizičkih, emocionalnih i duhovnih
uzroka nego jednostavno neprimjerenosti biokemijske
mehanike njihova tijela. Jesu li vam djeca razuzdana? Sve češće je
prvi izbor liječiti tu djecu lijekovima kako bi se ispravile njihove
»kemijske neravnoteže« umjesto da se cjelovito pozabavi onim
što se zbiva u njihovom tijelu, umu i duhu.
Naravno, nema sumnje da se odgovornost za neke bolesti,
poput Huntingtonove bolesti, beta talasemije i cistične fibroze,
u potpunosti može svaliti na gene. Međutim, poremećaji jednog
gena pogađaju manje od dva posto populacije; golema većina
ljudi dolazi na ovaj svijet s genima koji bi im trebali omogućiti
sretan i zdrav život. Bolesti koje su najveće pošasti današnjice
dijabetes, bolesti srca i rak - onemogućavaju sretan i zdrav život.
Te bolesti, međutim, nisu rezultat poremećaja pojedinačnog
gena nego složenih interakcija između više gena i činilaca u
okolišu.
Što je sa svim tim naslovima koji bučno predstavljaju otkrića
gena za ovo ili ono, sve od depresije do šizofrenije? Pročitajte
pomno te članke i vidjet ćete da se iza spektakularnih naslova
nalazi umjerenija istina. Znanstvenici su mnogo gena povezali s
mnogo različitih bolesti i osobina, međutim znanstvenici su rijetko
otkrili jedan gen koji izaziva određenu osobinu ili bolest.
Zbrka nastaje kada mediji opetovano iskrivljuju značenje
dviju riječi: uzrokovanost i povezanost. Jedna je stvar kada je nešto
povezano s bolešću, a sasvim druga kada nešto uzrokuje bolest
što podrazumijeva djelovanje u smislu upravljanja i kontroliranja.
Ako vam pokažem svoje ključeve i kažem vam da određeni
ključ »upravlja« mojim automobilom, vi biste isprva mogli
pomisliti da to ima smisla budući da vam je taj ključ potreban za
paljenje motora. Međutim, da li ključ doista »upravlja« automobilom?
Da to čini, ne biste ga mogli ostaviti samog u automobilu
jer bi ključ jednostavno mogao posuditi vaš automobil i kada ne
pazite provozati se uokolo iz zabave. Ključ je, u stvari, »povezan«
s upravljanjem automobilom; osoba koja okreće ključ zapravo
upravlja automobilom. Određeni geni su povezani s ponašanjem
organizma i njegovim karakteristikama. Međutim ti geni se ne
aktiviraju dok ih nešto ne potakne.
Što aktivira gene? Odgovor je elegantno ispisan u članku H.
F. Nijhouta iz 1990. godine pod naslovom »Metafore i uloga gena
i razvoja«. Nijhout predstavlja dokaze o tome da je ideja da
geni upravljaju biologijom toliko često ponavljana
tijekom toliko dugog vremenskog razdoblja da su znanstvenici
zaboravili da je to hipoteza, a ne istina. Ideja da geni upravljaju
biologijom u stvari je pretpostavka koja nikada nije dokazana, a
najnovija znanstvena istraživanja je zapravo osporavaju. Genetsko
upravljanje, tvrdi Nijhout, u našem je društvu postalo metafora.
Želimo vjerovati da su genetički inženjeri novi medicinski
čarobnjaci koji mogu izliječiti bolesti i, kada su već pri tome,
stvoriti više Einsteina i Mozarta. Međutim, metafora nije isto što
i znanstvena istina. Nijhout rezimira istinu: »Kada je potreban
genski učinak, izraz tog gena aktivira signal iz okoliša, a ne novonastalo
svojstvo samog gena.« Drugim riječima, što se tiče genetskog
upravljanja: »Stvar je u okolišu, glupane.«