14 OSNOVNIH ZAKONA ŽIVOTNOG RAZVOJA

1. Samo čovjek ima moć da svjesno misli, planira i oblikuje. Samo on može da ciljano utiče na svoju sudbinu i budućnost.

2. Na početku svakog djela stoji ideja. Ništa ne može nastati ako nije bilo u svojoj osnovi ideja.

3. Misli se stalno razvijaju u podsvijesti iz samog čovjeka ili iz vanjskih uticajá.

4. Podsvijest ima namjeru da realizuje svaku misao.

5. Iz najmanje misaone iskre može postati blistava vatra.

6. Ko treba da se razvija – treba hranu. Hrana misli je koncentracija.

7. Svjesna ili nesvjesna koncentracija pospješuje životnu energiju.

8. U sukobu između emocije i razuma uvijek pobjeđuje emocija.

9. Osjećaji vode i jačaju koncentraciju nesvjesno, ali uporno i postojano.

10. Jednom ciljanom odlukom može se koncentrisanom pažnjom uticati na bilo koji događaj.

11. Obraćanje pažnje jača. Neobraćanje pažnje oslobađa.

12. Afirmacija aktivira snagu. Negacija uništava životnu snagu.

13. Uporno ponavljanje neke ideje vodi prvo u vjeru, a onda u ubjeđenje. Isto važi i u negativnom smislu.

14. Vjera vodi u djelo. Koncentracija u uspjeh. Ponavljanje u majstorstvo.

**

Obraćanje pažnje jača. Neobraćanje pažnje oslobađa.

Afirmacija aktivira snagu. Negacija uništava životnu snagu.

Uporno ponavljanje neke ideje vodi prvo u vjeru, a onda u ubjeđenje. Isto važi i u negativnom smislu.

Vjera vodi u djelo. Koncentracija u uspjeh. Ponavljanje u majstorstvo.

Nikolaus B. Enkelman se smatra najuspješnijim motivacionim trenerom na njemačkom govornom području. Njegove seminare je dosad pohađalo blizu milion ljudi. Već preko 40 godina podučava ljude zakonima uspjeha, a njegovih 15 knjiga spadaju u klasike Literature Uspjeha. U Königsteinu kod Frankfurta u institutu za lični razvoj koji je sam osnovao, Enkelman trenira menadžere, doktore, biznismene, sportiste, i sve one koji su zainteresovani za svoju uspješnu budućnost. Ekspert za motivaciju, kako ga još nazivaju, razumije se kao niko drugi u Njemačkoj u mentalne resurse i načine kako da ih probudi u samom čovjeku. U širok spektar mogućnosti ovog harizmatičnog čovjeka spadaju još i sposobnosti aktiviranja ljudske podsvijesti, moć izgovorene riječi, retoričke vještine itd. Najpoznatije knjige su mu Put uspjeha, Mentalni trening, Harizma i Formula uspjeha.

ČETIRI MAJMUNA

Izvršen je istraživački pokus nad majmunima. U prostoriju su dovedena četiri majmuna. Na sredinu je postavljen visoki drveni stub na čijem vrhu se nalazio svežanj banana. Jedan od gladnih majmuna počeo se penjati uz stub kako bi došao do banana. Ali u trenutku kad je prišao vrlo blizu istraživači su ga zalili hladnim tušem.

Majmun se ubrzo spustio sa stuba i napustio pokušaj da se nahrani. Svaki je od majmuna pokušao isto i svakog je zaustavila hladna voda iz tuša. Nakon nekolko pokušaja i oni su konačno odustali. Zatim su istraživači izveli iz sobe jednog majmuna i doveli drugog (novog). Kad se pridošlica počeo penjanti uz stub ostali su ga zgrabili i povukli na pod. Nakon što mu se to nekolko puta desilo konačno je i on odustao pa nije više ni pokušavao. Istraživači su tako, jednog po jednog, zamjenjivali majmune. Svaki put bi novog majmuna ostali povlačili dolje prije nego što bi ovaj uspio stići do banana. S vremenom su u sobi ostali samo oni majmuni koji nikada nisu osjetili hladan tuš. Niti jedan od njih se nije želio popeti na stub, a da ustvari nije imao pojma zašto.

***

Ne dozvolite da neuspjeh od vas napravi majmuna.

PRIPITOMLJAVANJE LJUDI - DON MIGUEL RUIZ

Ono što ovog trenutka vidite i čujete nije ništa drugo nego san.Vi sanjate upravo sada, ovog trenutka. Sanjate iako je vaš mozak u budnom stanju.

San je glavna funkcija uma, i um sanja dvadeset i četiri sata na dan. Sanja kada je mozak u budnom stanju, a isto tako i kada je mozak u stanju sna. Razlika je u tome što, onda kada je mozak u budnom stanju, postoji materijalni okvir koji čini da stvari opažamo linearno. Kada utonemo u san, taj okvir nestaje, i san ima težnju da se neprestano mijenja.

Ljudi neprestano sanjaju. Prije nego što smo rođeni, ljudi su već stvorili jedan veliki spoljašnji san, koji ćemo nazvati društvenim snom ili planetarnim snom. Planetarni san je kolektivni san sačinjen od milijardi manjih, ličnih snova, koji zajedno sačinjavaju porodični san, san zajednice, sad grada, san države, i konačno san čitavog čovječanstva. Planetarni san uključuje sva društvena pravila, vjerovanja, zakone, religije, različite kulture i načine života, sve vlade, škole, društvene događaje i praznike. Naše urođene sposobnosti omogućavaju nam da naučimo da sanjamo, a oni koji su počeli da žive prije nas uče nas kako da sanjamo društveni san. Pravila spoljašnjeg sna su tako brojna da, čim se jedno novo ljudsko biće rodi, mi skrećemo pažnju tog djeteta i uvodimo ta pravila u njegov ili njen um. Spoljašnji san koristi roditelje, školu i religiju da nas nauči kako da sanjamo.

Pažnja je naša sposobnost da razlikujemo stvari i usredsredimo se samo na one koje želimo da opažamo. Možemo da opažamo milione stvari istovremeno, ali uz pomoć pažnje, možemo da održimo ono što želimo da opažamo, šta god to bilo, u prvom planu svojih misli. Odrasli su privukli našu pažnju i neprestanim ponavljanjem ubacili informacije u naš um. Sve što znamo naučili smo na taj način. Koristeći svoju pažnju naučili smo čitavu stvarnost, čitav san. Naučili smo kako da se ponašamo u društvu: u šta treba da vjerujemo i u šta ne treba da verujemo; šta je prihvatljivo a šta nije; šta je dobro a šta loše; šta je lijepo a šta ružno; šta je ispravno i šta je pogrešno. Sve je to bilo unapred pripremljeno – sva ta znanja, sva pravila i koncepti o tome kako treba da se ponašamo u svijetu.

Dok ste išli u školu, sjedili ste u klupi usmjeravajući svoju pažnju na ono što učitelj govori. Kada ste išli u crkvu, usmjeravali ste pažnju na ono što je govorio sveštenik ili pop. Isti sistem postoji sa majkom i ocem, braćom i sestrama: svi su oni pokušavali da privuku vašu pažnju. Takođe smo naučili i to kako da mi privučemo pažnju drugih ljudi, pa smo tako razvili potrebu za pažnjom koja može da dovede do velikog rivalstva. Djeca se takmiče u tome da privuku pažnju svojih roditelja, svojih nastavnika, svojih prijatelja.

„Pogledaj me! Pogledaj šta radim! Hej, ovdje sam!”

Potreba za pažnjom postaje veoma izražena i nastavlja se i kada odrastemo. Spoljašnji san privlači našu pažnju i uči nas u šta treba da vjerujemo, počevši od jezika kojim govorimo. Jezik je šifra međusobnog razumijevanja i komunikacije među ljudima. Svako slovo, svaka riječ bilo kog jezika predstavlja jedan sporazum. Ovo nazivamo stranicom knjige; riječ stranica je sporazum koji razumijemo.

Kada jednom shvatimo šifru, naša pažnja je privučena i energija se prenosi sa jedne osobe na drugu. Niste vi izabrali kojim ćete jezikom govoriti. Vi niste birali svoju vjeru ili moralne vrijednosti – one su već postojale prije nego što ste se vi rodili. Mi nemamo mogućnost da biramo u šta ćemo vjerovati ili u šta nećemo vjerovati. Mi ne možemo da biramo čak ni najjednostavniji od tih sporazuma. Mi čak nismo mogli da biramo ni sopstveno ime. Kao djeca, nismo imali priliku da izaberemo svoja vjerovanja, ali smo se složili sa informacijama koje su nam preko drugih ljudi prenesene iz planetarnog sna. Jedini način da sačuvamo informacije jeste sporazum. Spoljašnji san nam može privući pažnju, ali ukoliko se mi s tim ne složimo, mi ne prihvatamo informaciju. Čim se složimo, mi počnemo da vjerujemo, i to se naziva povjerenje. Imati povjerenja, znači bezrezervno vjerovati.

Eto kako učimo kao djeca. Djeca veruju u sve što im odrasli kažu. Mi se slažemo sa njima i naše povjerenje je tako snažno da naš sistem verovanja kontroliše čitav naš životni san. Mi nismo birali ta vjerovanja, i možda smo se i bunili protiv njih, ali nismo bili dovoljno snažni da u svojoj pobuni pobijedimo. Posljedica toga je da smo se prepustili tim vjerovanjima i sklopili sopstveni sporazum. Ja ovaj proces nazivam pripitomljavanjem ljudi. Prilikom tog pripitomljavanja mi učimo kako da živimo i kako da sanjamo. U pripitomljavanju ljudi, informacije iz spoljašnjeg sna prenose se u unutrašnji san, oblikujući čitav sistem naših vjerovanja. Dijete najprije uči nazive stvari: mama, tata, mlijeko, flašica. Dan za danom, kod kuće, u školi, u crkvi, i na televiziji, govore nam kako treba da živimo, kakvo ponašanje je prihvatljivo. Spoljašnji san nas uči kakvi kao ljudi treba da budemo. Mi imamo čitav koncept o tome šta znači biti „žena” i šta znači biti „muškarac”. A takođe učimo i da procjenjujemo: procjenjujemo sebe, procjenjujemo druge, procjenjujemo svoje bližnje.

Djeca se pripitomljavaju na isti način kao što se pripitomljava i pas, mačka, ili bilo koja druga životinja. Da bismo obučili psa, mi ga kažnjavamo i dajemo mu nagrade. I svoju djecu, koju toliko volimo, obučavamo na isti način kao i bilo koju pripitomljenu životinju: koristeći sistem kazni i nagrada. Stalno nam govore:

„Ti si dobar dječko”, ili

„Ti si dobra djevojčica”,

kada radimo ono što roditelji žele da radimo. Kada to ne činimo, mi smo „nevaljali dječak” ili „nevaljala djevojčica”. Kada smo se ponašali protivno pravilima, bili smo kažnjeni; kada smo se ponašali u skladu sa pravilima, dobijali smo nagradu. Bili smo kažnjavani više puta svakoga dana, a takode i nagrađivani više puta na dan. Uskoro smo počeli da se plašimo kazne, a isto tako smo se plašili i toga da nećemo dobiti nagradu. Nagrada je pažnja koju dobijamo od roditelja ili drugih ljudi, kao što su braća i sestre, nastavnici i prijatelji. Uskoro smo stekli potrebu da privlačimo pažnju drugih da bismo dobili nagradu. Kada dobijamo nagradu osjećamo se dobro i mi nastavljamo da činimo ono što drugi žele da bismo je ponovo dobili. Zbog straha od kazne, kao i straha da nećemo dobiti nagradu, počinjemo da se pretvaramo da smo drugačiji nego što zaista jesmo, samo da bismo zadovoljili druge, samo da bismo bili dovoljno dobri za druge. Trudimo se da zadovoljimo roditelje, trudimo se da zadovoljimo nastavnike u školi, trudimo se da zadovoljimo crkvu, i tako počinjemo da glumimo. Pretvaramo se da smo ono što nismo jer se plašimo da ćemo biti odbačeni. Strah od odbacivanja pretvara se u strah da nećemo biti dovoljno dobri. Na kraju postajemo nešto što nismo. Postajemo kopija vjerovanja svoje majke, očevih vjerovanja, društvenih vjerovanja i religioznih vjerovanja.

Sve naše prirodne težnje gube se u procesu pripitomljavanja. A kada dovoljno odrastemo da možemo da shvatamo, mi naučimo riječ NE. Odrasli kažu: „Nemoj da radiš ovo ili ono.” Mi se bunimo i kažemo: „Ne!” Bunimo se zbog toga što branimo svoju slobodu. Želimo da budemo ono što jesmo, ali mi smo veoma mali, a odrasli su veliki i jaki. Poslije određenog vremena počinjemo da se plašimo jer znamo da ćemo svaki put kada uradimo nešto loše biti kažnjeni.

U izvjesnom periodu našeg života pripitomljavanje postaje tako snažno da nam više nije potreban niko drugi da nas pripitomljava. Nisu nam potrebni majka ili otac, škola ili crkva da bi nas pripitomljavali. Toliko smo dobro obučeni da počinjemo da pripitomljavamo sami sebe. Postali smo životinje koje se same pripitomljuju. Sada možemo da pripitomljujemo sebe u skladu sa istim onim sistemom vjerovanja koja smo prihvatili, i uz upotrebu istog sistema nagrada i kazni. Mi kažnjavamo sebe onda kada se ne ponašamo u skladu sa svojim sistemom vjerovanja; nagrađujemo sebe onda kada smo „dobri dječaci” ili „dobre djevojčice”. Taj sistem verovanja je poput Knjige zakona koja vlada našim umom. Bez pogovora, šta god da se nalazi u toj knjizi zakona, za nas predstavlja istinu.

PROČIŠĆENJE

Bio jednom jedan učenik kojem je njegov učitelj, poznati grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Naredio mu je da pruži novac svakom ko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio tačno onako kako mu je učitelj naredio.

Kad je dugo iskušenje bilo konačno završeno, učitelj pozva mladića k sebi i reče mu:

“Sada možeš ići u Atinu jer si spreman učiti mudrost.”

Sav ponosan, učenik se uputi prema Atini. Prije nego što je ušao u veliki grad ugleda nekog mudraca kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga ko je pokušao proći kroz kapiju. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati.

“Hej”, vikao je na učenika. “Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da neko izgleda tako blesavo.”

Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh.

“Zašto se smiješ kad te vrijeđam?” upita mudrac.

“Zato”, reče učenik, “jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!”

“Uđi u grad,” reče mu mudrac. “Tvoj je!”

RIJEKA I PUSTINJA

Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živog pijeska. Rijeka je zastala od straha.

“To je moj kraj. Pustinju neću preći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikad neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je zaista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti.

“Prepusti se suncu da te zagrije, uzdići ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši.

“Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim vazduhom.” Vjetar joj odgovori:

“Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postaćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postaćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.” No rijeka se suviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećanja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Treba dopustiti da nas preobrazi neiscrpan izvor energije koju možemo nazivati bog ili sasvim drugačije.

IMATI I NEMATI

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.
Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.
Devojčica kaže majci: „Nema…“
Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.
Majka kaže: „Pogledaj još malo…“, i dete ponovo iščezava u đubretu.
Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.
Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.
Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.
Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?
Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.
Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.
I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.
Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.
Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su…

Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku „Nekretnine“, video fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po… Zanimljivo, među tim cenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Neverovatno da najslavniji svetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vredi; ostaću zauvek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vreme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.
Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bele čarape na crne mokasine.
Nema većeg straha od onog kad čovek oseti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude sveta da angažuju velike umetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih dela, preplovili more vremena i zaborava.
Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.
Gutajući energiju, vreme i prostor, oni veruju da su večni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bežeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – belo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u bledoj izmaglici reke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rekom da bi se jednoga dana, mnogo godina posle njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odseve metematike i kristala.
Treba se setiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom veku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića… Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.
Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prestonicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela „Bristol“, gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Železničke stanice.
Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju setili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, kao što ih je Bog dao, gutaju sve čega se domognu, bežeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.
Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.
Gle, trese se imperija za koju smo verovali da će trajati večno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu.
Ako ikada umrem, što rekao drug Tito, moraće da me sahrane o državnom trošku, u Aleji zaslužnih građana, gde ću ostatak večnosti preležati, siguran sam, uz nekog sa kim nisam govorio pola života.
Bar ćemo se siti naćutati.

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima.“ A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor – Razmišljanja dokonog šetača

UTJEHA

Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jednoj ženi tragično preminula osmogodišnja djevojčica.
“Zašto si išla tamo?” upita je otac.
“Da utješim ženu!”
“A šta si ti tako malena mogla učiniti da je utješiš?”
“Sjela sam joj u krilo i s njom plakala!”

Ako je u tvojoj blizini neko ko trpi, plači s njim!
Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njim!
Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje.
Ljubav znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem.
Onaj ko voli otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i saosjećajnosti.

***

Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo.

VETAR SA FUDŽIJAME

Jedva se vidi Fudži

kroz koprenu zimske kiše.

A kako je lepa!

*

Dođite brže prijatelji,

da gazimo po prvom snegu

sve dok nas noge nose!

*

Pozna jesen.

U samoći razmišljam:

“Šta li radi moj sused”

*

Šta će mi ulje za lampu?

U moju malu sobu

prodiru zraci mesečine!

*

Sačekajte suncokreti,

to je samo mali pljusak.

Ostanite verni suncu!

*

Lutam usamljen.

Kukavice, pored tebe

još sam više usamljen.

*

Mnogo zaboravljenog

vraća se opet u dušu

kad procvetaju trešnje.

*

Leptiru,

da si umeo pevati

odavno bi bio u kavezu.

*

Kako bih rado poneo

u svojoj lepezi

malo vetra sa Fudžijame!

Macuo Baso

Vetar sa Fudžijame – prevod Petar Vujičić )

Macuo Baso (1644–1694) je najpoznatiji japanski haiku pjesnik. Smatra se alfom i omegom tradicionalnog haikua, jer je postavio njegove temelje i razvio ga u formu koju mi danas poznajemo.

NAUČIĆU TE ŠTA JE LJUBAV

Dečače naučiću te šta je ljubav.
Kada bude dockan i mesec visoko nad jezerom izađi na vodu.
Izađi, ali tiho, kao što se prohodi kraj kolevke novorođenčeta.
Izađi, bez straha, odlučno, ali i oprezno.
Izađi i lezi u meku i lepljivu rogozinu na obali.
Lezi, utišaj nozdrve i priguši svoj dah.
I doći će trenutak, o, siguran sam u to.
Košuta plaha napustiće svoj zabrani oslušnuti večernji muk.
Korakom lakim i poletnim izaći će na vodu.
Prići će visokoj trsci na glinenoj obali.
Prići će mekoj i lepljivoj rogozini.
Prići će i zagledati se u tebe svojim krupnim očima.
I tada, ako budeš dovoljno smeon,
ako budeš dovoljno čista srca,
dve duše, životinjska i ljudska, stopiće se u jednu.
Bez laži, bez izlišnih reći, bez straha.
I steći ćeš prijatelja za ceo život.
Zato što samo to uistinu za ljubav treba,
malo smeonosti i čista srca.

Kalidasa

ZAKON PRIVLAČNOSTI - TAJNA

Vječno pitanje stoji pred svakim od nas: možemo li postići sve što poželimo? Oni realni među nama reći će da je to jako teško. Optimisti će pozitivno gledati na stvari i zaklinjati se da je to moguće. Negdje u sredini između zakletih optimista i nauke stoje sljedbenici pokreta proisteklog nakon objavljivanja knjige i polu-dokumentarnog filma “Tajna” (The Secret).

U filmu se pojavljuju brojni naučnici, filozofi i spiritualisti što mu daje dozu ozbiljnosti. Nakon objavljivanja filma i knjige stasao je cijeli pokret koji vjeruje u tzv. Zakon privlačnosti. U najkraćim crtama, Zakon privlačnosti tvrdi da mi u svoj život privlačimo sve ono o čemu razmišljamo. Tojest, cijeli naš život, uključujući zdravlje, uspjeh, finansije itd. nisu ništa drugo do plod našega razmišljanja od prije nekoliko dana ili mjeseci. Donosimo vam odlomak iz knjige u kojem Bob Proktor objašnjava šta je zapravo Tajna.

Proktor: Sigurno se pitate: »Šta je Tajna?« Reći ću vam kako sam je ja shvatio.

Svi mi djelujemo s beskonačnom moći. Svi vodimo živote prema istim zakonima. Prirodni zakoni svemira toliko su precizni da nemamo nikakvih poteškoća kad treba sagraditi svemirski brod, poslati ljude na Mjesec i predvidjeti trenutak spuštanja do u najmanji djelić sekunde.

Gdje god se nalazili, u Indiji, Australiji, na Novom Zelandu, u Štokholmu, Londonu, Torontu, Montrealu ili Njujorku, svi mi radimo s jednom jedinom moći. S jednim zakonom. To je zakon privlačnosti!

Tajna je zakon privlačnosti!

Sve ono što vam se u životu događa vi privlačite u svoj život. Privlačite ga snagom slika u svom umu. Snagom onoga što mislite. Privlačite sve ono o čemu razmišljate. Najveći učitelji koji su ikada živjeli rekli su nam da je zakon pri vlačnosti najmoćniji zakon Svemira.

Pjesnici poput Viljema Šekspira, Roberta Brauninga i Viljema Blejka govore o tome u svojim pjesmama. Muzičari poput Ludviga fon Betovena izražavaju tu spoznaju u svojoj muzici. Umjetnici poput Leonarda da Vinčija prikazuju je u svojim sli kama. Veliki mislioci kao što su Sokrat, Platon, Ralf Valdo Emer son, Pitagora, sir Frensis Bejkon, sir Ajsak Njutn, Johan Volfgang fon Gete i Viktor Igo zapisali su je u svojim djelima i uče njima. Imena su im besmrtna, a njihov se legendarni uticaj osjeća vijekovima.

Religije poput hinduizma, hermetičkih tradicija, budizma, juda izma, hrišćanstva i islama te civilizacije poput drevnih Vabilonaca i Egipćana prenijele su taj zakon u svojim spisima i usmenom predanju. Mnogi su ga vijekovima bilježili u svim njegovim oblicima i možemo ga pronaći u drevnim zapisima. Zapisan je u kamenu 3000. godine prije Hrista. Iako su neki ljubomorno ču vali to znanje, uvijek se moglo otkriti.

Taj je zakon nastao na početku vremena. Oduvijek je postojao i uvijek će postojati.

Taj zakon određuje sveukupni poredak Svemira, svaki trenutak vašeg života i svako pojedino iskustvo koje u životu doživite. Nije važno ko ste i gdje živite. Svemoćni zakon privlačnosti obli­kuje čitavo vaše životno iskustvo, a to čini putem vaših misli. Vi putem vlastitih misli prizivate zakon privlačnosti u djelovanje.

Godine 1912. Čarls Hanel je zakon privlačnosti opisao kao »naj veći i najtačniji zakon na kojem počiva čitav sistem stvaranja«.

Naučnici su dobro dokumentovali život drevnih Vabilonaca i njihov veliki napredak. Poznato je da su Vabilonci napravili jedno od sedam svjetskih čuda, viseće vrtove Vabilona. Zahvalju jući svom razumijevanju i primjeni zakona Svemira postali su jedan od najbogatijih naroda u istoriji.

Šta mislite, zašto jedan posto stanovništva zarađuje oko 96 posto ukupno zarađenog novca? Mislite li da je to slučajnost? Tako je to osmišljeno. Ti ljudi nešto znaju. Oni su upoznati s Tajnom, a sada ćete je i vi upoznati.

Ljudi koji u svoj život privlače bogatstvo svjesno se ili nesvjesno koriste Tajnom. Ispredaju misli obilja i bogatstva, ne dopuštajući bilo kojim drugačijim mislima da se ukorijene u njihovoj glavi. Pr venstveno misle o bogatstvu. Znaju samo za bogatstvo i u njihovim mislima ništa drugo i ne postoji. Bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, prevladavajuće misli o bogatstvu i donose im bogatstvo. To je primjer zakona privlačnosti na djelu.

Evo savršenog primjera kojim možemo predstaviti Tajnu i djelova nje zakona privlačnosti. Možda poznajete ljude koji su nagomi lali golemo bogatstvo, izgubili ga i za kratko ga vrijeme ponovno stekli. U takvim su slučajevima dominantne misli tih ljudi svjesno ili nesvjesno bile usmjerene na bogatstvo te su ga na taj način i ste kli. Tada su dopustili da se u njihovom umu ukorijene misli is punjene strahom i misli o gubitku bogatstva, sve dok te misli o gubitku nisu postale dominantne. Misli o gubitku postale su jače od misli o bogatstvu te su sve izgubili. No, izgubivši sve što su posjedovali, misli o strahu su nestale te su ponovo prevagnule misli o bogatstvu. I bogatstvo im se vratilo.

Zakon reaguje na vaše misli, kakve god one bile.

Dodatak – klikni ovdje.

ZAKON NAJMANJEG OTPORA

Ovaj zakon sastoji se od tri faktora, tri načina na koji princip «čini manje, a postigni više» možete djelotvorno sprovesti u akciju.

Prvi faktor je PRIHVATANJE. Prihvatanje jednostavno znači da se obavežete na sljedeće:»Danas ću prihvatati ljude, situacije, okolnosti i događaje baš kako budu dolazili.» To znači da ću znati da je ovaj trenutak onakav kakav treba biti, jer je cijeli svemir onakav kakav treba biti. Ovaj trenutak – ovaj kojeg upravo sada doživljavate – vrhunac je svih trenutaka koje ste doživjeli u prošlosti. Kada se borite protiv sadašnjosti zapravo se borite protiv cijelog svemira. Umjesto toga možete odlučiti da se danas nećete boriti protiv cijelog svemira tako što se nećete boriti protiv sadašnjeg trenutka. To znači da je vaše prihvatanje ovog trenutka potpuno i cjelovito. Prihvatajte svijet onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakav bi vi željeli da bude. Ovo je važno razumjeti. Možete željeti da svijet u budućnosti bude drugačiji, ali u ovom trenutku morate ga prihvatiti takvim kakav jeste. Kada se osjećate osujećenim ili uznemirenim zbog neke osobe ili situacije, presjetite se da ne reagujete na osobu ili situaciju već na svoje osjećaje prema toj osobi ili situaciji. To su vaši osjećaji, a vaši osjećaji nisu tuđa greška. Kad ovo budete u potpunosti spoznali i razumjeli, bićete spremni da preuzmete odgovornost za svoje osjećaje i promijenite ih.

Drugi faktor je ODGOVORNOST. Šta znači odgovornost? Odgovornost znači da ne krivite nikoga i ništa za svoju situaciju, što znači ni samog sebe. Prihvativši tu okolnost, taj događaj, taj problem, odgovornost predstavlja sposobnost stvaralačke reakcije na situaciju kakva je sada.Svi problemi u sebi sadrže sjeme nove prilike, a ta vam spoznaja omogućuje da ovaj trenutak preobrazite u povoljniju situaciju ili pojavu. Jednom kada to učinite, svaka takozvana uznemirujuća situacija postaće mogućnost za stvaranje nečeg novog i divnog, a svaki takozvani nasilnik ili tiranin postaće vaš učitelj. Stvarnost je tumačenje. Ukoliko izaberete da protumačite stvarnost na taj način, imaćete oko sebe mnogo učitelja i mnogo prilika za napredak. Kad god se suočite sa tiraninom, nasilnikom, učiteljem, prijateljem ili neprijateljem (svi oni predstavljaju isto) podsjetite se:»Ovaj trenutak je takav kakav treba biti.» Na kakve god odnose naišli u životu, u ovom trenutku oni su upravo takvi kakvi su vam potrebni.

Treći faktor Zakona najmanjeg napora je ODUSTAJANJE OD ODBRANE, što znači da odbacite potrebu da uvjeravate ili navodite druge ljude da prihvate vaše stavove. Ako posmatrate ljude oko sebe vidjećete da 99% svog vremena provode u branjenju svoga stava. Ako biste odbacili potrebu da branite svoje stavove u tom biste odbacivanju stekli pristup ogromnoj količini energije koja se prethodno rasipala. Kada se ponašate branilački, krivite druge i ne prihvatate predanost trenutku, vaš se život susreće sa preprekama. Kad god se susretnete sa otporom, shvatite da će, ukoliko forsirate situaciju, otpor samo porasti. Potpuno odustanite od branjena svojih stavova. Kada nema ničega što biste branili, time ne dozvoljavate nastavak rasprave. Ako to činite stalno, ako se prestanete boriti i opirati, počećete konačno da živite.

Dipak Čopra

Tell Me Why-Declan Galbraith

BaBy PoLaR BeaR.wmv

True love has no limits

MUZIKA

Muzika je antiriječ. Nepoznat autor

Ko logičkim riječima može izraziti efekat koji na nas ima muzika? To je vrsta neuobličenog, po dubini nedosezivog govora koji nas vodi na rub beskraja, i dopušta nam da se za tren u njega zagledamo. Tomas Karlajl

Slikar slika svoje slike na platnu;
muzičar slika svoje slike na tišini. Leopold Stokovski

Muzika ima moć da oblikuje karakter. Aristotel

Muzika je moja religija. Džimi Hendriks

Ako kralj voli muziku, toj će zemlji biti dobro. Mencije

Bez muzike, život bi bio greška. Fridrih Niče

Muzika je zvuk naših osjećanja. Nepoznat autor

Tamo gdje prestaju riječi, tamo počinje muzika. Hajnrih Hajne

Pakao je prepun muzičkih amatera. Džordž Bernard Šo

Ako bi kompozitor morao nešto da kaže riječima, njemu ne bi teško palo da to kaže muzikom. Gustav Maler

Muzika može da promijeni svijet zato što muzika može da promijeni čovjeka. Bono Voks

Tišina između dvije note je ono što čini muziku. Nepoznat autor

Muziku u duši i svemir može da čuje. Lao Ce

KONCERT ZA 1001 BUBANJ

Možda te niko nikad neće ovako tesno grliti,
uznemirenu i belu,
ovako presno,
šašavo,
i sumanuto
i riđe.

Možda ti niko nikad neće ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu
i ne umeti nikad iz tebe da izađe.

Možda nikada više nećeš ovako divno truliti
u običnom hotelu,
penjući se samo kad znaš da siđeš.

Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom
mog mrkog dlakavog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim ramenima i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najplavlje nebo kraj mog rumenog uha.

Ti si najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama
i najstidljivija žena koju sam sreo među devojkama.

———————

Možda nikada niko nije uspeo da te želi ovako
kao ja noćas:
tvoje ruke bele kao samoća,
tvoja bedra sa ukusom platna i voća,
tvoj malo šaputavi glas

Sa nosom dečački zalepljenim uz okno vagona,
nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,

putujem,
evo,
putujem da natrpam u glavu neke neslućene predele.
Da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu.
Da se vrtim kao lišće,
zvezde
i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvome struku
i lice uz tvoje lice.

———————-

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Miroslav Antić

UVJERENJA

Jedan je čovjek vodio karavan kamila. Svake bi im večeri skidao teret i svezao za klinove koje je zabijao u zemlju, jedan kraj užeta bi vezao za kamilinu njušku, a drugi za klin. Tako vezane bi ih ostavio i mirno spavao. Jedne je večeri počeo vezivati kamile kad je ustanovio da mu nedostaje klin i konopac za jednu kamilu. U blizini je bila neka kućica, pa je otišao posuditi klin i konopac. No u toj je kućici živio neki mudar čovjek koji mu reče:

‘Nemam to što tražiš, ali može i ovako. Veži svoju kamilu kao što je uvijek vezuješ, samo bez klina i konopca’.

Čovjek je postupio po savjetu. Postavio je kamilu na njeno mjesto, a zatim pravio pokrete rukama kao da joj vezuje konopac za njušku. Uzeo je čekić i udarao po zemlji kao da zabija klin, a na kraju pravio pokrete kao da konopac vezuje za klin. I što se dogodilo? Kamila se cijelu noć nije pomjerila.

Sljedećeg se jutra karavan spremao da krene. Svaku je kamilu odvezao osim one koja i nije bila vezana. Sve su se kamile podignule i krenule, sem one nevezane. Čovjek pomisli najgore:

‘O Bože, što je s ovom kamilom? Zar se razbolila?’

I ponovno potraži pomoć onog mudrog u kućici.

‘Molim te pomozi! Što se događa s mojom kamilom? Nikako neće da se pomjeri!’

‘Pa moraš je odvezati’, reče taj.

‘Pa nemam što odvezati, kad je nisam ni vezao.’

‘Upravo to ‘ništa’ trebaš odvezati isto onako kako to uvijek činiš.’

Na to čovjek to i učini. Priđe kamili i malo je povuče za njušku, kao da odvezuje konopac. Zatim se sagne i s čekićem izbije navodni klin, a potom zamota navodno uže. Istog je časa kamila ustala, potrčala i pridružila se krdu.

Pouka:

Uvjerenja nas čvršće vezuju od bilo kakvih konopaca.