PRIRUČNIK ZA RATNIKE SVETLOSTI

 Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo.
“Jesi li već vidio taj hram?”, upita ona.
“Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjede u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da viđa: plavo nebo i okean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
“Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji čukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar.
“Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo, i dalje uspijevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”
Dječak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio da čuje bio je šum talasa i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; nije mogao da vjeruje da bi onako lijepa žena mogla da govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj kaže da nije vidio ostrvo, al’ da je čuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je ubijeđen da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gdje se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmijeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli da bulji u more, jer se plaši da ne izgubi u igrama.”
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspijevao da čuje stara zvona sa hrama, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum talasa, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palmovom lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspijevao da pomete – ali zvona sa potopljenog hrama nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njime, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igraš sa svojim drugarima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:”možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona polomila, i zauvijek zamukla.”
Te večeri, riješio je da se vrati kući. Prišao je okeanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao je slobodno da se smiješi pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žagor svojih drugova u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svoga djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo straćio vrijeme, jer je naučio da posmatra i poštuje Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih drugara u igri, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonulog hrama, na veliku dječakovu radost.
Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svoga djetinjstva. Nije više namjeravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, riješio je da se malo prošeta, da bi slušao hujanje vjetra i pjesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječije poglede. Jer djeca umiju da posmatraju svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, želi najprije da vidi kako neko dijete na nju gleda.”
“Šta je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se.
“To je onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori do kraja za nešto u šta vjeruje i – najzad – da čuje zvona koja bruje sa dna mora."

Koeljo

MUDRE IZREKE

 Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro.

Meša Selimović

Ako želite voditi ljude morate im okrenuti leđa.

Šekspir

Sve su promjene tužne, čak i one koje najviše želimo, jer ono što ostavljamo to je dio nas samih; treba umrijeti za jedan život da bi se ušlo u drugi.

Franc Anatol

Čovjek će se jače boriti za svoje interese nego za svoja prava.

Napoleon

Ako neko postane svjestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

Miroslav Mika Antić

Znanje ljudsko je neznatno, zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna.

Meša Selimović

Niko se ne diže tako visoko kao onaj koji zna kuda ide.

Stendal

John Lennon - Woman is the "N" of the World

UMIJEĆE MALIH KORAKA

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.

Antoan de Sent-Egziperi

KO ZNA GDE SMO MI

I počela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A počinjala je pomalo još od maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrućine, selila nas za jednu noć iz afričke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna jesen, to su prvi požuteli listovi, miris hladnoće u kosi i na obrazima… sad opet možemo da počnemo san o moru.

Ustvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince još do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a ništa i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kažu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kažu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kažu ti: laku noć, a misao im u Japanu.
A mi, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a – nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nešto organizujem, uradim, donesem, predam, saopštim, oćutim, priznam… a ja im kažem:
-Badava vi to meni. Nisam ja tu.
I stvarno sam u Trogiru, na Korčuli, u Budvi, u Vološkom, u Šibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu…
Kad počne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkačio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svađao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja – ništa. Prođem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako možeš nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan?

Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slušam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam rečnu ribu na dalmatinski način. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rođeni krevet, vrpoljim se do neko doba noći, šetam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepću ferali, pa mi svetli pod celom ona prvomajska obala, praznična obala sva u vatrama, pa lutam praznim plažama Orebića, Makarske, Čiova, Stona, Hercegnovog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, čak do Istre, sve ja to prođem u masti.
A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuče farmerice, okači torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se još putovalo u kolima sa arnjevima, tako su naši nedeljama, mesecima pripremali svoje putovanje u Peštu, u Beč, u Bečkerek. Posle su došli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u čekaonici, kola je isprezao kod Stepančevih, u kafani prekoputa, pa smo posle sedeli i čekali voz.
I čekajuci tako, mi smo već bili u Kikindi. I sećam se: ta Kikinda, iz čekanja, uvek mi je bila lepša nego ona prava. U pravoj Kikindi najveća senzacija za mene bilo je što može da se sladoled jede kašikom, za stolom, iz neke metalne čaše. Taj sladoled sam obično gutao, a uživao sam posle, kad se vratimo kući. Mljackao sam u Mokrinu.

Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivšem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hoću da se odmorim od svega što me je razvlačilo na sve strane, odjednom hoću da doživim još jednu godinu snova, i već posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi škripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim i svađam, da me neko pozove na sastanak, da čujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam šta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska škola na Detelinari, kako je na Strandu, na Tvrđavi…
Trčim na telefon. Kako je, pitam, šta ima novo u redakciji, da li me je neko tražio… Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake večeri u pola osam. Niko me nije tražio. Žive ljudi bez mene, svira Janika Balaž bez mene. Milan Plemić i ne primećuje da me nema među gostima na terasi Tvrđave. A ja sam sa njima. Muvam se svake večeri pre negu što zaspim, šetam kejom, prelećem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokacicima Podbare i Salajke, lomim noge po begečkim vinogradima…
Stvarno, šta ću ja na moru?
Onda počne nervoza. Jedva čekam da se to završi. Jer, šta je – tu je. Uplatio sam za odmor i nema vraćanja para. Treba zažmiriti i – izdržati.
I ja, umesto da se odmaram, ja izdržavam na svoj način. Ali izdržavam na svoj način. Hoće, recimo, da me nanarvira kelner koji se uvija kao bršljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primećuje satima.
-Nećeš, burazeru – mislim – nećeš me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. J sam sad u Sodrošu, brale, a ti i ne znaš šta je Sodroš. Drugi bi lupao šakom o sto, vikao nešto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja ništa. Prođe kelner kroz mene kao kroz vazduh, prođem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepše i nasmejanije Ja šeta sad sa Havajkama, ili igra u Grčkoj, ili pilji u golišave lepotice Palm Biča. Ovo ovde što stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom poslužavnika, u oznojanom crnom sakou, sa buđelarom punim stranog novca, ko zna čije je to telo.
Ko zna čija su naša tela.
Duše su naše – to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislim da jeste.
*
Sam sam opet kod kuce, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu. ukus kikindskog sladoleda. I već mislim kako ću iduće godine, tamo negde početkom juna, početkom jula, početkom avgusta… A Radio Jadran mi šalje Đorđa Peruzovića i Olivera Dragojevića, a palme mi šume oko ušiju, a more se talasa u temenu.
Neko na vratima zvoni. Traže me. Šta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

Miroslav Antić

ŽIVOT JE...

BERAČI TREŠANJA

Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.

“Kako to uspijevate?” – pitali su ga.

“To je prosto”, – nasmijao se – “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!

…

Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.

USAMLJENOST GRADOVA

Ne znajući vlastiti broj,
ograđen zidinama i granicama,
Hodam naokolo sa robijaškim dvorištem
i za gležanj vezanom vječitom sjenkom.

Žive se granice dižu
na korak od mojih koraka.

Nema sjevera ni juga, istoka ni zapada,
postoji samo usamljenost umnožena,
usamljenost podijeljena brojem ljudi.
Trka vremena oko cirkusa časovnika,
svijetleći pupak tramvaja,
zvona sa atletskim ramenima,
zidovi koji sriču dvije ili tri obojene riječi,
su materijali usamljenosti.

Slika usamljenosti:
zidar koji pjeva na skeli,
nepomični splav na nebu.
Slike usamljenosti:
putnik zadubljen u novine;
konobar koji skriva portret u džepu jakne.

Grad kao da je od minerala.
Gradska geometrija je manje lijepa
od geometrije koju smo učili u školi.
Trokut, jaje, kocka šećera,
uputili su nas u slavu oblika.
Samo je obim došao kasnije:
prva žena i prvi mjesec.

Gdje si bila, samoćo,
da te ne upoznah do dvadesete?
U vozovima, u ogledalima, u fotografijama,
sada si uvijek pored mene.

Seljaci su manje sami
jer sa zemljom čine jedno:
stabla su njihova djeca,
promjene vremena vide na vlastitom tkivu,
i naučeni od svetih kalendara malih životinja.

Tu samoću knjigama hrane,
usamljenim šetnjama, klavirima i komadima gomile,
gradovima i nebesima mašinama osvojenim,
pokrovima pjene
koji se pružaju do granica mora.
Sve je već izmišljeno,
ali ništa nije izmišljeno što bi nas od samoće oslobodilo.

Karte čuvaju tajnu mansardí,
jecaji su oblikovani da se na luli popuše.
probali su samoću da sahrane u gitari.
Zna se da usamljenost hoda sobama nenastanjenim,
trguje odjećom samoubistva,
i mrsi poruke u telegrafskim žicama.

Horhe Karera Andrade

MUDRE MISLI - VRLINA

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.
Andrić

Jedina vrlina kojom čovjek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.
Volter

Rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali ne i njegove vrline.
Spinoza

Sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu: nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš.
Pavić

Nemam puno vrlina i plemenitih kvaliteta, ali kad volim – volim jako, ekskluzivno i postojano…
Dekart

Porok nikada ne napada otvoreno, nego nalazi način da čovjeka zaskoči, jer se uvijek zaodjene u neki sofizam, a često i u neku vrlinu.
Žan Žak Ruso

Nekada si imao strasti, i nazivao si ih zlima…ali, sad, imaš samo vrline – one su izrasle iz tvojih strasti.
Nekada si imao divlje pse u podrumu, ali si ih preobrazio u umilne psiće.
Od svojih otrova svario si svoj melem, pomuzao si kravu svoje tuge – sada piješ slatko mlijeko.
Ako imaš sreće, imaš jednu vrlinu i ništa više – tako ćeš lakše preći preko mosta.
Odlika je imati mnoge vrline, ali težak je to usud.
Gle, kako tvoja vrlina žudi za najvišim, ona želi cijeli tvoj duh, ona želi svu tvoju snagu gneva, mržnje i ljubavi.
Ljubomorna je svaka vrlina na drugu, a strahovita je stvar ljubomora.
Koga opkoli plamen ljubomore, taj na kraju, poput škorpije, protiv sebe samog okreće svoju bodlju.
Čovjek je nešto što mora biti prevaziđeno, i zato treba da voliš svoje vrline – jer od njih ćeš na kraju propasti.
Zar nikada dosad nisi vidio neku vrlinu kako sama sebe opanjkava, podbada, grize? Sigurno jesi…

Niče

Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grijehovi, ako grijehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac uloge koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja… Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dvije stvari koje vladaju nama.
Vajld

Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.
Pavić

Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
Niče

Narod koji se miri sa vlašću, to je narod bez građanskih vrlina. To je narod podanika. Nikakav narod.
Ćosić

Kad moji sinovi odrastu, osvetite im se, ljudi, dodijavajući im onako isto kao i ja vama, što sam dodijavao, ako vam se čini da se više staraju za blago ili za šta drugo nego za vrlinu. I ako budu smatrali da su nešto a nisu ništa, korite ih kao što sam ja korio vas što se ne brinu za ono što treba, i što misle da su nešto, a ne valjaju ništa. I ako budete tako radili, onda sam od vas doživio punu pravdu, i ja sám i moji sinovi.
Ali već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Boga.
Sokrat – Odbrana pred atinskim sudom

Svi mi težimo da budemo pohvaljeni, i što je ko ugledniji utoliko više žudi za slavom. I sami filozofi, čak i na knjigama u kojima pišu o preziranju slave, stavljaju svoje ime; oni tu s prezrenjem govore o slavoljublju i sujeti, pa opet žude da im se slava proširi i čuje ime.
Za sve napore i pretrpljene opasnosti, vrlina ne traži druge nagrade osim hvale i slave.
Ciceron

Junaštvo je najjednostavnije od svih vrlina. Čak se i recept zna. Uzmeš tri drama čvrste vjere u nešto, tri drama neobaziranja na posljedice, i dobru oku jake volje. Sve to izmješaj i – gotovo.
Borislav Mihajlović Mihiz

Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvriježena neiskorijenjiva zabluda da ima nekih svjesnih duhovnih radnja koje vode čovjeka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći utjeha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje… Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja ondje gdje ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvijek je bila utjeha nedarovitih pisaca i nesreća umjetnosti.
Andrić

DEJVID ŠVARC

Nevjerovanje je negativna moć. Kada um ne vjeruje ili sumnja, on konstantno privlači razloge koji mu to potvrđuju.

Čovjek koji nije nigdje dospio i koji uopšte nema plan negdje da dospije, uvijek će imati bezbroj razloga kojima će to objasniti.

Svaki put kad se neko služi određenim opravdanjem, ono se još dublje ukorijenjuje u njegovu podsvijest. Misli, pozitivne ili negativne, jačaju ako ih hranimo neprestanim ponavljanjem.

Zateknete li se u razmišljanjima o negativnim stvarima, potpuno isključite um.

Ispravno djelovanje održava savjest zadovoljnom. A zadovoljna savjest gradi samopouzdanje. Kada učinimo ono što je pogrešno, izazivamo dvije negativne posljedice. Prvo, osjećamo krivicu, a ta krivica proždire naše samopouzdanje. Drugo, ljudi će to prije ili kasnije saznati i izgubiti povjerenje u nas.

Ljudi se slažu sa čovjekom koji vjeruje u ono što govori.

Na sljedeće se možete kladiti: kada započnete neki poduhvat sami, ako je njegova osnovna zamisao dobra, uskoro ćete dobiti veliku podršku.

Poraz je stanje uma i ništa više.

Posmatraj stvari onakve kakve mogu biti, a ne onakve kakve one jesu.

Neuspješan je onaj čovjek koji je pogriješio, ali nije sposoban okoristiti se tim iskustvom.

Kad odbijate da se borite sa „sitnim“ ljudima, vi pobjeđujete. Borba sa „sitnim“ ljudima svodi vas na njihovu veličinu. OSTANITE VELIKI.

DEJVID ŠVARC

FANATIK

MONAH I CAR

Jedan istočni car je imao veliko bogatstvo.

Bio je veliki srebroljubac.

Svake godine o svom rođendanu stao bi na vagu, na jedan njen kraj, a na drugi kraj su njegovi podanici stavljali zlato i drago kamenje dok ne prevagne.

Jednom ovaj car sretne u pustinji jednog vrlo produhovljenog asketu-monaha, koga upita:

„Zašto podnosiš tako veliku žrtvu?“

Monah mu na to odgovori:

„Tvoja žrtva je mnogo veća. Ja se odričem svega što je prolazno, a ti se odričeš svega što je vječno.“

NAUKA I BOG

Dolazim do zaključka da se u prirodnim zakonima svemira nalazi jedan duh; duh koji je od ljudskog bića mnogo nadmoćniji i prema kome se moramo zaista bijedno osjećati kada se uzme u obzir naša snaga. Albert Ajnštajn

Prvi gutljaj iz čaše zvane „prirodna nauka” napravi te ateistom – ali na dnu čaše čekaće te Bog. Verner Hajzenberg

Poslije višegodišnjeg istraživanja događaja u prirodi moram da priznam da ipak postoji veća inteligencija od nas. Tomas Edison

Jednostavna ljudska ćelija je toliko kompleksna da ne možemo da pođemo od toga da se to desilo slučajno. Majkl Denton

Ne umijem da kažem kakva je to sila; znam samo da postoji i da postaje dostupna samo onda kad je čovjek u takvom stanju duha da tačno zna šta hoće i čvrsto je riješen da ne odustane sve dok to ne postigne. Aleksandar Bel

Za one osobe koje vjeruju u Boga nijedan dokaz nije potreban, za one osobe koje ne vjeruju u Boga nijedan dokaz nije moguć. Franc Verfel

Kao čovjek koji je cijeli svoj život posvetio nauci, tj. proučavanju materije, kao rezultat mog istraživanja atoma mogu vam reći ovoliko: ne postoji materija sama po sebi! Sva materija potiče i postoji kao rezultat sile koja izaziva vibriranje atomskih čestica i drži ih na okupu u atomu kao najsićušniji Sunčev sistem. Mi na osnovu ovoga moramo pretpostaviti da iza te sile stoji neki svjestan i razuman um. Ovaj um je prauzrok svih stvari. Maks Plank

Kada uspijemo da nađemo odgovor na pitanje zašto postojimo Mi i Univerzum, to će biti krajnji trijumf ljudskog razuma, jer tada ćemo konačno spoznati Boga. Stiven Houking

Everything Is Connected To The Golden Ratio Chris MintZ Barf

Golden Ratio in Human Body

Spiral Theory

Nature by Numbers

GLEDAM TE!

GOLEMO STABLO

Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i toliko visoko da dodiruje oblake.

Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Biće nam potrebno mnogo vremena da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo. Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.

Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:

- Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!

Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati živo i snažno.

ŠOLJA ČAJA

Nanin japanski učitelj iz Meiji perioda (1868-1912), primio je univerzitetskog profesora na razgovor o Zen učenju. Čim bi Nanin započeo neku temu, profesor bi ga prekinuo riječima:
– To već znam, to mi je sve poznato….
Potom Nanin iziđe kako bi pripremio čajnu ceremoniju. Šolju svog gosta Nanin je napunio do vrha i nastavio točiti dok čaj nije počeo curiti preko ruba šolje. Profesor je promatrao kako čaj curi preko ruba šolje i povikao: – Prepuna je! Više ne može stati u nju!.
– Baš kao ova šolja i ti si ispunjen vlastitim mislima i prosudbama. Kako ti mogu pokazati zen, ako prvo ne isprazniš vlastitu šolju? – odgovori mu Nanin.

BRANKO MILJKOVIĆ - More Pre Nego Usnim

Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u zažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi, svojim koračajući putem, al znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.

Praznino, kako su zvezde male!

Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l moja il tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti od koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedina zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

Svet nestaje polako, tužni svet.

Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.

VASKO POPA - POEZIJA

Izgubljena crvena čizmica

Pramajka moja Sultana Urošević
U drvenom koritu plovila je nebom
I lovila kišonosne oblake
Pomoću vučje i drugih masti
Činila je još mnoga
Manja i veća čuda
Posle smrti
Nastavila je da se meša
U poslove živih
Iskopali je
Da je nauče redu
I bolje zakopaju
Ležala je rumenih obraza
U hrastovom sanduku
Samo je na jednoj nozi imala
Crvenu čizmicu
Sa svežim tragovima blata
Onu drugu izgubljenu čizmicu
Tražiću do kraja života



PEPELA


Jedni su noći drugi zvezde

Svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noći se zatim među sobom podele
Jedne budu zvezde
Druge ostanu noći

Opet svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noć poslednja bude i zvezda i noć
sama sebe zapali
Sama oko sebe crnu igru odigra

*

Naš dan je zelena jabuka
Na dvoje presečena.

Gledam te.
Ti me ne vidiš.
Između nas je slepo sunce.

Na stepenicama
Zagrljaj naš rastrgnut.

Zoveš me
Ja te ne čujem.
Između nas je gluhi vazduh.

Po izlozima usne moje traže
Tvoj osmeh.

Na raskrsnici
Poljubac naš pregažen.

Ruku sam ti dao
Ti je ne osećaš.
Praznina te je zagrlila.

Po trgovima
Suza tvoja traži
Moje oči.

Uveče se dan moj mrtav
S mrtvim danom tvojim sastane.

Samo u snu istim predelima hodamo.


POSLJEDNJA IGRA

Sahranjujem majku
Na starom prenaseljenom
Novom groblju u Beogradu

Sanduk se s mukom spušta
U usku plitku raku
I leže na očev

Nestaje brzo ispod prvih grudvi

Dva mlada gologlava grobara
Skaču po nevidljivom sanduku
I nabijaju zemlju

Na podignutim njihovim lopatama
Sijaju dva popodnevna sunca

Vesela moja majka
Sa ushićenjem bi gledala
Ovu igru u njenu čast

*

ZABORAVAN BROJ

Bio jednom jedan broj
Čist i okrugao kao sunce
Ali sam mnogo sam

Počeo je da računa sa sobom

Delio se množio
Oduzimao se sabirao
I uvek ostajao sam

Prestao je da računa sa sobom
I zaključao se u svoju okruglu
I sunčanu čistotu

Napolju su ostali usijani
Tragovi njegovog računanja

Počeli su da se jure po mraku
Da se dele kad se množe
Da se oduzimaju kad se sabiraju

Onako kako se to u mraku već radi

I nije bilo nikog da ga zamoli
Da tragove zaustavi


VRATI MI MOJE KRPICE

Padni mi samo na pamet
Misli moje obraz da ti izgrebu
Iziđi samo preda me
Oči da mi zalaju na tebe
Samo otvori usta
Ćutanje moje da ti vilice razbije
Seti me samo na sebe
Sećanje moje da ti zemlju pod stopalima raskopa
Dotle je među nama došlo

1

Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje
Od moga čipkastoga tkiva
Moje krpice od tačkaste nade
Od žežene želje od šarenih pogleda
Od kože s moga lica
Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem

2

Slušaj ti čudo
Skini tu maramu belu
Znamo se
S tobom se od malih nogu
Iz istog čanka srkalo
U istoj postelji spavalo
S tobom zlooki nožu
Po krivom svetu hodalo
S tobom gujo pod košuljom

Čuješ ti pretvorniče
Skini tu maramu belu
Šta da se lažemo

3

Neću te uprtiti na krkače
Neću te odneti kud mi kažeš
Neću ni zlatom potkovan
Ni u kola vetra na tri točka upregnut
Ni duginom uzdom zauzdan
Nemoj da me kupuješ
Neću ni s nogama u džepu
Ni udenut u iglu ni vezan u čvor
Ni sveden na običan prut
Nemoj da me plašiš
Neću ni pečen ni prepečen
Ni presan posoljen
Neću ni u snu
Nemoj da se zavaravaš
Ništa ne pali neću

4

Napolje iz moga zazidanog beskraja
Iz zvezdanog kola oko moga srca
Iz moga zalogaja sunca
Napolje iz smešnog mora moje krvi
Iz moje plime iz moje oseke
Napolje iz mog ćutanja na suvom
Napolje rekao sam, napolje
Napolje iz moje žive provalije
Iz golog očinskog stabla u meni
Napolje dokle ću vikati napolje
Napolje iz moje glave što se rasprskava
Napolje samo napolje

5

Tebi dođu lutke
A ja ih u krvi svojoj kupam
U krpice svoje kože odevam
Ljuljaške im od svoje kose pravim
Kolica od svojih pršljenova
Krilatice od svojih obrva
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba
Da love da vreme ubijaju
Kakva mi je pa to igra

6

Koren ti i krv i krunu
I sve u životu
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju
I svaku svaku stopu
U tri kotla namćor vode
U tri peći znamen vatre
U tri jame bez imena i bez mleka
Hladan ti dah do grla
Do kamena pod levom sisom
Do ptice britve u tom kamenu
U tutu tutinu u leglo praznine
U gladne makaze početka i početka
U nebesku matericu znam li je ja

7

Šta je s mojim krpicama
Nećeš da ih vratiš, nećeš
Spaliću ti ja obrve
Nećeš mi dovek biti nevidljiva
Pomešaću ti dan i noć u glavi
Lupićeš ti čelom o moja vratanca
Podrezaću ti raspevane nokte
Da mi ne crtaš školice po mozgu
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika
Videćeš ti šta ću da ti radim
Seme ti i sok i sjaj
I tamu i tačku na kraju mog života
I sve na svetu

8

I ti hoćeš da se volimo
Možeš da me praviš od moga pepela
Od krša moga grohota
Od moje preostale dosade
Možeš lepotice
Možeš da me uhvatiš za pramen zaborava
Da mi grliš noć u praznoj košulji
Da mi ljubiš odjek
Pa ti ne umeš da se voliš

9

Beži čudo
I tragovi nam se ujedaju
Ujedaju za nama u prašini
Nismo mi jedno za drugo
Stamen hladan kroz tebe gledan
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj
Ništa nema od igre
Kud smo krpice pomešali
Vrati mi ih šta ćeš s njima
Uludo ti na ramenima blede
Vrati mi ih u nigdinu svoju beži
Beži čudo od čuda
Gde su ti oči
I ovamo je čudo

10

Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela
Moj ti kurjak pod grlo
Oluja ti postelja
Strava moje uzglavlje
Široko ti nepočin-polje
Plameni ti zalogaji a voštani zubi
Pa ti žvaći izelice
Koliko ti drago žvaći
Nem ti vetar nema voda nemo cveće
Sve ti nemo samo škrgutanje moje glasno
Moj ti jastreb na srce
Manje te u majke groze

11

Izbrisao sam ti lice sa svoga lica
Zderao ti senku sa svoje senke
Izravnao bregove u tebi
Ravnice ti u bregove pretvorio
Zavadio ti godišnja doba
Odbio sve strane sveta od tebe
Savio svoj životni put oko tebe
Svoj neprohodni svoj nemogući
Pa ti sad gledaj da me sretneš

12

Dosta rečitoga smilja dosta slatkih trica
Ništa neću da čujem ništa da znam
Dosta dosta svega
Reći ću poslednje dosta
Napuniću usta zemljom
Stisnuću zube
Da presečem ispilobanjo
Da presečem jednom za svagda
Staću onakav kakav sam
Bez korena bez grane bez krune
Staću oslonjen na sebe
Na svoje čvoruge
Biću glogov kolac u tebi
Jedino što u tebi mogu biti
U tebi kvariigro u tebi bezveznice
Ne povratila se

13

Ne šali se čudo
Sakrilo si nož pod maramu
Prekoračilo crtu podmetnulo nogu
Pokvarilo si igru
Nebo da mi se prevrne
Sunce da mi glavu razbije
Krpice da mi se rasture
Ne šali se čudo s čudom
Vrati mi moje krpice

Ja ću tebi tvoje

Vasko Popa

ZABORAVI ** UZALUD JE BUDIM

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…,
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reči:
“Nikada neću zaboraviti”.
Molim te zaboravi…

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali…, imali…
Zato… Zaboravi.

Čemu sjećanja…?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako,

I znam da možda i boli, … ali pokušaj,
Molim te,… pokušaj… zaboravi!

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.

Rade Šerbedžija

PLES SA GIGANTOM

ČUVAR CVJETNIH POLJA

Bilo je nečega tajanstvenog u tom plamenu naših pogleda,
u toj neprestanoj borbi cvjetova i nesigurnih riječi,
taj mali rat između dvije tuge,
vino izmiješano u čašama,
muzika poslije ponoćnih vijesti,
na uzglavlju u toplini naših tijela..

I vjerujte,
ja danas strepim nad svakim buđenjem,
za mene je opasnost taj zrak mirisnih narandži.
I bilo je nečeg,
znam da je bilo malo ljubavnog u toj kratkoj epizodi,
koja je živjela na vašim usnama..

Predivna gospođo,
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili,
a meni su se otvarali vidici,
meni su u očima planule zore
lomeći mi srce u beskrajnim zvucima
- vasa lomna bojažljivost u velovima snova..

I vjerujte,
i danas strepim nad svakim buđenjem.
Za mene je svaka opsanost vlak koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine.
I nema toga više kao nekad,
ovo je druga mladost,
ovo više nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad.
Predivna jasnoća mojih retrospektivnih lutanja,
očajničkih pokušaja bjekstva..

Noć
i eine kleine nacht musik
kao zvono nad čelom,
kao luna nabrekla nad površinom oceana koji umiru.
I još ima neotvorenih strana i tajanstvenosti u pogledima,
kao da nismo oboje poraženi u tom malom ratu ljubavi
između dvije tuge..

Željko Krznarić

4 SPORAZUMA

Jedini razlog zbog kojeg patite jeste što ste to sami izabrali. Ako dobro pogledate svoj život, pronaći ćete mnogo razloga da patite, ali nećete naći nijedan dobar razlog da to činite. Isto važi i kada je u pitanju sreća. Sreća je stvar vaše odluke i izbora isto kao i patnja. Ova naizgled jednostavna četiri sporazuma mogu da vam potpuno preokrenu dosadašnje poglede na život. Preokrenite sve u svoju korist.

Prvi sporazum – BESPRIJEKORNO KORISTITE SVOJU RIJEČ

Riječi su veoma moćne, mogu da izliječe, ali i unište. Izgovarajte ih poštujući svoj integritet. Govorite samo ono što mislite. Klonite se toga da koristite riječi da biste govorili protiv sebe ili ogovarali druge. Naročito je važno ovo „protiv sebe“. Koristite moć svoje riječi u pravcu istine i ljubavi.

- To je prvi sporazum koji treba da sklopite ako želite da budete slobodni, ako želite da budete srećni, ako želite da prevaziđete nivo egzistencije koji predstavlja pakao. Koristite riječ na pravi način. Koristite riječ da biste prenijeli svoju ljubav. Koristite bijelu magiju počinjući od sebe. Recite sebi kako ste divni, kako ste sjajni. Recite sebi koliko volite sebe. Upotrijebite riječ da razbijete sve one sitne, sićušne sporazume zbog kojih patite.


Drugi sporazum – NIŠTA NEMOJTE SHVATATI LIČNO

Ništa što drugi čine nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Ono što drugi ljudi rade predstavlja projekciju njihove sopstvene stvarnosti, njihovog ličnog sna. Kada ste imuni na mišljenje i postupke drugih, ne možete postati žrtva bespotrebne patnje.

- Sve što se desi u vašoj okolini, nemojte shvatati lično. Vi to shvatate lično zbog toga što se slažete sa onim što je rečeno, ma šta to bilo. Čim se složite, kroz vas počinje da teče otrov i vi ste zarobljeni u paklenom snu. Ono što vas drži zarobljene jeste ono što nazivamo ličnom važnošću. Lična važnost ili lično shvatanje stvari, izraz je maksimalne sebičnosti zbog toga što mi pretpostavljamo da je uvijek riječ o „meni“. Ja, ja, ja i uvijek ja!

Treći sporazum – NEMOJTE STVARATI PRETPOSTAVKE

Imajte hrabrosti da postavite pitanja i kažete šta zaista želite. Komunicirajte s drugima što jasnije da biste izbjegli nesporazume, bol i dramu. Samo uz pomoć tog jedinstvenog sporazuma moći ćete u potpunosti da izmijenite svoj život.

- Mi stvaramo pretpostavku da svi vide život onako kako ga mi vidimo. Pretpostavljamo da ljudi misle onako kako mi mislimo, osjećaju onako kako mi osjećamo, sude onako kako mi sudimo i zloupotrebljavaju onako kako mi zloupotrebljavamo. To je najsnažnija pretpostavka koju ljudi stvaraju.

Kada stupite u vezu sa nekim ko vam se sviđa, često imate potrebu da pronađete razloge zbog kojih volite tu osobu. Međutim, vi vidite samo ono što želite da vidite i poričete da postoje stvari koje vam se kod te osobe ne sviđaju. Vi lažete sebe samo da biste bili u pravu. Stvarate pretpostavke, a jedna od njih je: moja ljubav će promijeniti ovu osobu. Ali to nije istina. Vaša ljubav neće promijeniti nikoga. Ako se drugi promijene, to je zbog toga što oni žele da se promijene, a ne zato što vi možete da ih promijenite. Za ljubav nisu potrebni razlozi; ona postoji ili ne postoji. Prava ljubav znači prihvatanje drugih ljudi onakvih kakvi jesu bez nastojanja da ih promijenimo.


Četvrti sporazum – UVIJEK ČINITE SVE ŠTO MOŽETE

Sve što možete da učinite mijenjaće se iz trenutka u trenutak, više možete da učinite kad ste zdravi nego kad ste bolesni, više kad ste raspoloženi nego kad ste ljuti. U bilo kojoj situaciji jednostavno učinite sve što možete i nećete imati potrebe da sebe osuđujete, zlostavljate ili se kajete. Pod bilo kojim okolnostima uvijek učinite sve što možete, ništa manje i ništa više.

Ako budete činili sve što možete, živjećete punim plućima. Bićete produktivni, bićete dobri prema sebi zbog toga što ćete davati sve od sebe svojoj porodici, svome društvu, svima. Ali djelovanje je ono što će vas učiniti neizmjerno srećnim. Kada uvijek činite sve što možete, vi djelujete. Činiti sve što možete znači da to činite zbog toga što to želite, a ne zato što očekujete nagradu. Većina ljudi čini upravo suprotno: oni nešto rade samo onda kada očekuju nagradu i ne uživaju u tome što rade. A to je razlog zbog kojeg ne čine sve što mogu.

Zamislite da živite tako što ne krivite nikoga ni zbog čega. Možete lako da opraštate drugima i da prestanete da osuđujete druge. Nemate potrebu da budete u pravu niti da bilo koga ubjeđujete da nije u pravu. Poštujete sebe i sve druge, i oni za uzvrat poštuju vas.

Zamislite da volite sebe upravo onakvim kakvi ste.

Don Migel Ruiz

HERMAN HESE

Mudrost se ne može saopštiti. Mudrost koju mudrac pokušava da saopšti, zvuči uvijek kao ludost.

Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljećno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena! Ali u vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak, taman dovoljan za jednu šalu.

Svijet je lijep kada se posmatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

Ništa nije bilo, ništa neće biti, SVE JESTE, sve ima svoje bitisanje i sadašnjost.

Svi grijesi u sebi već nose oproštaj.

Ne valja kada čovječanstvo prenapreže mozak i pomoću razuma pokušava da uređuje stvari koje uopšte nisu pristupačne razumu. Tada se rađaju ideali kao što su ideali Amerikanaca ili Boljševika, koji su, i jedni i drugi neobično razumni, ali koji ipak vrše nasilje i pljačku nad životom, jer ga tako naivno uprošćuju. Slika čovjeka, nekada visok ideal, počinje da se pretvara u kliše. Možda ćemo je mi ludaci oplemeniti.

Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.

HERMAN HESE

ČARLS BUKOVSKI

Ljudi koje svi vole ne mijenjaju svijet.

Postoje gore stvari od samoće.

Intelektualac kaže jednostavnu stvar na komplikovan način; umjetnik kaže komplikovanu stvar na jednostavan način.

Ono što je najvažnije je koliko dobro hodaš kroz vatru.

Naravno da je moguće da se voli ljudsko biće, ali samo pod uslovom da ga ne znaš dovoljno dobro.

Novogodišnja noć me uvijek zastrašuje. ŽIVOT NE ZNA NIŠTA O GODINAMA!

Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zaista počneš živjeti!

Svijet se počinje spasavati spasavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.

Mislim, ako recimo zaključite kako je sve besmisleno, onda to ne može biti sasvim besmisleno, jer ste već svjesni da je besmisleno i ta svijest o besmislenosti samim tim daje neki smisao. Znate na šta mislim? Kao neki optimistički pesimizam.

Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak.

Čovjek se rodi kao genije, a umire kao idiot.

RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO

Kad vas mali ljudi pokušavaju spustiti na svoj nivo, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Nesumnjivo je da postoje ljudi koji priželjkuju vaš poraz, pad i nazadovanje. Ali, oni vam ne mogu ništa ako upamtite sljedeće:
1. Kad odbijate da se borite sa „malim“ ljudima, vi pobjeđujete. Borba sa „malim“ ljudima svodi vas na njihovu veličinu. Ostanite veliki.
2. Očekujte da će se ljudi otresati na vas. To je dokaz da napredujete.
3. Podsjetite se da su osobe koje se otresaju na vas zapravo psihološki bolesne. Budite veliki. Sažalite se nad njima.
Mislite dovoljno široko da biste bili neranjivi za napade malih ljudi.

Kad se u vas uvuče osjećaj: “nisam dovoljno sposoban(-na)“, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Upamtite: ako mislite da ste slabi, slabi ste. Ako mislite da se nesposobni, nesposobni ste. Ako mislite da ste prosječni, prosječni ste.
Prirodnu sklonost samopodcjenjivanju pobijedite sljedećim oružjem:
1. Izgledajte važno! Tako ćete lakše razmišljati poput važne osobe. Vaš izgled snažno utiče na vaše raspoloženje. To upamtite.
2. Fokusirajte se na svoje vrline. Bodrite i ohrabrujte sami sebe. Upoznajte svoju pozitivnu stranu ličnosti.
3. Sagledajte i druge ljude iz prave perspektive. I oni su ljudska bića. Zašto biste ih se plašili?
Razmišljajte dovoljno široko da biste uvidjeli koliko ste zapravo vrijedni.

Kada se svađa ili neslaganje čine neizbježnima, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Evo kako ćete se uspješno oduprijeti iskušenju svađe:
1. Zapitajte se:“Je li ovo dovoljno važno da bismo se zbog toga svađali?“
2. Podsjetite se da svađom ne možete dobiti ništa, ali da uvijek nešto izgubite.
Razmišljajte dovoljno široko da biste uvidjeli da vas svađe, neslaganja, sukobi i nesporazumi neće odvesti tamo gdje želite stići.

Kada se osjetite poraženim, RAZMIŠLJATE ŠIROKO.
Veliki uspjeh nije moguće ostvariti bez poteškoća i neuspjeha. Ali, moguće je ostatak života proživjeti bez poraza.
Evo kako veliki ljudi reaguju na neuspjehe:
1. Neuspjeh posmatrajte kao životnu pouku. Usvojite je. Proučite je. Upotrijebite je da biste brže napredovali ka uspjehu. Okoristite se tim neuspjehom.
2. Upornosti pridružite spremnost za eksperimentisanjem. Uzmaknite i započnite ispočetka, primjenjujući novi pristup.
Razmišljajte dovoljno široko da biste spoznali kako je poraz stanje uma i ništa više.

Kad romantika počne zamirati, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Negativan način razmišljanja: “Bio(-la) je nepravedan(-na) prema meni i zato ću mu (joj) se osvetiti“, ubija romantiku i uništava ljubav.
Kad situacija na ljubavnom planu pođe po zlu, postupite na sljedeći način:
1. Fokusirajte se na najveće vrline osobe čiju ljubav želite. Male stvari ostavite iza sebe.
2. Učinite nešto posebno za svog partnera i to često.
Razmišljajte dovoljno široko da biste otkrili tajne radosti u vezi sa svojim partnerom.

Kad utvrdite da se vaše poslovno napredovanje usporava, RAZMIŠLJAJTE ŠIROKO.
Bez obzira na vaše zanimanje, viši položaj i veća plata proizilaze samo iz jednoga: povećanja kvaliteta i kvantiteta učinka.
Učinite sljedeće: razmišljajte:“Ja mogu bolje“. Najbolje nije nedostižno. Sve je moguće učiniti boljim.
Ništa na ovom svijetu ne čini se na najbolji mogući način. A onda kad pomislite: “Ja mogu bolje“, načini će se pojaviti sami od sebe. Takav stav oslobađa vašu kreativnu moć.
Razmišljajte dovoljno široko kako biste uvidjeli da će novac doći sam po sebi ako uslugu stavite na prvo mjesto.

Dejvid Švarc

NEIZGOVORENE REČI

Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Đorđe Balašević

LUDO

Jedan sveštenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o proviđenju, kada je čuo buku sličnu onoj od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuišu. Voda je uskoro počela da plavi ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi:

“Spremam propovijed o proviđenju i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjim proviđenjem.”

Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi.

“Uskačite, oče!” povikali su.

“Ne, ne, djeco moja”, smireno je rekao sveštenik. “Uzdam se u božije proviđenje koje će me spasiti.” Ipak, morao je da se popne na krov i kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio.

Na kraju, popeo se na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. “Ne, hvala vam”, rekao je, spokojno se osmjehujući. “Ja verujem u Boga. On me neće ostaviti.”

Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom bogu:

“Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasao?”

“Ako ćemo pravo”, rekao je Bog, “poslao sam ti čitava tri čamca!”

RADOST

SREĆAN ROĐENDAN!*

Došla televizijska ekipa, iz redakcije školskog programa, u jednu seosku zabit, da snimi tipičan radni dan jednog našeg seljaka.

Seljak se namjesti pred kameru i počne priču:

- Ustanem ti ja tako oko pola pet izjutra, drmnem jednu-dve rakijice i istjeram ovce na ispašu. Dok one pasu ja slistim još jedno četiri-pet…

- Stop! Stani! – ulijeće reditelj.

- Pa jeste li vi normalni?! Ovo je školska emisija, treba djecu da kulturno uzdižemo. Umjesto pominjanja rakije, vi lijepo da kažete kako čitate knjige, pričajte o kulturi. Ajde ponovo.

- Ustanem ti ja tako oko pola pet i pročitam knjigu-dvije, pa onda istjeram ovce na ispašu. Dok ovce pasu ja ti se lijepo sit načitam, a onda kad ih vratim kući pred ručak ja onako na brzaka prelistam dvije-tri knjige.

Uz ručak mnogo volim da čitam. Obično uzmem neku deblju knjigu da mogu poslije ručka da se lijepo ispavam. A onda kad ustanem dođe komšija Pero i mi tu pročitamo jedno tri-četiri knjige prije nego što siđemo u selo. Uveče se cijelo selo skuplja u biblioteci. Tu svi čitamo i komentarišemo šta je ko pročitao. Oko deset sati obično bibliotekarka proglasi fajront jer smo pročitali sve knjige. Tada se svi preselimo kod komšije Mike. On ima štampariju…

This animation is about your life!

SADAšnjost

BUDI U SADAŠNJOSTI:
kada želiš da budeš srećan i uspješan,
fokusiraj se na ono što se dešava baš SADA.
Koristi svoju svrhu da se ponašaš u skladu sa onim što je važno SADA.

UČI IZ PROŠLOSTI:
kada želiš da učiniš SADAšnjost boljom od prošlosti,
posmatraj šta ti se desilo u prošlosti;
izvuci pouku iz toga i uradi stvar drugačije u SADAšnjosti.

PLANIRAJ BUDUĆNOST:
kada želiš da ti budućnost bude bolja od SADAšnjosti,
zamisli kako bi fenomenalno budućnost mogla da izgleda.
Napravi planove koji ti pomažu da je ostvariš i počni da ispunjavaš planove u SADšnjosti.

Spenser Džonson

IZVOD IZ KNJIGE ROĐENIH (kratka autobiografija)

Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna “amazonka”, koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom. U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. “Uznemirujuća različitost”, ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe. Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani “izmišljotina” i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema “pustim izmišljotinama” prisutna je latentno i u meni. Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali – gipsani odlivak Hudonove portretne statue – ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali “Paganini”, ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.

Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost. Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.

Danilo Kiš

IZVOD IZ KNJIGE ROĐENIH (kratka autobiografija)