DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraju ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom izamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je odnas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

(Književniku ZIJI DIZDAREVIĆU, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.)

Branko Ćopić

NAŠI DANI

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig’o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesismo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji,
K’o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k’o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Vladislav Petković Dis

HRABROST

Društvo koje nema hrabrosti i sposobnosti da sazna pravu istinu o sebi – nije zdravo društvo.
Lenjin

Vidjeti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.
Kung Fu Ce

Neki ljudi su hrabri samo zato što postoje i kukavice.
Munte

Ironija je hrabrost slabih, a kukavičluk jakih.
Linkoln

Kukavice umiru više puta prije svoje smrti. Hrabri okuse smrt samo jednom.
Šekspir

Plašljiv čovjek ne može da bude srećan. Ljudi ga ne trpe, žene ga ne vole, a i on sam sebe prezire.

Efraim Kišon

Junak je često spreman da izgubi život, ali nije spreman da izgubi ljubavnicu ili konja.
Fejdo

Kad nekog plašimo to je zato da bi smo sebe ohrabrili.
Hese

Deviza pravih generala je: biti hrabar pred neprijateljem, a bojati se rata.
Brijan

O POLUINTELEKTUALCU

Beskrajno aktuelan tekst i nakon pola vijeka:

Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u “čaršijskom” smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar “laktaš”, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.

Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto “njegovo”. Iz te svoje tečevine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće “korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.

Politička ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.

Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.

Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: (1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, – i (2) da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.

Slobodan Jovanović

Daj svoj doprinos naučnom istraživanju popunjavanjem ankete.

POBACAJ NAŠE STARE SLIKE

Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas.

Miroslav Antić

PROBLEM ČOVJEČANSTVA

Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili, bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.

Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom. Nalik na leptira koji leprša od cvijeta do cvijeta, um se bavi prošlim iskustvima ili, projektujući vlastiti televizijski film, predviđa ono što će se tek dogoditi. Rijetko kad se odmaramo u okeanskim dubinama onoga što je ovdje i sada. Jer upravo ovdje – u sadašnjem trenutku – pronalazimo svoje istinsko Ja, koje prebiva u pozadini fizičkog tijela, promjenjivih osjećaja i brbljavog uma.

Krunska slava ljudskog razvoja ne počiva na sposobnosti zaključivanja i razmišljanja, iako nas ona razlikuje od životinja. Um, kao i nagon, puka je tačka na putu. Krajnja nam je sudbina ponovo se povezati s našim suštinskim Bićem i izraziti se iz nevjerovatne, božanske stvarnosti u običnom fizičkom svijetu, iz trenutka u trenutak. Lako je to reći, pa ipak su rijetki oni koji su dosegli daljnje vrhunce ljudskog razvoja.

ŽIVOT POSTOJI PO NEKOM VIŠEM NAČELU

Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi. Čovjek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da provjeri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.

Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvijek sličan skici.

Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek narct za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne slijedi slika.

MIlan Kundera – Nepodnošljiva Lakoća Postojanja

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Selimović

POSTOJI LJUBAV…

Postoji ljubav,

Koju ne primjećuješ, zato što ona tako nježno dodiruje našu hladnu svakodnevnicu, da ne bi mogla da je promijeni, sve dok joj ne pružimo ruku.

Postoji ljubav,

Koja vitla kao tornado i poslije koje ostaju samo razbijene mašte i ostaci života.

Postoji ljubav,

Koju čekaš, danima, mjesecima, sedmicama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje.

Postoji ljubav,

Koja oklijeva da li da pređe preko praga sadašnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti. Vrlo često – zauvijek.

Postoji takva ljubav,

Koja bilo da se desi ili ne, mijenja svijest, ruši stijene, čini čudo za čudom.

Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slijepa. Ponekad te i ubije, ali samo da bi se ti ponovo rodio. A ponekad da te i zauvijek pogubi.

Takvu ljubav ne možeš da stvoriš; ne možeš da je tražiš. Prema takvoj ljubavi ne možeš biti ni ravnodušan.

Kada se desi, ti ćeš prosto znati da je to ONA. Znaćeš, da je pred tobom neki novi životni put. Znaćeš, da više neće biti kao prije. Znaćeš, da čak i kad si sam, nećeš biti isti kao prije.

To je prava ljubav – ona koja ostaje. Čak i ako te napusti jednoga dana, jedan dio nje ostaće u pukotinama tvoga srca i s melanholijom te podsjećati na nju.

Ostaje u pogledu i u suzama u očima. Ostaje u snovima noću, u uspomenama danju.
Ostaje istovremeno i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti.

Zato što to samo LJUBAV može.

PTICE I LJUBAV

Pronaći ćeš sasvim
iste principe
kod ljubavi i ptica

isto su krojeni u biti

dok si ranjiv, mlad
i još u svojoj
krtoj opnastoj ljusci,
probaš li leteti

- rasprsnućeš se
o tlo realnosti
kao i jaje

kad ti prvo
šareno paperje odrastanja,
pokrije nejaka krila,
pomislićeš da si neka nova,
neka najlepša ptica
dostojna – odmah svega

ne postoji
- odmah svega
postoji
- polako pomalo

možeš ispasti iz
gnezda sa te litice,
pokušavajući da poletiš
prerano
šarena, paperjasta
ptico tek
dovršenog detinjstva

ali si na sreću
svoju i moju,
suviše lagana da se
potpuno razbiješ o hridi…

ostaćeš sasvim živa,
ali razlupane naivne glave,
krvavih snova
i polomljenog krila,
ptico moja malena

i nećeš znati
šta je to letenje

mislićeš da je tvoj pad
bio sasvim jedan let,
i biće ti mrsko
da probaš opet
- da!

baš kao i u ljubavi
plašićeš se,
ili nećeš moći,
nećeš više imati čime!

ne žuri!
puževi puzavci žure,
puževi, što sluzavo ljube
zemlju… a ti ćeš ljubiti nebo!
to nije priroda ptica
da budu požurivane
na let! ne!

tek kada sazriš za letenje,
kad prerasteš stvari Zemlje,
i naučiš da neverovatno
postoji, samo onda
kad se pravi
od elemenata
u koje istinski veruješ ti,
i u koje istinski veruje tvoje nebo,
- letećeš!

sanjaj o letenju,
ali leti,
ne onda,
kada si sigurna u svoja krila
već u iskrenost
svoga neba

i ako naučiš da prvo
krila u tebi
treba da dobiju
paperja nežnosti

tek tad
i vetar počinje da te nosi,
a ne oduvava

moći ćeš tad da letiš,
moći ćeš tad da voliš

ptice i ljubav,
isto su krojeni,
i isto slobodni
u svojim bezgraničnim
svodovima

ptici je koren u nebu,
a ljubavi je koren
u tom tvom nebu
- koje ćeš sresti
jednim velikim svilenim
strpljenjem

neba se legu iz
plave čežnje za letenjem!

zapamti malena ptico!
bez neba svog,
ne možeš leteti,
nego samo padati!

čekaj ga!

ne gledaj ti mene!
ja letim kroz oluje,
poklonim po kom nebu
svoje plavičasto perce,
i ono me isprati
grcajući kišu,
i preoravajući
oblacima
putanju mojih letova,
putanju mojih krila
odranih

ako me budeš
poslušala ptico malena,
možda savladaš
i veštinu
sletanja na oblak

ali ako malena ptica
i samo posumnja u mogućnost
letenja,
zauvek gubi pravo na let

čekaj, maštaj i veruj…
nebo za tvoja krila
će doći ptico moja malena

ako toliko jako
i uporno budeš verovala,
samo ćeš se
jednog trena osvestiti
u najlepšem letu

letu bez granica,
u ljubavi bez granica.

Ratko Petrović

FIESTA

I čaše su bile prazne
I flaša razbijena
I krevet raspremljen
I vrata zatvorena
I sve staklene zvezde
Sreće i lepote
Treptale su u prašini
Nepočišćene sobe
I bio sam mrtav pijan
I lud od radosti
I ti živa pijana
Gola u mom zagrljaju.

Žak Prever

MODERAN ČOVJEK

Neki moderan čovjek zalutao je u pustinji.
Nemilosrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila.
Odjednom ugleda oazu.

- Fatamorgana, – pomislio je - igra svjetla i vazduha koji me želi zavarati.
Približavao se oazi ali ona nije iščezavala. Vidio je datule, travu i stijene iz kojih je izvirala voda.

- To je, razumije se, fantazija gladnoga - razmišljao je – pa, jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna!

Skapao je u tim mislima i umro.

Sat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan:

- Možeš li ti ovo razumjeti? Datule mu rastu gotovo uz sama usta, leži pored samog izvora – i skapao od gladi i žeđi!

- Ma to je moderan čovjek – odgovori drugi beduin…

…nije vjerovao.

Ne dopustite da vas na krivi put navode političari, niti medicinski autoriteti. Utvrdite činjenice i sami osdlučite o tome kako da živite sretnije, da radite i djelujete da svijet bude bolji.

Pauling

3 EGO ILUZIJE

Došli smo na svijet, bezbrižni i srećni. Planirani i rođeni u ljubavi. Kroz igru se smijali i plakali. Činilo se da smo u potpunosti zadovoljni. Tokom odrastanja počeli su nam «lijepiti» razne etikete kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, šta oblačiti, kakvu muziku slušati, kakve knjige čitati, kakve ljude izbjegavati… Uče nas da vrednujemo ljude po njihovom statusu u društvu; po njihovom bogatstvu; po njihovoj ljepoti; po njihovom stepenu obrazovanja; po vjerskoj pripadnosti; po boji kože; po bojama kluba…

Roditelji nam to rade, učitelji nam to rade, rodbina nam to radi, prijatelji nam to rade, šefovi na poslu nam to rade, društvo u kojem živimo nam to radi, država nam to radi…svi nam to rade. Svi hoće da nas oblikuju. Svi hoće da budemo onakvi kakvi oni misle da trebamo biti. I to je razlog što živimo promašene živote. Zbog toga i jesmo naučeni da za naše neuspjehe i padove uvijek krivimo druge, jer oni i upravljaju nama. Zar ne?!
Mnogi ljudi ne znaju šta je ego.

Ego je pogrešna slika koju imamo o sebi. Ego je naše lažno «ja». Ego je nešto što je izvan nas, a ne nešto što je u nama. Ego je naša sujeta. Vanjski uticaj u koji smo, iz ko zna kog razloga, vremenom počeli da vjerumo da je naša istina. Mantra od Ega je «Još Još Još». Nikad nismo zadovoljni. Uvijek želimo još…jer to je način kako da i dalje pothranjujemo tu ideju.

Ovo su 3 Ego Iluzije koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo svijet oko nas, a i nas same.
Prva Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO POSJEDUJEŠ
Mi trošimo naše živote akumulirajući. Kupujemo sve i svašta; gomilamo posjede i predmete. Mi vjerujemo da što više imamo, to više vrijedimo. Kupujemo najnovije uređaje, odjeću i auta da bi se razlikovali tj. da bi vrijedili. Doživljavamo našu vrijednost na osnovu onoga što imamo, a ne na osnovu onoga što jesmo. Onoliko vrijediš koliko posjeduješ. Problem kod ove Ego Iluzije je taj što ako izgubimo sve što posjedujemo, da li to onda znači da ništa ne vrijedimo!

Druga Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO RADIŠ
U ovom slučaju poistovjećujemo našu vrijednost sa našim radom. Što više radimo, to više vrijedimo. Ko ne radi ništa, taj i ne vrijedi ništa. U ovom slučaju iluzorno je naše uvjerenje da ako vjerujemo da vrijedimo samo kada nešto radimo, onda ispada da ništa ne vrijedimo kada ništa ne radimo. Ljudi nas često pitaju:
»Čime se baviš? Šta radiš?» I kad im kažemo, oni nas skaliraju. Strpaju nas u neki njihov koš. Onda smo dobili vrijednost. Ti ne vrijediš više ako si doktor, a manje ako si cvjećar. Čistači ulica ne vrijede ni manje ni više od vozača taksija. Mi sami sebi pridajemo vrijednost. Zar prosjaci i skitnice nemaju nikakvu ljudsku vrijednost?! Zar fizički ili psihički onesposobljeni ljudi nemaju baš nikakvu vrijednost?!

Treća Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO DRUGI MISLE O TEBI
Ti vrijediš onoliko kolika je tvoja reputacija. Što te više drugi respektuju, to više vrijediš; što ljepše pričaju o tebi, to više vrijediš; što te više hvale, to više vrijediš. Problem kod ove iluzije je što je reputacija ono što drugi misle o nama, a ne ono što mi mislimo o sebi. Mi nemamo nikakvog uticaja na njihove misli i stavove o nama i stoga naša vrijednost ne može biti u onome što oni misle o nama. To je samo njihovo mišljenje i ništa više. Izvan nas postoje na stotine mišljenja. Mi ne vrijedimo onoliko koliko drugi misle o nama, mi vrijedimo onoliko koliko mi mislimo o sebi samima.
Našu vrijednost ne može određivati ništa što je izvan nas. To je majka svih iluzija današnjice. Našu vrijednost određuje naš i samo naš sopstveni osjećaj sreće, zadovoljstva, ljubavi, radosti, doprinosa…Mi smo ti koji krojimo našu sreću. Mi smo ti koji sebi pridajemo vrijednost. Jedina istinska vrijednost je naš vlastiti osjećaj o nama.
Svaki čovjek, stvar, doživljaj ili događaj ima svoje i dobre i loše strane… Mi smo srećni u onoj mjeri u kojoj smo sposobni da u njima vidimo samo ono dobro.

Dr.Vejn Dajer

KAD SMO BILI VELIKI

Kad smo bili veliki
kroz detinje nemire,
svi onako brljivi,
šmrkavi
i lajavi
ludo smo izmišljali
neke svoje svemire
i bili smo krilati
i bili smo zmajevi.
Igrali se piljaka
sa najlepšim zvezdama.
Crtali smo svetlošću
radoznala skitanja.
I uvek u srcima
ko u toplim gnezdima
znali smešan odgovor
na sva tužna pitanja.
Od juče smo ozbiljni.
I odjednom,
čudno:
kao da smo zgrčeni,
Kao da smo stali.
Sve oko nas izgleda
glupavo i budno.
Prvi put smo odrasli,
a prvi put – mali.
I prvi put sami smo
u prepunom svetu.
I odjednom,
izgleda
ništa nije za nas.
Nevešto smo.
Zbunjeni
u rođenoj ulici,
zalutali zauvek
u ogromnom danas.
Kad smo bili veliki
do kuća
do drveća,
do tornjeva,
planina
i do ptičjeg leta,
u džep nam je stao dan ,
u zenicu okean
i stala nam još u dlan
polovina sveta.
Od juče smo ozbiljni.
I ma šta nas čudilo
- u svemu svom krilatom
kao da smo pali.
Kao da se oko nas
sve strašno probudilo:
prvi put smo veliki,
prvi put smo mali.

Miroslav Antić

EGO I BESOPSTVENOST

Veliki jogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani, već bogati veliki egoi, uštekani u dinamičko Tlo i Svrhu samog Kosmosa. Upravo zato što ego, duša i Sopstvo mogu biti istovremeno prisutni, mi bolje možemo razumjeti stvarno značenje “besopstvenosti”, pojma koji je uzrokovao neobičnu količinu pometnje. Ali besopstvenost ne znači odsustvo funkcionalnog ega/sopstva (to je psihotik, a ne mudrac); ona označava da neko nije više isključivo identifikovan s tim egom/sopstvom.

Jedan od mnogih razloga što imamo problema s pojmom “besopstvenog” je taj da ljudi žele da im njihovi “besopstveni mudraci” ispune sve sanjarije o “svetom” ili “duhovnom”, što obično označava stanje mrtvila od vrata nadole, bez tjelesnih potreba ili želja, uz neprekidni blagi osmjeh. Sve stvari s kojima ljudi tipično imaju problema – novac, hrana, seks, odnosi, žudnja -svega toga njihovi sveci moraju biti lišeni. “Besopstveni sveci” lišeni ega koji su “iznad svega toga”, to je ono što ljudi žele. Žele bestjelesne utvare. Religija će, vjeruju ljudi, jednostavno ukloniti sve niže instinkte, porive i odnose, pa tako u religiji ne traže savjet kako da žive život s entuzijazmom, već kako da ga zaobiđu, da ga potisnu, da ga poreknu, da ga izbjegnu. Drugim riječima, tipična osoba želi da duhovni mudrac bude “manje od osobe”, nekako lišen svih nezgodnih, sočnih, kompleksnih, živućih, željnih, porivnih sila koje pokreću većinu ljudskih bića. Očekujemo od naših svetaca da budu odsutnost svega što pokreće nas! Sve stvari koje nas plaše, zbunjuju, muče, zapanjuju: želimo da naši sveci s njima nemaju nikakve veze. I upravo ta bezveznost, ta ništenost, to “manje od osobe”, to je ono što često mislimo kad kažemo “bezega” ili “besopstveno”. Ali “bez ega” ne znači “manje od osobnog”, već upravo “više od osobnog”. Ne personalno minus, već personalno plus – sve normalne personalne odlike plus neke transpersonalne.

Razmislite malo o velikim yogijima, svecima i mudracima – od Mojsija i Hrista do Padmasambhave. Nisu bili mlitavi onemoćali jadnici, nego žestoki pokretači i okretači – od upotrebe biča u Hramu do osvajanja čitavih zemalja. Drmali su svijetom po pravilima svijeta, ne kroz neku jasličku pobožnost; mnogi su od njih potakli ogromne društvene revolucije koje su se nastavile hiljadama godina. A to nisu činili zato što su izbjegavali fizičke, emocionalne i mentalne dimenzije čovječnosti, kao i ego koji je njihovo vozilo, već zato što su se upuštali u njih s voljom i energijom koja je potresla svijet do temelja. Nema sumnje, bili su također uključeni u dušu (dublja psihička sfera) i duh (bezoblično Sopstvo) – konačni izvor svoje moći – ali tu moć su izražavali s konkretnim posljedicama upravo zato što su se dramatično upuštali u niže dimenzije u kojima ta moć govori svima razumljivim jezikom. Ovi veliki pokretači i okretači nisu bili mali egoi; bili su, u najboljem smislu tog pojma, veliki egoi, upravo zato jer ego (funkcionalno vozilo grubog područja) može postojati i postoji skupa sa dušom (vozilom suptilnog) i Sopstvom (vozilom kauzalnog). Utoliko što su ovi veliki učitelji pokretali grubo područje, činili su to svojim egoima, jer ego je funkcionalno vozilo/medij tog područja. Međutim, nisu bili identifikovani samo sa svojim egom (to je narcisizam), već su jednostavno svoj ego uštekali u blistavi Kosmički izvor. Veliki yogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani već veliki egoi, uštekani u dinamički Tlo i Svrhu samog Kosmosa, uštekani u svoje više Sopstvo, živi u čistom atmanu (čisto Ja-Ja) to jest jedno s Brahmanom; otvorili su usta i svijet je zadrhtao, pao na koljena, i ugledao svog blistavog Boga.

Sveta Tereza je bila velika kontemplativka? Da, i Sveta Tereza je jedina žena koja je ikad reformisala čitavu jednu katoličku samostansku tradiciju (promislite malo o tome). Gautama Buda je potresao Indiju do temelja. Rumi, Plotin, Bodhidharma, Gospa Tsogyal, Lao Cu, Platon, Bal Shem Tov – ovi muškarci i žene započeli su revolucije u grubom području koje su trajale stotinama, ponekad hiljadama godina, nešto čime se ni Marks ni Lenjin ni Lok ni Džeferson ne mogu pohvaliti. I nisu to učinili tako što su bili mrtvi od vrata nadole. Ne, bili su monumentalno, sjajno, božanski veliki egoi, uključeni u dublju psihu spojenu ravno u Boga. Sigurno da ima istine u pojmu “transcendiranja ega”: to ne znači uništiti ego, već uključiti ga u nešto veće. (Kako Nagarjuna kaže, u relativnom svijetu atman je stvaran; u apsolutnom, ni atman ni nairatmya nisu stvarni. Dakle, u nijednom slučaju nairatmya nije ispravan opis stvarnosti.)

Mali ego ne isparava; on ostaje kao funkcionalno središte aktivnosti u konvencionalnom području. Kao što sam rekao, izgubiti taj ego znači postati psihotik, a ne mudrac. “Transcendiranje ega” tako zapravo znači nadilaženje ali uključivanje ega u dubljem i višem obgrljaju, prvo u duši ili dubljoj psihi, zatim Svjedokom ili primordijalnim Sopstvom, a zatim je svaki prethodni stepen preuzet, obuhvaćen, uključen i obgrljen u zračenju Jednog Ukusa. A to znači da se nećemo “riješiti” malog ega, nego ga trebamo potpuno nastaniti i ispuniti, živjeti sa zanosom, upotrijebiti ga kao nužan medij kroz koji se prenose više istine. Duša i Duh uključuju tijelo, emocije i um, ne poništavaju ih. Grubo rečeno, ego nije prepreka Duhu, već blistava manifestacija Duha. Svi Oblici nisu drugo doli Praznost, uključujući oblik ega. Nije potrebno riješiti se ega, već jednostavno živjeti ga s izvjesnim preobiljem. Kad se identifikacija prelije iz ega i u širi Kosmos, ego otkriva da pojedinačni atman je ustvari sastavni dio Brahmana. Veliko Sopstvo doista nije mali ego, pa tako, utoliko što si zaglavio u svom malom egu, potrebno je umrijeti i transcendirati. Narcisisti su jednostavno ljudi čiji egoi nisu dovoljno veliki da obgrle čitav Kosmos, pa onda pokušavaju biti središtem Kosmosa. Ali mi nećemo da nam mudraci imaju velike egoe; ne želimo čak ni da se uopšte otvoreno manifestiraju. Kadgod mudrac iskaže čovječnost – u odnosu na novac, hranu, seks, odnose – mi smo šokirani, šokirani, jer planiramo pobjeći iz života glavom bez obzira, a ne živjeti ga, a mudrac koji živi život nas vrijeđa. Želimo van iz svega, želimo se uspeti i uzaći, želimo pobjeći, a mudrac koji se upušta u život s guštom, koji živi potpuno, hvata svaki životni talas i surfa ga do kraja – to nas duboko, duboko smeta, plaši, jer to znači da i mi možda moramo ući u život s guštom, na svim nivoima, a ne samo pobjeći u oblaku svjetlećeg etera. Mi ne želimo da naši mudraci imaju tijela, egoe, porive, vitalnost, seks, novac, odnose, ili život, jer to su stvari koje nas obično muče, i mi želimo van. Ne želimo surfati talasima života, želimo da talasi odu. Želimo sterilizovanu duhovnost.

Integralni mudrac, nedvojni mudrac, ovdje je da nam pokaže alternativu. Opštepoznati kao “tantrici”, ovi mudraci insistiraju na transcendenciji kroz življenje života. Insistiraju na oslobođenju kroz upuštanje, na pronalašenju nirvane usred samsare, pronalaženju totalnog oslobođenja kroz potpuno uranjanje. Ulaze sa svjesnošću u devet krugova pakla, jer drugdje je nemoguće pronaći devet neba. Ništa im nije strano, jer nema ničeg što nije Jedan Ukus. Uistinu, čitav smisao je biti kući u tijelu i njegovim željama, umu i njegovim idejama, duhu i njegovoj svjetlosti. Obgrliti ih potpuno, jednako, istovremeno, pošto svi su jednako geste Jednog i Jedinog Ukusa. Nastaniti požudu i gledati njen ples; ući u ideje i slijediti njihovu blistavost; zaroniti u Duh i probuditi se u slavi kojoj vrijeme ne zna imena. Tijelo i um i duh, svi skupa sadržani, jednako uključeni, u uvijek-prisutnoj svjesnosti. U mirnoći noći, Boginja šapuće. U svjetlosti dana, mili Bog urliče. Život pulsira, um zamišlja, emocije se komešaju, misli lutaju. Šta su svi oni do beskrajni pokreti Jednog Ukusa, koji zauvijek je u igri s vlastitim kretnjama, dok šapuće tiho svima koji slušaju: nisi li ovo ti sam? Kad grmljavina tutnji, ne čuješ li svoje Sopstvo? Kad munja sjevne, ne vidiš li svoje Sopstvo? Kad oblaci lebde nečujno po nebu, nije li to tvoje bezgranično Biće, koje ti odmahuje u pozdrav?

Ken Vilber | Odlomak iz knjige “One Taste”

Priredio Diego Sobol

TAJNA ISTINSKE PERCEPCIJE

Šta uopšte znamo? Trebamo li uopšte išta znati s obzirom da će nas svaka konačnost, automatski i ograničiti tj. uokviriti naše spoznajne procese. Naučeni smo (uče nas ili se pak neprestano učimo) da se u svakom trenutku postavljamo (i ponašamo) kao da znamo sve.
Budimo realni i zapitajmo se – da li je to uopšte moguće? Koji je postotak zablude integrisan u takve stavove? Koja je cijena tih zabluda? Kako i zašto nam se te zablude događaju? Odgovor je kratak. Ego. U razumijevanju ega i njegove prirode, sakriven je taj ključ “sreće i nesreće”, “malog i velikog”, tajna istinske percepcije.
Nema sumnje kako je ego vrlo važan integrativni elemenat u evoluciji čovjeka. Štoviše, možemo slobodno tvrditi kako je upravo razvoj ega omogućio čovjeku pomak od animalnog prema ljudskom jer životinja nema razvijenu mogućnost egocentrične integracije iskustva posredstvom inteligencije kao čovjek. Životinja nema jastvo, ne može se baviti pojmom ja, već djeluje na nivou kolektiva tj. razvijenih instinkata vrste kojoj pripada. Bez postojanja ega i centralnog “Ja”, čovjekova svijest ne bi nikada mogla integrisati suprotnosti kao uslov emancipacije svijesti, razviti se, planirati, te naposlijetku i organizovati u razne forme individualnog izraza.

Ali po samoj svojoj prirodi, ego je uslovljen da neprestano izvršava svoju primarnu zadaću i pokušava uspostaviti sebejedinstvo i sebeintegraciju i čini to isključivo na sebecentričan način. S obzirom da nijedan čovjek nije dovoljan sam sebi, već nužno mora tvoriti i interakciju sa svime oko sebe, egocentricnost neuspješno pokušava ostvariti svoje želje očekujući da će tako dostići i životnu harmoniju, te postaje upravo suprotno od toga – izvorom svih potencijalnih konflikata.Ego tj. “Ja” poistovjećuje se s tijelom i na taj se način odvaja od suptilnijih nivoa življenja, te postaje sam sebi najvažnija i jedina svrha postojanja. Rezultat toga je amputacija unutrašnjeg života tj. uopšte mogućnosti kvalitetnog spiritualnog razvoja.

Prekomjernom razvoju ega doprinijele su i “slijepe ulice” misaonih modela koje nam je u nasljedstvo ostavila nauka. Te su “slijepe ulice” nažalost toliko duboko ukorijenjene u zapadnjački mentalitet da ni očiti dokazi njihove zastare i neprihvatljivosti, ne uspijevaju postići zapažen odmak u raslojavanju te zadrtosti. I ne radi se tek o pukom spekulisanju ili kritici u odnosu na nauku, problem je daleko dublji. Zablude uvjerenja o poretku svijeta stvaraju dalekosežne posljedice, posebno u odnosu na mlade ljude koji još nisu stigli razviti nezavisno kritičko promišljanje. Pogubnost nametanja pogrešnih koncepata kod nedovoljno razvijenih mladih ljudi sastoji se u tome što pogrešni koncepti postaju temelj svake njihove buduće nadgradnje. Na taj način nezavisno kritičko promišljanje postaje neostvarljivo.

U startu naslijeđujemo uvjerenja kako su prostor i vrijeme neka neziva prazna područja unutar kojih se prema zakonu apsolutne određenosti gibaju razni “objekti”. U pojam “objekta” svrstava se sve, tako da i sam čovjek postaje “objektom”, a kamo li sav ostali “živi i neživi” svijet. Ta neholističnost stavova, posljedišno stvara i mentalnu zabludu o razdvojenosti svakog “objekta” koji je samim time nužno i upućen da egzistira kao zatvoren sistem, koji jeste i treba biti sam sebi dovoljan izvor ili pak svrha postojanja. Ta strašna zabluda pobija svaku međuzavisnost i interakciju, pretvarajući sve u razdvojene elemente koji se u tom praznom prostoru susreću ili sudaraju isključivo “slučajno”.

Ako se malo zamislimo nad tim konceptom “slučajnih” susreta i mogućnostima preživljavanja svakog od tih “samodovoljnih” objekata, jedina osnova po kojoj to postaje moguće je taj famozni pojam “prirodne selekcije” tj. “zakona jačeg” u kojem veća životinja obavezno jede onu manju. S te tačke gledišta nimalo ne začuđuju ratovi i nasilje “modernog svijeta”, prijetnje istima itd. itd. Jezivo je to, i stvarno golemo otuđenje čovjeka, a mogućnost korjenite transformacije bez velikih tragedija, sve udaljenija.

Živeći po sistemu unutar kojeg je svaka jedinka izolovana u mrtvom i praznom prostoru, posljedično se stvara i potpuna atrofija ikakvog zdravog odnosa čovjeka naspram čovjeka, čovjeka naspram biljnog i životinjskog svijeta, čovjeka naspram cijele planete koju nastanjuje. Ne dođe li do istinskog i korjenitog preodgoja u modelima razmišljanja šire populacije, čovječanstvu neumitno slijedi titula kosmičke metastaze.

U budizmu (a koji se opravdano počinje nazivati i istinskom Naukom Uma) nailazimo na dodatne potvrde svih ovih razmatranja. Oni problem ega vezuju uz pojam prianjanja, navodeći da čovjek neumjereno se prepuštajući ličnom i čuvstvenom nailazi i na brojne tegobne trenutke, ali da u postojanju tegobnih trenutaka ne leži stvaran problem. Problem je što su sama čuvstva stvorena iz naših egocentričnih ideja i predstava o svijetu, životu i nama samima. Problemi koje proživljavamo, izniču samo zato što uporno prianjamo uz te stavove i gledišta.

“Zazu upita Nankvana: Šta je put?
Nankvan reče: Običan um je put.
Zazu: Da li da pokušam na taj način?
Nankvan: Ako pokušaš, promašićeš.
Zazu: Kako ću znati je li to put, ako ne pokušam?
Nankvan: Put ni na koji način nije povezan sa znanjem ili neznanjem. Znanje je obmana; neznanje neukost. Ako se probiješ na put ne-pokušavanja, on će ti se širom rastvoriti – prazan i ogroman. Ima li ikakve potrebe to potvrditi ili negirati?”

(Iz Zen knjige “Prepreka bez vrata”)

U Toltečkom nagualizmu (koje nam je poznato kao učenje Don Huana iz knjiga Karlosa Kastanede), istaknuta je tvrdnja kako su glavni resursi naših životnih energija već odavno usmjereni prema svijetu kako bi predstavili projekciju o sebi, u smislu – ko smo, šta želimo postati, kako želimo biti viđeni, te kako nas drugi vide. Na taj način je 90% naše energije protraćeno radeći upravo to, i ništa novo ne može doprijeti do nas. A to je upravo ono što nas najviše ubija u pokušaju da dostignemo istinsku samorealizaciju, te je stoga apsolutno neophodno isključiti taj neprestani egocentrični ja-pa-ja unutrašnji dijalog.

Mnogi duhovni pravci koji su ispravno prepoznali pogubnost oslonca na ego otišli su pak u drugi ekstrem, naglašavajuci nužnost njegovog potpunog uništenja i negacije. Naravno da je to potpuno pogrešan i neprihvatljiv pristup jer da bi čovjek postao cjelovito biće, on ne samo da treba ispravno integrisati ego, već i onu raniju, animalno-instinktivnu fazu. Preizražen ego teži dokinuti esencijalnu bit vrijednosti svega prethodnog, kao i onog što tek treba biti razvijeno. Egocentričan čovjek je poput male ogoljele hridi usred mora, nema u posjedu ničeg osim svojih neumjerenih želja i projekcija uma o samom sebi, te je stoga neophodno raditi na proširenju vlastite percepcije izvan okvira ograničenog “Ja”, ne bi li samim širenjem percepcije postao sposoban nadići krutost i uskost samoidentifikacije, te naposljetku i obuhvatio čitav Univerzum i sve njegove međuodnose.