VESLAJ UZVODNO

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji događaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svijesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu, kamo ih voda nosi…
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.

Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju, da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”

A tada je već – kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad.
Ponekad je pad tjelesni. Ponekad je riječ o finansijskom padu. Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom – uzvodno!

BUDI NAJBOLJI ŠTO MOŽEŠ BITI

Ako ne možeš da budeš bor na vrhu brijega,
ti budi žbun na dnu doline,
ali budi onda najljepši žbun na dnu doline.
Budi žbun ako ne možeš biti drvo.

Ako ne možeš biti žbun, budi trava,
budi put i usreći nekoga.

Ako ne možeš biti štuka, budi grgeč.
Ali budi najživlji grgeč u jezeru.

Ne možemo svi biti kapetani,
neko mora biti i posada.

Postoji težak i postoji lak posao.

Ali svi moramo izvršavati svoje zadatke.

Ako ne možeš biti autoput, budi puteljak,
Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda.
Nije veličina ono zbog čega pobjeđujemo ili gubimo.

Već smo veliki ako smo najbolji što možemo biti.

Daglas Malok

BITI JEDNO

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto… zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.

Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:

Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…

Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.

Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…

Nebojša Jovanović

PET PRAVILA ZA OSLOBAĐANJE VAŠEG KREATIVNOG MEHANIZMA

1. Brinite se prije nego što stavite svoj ulog, a ne pošto točak počne da se okreće

Uznemirenost ima smisla pri planiranju i odlučivanju o smjeru akcije, ali kada donesete odluku koju treba sprovesti u djelo, odbacite apsolutno svaku odgovornost i brigu oko ishoda. Jednom rječju, osobodite svoju intelektualnu i razumsku mašineriju.

2. Stvorite naviku svjesnog odgovora na sadašnji trenutak

Svjesno stvorite naviku da se ne uznemiravate razmišljanjem o sutrašnjici, posvećujući svu svoju pažnju sadašnjem trenutku. Vaš kreativni mehanizam ne može funkcionisati niti raditi sutra. Može raditi samo u sadašnjosti – sada. Napravite dugoročne planove za sutra. Ali ne pokušavajte da živite u budućnosti, niti u prošlosti. Kreativno življenje znači spontano odgovaranje i reagovanje na okolinu. Vaš kreativni mehanizam može prikladno i uspješno odgovoriti na sadašnje okruženje – samo ako ste svoju pažnju u potpunosti usmjerili na sadašnji trenutak – i dali mu informacije koje se odnose na ono što se dešava sada. Planirajte sve što želite u budućnosti. Pripremite se za nju. Ali ne brinite o tome kako ćete reagovati sutra, pa čak ni pet minuta odsada. Vaš kreativni mehanizam će prikladno reagovati sada ukoliko obratite pažnju na ono što se dešava sada. On ne može uspješno reagovati na ono što se može dogoditi – već na ono što se događa.

3. Pokušajte da radite samo jednu stvar u jednom trenutku

Drugi uzrok zbrke i prateće nervoze, žurbe i uznemirenosti jeste besmislena navika pokušavanja da se obavi nekoliko stvari u isto vrijeme. Možemo «raditi» samo jednu stvar u jednom trenutku. Ako ovo razumijemo i potpuno se ubijedimo u ovu jednostavnu i očiglednu istinu, to će nam omogućiti da prestanemo mentalno da «radimo» ono što je sljedeće na redu i da svu svoju svjestnost, svu svoju spremnost da pravilno odgovorimo, usredsredimo na ovu jednu stvar koju radimo sada. Kada pri radu zauzmemo ovakav stav, opušteni smo, oslobođeni užurbanosti i uznemirenosti i u stanju smo da se usredsredimo i razmišljamo najbolje što umijemo.

Nevolju ne prouzrokuje posao, već način kojeg se uporno držimo razmišljajući o njemu.

4. Prespavajte!

Ako ste se cijeloga dana rvali sa problemom bez nekog vidljivog napretka, pokušajte da ga izbacite iz glave i odložite donošenje odluke dok ne budete u prilici da je «prespavate». Zapamtite da vaš kreativni mehanizam najbolje radi kada se vaše svjesno «ja» previše ne upliće. U snu, kreativni mehanizam ima savršenu priliku da, ukoliko ste mu ptrethodno pustili točkove u pogon, radi nezavisno od svjesnog uplitanja.

5. Opuštajte se dok radite

Svjesno obratite pažnju na različite dijelove tijela i malo ih opustite. Otrkićete da se uvijek možete svjesno opustiti do izvjesne mjere. Možete prestati da se mrštite i opustiti čelo. Možete malo opustiti napetost u vilici. Možete opustiti šake, ruke, ramena, noge. Radite ovo pet minuta, a zatim prestanite da obraćate bilo kakvu pažnju na mišiće.

Svakodnevno fizičko opuštanje praćeno je i «mentalnim opuštanjem» i «opuštenim stavom» koji nam pomažu da bolje svjesno kontrolišemo svoj automatski mehanizam. Fizičko opuštanje, uz to, samo po sebi ima moćan uticaj na oslobađanje od negativnog uticaja naših negativnih stavova i reakcija. Nastavite da se svakodnevno opuštate i postajaćete sve uspješniji u tome.

Maksvel Molc

JUST DO IT

Izbjegavaj negativne izvore,
osobe, stvari i navike.

Vjeruj u sebe.

Ne odustaj i ne popuštaj.

Uživaj u životu danas; juče je prošlo,
a sutra možda nikada neće doći.

Čvrsto se drži svojih snova.

Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti.

Učini to!

Voli prvo sebe i najviše sebe, jer ne možeš
pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe.

Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista.

Preuzmi kontrolu nad sopstvenom sudbinom.

Želi to više nego išta.

Ubrzaj svoje napore.

Ti si jedinstven/a. Ništa te ne na ovome
svijetu ne može zamijeniti.

Naciljaj svoju metu i kreni ka cilju.

Daj više nego što si planirao dati.

Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje.

Vježba čini majstora.

Porodica i prijatelji su skriveno blago. Potraži ih i uživaj u njihovom bogatstvu.

Razmotri stvari iz svakog ugla.

Pokreni se. Učini da se nešto desi.

Nikada ne laži, ne varaj i ne kradi. Ostani dosljedan.

Čitaj, proučavaj i uči o svemu važnom u tvom životu.

Prestani oklijevati.

Upoznaj sebe, jer to je najbolji način da upoznaš druge.

Dočaraj sebi nešto. Maštaj.

CRNI BALON

Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očigledno, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao priličnu grupu mogućih kupaca.
Potom je pustio i plavi balon, pa žuti, pa bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali iz vidokruga.

Crnčić je dugo stajao pored tezge i gledao u crni balon, a potom i upita: “Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?”
Prodavač balona ljubazno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: “Sinko, ne radi se o boji. Ono što je u njemu diže ga u zrak.”

***

Nije bitna veličina psa u borbi; bitna je veličina borbe u psu.

LEKCIJA BISERNE ŠKOLJKE

Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.

„Ah“, kaže ona sebi, “kako da se oslobodim ovoga? Grebe me, nagriza me. Šta da radim?“

I evo je gdje počinje da razmišlja; sabire se, meditira, traži savjet do dana kada shvati da neće moći nikada da se oslobodi tog zrna pijeska, već da može da ga obradi na takav način da ono postane glatko, sjajno, oblo. I kada joj to uspije, ona je srećna i kaže sebi:

„Ah, savladala sam jednu teškoću!“
Hiljadama godina biserna školjka obrazuje čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju. Koja je to lekcija? Da ako uspijemo da obavijamo naše teškoće i sve što nas nervira u svijetlu, prozračnu i blagu materiju, imaćemo neprocjenjivo bogatstvo. To treba razumjeti.

Zato već od ovog trenutka, umjesto da se žalite, kukate i jedete se u sebi ne preduzimajući ništa, potrudite se da proizvedete tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.

Omram Mihail Ajvanov

CITATI - SLAVIŠA PAVLOVIĆ

Ne znam šta tražim, ni gdje treba da tražim, ali sam u jedno siguran – da je to negdje blizu i da ću ga nekako prepoznati i osjetiti.

Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobijedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobijedili sebe.

Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mjesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.

PSIHIČKA REUMA

Čovjek nema volju, pa samim tim, nema šta ni da ojača. Ono što ljudi zovu voljom je nešto malo jača želja, ne i volja. Isuviše smo podijeljeni iznutra da bi rad na volji urodio plodom. Ljudi, recimo, vježbaju koncentraciju, upinju se iz sve snage, i malo ko primijeti da im je moć usredsređivanja vremenom sve lošija.

Slaba koncentracija uzrokovana je unutrašnjom tenzijom, a sama koncentracija je nova vrsta tenzije. Ako napetost “oslobađamo” napetošću, rezultat je psihička reuma: potpuna zakočenost praktikanta. Takav rad je uništavanje volje. Zbog toga rad na sebi uvijek počinje od svjesnosti.

Svjesnost je ono što nam omogućava da se objektivno posmatramo pri svakodnevnim (ili bilo kojim drugim) aktivnostima. Ako nam je svjesnost dovoljno jaka, u stanju smo da precizno sagledamo sopstvene mogućnosti. Kakvi su nam planovi? Veličanstveni. A mogućnosti? Smiješno male. No bilo kako bilo, to je sve što za sada posjedujemo. Da se energija ne bi uludo rasipala, mudro je planove prilagoditi mogućnostima, jer to je jedini način da se mogućnosti povećaju.

Da bi ono što je moguće postalo ono što je stvarno, ne smijemo da imamo nestvarne predstave o svojim mogućnostima.

R-EVOLUCIJA

Revolucionari insistiraju na mijenjanju svijeta zbog nesvjesnosti i njihovi sljedbenici su sljedbenici samo zato što nisu svjesni. Promjena okolnosti te ubjeđuje da se nešto promijenilo i u tebi samom. To mišljenje je daleko od istine. Revolucionar mijenja uslove življenja, dok “evolucionar” mijenja sebe samog.

Kad osvijestiš život u sebi, život oko tebe se stoprocentno mijenja. Ali, ako kreneš od okolnosti, sve u tebi ostaje isto. Svejedno je da li si psihološka mašina u povoljnim ili nepovoljnim okolnostima, ali dokle god si mašina, ti insistiraš na okolnostima i logično, na njihovoj promjeni zato što su ti, kad si mašina, važne samo okolnosti; i to po mogućnosti povoljne. Neugodno je osmotriti sebe, ali bez obzira na sve, bolje je (simbolično) umrijeti u samospoznaji nego (bukvalno) na barikadama.

Revolucionar je čovjek koji nije svjestan da je kratkovid. Njemu su svi pejsaži utonuli u maglu, i umesto da popravi vid, on želi da pomjeri pejsaže na pristojnu udaljenost. Ako shvati u čemu je problem, ostaviće revoluciju po strani i otpočeti evoluciju. To je hrabrost: suočiti se sa uzrokom, ne sa posljedicom kratkovidosti.

Hrabrost je čin i potvrda inteligencije. Rješavati problem onim što stvara problem je glupost, a ne inteligencija ili hrabrost. Hrabrost je istovremeno i uzrok i posljedica samoposmatranja. Ako posmatranja nema, onda se oslanjamo na “bolje sutra” i smatramo sebe herojima.

Učitelj Sah

SRCE I VOLJA

Gora smrt od psihološke ne postoji. Smrt tijela je smrt staništa, ne stanara. Ali kad stanar umre, kuća je sablasno prazna.

Nepripremljen čovjek ne bi mogao da izdrži ni jedan jedini trenutak suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Mi se smijemo majmunima zbog toga što su nam fizički i po ponašanju toliko slični. Kada kažem daje velika većina čovječanstva potpuno mrtva, ja samo iznosim činjenicu. Ponekad bih i sam volio da je to tek mišljenje, prolazno kao i svako drugo. Mišljenje nam uliva snagu da vjerujemo da će se situacija izmijeniti nabolje, ali mi ne razumijemo da smo zbog mehaničkog mišljenja obustavili napredak ka ljepšem i boljem, da smo izvršili samoubistvo i postali tek bespomoćne mašine koje očekuju pomoć od spolja – kao da su životne okolnosti automehaničari!?

Situacija zavisi od čovjeka, a mašina od situacije. To je razlika između lica i maske. Skinuti masku možemo svjesnošću. Voljom. Srcem. Posmatraj svoj svakodnevni život što pažljivije možeš, ostani tih iza misli, slika, emocija, sjećanja. To je svjesnost. Primijetićeš da je većina onoga što smatraš “sobom” samo mozaik sastavljen od kamenčića – roditelja, društva, poznanika, škole, statusa i slično. Shvatićeš da je rad na sebi borba za sebe. To je volja.

I konačno, kad se mehanizmi odstrane, vidjećeš svijet oko sebe u pravom svijetlu, i nećeš osjetiti strah već samo ljubav i saosjećanje. To je srce.

OD ŽLIJEZDE DO ZVIJEZDE

Nema postupnosti u samospoznaji. Ili je Sunce izašlo ili nije, ali ipak postoje nijanse svanuća. Hoću da kažem da je čovjek ili probuđen ili neprobuđen, ali prije probuđenja postoje etape. Vrlo je nezahvalno opisivati put, jer po riječima o putu ne može da se putuje.

Um bilo kojeg čovjeka je kao mračna, neprovjetrena soba prepuna najrazličitijih stvari, nameštaja, nevažnih detalja. “Stanar” je “ja”, iskustvenik. Pošto nema svijetla, sudari tog stanara sa stvarima u sobi su neizbježni. Svaki udarac u bilo koji predmet predstavlja po jedan unutrašnji konflikt. U okviru ovog primjera stvari su mehanizmi. Nepotrebno je pominjati da je soba prenatrpana. To bi otprilike bio opis umnog inventara zajedno sa stanarom i ujedno, opis sna.

Ponekad se u mrkloj noći čuje grmljavina, i s vremena na vrijeme munja – za djelić sekunde – osvijetli celu sobu. Ako stanar ne gleda, munja ga samo uplaši, a ako gleda, može da nazre raspored stvari. Munja je kao bilo koji neočekivani događaj: smrt bliske osobe, dobitak nasljedstva, nagli uspjeh ili neuspjeh na poslu – maltene bilo šta što je snažno po intenzitetu, i što nikako nismo mogli da predvidimo. Ako je stanar imao spuštene kapke, munja iznenadnog događaja protumačiće se ili kao tragedija ili kao božanska milost, ali ništa se neće promijeniti u samoj sobi uma.

Ako su kapci bili podignuti, svjetio munje omogućiće stanaru da bar na momenat sagleda sobu. To je trenutak rasanjivanja. Svako u svom životu dočeka munju – i zatvorenih i otvorenih očiju – bar nekoliko puta, ali su rijetki oni koji iskoriste tu povoljnu priliku.

Kad munja osvijetli sobu i namještaj u njoj, većina stanara sa otvorenim očima nauči najnekorisniju stvar iz toga: da se spretnije kreće kroz nered. To su ljudi koji su se “snašli u životu”, oni koji “znaju zašto žive”. Veoma je mali broj onih koji se promijene nakon rasanjivanja, jer im bljesak munje omogućava da, poslije kratke stanke, još dublje urone u san.

Najmanje je stanara koji počinju da shvataju skučenost svog staništa, onih koji osjećaju gorak plod mehaničke prenaseljenosti sobe. Takvi ljudi počinju da ulažu napor kako bi se oslobodio psihološki “stambeni prostor”, tj. izbacuju sve suvišno. To je trenutak spremnosti za rad na sebi.

Što je stanar spremniji da promijeni unutrašnju situaciju, to mu je sve lakše da isprazni sobu. I tu postoji pravilo – što smo spremniji da se oslobodimo mehaničnosti, to životne okolnosti postaju sve nepredvidljivije. Neočekivane situacije opisao sam kao bljesak munje. Više munja, više svijetla. Mehanizmi su sve vidljiviji, i kad je svjesnost stanara dovoljno stabilna, mjesečeva svjetlost prodire u sobu. To je trenutak buđenja.

Taj momenat je istinski šok za čitav sistem. Sjećam se da je jedan učenik rekao da je buđenje “potres od žlijezde do zvijezde”. Taj potres je u isti mah i predivan i strašan, i prijatan i neprijatan. Poželjan je po efektima, ali ubitačan po eruptivnom ispoljavanju.

Kada se oči prilagode sjaju mesečine, stanar počinje da uviđa da gotovo nijedan predmet u sobi nije njegov! To je trenutak spremnosti za igru na sebi. Pogled stanara sad obuhvata svaki ćošak umnog lavirinta. Prostor u kojem se nalazi više ne krije nikakvu tajnu. Po prvi put dopušteno mu je da prouči smjer svoje sudbine i da napokon živi sebe. Na prozorima percepcije vidi genetsku i karmičku prašinu koja mu je zamračivala mjesečinu budnog stanja. Sloboda još uvijek nije realizovana, jer svjesnost još uvijek nije dovoljno proširena.

Učitelj Sah

VEDRO JUTARNJE NEBO

Probuđenje je vedro jutarnje nebo. Soba je um, a probuđenje nije iskustvo, bar ne iskustvo koje se dešava unutar četiri zida. U stvari, probuđenje se ne može nazvati iskustvom, jer u trenutku probuđenja nema iskustvenika, nema stanara. Tavanica uma sakriva nebo probuđenja.

Mehaničnost u nama podržana je i od spoljašnje rutine, od jednoličnosti svakodnevnih obaveza. Kada se monotonija događaja nečim prekine, mašina se za trenutak zaustavi – slično motoru automobila koji radi, ali su mu točkovi odignuti od tla. Zbog toga su putovanja tako privlačna; neizvesnost okrepljuje i oživljava. Sve iznenadne situacije nas rasanjuju, ali to nema neku naročitu vrijednost, zato što, opet, zavisimo od okolnosti.

Budnost koja nije posljedica tvog individualnog napora, tvoje volje, je iznuđena okolnostima. Svjesnost nezavisna od spoljašnjih pritisaka jedina je istinska svjesnost.

Učitelj Sah

PRIHVATI ME

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bila kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.

DON KIHOT I VJETRENJAČE

“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.

- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa

- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.

- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što na njima liči na ruke, to su krila koja okreće vjetar, a ona pokreću mlinski kamen.

- Lijepo se vidi – odgovori Don Kihot - da nisi upoznat sa pustolovinama: ono su divovi; a ako se bojiš, ukloni se odatle i s razdaljine se moli, jer ući ću u strašnu i nejednaku bitku sa njima.

I govoreći tako, obode konja Rosinanta, ne obazirući se na viku svog štitonošte Sanča, koji ga je upozoravao da su ono što će napasti bez ikakve sumnje vjetrenjače, a ne divovi. Ali on je tako bio uvjeren da su to divovi da nije ni čuo viku svog štitonoše Sanča, niti je primijetio, iako im je već bio podosta blizu, šta je to. Naprotiv, vikao je na sav glas:

- Ne bježite, kukavička i zlobna stvorenja, jer napada vas jedan jedini vitez!

U tom trenutku vjetar poče malo jače da duva, pa se velika krila počeše okretati, a kad Don Kihot to vidje, reče:

- Čak i da se razmahujete sa više ruku nego div Brijarej, platićete mi.

I rekavši to iz sveg srca se preporuči svojoj gospodarici Dulsineji od Toboza, moleći je da mu u tom teškom času pomogne; dobro se zakloni štitom, koplje zakači o kariku na prsnom oklopu, pa se u punom Rosinantovom galopu baci i nasrnu na prvu vjetrenjaču koja je bila pred njim; i kad kopljem udari u krilo, vjetar svom žestinom pokrenu krilo da mu koplje smrska na komade i zbaci konjanika i konja koji se otkotrljaše po ledini u vrlo jadnom stanju. Požuri mu Sančo Pansa u pomoć, koliko god mu je magarac mogao kasati, a kad stiže, shvati da se gospodar ne može ni pomaći. Toliko se bio ugruvao sa Rosinantom.

- Bože, pomozi! – reče Sančo. – Zar nisam rekao vašoj milosti da pazi šta radi, jer su to vjetrenjače, da to može prenebregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi.

- Ćuti, prijatelju Sančo – odgovori Don Kihot – jer ratne stvari su više nego druge, podložne neprestanim promjenama; štaviše, kako ja mislim, a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjače samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj…”

Servantes

BEZ SNOVA

Stare sjedokose kelnerice

po kafeima u noći

odustale su,

i dok koračam

niz pločnike svjetlosti

i gledam u prozore

staračkih domova

vidim da toga više nema

u njima.

Gledam ljude po klupama u parku

i vidim po tome kako

sjede i gledaju

da je iščezlo.

Gledam ljude koji voze

i vidim po tome kako

voze svoja kola

da niti vole niti su voljeni

niti više mare za seks

sve je zaboravljeno kao

neki stari film.

Gledam ljude u robnim kućama

i samoposlugama

dok se kreću među rafovima

kupujući stvari

i vidim po tome

kako im stoji odjeća

i po načinu na koji hodaju

i po izrazu njihovih lica

i očiju

da im nije stalo ni do čega

i da ničemu nije stalo

do njih.

Vidim na stotine ljudi dnevno

koji su sasvim odustali.

Ako odem na hipodrom

ili na stadion

vidim hiljade

koji ne osjećaju ništa

ni za koga

i niko ne osjeća za njih.

Na sve strane vidim one koji

ne žude ni za čim osim za

hranom, krovom i

odjećom,

usredsređeni samo na to,

BEZ SNOVA.

Ne shvatam zašto ovi ljudi

ne iščeznu,

ne shvatam zašto ovi ljudi

ne izdahnu,

zašto ih oblaci

ne usmrte,

zašto ih psi

ne usmrte,

zašto ih cvjetovi i djeca

ne usmrte,

ne shvatam.

Biće da su već mrtvi

pa ipak ne mogu da se naviknem

na njihovo postojanje,

jer toliko ih je mnogo.

Svakoga dana,

svake noći,

sve ih je više,

u metrou,

u zgradama,

u parkovima.

Oni ne osjećaju užas

što ne vole

ili što nisu voljeni.

Toliko, toliko, toliko

mojih bližnjih.

Čarls Bukovski