OPTIMIZAM

Crno nam se piše, propasti nećemo.
Džemal Bijedić

Pesimista vidi problem u svakoj prilici;
Optimista vidi priliku u svakom problemu.
Čerčil

Ako se ponašate kao da ne postoji mogućnost za promjenu nabolje, vi garantujete da do tih promjena neće ni doći. Noam Čomski

I optimisti i pesimisti doprinose našem društvu.
Optimisti su izumjeli avion, a pesimisti padobran.
Džil Stern

Optimista je ljudska personifikacija proljeća.
Suzan Bizonet 

Ako hranim zelenu granu u svome srcu,

na nju će sletjeti ptica koja pjeva.
Kineska poslovica

I kad je potpuno mračno, možeš vidjeti zvijezde.
Čarls Berd

Ja lično, sam optimista. Ne čini mi se da ima
smisla biti išta drugo.
Čerčil

Optimista će reći, čaša je polupuna;
pesimista će reći, čaša je poluprazna.
Anoniman

Optimista vidi ružu, a ne trn;

pesimista vidi trn, a ne ružu.

Halil Džubran

PROROK: O DECI

Vaša deca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skućiti tela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice, koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih terate da budu kao vi.
Jer, život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom, kako bi strele Njegove letele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreća što vas Strelac savija u ruci svojoj;
Jer, baš kao što voli strelu što leti, On voli i postojani luk. 

Halil Džubran

MEDITACIJE LJUBAVI 18.

Postoji jedna činjenica na kojoj se treba zadržati: lju­di koji više od drugih strahuju od smrti, istovremeno su oni koji strahuju od života i, trudeći se da pobegnu od smrti, takve osobe mrze život i suštinski ga ne žive.

Zamislite čoveka koji živi na nekom tavanu, u nekoj zagušljivoj rupi bez svetlosti. Boji se da siđe niz stepeni­ce jer je slušao o ljudima koji su tako padali i lomili vrat. Takav čovek nikada ne bi prihvatio rizik da pređe preko ulice, jer je na hiljade ljudi pregaženo pri prelasku ulice. Samim tim, takav čovek nikada ne bi imao hrabrosti da pređe neki okean, ili kontinent, ili da pređe iz jednog sve­ta ideja u drugi. Taj čovek živi u svojoj rupi, pokušavaju­ći da pobegne od smrti - ali zar tako ne sprečava sebe, svakodnevno, da živi?

Šta je smrt? Gubitak, nestajanje, jedno zbogom. Ka­da se zakačite za nekoga ili nešto, kada ne prihvatate da izgubite stvari ili osobe, kada odbijate da im kažete zbo­gom, vi to činite jer se suprotstavljate smrti. Ali, kada tako postupate, vi se, i ne opazivši, suprotstavljate i opi­rete samom životu. Jer, dok je život kretanje, vi ste blokirani; dok život prolazi, vi zaostajete; dok je život elastičan, vi ste fosilizirani, zaleđeni; dok život sve odnosi svojim tokom, vi svom snagom prianjate za stabilnost i nepromenljivost.

Takvim stavom, pokazujete užas od života zajedno s užasom od smrti, jer se vezujete za nju. Međutim, kada niste nigde usidreni, kada niste ni za šta okovani, kada se nimalo ne bojite da ćete bilo šta izgubiti, slobodni ste da tečete kao planinski potok, večirto svež, bistar i živ.

Postoje osobe koje ne mogu podneti da izgube rodi­telja ili prijatelja, koje ne trpe čak ni pomisao na to. Ili se boje da prodiskutuju ili napuste neku teoriju ili stav za koje su vezane. Ili su ubeđene da ne bi mogli da žive bez ove ili one osobe, mesta ili stvari koje im se čine ne­ophodnim. Hoćete li metar da biste izmerili svoju du­hovnu neelastičnost, svoju zadrtost? Posmatrajte kako se sve lomi u vama kada ste primorani da se odreknete ne­ke ideje, kada izgubite neku osobu ili stvar za koje ste bili toliko vezani. Bol i patnja čine da osećate kako vas je život izneverio, zar ne? Nikada niste zastali da ozbiljno promislite kako se sve menja, prolazi i ima svoj kraj - zato vas smrt, gubitak i rastajanje uvek iznenade. Vi ra­dije živite na zagušljivom tavanu svojih iluzija, zahtevajući da se nikad ništa ne promeni, da sve ostane uvek is­to. Ali, kada život eksplodira i raznese u paramparčad vaše krhke iluzije, vi tada trpite nepodnošljiv bol.

Da biste mogli da živite, morate gledati stvarnosti u lice, i tada će nestati svaki vaš strah od gubitka, smrti, rastajanja i u vama će se razviti smisao za novo, za promenu i ono što nije unapred programirano. Izgubićete strah da će stvarima koje poznajete doći kraj, bićete u stalnom iščekivanju svega što vam nije blisko, i pozdravićete sve što vam je nepoznato.

Ako je život ono što tražite, sledeća vežba, koja vam može biti bolna, obogatiće vas slobodom ukoliko ste u stanju da je izvedete.

Upitajte se postoji li neko ili nešto čiji bi vam gubi­tak naneo veliki bol. Možda ste jedna od onih osoba ko­je nisu u stanju čak ni da pomisle na smrt ili gubitak najbližih. Ako je tako, i u onoj meri koliko je tako, vi ste mrtvi.

Ono što treba da učinite je da se odmah suočite, bez odlaganja, sa smrću, gubitkom, rastankom od vama naj­dražih osoba i stvari.

Zamislite te osobe i stvari, jednu po jednu, mrtve ili izgubljene, i zauvek razdvojene od vas, i recite im u se­bi zbogom, recite svakoj od njih: „Hvala ti, i zbogom". Zaboleće vas, ali osetićete kako nestaje vašeg kačenja, zavisnosti od njih. Tada će iz svesnog dela vašeg duha izroniti nešto drugo, samoća koja će se širiti sve više, dok se ne izjednači sa nebom nad vama.

U toj samoći počiva sloboda. U toj samoći je život. U tom odsustvu veza i zavisnosti pustiće korenje vaša volja da idete napred, da živite svaki trenutak svog živo­ta, koji je sada neuporedivo primamljiviji, jer je lišen bri­ge, napetosti, nesigurnosti, kao i straha od napuštanja i smrti koji uvek prati želju za nepromenljivošću i posedovanjem.

Antoni De Melo

PRAVDA I NEPRAVDA

U našem umu postoji i nešto što nas navodi da procenjujemo sve i svakoga, uključujući i vrijeme, psa, mačku – sve. Koristeći Knjigu zakona, naš unutrašnji Sudija sudi o svemu što činimo ili ne činimo, svemu što mislimo i ne mislimo, svemu što osjećamo i ne osjećamo. Sve živo nalazi se pod tiranskom vlašću ovoga sudije. Svaki put kada učinimo nešto što se kosi sa Knjigom zakona, Sudija kaže da smo krivi, da moramo biti kažnjeni, i da treba da se stidimo. To se dešava mnogo puta svakoga dana, iz dana u dan, tokom svih godina našeg života.

Postoji i drugi dio nas koji prima ove presude, i taj dio se naziva Žrtvom. Žrtva u sebi nosi krivicu, sramotu i stid. To je onaj dio nas koji kaže: „Jadan ja, nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno pametan, nisam dovoljno lijep, nisam vrijedan ljubavi, jadan ja.” Veliki sudija se slaže govoreći: „Da, ti nisi dovoljno dobar.” Sve se ovo zasniva na jednom sistemu vjerovanja koji nismo odabrali svojom voljom. Ta vjerovanja su toliko snažna, da čak i mnogo godina nakon što se okrenemo novim shvatanjima i pokušamo da sami donosimo odluke, otkrivamo da ta vjerovanja i dalje upravljaju našim životom.

Sve što nije u skladu sa Knjigom zakona kod vas će izazvati neprijatan osećaj u solarnom pleksusu, a to se zove strah. Kršenje pravila iz Knjige zakona otvara vaše emocionalne rane i vi reagujete tako što stvarate emocionalni otrov. Pošto sve što se nalazi u Knjizi zakona mora biti istina, sve što se kosi s vašim vjerovanjima učiniće da se osjećate nesigurno. Čak i ako je Knjiga zakona pogrešna, ona čini da se vi osjećate sigurno.

Eto zbog čega nam je potrebno mnogo hrabrosti da izmjenimo svoja vjerovanja. Zbog toga što je, iako znamo da mi nismo birali ta vjerovanja, istina i to da smo se složili s njima. To slaganje je toliko snažno da čak i kada shvatimo da ona nisu istinita, osjećamo krivicu, stid i sramotu, koji se pojavljuju onda kada se suprotstavimo tim vjerovanjima. Baš kao što vlada ima knjige zakona koje upravljaju društvenim snom, naš sistem verovanja predstavlja Knjigu zakona koja upravlja našim ličnim snom. Svi ti zakoni postoje u našoj svijesti, mi vjerujemo u njih, a Sudija u nama sudi isključivo na osnovu tih vjerovanja. Sudija donosi presudu, a Žrtva trpi sramotu i kaznu.

Ali ko kaže da u ovom snu ima pravde? Istinska pravda znači platiti samo jednom za svaku grešku. Istinska nepravda je kada plaćamo više puta za svaku grešku. Koliko puta plaćamo jednu grešku? Odgovor je, hiljadama puta. Čovjek je jedina životinja na Zemlji koja hiljadu puta plaća istu grešku. Ostale životinje plaćaju jednom za svaku grešku koju učine. Ali ne i mi. Mi imamo snažnu memoriju. Mi učinimo grešku, sudimo sami sebi, proglašavamo sebe krivim, i kažnjavamosebe. Kada bi bilo pravde, to bi bilo dovoljno; ne bi trebalo da to činimo ponovo. Ali svaki put kada se sjetimo toga, mi sebi ponovo sudimo, ponovo sebe proglašavamo krivim, i ponovo kažnjavamo sebe, iznova, iznova i iznova. Ako imamo muža ili ženu, on ili ona nas takode podsećaju na tu grešku, tako da mi sebe ponovo osuđujemo, ponovo kažnjavamo i ponovo smatramo krivim. Da li je to fer?

Don Migel Ruiz

Стивен Волфрам: Компјутеризација теорије свега

http://www.ted.com/talks/lang/scc/stephen_wolfram_computing_a_theory_of_everything.html

DUHOVNIK SOGYAL RINPOCHE

Mi smo ono što mislimo. S našim mislima mi stvaramo svijet. Sve što mi jesmo će se uzdići u našim mislima.

Naši umovi mogu biti predivni, ali istovremeno mogu biti naši najveći neprijatelji. Stvaraju nam toliko nevolja. Ponekad poželim da je um kao zubna proteza koju možemo skinuti i ostaviti na stoliću preko noći. Barem bi malo predahnuli od napornih i iscrpljujućih avantura.

Mi smo do te mjere u nemilosti svojih umova da, čak i kad pronađemo duhovna učenja koja nas pokrenu iznutra, pokrenu nas više od ičega što smo do tada iskusili, i dalje ostajemo obazrivi zbog nekih duboko ukorijenjenih i neobjašnjivih sumnji.

Negdje u tom procesu moramo prestati biti previše sumnjičavi. Moramo pustiti neizvjesnost i sumnju – koje bi trebale da nas štite, ali nikad ne funkcionišu jer nas na kraju uvijek više povrijede od onoga od čega bi trebale da nas odbrane.

Zapadnjačka ljenost sastoji se u zatrpavanju naših života kompulsivnim aktivnostima, kako ne bi ostalo nimalo vremena da se suočimo sa pravim problemima.

Slavna izreka kaže: „Ako um nije proračunat, nego božanstveno spontan, baš kao i voda kada nije uzburkana, po svojoj prirodi će biti proziran i čist.“

Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu. Vi izolujete smrt. Zbog toga ima toliko straha.

Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 2.

Pumpkins are presented in the German city of Hassloch on September 12, 2010. The town was hosting a competition to find the best pumpkins (RONALD WITTEK/AFP/Getty Images)

Čarolija stanica - deja vu


Na sreću, pronašao sam spas u obliku kratkoročnog prekida
na Medicinskom fakultetu na Karibima. Znao sam da tamo neće
nestati svi moji problemi, međutim kad se mlažnjak probio kroz
sivi prekrivač od oblaka iznad Chicaga, osjećao sam se kao da su
nestali. Ugrizao sam se za usnu kako bih spriječio da se osmijeh
na mom licu ne pretvori u glasno smijanje. Osjetio sam se jednako
radosno kao kada sam imao sedam godina i prvi put otkrio
svoju životnu strast, čaroliju stanica.
Raspoloženje mi se dodatno poboljšalo kada je mali zrakoplov
za šest putnika sletio na Montserrat, točkicu u Karipskom
moru veličine trideset i dva puta šest kilometara. Ako je ikada
postojao rajski vrt, vjerojatno je nalikovao mom novom otočnom
domu što je izbijao iz svjetlucavog modrozelenog mora poput
golemog, lijepo izbrušenog smaragda. Kada sam izašao iz zrakoplova,
opio me povjetarac protkan blagim mirisom gardenije.
Rado sam prihvatio običaj domorodačkog stanovništva da je
vrijeme zalaska Sunca posvećeno tihoj kontemplaciji. Kako su se
dani privodili kraju, veselio sam se nebeskoj svjetlosnoj predstavi.
Moja je kuća, smještena na litici petnaest metara iznad oceana,
okrenuta prema zapadu. Vijugavi put kroz tunel od paprati
natkriven drvećem vodio me dolje do mora. Na kraju »tunela«
nalazio se otvor iza kojeg se kroz zid od grmlja jasmina nazirala
osamljena plaža. Tamo sam ritual zalaska dana često obogaćivao
s nekoliko »krugova« u toplom, kristalno bistrom moru. Nakon
plivanja oblikovao bih pijesak na plaži u udoban naslonjač, zavalio
se i promatrao kako Sunce polagano zalazi u more.
Na tom udaljenom otoku nalazio sam se izvan stalne životne
trke i mogao sam promatrati svijet bez paravana od dogmatskih
uvjerenja civilizacije. Isprva je moj um neprestano revidirao
i kritizirao moj životni debakl, no uskoro su moji mentalni Siskel
i Ebert (popularni filmski kritičari u SAD-u koji su imali
vlastitu televizijsku emisiju; op.prev.) prestali sa svojim »palac gore/palac
dolje« recenzijama mojih četrdeset godina života i počeo sam se
prisjećati kako je živjeti u trenutku i za trenutak. Nanovo sam se
upoznavao sa senzacijama koje sam posljednji put doživio još kao bezbrižno
dijete. Ponovno sam osjećao užitak življenja.
Živeći u tom otočnom raju postao sam ljudskiji i čovječniji.
Također, postao sam bolji stanični biolog. Gotovo čitavo moje formalno
znanstveno obrazovanje bilo se odvijalo u sterilnim, beživotnim
učionicama, predavaonicama i laboratorijima. Međutim,
kada sam jednom uronio u bogati karipski ekosustav, biologiju
sam počeo promatrati kao cjeloviti sustav koji živi i diše, a ne kao
zbir pojedinačnih vrsta koje dijele komad Zemljine površine.
Dok sam tiho sjedio u otočkim prašumama nalik vrtovima
i ronio oko koraljnih grebena što su svjetlucali poput dragulja,
stekao sam uvid u čudesnu sjedinjenost biljnih i životinjskih vrsta
na otoku. Sve vrste žive u profinjenoj, dinamičnoj ravnoteži
ne samo s drugim životnim oblicima nego i s fizičkim okolišem.
Dok sam sjedio u karipskom rajskom vrtu svojom pjesmom mi se
obraćala harmonija života - ne životna borba. Postao sam uvjeren
da suvremena biologija poklanja premalo pozornosti važnoj
funkciji suradnje, zato što darvinistički korijeni ističu natjecateljsku
prirodu života.
Na negodovanje svojih kolega profesora u SAD - u , u Wisconsin
sam se vratio pun ideja o radikalnom zaokretu koji osporava
sveta, temeljna vjerovanja biologije. Čak sam počeo otvoreno kritizirati
Charlesa Darwina i ispravnost njegove teorije evolucije.
U očima većine drugih biologa moje ponašanje je bilo jednako
svećeniku koji hoda Vatikanom tvrdeći da je Papa prevarant.
Mojim kolegama može se oprostiti što su mislili da me kokosov
orah pogodio u glavu kada sam dao ostavku na svoje stalno
profesorsko mjesto i, ispunivši si životni san da budem član
rock-skupine, otišao na glazbenu turneju. Otkrio sam Yannija,
koji je kasnije postao velika zvijezda, i zajedno s njim napravio
lasersku predstavu. No, uskoro sam shvatio da sam mnogo skloniji
poučavanju i istraživačkom radu nego produciranju rock 'n'
roll predstava. Odustavši od glazbenog posla i vrativši se na Karibe
da ponovno poučavam staničnu biologiju, priveo sam kraju
svoju krizu srednjih godina koju ću, sa svim njezinim bolnim
pojedinostima, opisati u jednom od sljedećih poglavlja.
Moj konačni raskid s konvencionalnim akademskim svijetom
dogodio se na stanfordskom Medicinskom fakultetu. U to
vrijeme već sam bio neskriveni zagovornik »nove« biologije. Počeo
sam osporavati ne samo Darwinovu »tko jači taj kvači« verziju
evolucije nego i centralnu biologijsku dogmu...
Iako mi je to pružilo intelektualnu zadovoljštinu,
znao sam, da sam nastavio predavati i istraživati na
Medicinskom fakultetu, da bi se moji kolege i dalje pitali o onim
kokosima koji su mi možda pali na glavu jer sam, prema akademskim
standardima, u zadnjem desetljeću postao čak još veći
radikal. Moja preokupacija novom biologijom postala je više od
intelektualne vježbe. Smatrao sam da nas stanice uče ne samo
o životnim mehanizmima nego i o tome kako da živimo bogat,
ispunjen život.
U znanstvenoj kuli od bjelokosti razmišljanje te vrste nesumnjivo
bi mi donijelo nagradu ćaknutog dr. Doolittla za antropomorfizam
odnosno, točnije, citomorfizam - razmišljanje poput
stanica - ali za mene je to uvod u biologiju. Vi sebe možete smatrati
individuom, međutim kao stanični biolog ja vam mogu reći
da ste vi u stvari kooperativna zajednica otprilike pedeset bilijuna
jednostaničnih građana. Gotovo sve stanice koje sačinjavaju vaše
tijelo su nalik amebama, pojedinačni organizmi koji su razvili
kooperativnu strategiju za svog uzajamnog preživljavanja. Svedeno
na osnovne pojmove, ljudska bića su jednostavno posljedica
»kolektivne amebne svijesti.« Kao što nacija odražava osobine
svojih građana, tako i naša ljudskost mora odražavati osnovnu
prirodu naših staničnih zajednica.

Bruce H. Lipton

MUDRE MISLI – JOZEF KIRŠNER

Istinski napredak u današnje vrijeme sastoji se
u povratku sebi.

Bolje je donijeti pogrešnu odluku, nego ne donijeti
odluku uopšte. Jer iz grešaka svojih postupaka
možeš da učiš. A ako ne donosiš odluke zbog
prisustva straha, ti treniraš svoj um da bježi od
odlučivanja.

Ako ne sumnjate u ono što želite postići, a pritom
uporno vježbate i učite iz vaših neuspjeha, vi ćete
doći do tačke gdje će se vaš cilj sam od sebe ispuniti.

Mnoge naše najljepše želje i ideje ostaju samo
zato neispunjene, jer nismo donijeli čvrstu odluku
da ćemo istrajati do kraja.

Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se
da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao
piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj
odluci imaš u vidi cijelu piramidu, ti sa svakim
sljedećim kamenom jačaš samog sebe. Uvijek ćeš
znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu
da prevaziđeš bilo koju prepreku.

Ko ne zna šta je za njega važno ili manje važno, on će uvijek sumnjati u svoje odluke.

Ako ne poznaješ uzrok problema, nisi u stanju da izmijeniš posljedice.

Vjerovati u sebe tako snažno, da ta vjera bude jača od sumnje je osobina rijetkih koji će dostići vrhunac u svemu.

Svaka prirodna potreba koju dugo potiskujemo u sebe, vodi nas na koncu do depresije i bolesti.

IZA HUMOVA

Ona stanovaše kod humova na kraju kukurznog polja, u blizini izvora, koji teče nasmijanim potocima kroz svečane sjenke starih drvetá. Žene dolažahu tu da napune svoje krčage, a putnici da se odmore i proćaskaju. Ona je tu svakoga dana radila i snivala praćena šûmom potoka.

Jedne večeri spusti se stranac s planine pokrivene oblacima; kovrdžave vitice bjehu mu zamršene kao sanjive zmije. Mi zapitasmo začuđeni: «Ko si ti?» Ali on ne odgovori, sjede pored brbljiva potoka i gledaše nijemo ka kolibi u kojoj je obitavala ona. Srca nam drhtahu od straha, i mi se vratismo kući kada pade noć.

Ujutru, kada dođoše žene na izvor u hladu deodara, nađoše otvorena vrata na njenoj kolibi, i njen glas bješe otišao, a gdje bijaše njeno nasmijano lice? Na zemlji je ležao prazan krčag, a kandilo u uglu dogorjelo je. Niko nije znao kuda je ona pobjegla prije zore – a ni stranca ne bješe nigdje.

U mjesecu maju sunce je peklo i snijeg se istopio, a mi sjeđasmo kraj izvora i plakasmo. U mislima svojim čudismo se: »Ima i tamo, kamo otide, izvora, gdje bi mogla napuniti svoj krčag u ovim vrelim žednim danima?» I mi se zaspitasmo u strahu: »Ima li zemlje za ovim humovima gdje boravimo?»

Bila je ljetnja noć; sa juga je duvao lahor, a ja sam sjedio u njenoj napuštenoj sobi, gdje je žižak stajao još uvijek neupaljen. Kada iznenada iščeznuše humovi pred mojim očima kao da je neko otklonio zavjese. «Ah, to je ona, što dolazi. Kako ti je, dijete moje? Jesi li srećna? Ali gdje ćeš prenoćiti pod otvorenim nebom? Avaj, tu nema našeg izvora da utoli žeđ tvoju.»

«Ovdje je isto nebo», reče ona, «samo oslobođeno svih humova koji ga skučavahu – to je isti potok koji je postao nabujala rijeka – ista zemlja proširena u ravan.» «Sve je tu», uzdahnuh ja, «samo nema nas». Ona se tužno osmjehnu i reče: »Vi ste u mom srcu.» Ja se probudih i čuh žuborenje rijeke i šuštanje deodara u noći.

Rabindranat Tagore

MEDITACIJE LJUBAVI 17.

Svi dožive, kad-tad, osećanje koje nazivamo „nesi­gurnost": osećate se nesigurni svotom novca koju imate u banci, količinom ljubavi koju dobijate od svojih prija­telja, ili vrstom vaspitanja koja vam je data; ili osećate nesigurnost povodom svog zdravlja, svojih godina ili fi­zičkog izgleda.

Ako upitate same sebe: ,,Šta me čini nesigurnim?" gotovo je sigurno da ćete dati pogrešan odgovor. Mogli biste, recimo, da odgovorite: „Ne dobijam dovoljno lju­bavi", ili: „Nemam intelektualnu spremu koja mi je po­trebna", ili nešto slično. Drugim recima, okrivili biste nešto izvan vas, ne shvatajući da naše osećanje nesigur­nosti nikada ne potiče od nečeg izvan nas, već isključivo od naše emocionalne uslovljenosti, od nečeg što govori­mo sami sebi u svom mozgu.

Ako biste promenili svoju mentalnu uslovljenost, vaše osećanje nesigurnosti u trenutku bi iščezlo, čak i kad bi sve stvari na svetu ostale onakve kakve su i bile. Neko se oseća savršeno sigurno i bez ijednog novčića u banci; neko drugi je nesiguran iako je milioner - razlika nije u sumi novca, već u njihovoj različitoj mentalnoj uslovljenosti. Neko nema nijednog prijatelja, pa ipak se oseća savršeno sigurnim, obuzet ljubavlju prema svim ljudima; neko se ne oseća sigurnim usred svih svojih najposesivnijih i najekskluzivnijih veza.

Ako hoćete da prevaziđete ta osećanja nesigurnosti, postoje četiri istine koje morate dobro proučiti. Prvo: uzaludan je svaki pokušaj da prevaziđete nesigurnost ta­ko što ćete menjati stvari koje su izvan vas. Vaši napori mogu uroditi privremenim uspehom, ali samo delimično; to će vam doneti neko olakšanje, ali samo na kratko. Zato nema svrhe rasipati vreme i energiju da biste stavi­li tačku na svoj fizički izgled, zaradili još novca ili osvo­jili još ljubavi.

Drugo: ova činjenica suočiće vas sa problemom ta­mo gde se on stvarno nalazi - u vašoj glavi. Zamislite koliko je ljudi koji se, u identičnoj situaciji, ne bi osećali ni najmanje nesigurnim. Sve zato što problem dolazi iznutra, iz vaše programiranosti.

Treće: morate shvatiti da su ove programe u vas usadili nesigurni ljudi, koji su vas, kada ste bili jako ma­li i podložni utiscima, svojim ponašanjem i paničnim re­akcijama naučili da morate, kad god se spoljni svet ne uklapa u određeni model, stvoriti u sebi emocionalnu zbrku zvanu nesigurnost, i vi morate na svaki način reorganizovati spoljni svet - morate zaraditi više para, pru­žiti sebi više zaštite, ugoditi ljudima koje ste možda uvredili, itd, itd, samo da bi vaše osećanje nesigurnosti nestalo. Čim shvatite da ništa od toga nije potrebno, da time ništa ne biste resili, i da je uzrok emocionalne zbr­ke isključivo u vama i vašoj kulturi, dakle samo ako po­stanete svesni toga, problem će zaista nestati i vi ćete doživeti stvarno olakšanje.

Četvrto: kad god ste nesigurni zbog nečega što vam se može desiti u budućnosti, upamtite sledeće - u poslednjih šest meseci prethodne godine bili ste užasno nesigurni pred budućim događajima, da biste ipak, kada su se desili, držali uglavnom sve konce u svojim rukama. Tako je bilo zahvaljujući energiji koja vam se u tom tre­nutku probudila, a nikako zahvaljujući brigama koje su prethodile, zbog kojih ste samo uzaludno patili, i koje su vas emocionalno oslabile. Zato ponavljajte sebi: „Ako sa­da postoji nešto što mogu da učinim u pogledu svoje bu­dućnosti, učiniću to..." 

Antoni De Melo

Крис Андерсон: како интернет видео оснажује глобалне иновације

http://www.ted.com/talks/lang/scc/chris_anderson_how_web_video_powers_global_innovation.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 1.

Elliott Cely, 2, of Portland, plays in a pumpkin patch at the Rasmussen Farms Wednesday, Sept. 22, 2010, in Hood River, Oregon. (AP Photo/Rick Bowmer)

PREDGOVOR

...
Otkako sam te čarobne noći na Karibima doživio trenutak
spoznaje koji mi je promijenio život prošlo je dvadeset godina.
Tijekom tih godina biološka su istraživanja nastavila potvrđivati
znanje koje sam stekao tog ranog jutra na Karibima. Živimo u
uzbudljivim vremenima jer znanost je u procesu raspadanja starih
mitova i ponovnog formuliranja fundamentalnog vjerovanja
ljudske civilizacije. Vjerovanje da smo krhki biokemijski strojevi
kojima upravljaju geni ustupa mjesto shvaćanju da smo moćni
kreatori svojih života i svijeta u kojem živimo.
Dva desetljeća tu znanstvenu informaciju što ruši paradigmu
prenosio sam velikom slušateljstvu diljem Sjedinjenih Država
Kanade, Australije i Novog Zelanda. Reakcije ljudi koji su poput
mene upotrijebili to znanje da nanovo ispišu scenarije svojih
života unijeli su u moj život veliku radost i zadovoljstvo. Kao što
svi znamo, znanje je moć i samim time znanje o sebi omogućava
samoosnaživanje.
Sada vam tu samoemancipacijsku informaciju dajem u Biologiji
vjerovanja. Najiskrenije se nadam da ćete prepoznati da su
mnoga od vjerovanja koja pokreću vaš život pogrešna i ograničavajuća,
te da ćete biti nadahnuti na promjenu tih vjerovanja.
Imate mogućnost preuzeti nadzor nad svojim životom i krenuti
putem zdravlja i sreće.
Ove informacije su moćne. Znam da jesu. Život koji sam
pomoću njih kreirao toliko je bogatiji i sretniji... Više se ne pitam:
»Kada bi mogao biti bilo tko, tko bih bio?« Sada odgovor nije
težak. Želim biti  ja!

BIOLOGIJA VJEROVANJA

Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad

materijom

Uvod


ČAROLIJA STANICA



... Kao što sam naučio još na početku poslijediplomskog studija,
struktura i funkcioniranje bioloških organizama čvrsto su isprepleteni.
Bio sam siguran da ću uspoređivanjem mikroskopske
anatomije stanice i njezina ponašanja steći uvid o prirodi Prirode.
Tijekom poslijediplomskog studija, postdoktorskog istraživačkog
rada i karijere profesora na Medicinskom fakultetu, moji su dani
bili posvećeni istraživanju molekularne anatomije stanice. Jer, u
strukturi stanice skrivale su se tajne njezina funkcioniranja.
Moja potraga za »tajnama života« dovela me do istraživačke
karijere na području proučavanja prirode kloniranih ljudskih stanica
uzgojenih u kulturi tkiva. Deset godina nakon prvog bliskog
susreta s elektronskim mikroskopom bio sam stalni profesor na
prestižnom Medicinskom fakultetu Sveučilišta Wisconsin, međunarodno
 priznat zbog svojih istraživanja kloniranih matičnih
stanica i poštovan zbog svog predavačkog umijeća. Napredovao
sam do snažnijih elektronskih mikroskopa koji su mi omogućavali
trodimenzionalne, slične CAT 1 snimkama, vožnje kroz organizme.
(CAT - kompjutorska aksijalna tomografija; op. prev.)
Mogao sam se približiti molekulama koje su sam temelj
života. Moje oruđe je bilo sofisticiranije, moj pristup je međutim
ostao isti. Nikada me nije napustilo uvjerenje sedmogodišnjaka
da život stanica koje sam proučavao ima svoju svrhu.
Nažalost, nisam bio jednako tako uvjeren da moj vlastiti život
ima svrhu. Nisam vjerovao u Boga, iako priznajem da sam
se ponekad zabavljao idejom Boga koji vlada, vodeći se svojim
krajnje izopačenim smislom za humor. Napokon, bio sam tradicionalni
biolog za kojeg je postojanje Boga bilo suvišno pitanje:
život je proizvod pukog slučaja, slijepe sreće, odnosno, točnije,
nasumični produkt bacanja genetskih kocaka. Još od vremena
Charlesa Darwina moto naše profesije je bio: »Bog? Što će nam
Bog!«
Ne radi se o tome da je Darwin nijekao Boga. Jednostavno
je implicirao da je za prirodu života na Zemlji odgovorna slučajnost,
a ne božanska intervencija. U svojoj knjizi Porijeklo vrsta
(The Origin of Species) objavljenoj 1859. godine Darwin je rekao
da se individualne osobine prenose s roditelja na djecu. Sugerirao
je da »nasljedni faktori« koji se prenose s roditelja na dijele
upravljaju značajkama života osobe. To shvaćanje nagnalo je
znanstvenike da krenu mahnito raščlanjivati život sve do njegovih
molekularnih sastavnih dijelova, jer unutar strukture stanice
trebalo je pronaći nasljedni mehanizam koji upravlja životom.
Potraga je došla do izuzetnog kraja prije pedeset godina
kada su James Watson i Francis Crick opisali strukturu i funkcioniranje
dvostruke spirale DNK, tvari od koje su sačinjeni geni.
Znanstvenici su napokon dokučili prirodu »nasljednih faktora«
o kojima je Darwin pisao u devetnaestom stoljeću. Tabloidi su
spremno najavili vrli novi svijet genetičkog inženjerstva s njegovim
obećanjima dizajnerskih beba i čudotvornih medicinskih
tretmana. Živo se sjećam golemih naslova što su ispunjavali naslovnice
novina tog znamenitog dana 1953. godine: »Otkrivena
tajna života«.
Kao i tabloidi, i biolozi su se također ukrcali na genska paradna
kola. Mehanizam putem kojeg DNK upravlja biološkim životom
postao je središnja dogma molekularne biologije neumorno
ponavljana u udžbenicima. U dugotrajnoj debati prirode nasuprot
odgoja, klatno je odlučno prešlo na stranu prirode. Isprva
se mislilo da je DNK odgovorna samo za naše fizičke značajke,
no zatim smo počeli smatrati da geni upravljaju i našim osjećajima
te ponašanjem. Dakle, ukoliko ste rođeni s defektnim genom
sreće, možete očekivati da ćete imati nesretan život.
Nažalost, smatrao sam da sam jedan od onih koje terorizira
nedostatak ili mutacija gena sreće. Posrtao sam pod neumoljivom
paljbom iscrpljujućih emocionalnih krošea. Moj otac je bio
netom preminuo nakon duge i vrlo bolne borbe s rakom. Ja sam
bio njegov glavni njegovatelj, a posljednja četiri mjeseca proveo
sam leteći svaka tri ili četiri dana amo-tamo između svog posla
u Wisconsinu i njegova doma u New Yorku. U pauzama između
boravaka uz njegovu samrtnu postelju pokušavao sam održati
svoj istraživački program, poučavali na fakultetu i napisati važan
zahtjev za ponovno odobravanje novčanih sredstava Državnom
institutu za zdravlje.
Kao šećer na kraju, stresnu situaciju je pogoršavalo to što
sam se nalazio usred emocionalno iscrpljujućeg i ekonomski razornog
razvoda braka. Moji financijski izvori ubrzano su kopnjeli
dok sam pokušavao nahraniti i odjenuti svoje nove članove obitelji
- odvjetnike. U financijskom škripcu i bez doma, našao sam
se kako živim praktički samo s jednim koferom u besprizornom
kompleksu stanova s »vrtom«. Većina mojih susjeda nadala se
»unaprijediti« svoj životni standard pronalaskom mjesta u naselju
kamp-kućica. Posebno sam se bojao svojih najbližih susjeda.
Tijekom prvog tjedna boravka na tom mjestu, provaljeno mi je u
stan i ukraden mi je moj novi stereo-uređaj. Tjedan dana kasnije
je dva metra visoki i metar široki Bubba zakucao na moja vrata.
Držeći u ruci litru piva i čačkajući zube, zanimalo ga je imam li
upute za kazetofonsku komponentu.
Najniža točka bio je dan kada sam bacio telefon kroz staklo
svojeg ureda, razbivši znak »Bruice H. Lipton, dr. sci., izvanredni
profesor anatomije, Medicinski fakultet U.W.«, čitavo vrijeme
vičući »Izbavite me odavde!«. Raspad mog sistema izazvao je telefonski
poziv bankara koji mi je ljubazno ali odrješito rekao da ne
može odobriti moj zahtjev za hipotekarni kredit. To je bilo poput
scene iz filma »Vrijeme nježnosti« kada Debra Winger spremno
odgovara na suprugovu nadu u profesorsko mjesto: »Sada nemamo
dovoljno novca za plaćanje računa. Sve što profesorsko
mjesto znači je da zauvijek nećemo imati dovoljno novca!«


Bruce H. Lipton

MUDRE MISLI - O GREŠKAMA

Jedina prava greška je ona iz koje nismo ništa naučili. Džon Pauel


Nikad ne uznemiravaj neprijatelja dok pravi greške. Napoleon

Čovek koji ne pravi greške obično ne radi ništa. Filips

Uz velikog čovjeka često idu i velike greške.
Henri Miler

Kad starac pogriješi, kaže se da je sišao s pameti;
kad mlad čovjek pogriješi kaže se da još nije došao pameti. Koreanska poslovica

Pametan čovjek ne pravi sve greške sam.
On i drugima da šansu. Vinston Čerčil

Kaži mi ko te hvali i reći ću ti gdje leži tvoja greška. Lenjin

Iskustvo je ime koje je čovjek dao svojim
greškama. Oskar Vajld

Izbjegavati situacije u kojima bi možda načinili grešku je majka svih grešaka. Piter Mekvilijams

Iz greške u grešku, čovjek otkriva cijelu istinu. Sigmund Frojd

SVETISLAV BASARA

Težnja za mobilnošću uvijek je znak unutrašnje nestabilnosti.

Što okolina ima pogrešnije mišljenje o nekom taj je sve slobodniji.

Društvenost se viskoko kotira na današnjoj rang-listi vrlina. Komunikativnost takođe. Ali nema opasnijih stvari po dušu. Jer društveni i komunikativni, vječno opsjednuti idejom samoostvarenja, panično želeći da budu samo svoji i originalni, paradoksalno bivaju oblikovani predrasudama okoline i njihovi postupci ne potiču od njihove volje nego iz sulude želje da se dopadnu, da budu prihvaćeni, rado viđeni, uvijek na mjestu događaja.

Svaka ekspanzija je usporena eksplozija.

Kada se neka uspomena prizove, to se u stvari priziva ono JA iz vremena na koje se uspomena odnosi.

Što je neko nastojao da bude ozbiljniji i ozbiljnije shvaćen, sve je više tonuo u baru amaterizma ili marginalnih legendi. Ludost je mnoge uznijela na visine Parnasa.

Ako razbojnik ubije i opljačka bogatog trgovca, on čini grijeh, ali ubistva i pljačke ne bi bilo da trgovac nije podlegao smrtnom grijehu srebroljublja. Grijeh privlači grijeh.

Jer dok mašta predstavlja našem umu oblike vidljivih stvari u sadašnjosti i priprema ga, na osnovu sličnosti tih stvari s nevidljvim stvarima, da ispituje nevidljivo, ona ga vodi, na neki način, putem kojim on sam nije znao da ide.

Reklo bi se da je masovna pojava autá onaj prelomni momenat poslije kojeg su sve nepotrebne stvari stekle status prijeko potrebnih.

Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo prijeteći da postane svjetska religija.

Egzistenciji je nametnuto mnoštvo irealnih projekcija čija šarolikost zaklanja neshvatljivu jednostavnost života.